O uklanjanju biskupa

---

Kristovi vjernici imaju vjersku, moralnu i pravnu dužnost, kako prema učenju katoličke vjere (Katekizam Katoličke Crkve, broj 907) tako i prema crkvenoj odredbi (kanon 212. § 3. Zakonika kanonskoga prava) očitovati pastirima svoju prosudbu (sententiam) o onom što je za dobrobit Crkve i s tim upoznati ostale Kristove vjernike.

U tekstu se iznose teološke i pravne činjenice povodom najnovijega micanja jednoga dijecezanskoga biskupa, Josepha Edwarda Stricklanda, bez postupka, pravednosti, pravičnosti i milosrđa, kao i još tri slična slučaja iz 2014., 2018. i 2022. (pok. Rogelio Ricardo Livieres Plano, Martin David Holley i Daniel Fernández Torres). Razmatraju se pojmovi ili pitanja: suodnos zakonodavca i podložnika prava, u čem se sastoje smisao i zahtjevi vladavine prava, koje su granice crkvene vlasti, božansko pravo u kanonskom zakoniku, što je gubitak crkvene službe, o gubitku crkvene službe navršenjem određene dobi, kada dijecezanski biskup prestaje biti dijecezanski biskup, o važnosti latinskoga jezika i odustajanju od njega, o nepreciznosti rubrika dnevnoga biltena Svete Stolice, što priopćenja kažu o uklonjenim biskupima i o privremenoj povjerbi tih biskupija, što je pravno relevantan sadržaj priopćenja, jesu li ti biskupi uklonjeni sa službe, je li im služba prestala sukladno kanonskomu pravu, je li im služba mogla prestati oduzimanjem i jesu li ispunjene pretpostavke propisane kanonom 196.

Zaključuje se kako je oduzimanje biskupske službe mogla biti jedino posljedica kaznene osude. Govori se o sudstvu Katoličke Crkve, razmatra komu je u stvarnosti namijenjena predmnjeva nedužnosti, što kada se Crkva promatra veluti si Deus daretur (kao da ima Boga) i zaključuje kako je promatrana pojava protiv Objave, Predaje, teologije, povijesti i kanonskoga prava. Poglavlja su označena slovima hebrejskoga alfabeta.[1]

ALEF. Zakonodavac i podložnik prava

Cijela je katolička vjera „razumno pokoravanje“ (rationabile obsequium, Rimljanima 12, 1).

Papa u Crkvi ima „vrhovnu, potpunu, neposrednu i opću redovitu vlast“ (kanon 331.), ali nema apsolutnu vlast. Mogućnost „slobodnoga“ vršenja vlasti u Crkvi (kanon 331.) ne daje pravo da se to čini protivno kanonima.

Papa je vrhovni ljudski zakonodavac Crkve i stoga je na neki način iznad pojedinih kanonâ zakonikâ kanonskoga prava, jer ih može promijeniti, ali im je i on u savjesti podložan dok su na snazi. Posve crkvene, ali ne i božanske odredbe, može zaobići tako da sâm sebe oslobodi (dispensira) od njihove primjene, ali to valjano može učiniti samo na način propisan pravom, tj. donoseći pisanu odluku o tomu.[2] To što je Crkva monarhija, ne znači da jest ili da, ako se Boga boji, smije biti i autokracija, despocija, diktatura ili tiranija.

BET. Smisao i zahtjevi vladavine prava

Vladavina prava jest načelo da se, nasuprot samovolji (arbitrarnosti), postupa u skladu sa zakonom, ili sustav vlasti u kojem propise poštuju ne samo podložnici (adresati pravnih odredaba), nego i sami nositelji vlasti (adresanti pravnih odredaba). Zamisao potječe od engleskoga katoličkoga svećenika Henrika Braktona (1210.–1268.) da se i sam vladar mora pokoravati Bogu i zakonima:

„Kralj ne smije biti pod (vlašću) čovjeka, ali mora biti pod Bogom i zakonom.“[3]

Stoga nositelj vlasti nije podložan drugim ljudima, ali svi su se pripadnici zajednice, pa i njezin čelnik, dužni pokoravati zakonima.

Slično je tri desetljeća nakon Braktona ustvrdio i sv. Toma Akvinski (1225.–1274.):

„Vladar je podložan zakonu. Ako tko drugoga pravno obvezuje, mora se i sâm držati te obveze.“[4]

Zato se u katoličkom ćudorednom i društvenom učenju ističe:

„Prema načelu vladavine prava vrhovništvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji.“[5]

Zahtjev vladavine prava jest opredjeljenje da se uspostave pouzdani instituti i načini za ispravljanje vlastitih nepravdi. Samo takva predanost daje postojanost, povezanost i suvislost pravnomu poretku.

Postojanje pravnoga poretka pretpostavlja podjelu vlasti: gdje sudi onaj koji tuži, tu vrijedi nasilje, a ne zakon.[6] Ni vladar ne smije kršiti zakon.[7] Nitko nije izuzet, nego je svatko posvuda podložnik zakona.[8]

U Sofoklovoj Antigoni tebanski kralj Kreont pita Antigonu zašto je prekršila zakone svoga grada. Ona mu odgovora da smrtni kakvi jesu, zakoni koje je proglasio Kreont sigurno nisu dovoljno jaki da zakonito nadjačaju nepisane i nepogrješive uredbe bogova, valjane, jer su one ne samo danas i jučer, nego za sva vremena, i nitko ne zna kada su prvi put izašli.[9] Njezina tvrdnja o prevlasti božanskoga zakona nad ljudskim zakonom vrlo je slična tvrdnjama Sokrata atenskomu sudištu, sv. Petra Velikosvećeničkomu vijeću (Djela apostolska 5, 29) i suvremenih junaka građanskoga neposluha kao što su Mahatma Gandhi i Martin Luther King. Benedikt XVI. tumači:

„Sveti Petar stoji pred vrhovnom vjerskom ustanovom kojoj bi se normalno trebalo pokoriti, ali Bog stoji iznad te ustanove i Bog mu je dao drukčiju ‘naredbu’: treba slušati Boga. Posluh Bogu je sloboda, pokoravanje Bogu daje mu slobodu da se opre ustanovi.“ (propovijed 15. travnja 2010.)

Kako bi pružili izlaz iz nihilizma sofista da pravo stvara sila (što su kasnije nastavili Machiavelli, Spinoza, Hobbes, Nietzsche i Carl Schmitt), Platon, Aristotel, rimski pravnici i sv. Pavao podupiru učenje o naravnom pravu i zahtjevu da zakon mora biti odraz dobroga i objektivnoga naravnoga i prirodnoga poretka.

GIMEL. Granice crkvene vlasti

Božansko pravo, i objavljeno i naravno, temelj je ljudskoga prava i iznad je ljudskoga prava. Kanonsko pravo nije samo sustav odredaba koji je proglasila crkvena vlast. Crkvu je osnovao Isus Krist i dao joj kanonsku strukturu. Učinio je to da se čuva poklad vjere i da traje spasenjsko poslanje. Bez te strukture i te svrhe ni papa nema vlast. To je razlog zašto je Drugi vatikanski sabor izjavio da Učiteljstvo nije iznad Objave:

„Zadaća vjerodostojnoga tumačenja pisane ili predane Božje riječi povjerena je samo živomu crkvenomu Učiteljstvu, koje tu vlast obnaša u ime Isusa Krista. To Učiteljstvo, dakako, nije iznad Božje riječi, nego joj služi naučavajući samo ono što je predano, time što to po božanskome nalogu i uz pomoć Duha Svetoga odano sluša, sveto čuva i vjerno izlaže te iz ovoga jednoga poklada vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže vjerovati“.[10]

Slično kao što je Učiteljstvo podložno Objavi, tako je i zakonodavac podložan Vrhovnomu Zakonodavcu koji je svoju volju objavio u božanskome i naravnome zakonu.

Sv. Izidor piše: „Pravo [ius] se tako naziva, jer je pravedno [iustum]“.[11] Sv. Toma Akvinski to ponavlja i obrazlaže:

„A ono što je pravedno jest predmet pravednosti. […] Pravednosti je, za razliku od drugih krjeposti, svojstveno da usmjerava čovjeka u njegovim odnosima prema drugomu […], dok druge krjeposti usavršuju čovjeka samo u onome što se odnosi na njega sama. Ono što je prȁvo u djelima drugih krjeposti, prema čemu nakana krjeposti teži kao prema vlastitomu predmetu, određeno je samo odnosom prema činitelju, a prȁvo u djelu pravednosti, čak i bez obzira na činitelja, temelji se na odnosu prema drugome. U našem djelu pravednim se naziva ono što odgovara drugomu prema nekoj jednakosti, primjerice, dužna plaća za obavljenu službu. […] Zbog toga se pravednost pred drugim krjepostima osobito određuje prema svojem predmetu, što se zove pravedno. I to je doista pravo.“ [12]

„Naziv právo isprva se rabio da označi ono što je pravedno, potom je primijenjen na umijeće kojim se spoznaje što je pravedno, a kasnije i na mjesto gdje se pravda dijeli […]. A pravom se naziva i ono što sudi onaj čija je dužnost dijeliti pravdu, čak i ako je ono što je presudio nepravedno.“ [13]

Tumačeći dosege Kristove povjerbe: „što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“ (Matej 18, 18) u odgovoru na pitanje može li se pokojnika odriješiti od grijeha, godine 494. papa Gelazije I. (492.–496.) piše svim biskupima u Dardaniji i Iliriku:

„o njemu, koji je stao pred božanski sud, nama po božanskoj zapovijedi nije dopušteno odlučiti drukčije mimo onoga u čemu ga je našao njegov posljednji dan“.[14]

Slično je svečano izjavio i Ivan Pavao II. godine 1994.:

„izjavljujemo da Crkva nema nikakvu ovlast podjeljivati svećenički red ženama i da se ove odluke kao konačne moraju pridržavati svi vjernici Crkve“.[15]

Nitko, pa ni papa, dakle, nema vlast mijenjati ono što je i kako je ustanovljeno božanskom odredbom.

DALET. Božanski zakon i božansko pravo u kanonskom zakoniku

Od vremena prosvjetiteljstva širi se opseg naravnoga zakona i potiskuje božanski zakon, a naravno i božansko pravo suprotstavljaju se ljudskomu pozitivnomu pravu, tj. pravu koje su stvorili isključivo ljudi, što uključuje sve one zakonske odredbe koje su donesene prema svrhovitosti s obzirom na promjenljive potrebe ljudskoga društva i koje se s vremenom mogu mijenjati. U XX. stoljeću raskida se veza ćudoređa i prava i nameće se pravni pozitivizam. Protivnici primjene božanskoga prava obično poriču da je on isključivo božanski i ističu ljudske utjecaje u njemu, a takve zakone označavaju kao pripadnost određenoj kulturnoj predaji. Na temelju poslanja koje joj je dao Krist Katolička Crkva jest božanski ustanovljeni tumač božanskoga prava Staroga i Novoga zavjeta.

Zakonik kanonskoga prava iz 1983. u šest kanona uređuje institute božanskoga zakona:

• božanski zakon izuzima u nekim stvarima maloljetne osobe ispod vlasti roditelja ili skrbnika (kanon 98. § 2.),
• prava i obveze koje su naravnoga ili pozitivnoga božanskoga zakona ne podliježu zastari (kanon 199. točka 1.),
• snagom božanskoga zakona vjernici imaju obvezu i pravo prihvaćati i čuvati istine spoznane o Bogu i Crkvi (kanon 748. § 1.),
• partikularnim propisom može se zapriječiti dodatna kazna za kršenje božanskoga zakona (kanon 1315. § 1.),
• propisuje kazne za klerika počinitelja javnoga prijestupa protiv šeste Božje zapovijedi (kanon 1395. § 2.),
• kršenje božanskoga zakona može se kažnjavati primjerenom kaznom premda ona nije unaprijed propisana kada posebna težina kršenja zahtijeva kažnjavanje, a potreba sili da se sablazan spriječi ili ispravi (kanon 1399.).

Kanonsko pravo utvrđuje osamnaest nepromjenljivih pravnih činjenica koje proistječu iz božanskoga ustanovljenja (ex divina ordinatione) te su izvan volje ljudskoga zakonodavca. To su:

• ćudoredna osobnost Katoličke Crkve (kanon 113. § 1.),
• ćudoredna osobnost Apostolske Stolice (kanon 113. § 1.),
• vlast upravljanja čiji su nositelji zaređeni svetim Redom (kanon 129. § 1.),
• neke crkvene službe (kanon 145. § 1.),
• razlikovanje vjernika na posvećene službenike i laike (kanon 207. § 1.),
• jednakost dostojanstva svih vjernika (kanon 208.),
• pravo vjernika na primanje sakramenata (kanon 213.),
• upiranje katoličke nauke o božansku Objavu (kanon 252. § 1.),
• hijerarhijska struktura upravljanja Crkvom (kanon 330.),
• papinsko prvenstvo (kanon 331.),
• biskupi su skupni nasljednici apostola (kanon 375. § 1.),
• poklad vjere povjeren Crkvi (kanon 750. § 1.),
• ispovjednik je istodobno služitelj božanske pravednosti i milosrdnosti (kanon 978. § 1.),
• sakramenti, uključujući i sakrament Reda (kanon 1008.),
• zaređeni svetim Redom biskupstva ili prezbiterata dobivaju poslanje i ovlast djelovanja u ime Krista Glave (kanon 1009. § 3.),
• pridržaj svetoga Reda krštenim muškarcima (kanon 1024.),
• nerazrješivost tvrde i izvršene ženidbe (kanon 1141.) i
• dužnost činjenja pokore (kanon 1249.).

Riječ je o neoborivim predmnjevama (praesumptio iuris et de iure), tj. predmnjevama pravnoga stanja i predmnjevama po samome pravu (pravnim pretpostavkama bez mogućnosti dokazivanja suprotno).

HE. Božanska ustanova biskupstva u Svetom Pismu i učenju Crkve

Pri kraju svoga trećega vjerovjesničkoga poslanstva, u Miletu na obalama Egejskoga mora godine 57. po Kristu sveti je Pavao okupio biskupe iz Male Azije te im je rekao:

„Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti
postavi [ἔθετο, étheto, posuit]
nadglednicima [ἐπισκόπους, episkópūs, episcopos, biskupima],
da pasete [ποιμαίνειν, poimaínein, regere, da upravljate]
Crkvu Božju koju steče krvlju svojom.
Ja znam da će nakon moga odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će
iskrivljavati nauk [λαλοῦντες διεστραμμένα, lalūntes diestramména, loquentes perversa, govoreći naopako]
da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte…“ (Djela apostolska 20, 28–31).

Već je iz toga vidljivo da su biskupi ustanova božanskoga prava jer ih, koliko god ljudi mislili da je to u njihovoj moći, postavlja Duh Sveti. Tridentski je sabor to proglasio kao istinu katoličke vjere na 23. sjednici 15. srpnja 1563. U Zbirci sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu Denzinger prenosi odluku saborskih otaca:

1764 … u Novom Zavjetu Katolička je Crkva po Gospodinovoj uredbi (ex Domini institutione) primila svetu Euharistiju kao vidljivu žrtvu; a u njoj se nalazi novo, vidljivo i vanjsko svećeništvo [kan. 1]… Sveto Pismo pokazuje, i katolička je predaja uvijek učila, da ga je ustanovio sam Gospodin naš Spasitelj [kan. 3] te da je predano apostolima i njihovim nasljednicima…

1765 Budući da je služba tako svetoga svećeništva božanska stvar (divina res), a da bi se ono moglo vršiti dostojnije i s većim poštovanjem, bilo je prikladno da u Crkvi bude najuređeniji raspored više i različitih Redova službenika…

1767 Budući pak, da se kod sakramenta svetoga Reda… utiskuje pečat [kan. 4], koji se ne može ni poništiti ni maknuti, sveti Sabor s pravom osuđuje mišljenje onih koji tvrde da svećenici Novoga Zavjeta imaju samo privremenu vlast… Ako tko tvrdi da su bez iznimke svi kršćani Novoga Zavjeta svećenici, ili da su svi među sobom obdareni jednakom duhovnom vlašću, čini se da taj ne čini ništa drugo nego brka crkvenu hijerarhiju koja je „kao uređeni bojni red“ [„kao vojska pod zastavama“, Pjesmu nad pjesmama 6, 3.10], [kan. 6], kao da bi, protivno Pavlovu učenju, svi bili apostoli, svi proroci, svi evanđelisti, svi pastiri, svi učitelji [usp. Efežanima 4, 11; Prva Korinćanima 12, 29].

1768 Zbog toga sveti Sabor izjavljuje da osim drugih crkvenih stupnjeva u taj hijerarhijski poredak osobito pripadaju biskupi, koji su stupili na mjesto apostola i koji je Duh Sveti postavio da „upravljaju Crkvom Božjom“ [Djela apostolska 20, 28]…

1770 To je ono općenito u čemu je sveti Sabor želio poučiti kršćanske vjernike o sakramentu svetoga Reda. Ono pak što bi bilo protivno… odlučio je osuditi, kako bi svi koji se služe pravilom vjere, uz Kristovu pomoć u tolikoj tami zabluda mogli lakše upoznati i držati se katoličke istine.

1776 Ako tko kaže da u Katoličkoj Crkvi ne postoji hijerarhija ustanovljena božanskim uređenjem (divina ordinatione institutam), koja se sastoji od biskupa, svećenika i službenika, neka bude odvojen (od Crkve, tj. kažnjen anatemom).

Mjerila za izbor biskupa odredio je još sveti Pavao:

„Treba stoga da nadglednik [ἐπίσκοπον, epískopon, episcopum, biskup] bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, 3 ne vinu sklon, ne nasilan, nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću“ (Prva Timoteju 3, 2–4).

Budući da je i u Istočnoj i u Zapadnoj Crkvi biskup oduvijek mogao biti samo zaređeni muškarac, bez supruge, izričaj „jedne žene muž“ Predaja je po analogiji Kristova zaručništva s Crkvom, shvaćala kao biskupovu vezanost uz biskupiju koja mu je povjerena na način veza (vinculum) kakav postoji u ženidbi: isključivi, doživotni. Vez nije veza (dodir, odnos), nego obveza, trajna i stalna.

VAU. Gubitak crkvene službe

Kanon 145. § 1. Zakonik kanonskoga prava iz 1983. određuje da je crkvena služba (officium ecclesiasticum) svaka zadaća (munus) ustanovljena za stalno, bilo božanskom bilo crkvenom uredbom, koja se treba obavljati u duhovnu svrhu.

Prema kanonu 183. § 1. Zakonika iz 1917. crkvena služba gubi se odrjekom (renuntiatio), oduzećem (privatio), micanjem, maknućem ili uklanjanjem (amotio), premještajem (translatio), protekom, istekom ili izminućem unaprijed određena vremena (lapsu temporis praefiniti). U kanonu 184. § 1. Zakonik kanonskoga prava iz 1983. dodao je šestu osnovu za gubitak crkvene službe: navršenje pravom određene dobi (expleta aetate iure definita).

Krovni nazivnik za sve te slučajeve jest gubitak (amissio) crkvene službe.

U kanonskom pravu ne postoji abdikacija, ostavka ili otkaz.

ZAJIN. O gubitku crkvene službe navršenjem određene dobi

O božanskoj naravi biskupske službe svjedoči i činjenica da kanonsko pravo ne određuje da biskupska služba prestaje navršenjem određene dobi, kao što određuje da voditeljima i tajnicima dikasterijâ Svete Stolice[16] i odvjetnicima koji djeluju u postupcima pri tijelima Svete Stolice[17] služba prestaje kada navrše sedamdeset i pet godina života, da služba članovima dikasterija Svete Stolice prestaje kada navrše osamdeset godina života,[18] i da se klerici i redovnici moraju vratiti u svoju biskupiju, eparhiju ili redovničku ustanovu kojoj pripadaju nakon pet godina službe u tijelima Rimske kurije.[19]

Naprotiv, o umirovljenju biskupa kanonom 401. određeno je:

§ 1. Dijecezanski biskup koji je navršio sedamdeset i pet godina života poziva se da vrhovnomu svećeniku preda odrjeknuće od službe, koji će, pošto razmotri sve okolnosti, odlučiti o tome.

§ 2. Dijecezanski biskup, koji je zbog slaba zdravlja ili zbog kojega drugoga važna razloga postao manje prikladan za vršenje svoje službe, usrdno se poziva da preda odrjeknuće od službe.

Kanon 411. određuje da se te odredbe primjenjuju i na odrjeknuće od službe biskupa koadjutora i pomoćnoga biskupa.

HET. Kada dijecezanski biskup prestaje biti dijecezanski biskup?

Kanon 416. taksativno navodi i određuje isključiva četiri slučaja koja čine zatvoreni popis (numerus clausus) kada „biskupska stolica postaje prazna:

[1.] smrću dijecezanskoga biskupa,
[2.] odrjeknućem koje prihvati rimski prvosvećenik,
[3.] premještajem ili
[4.] oduzećem priopćenim biskupu“.[20]

Dakle, tri od šest načina gubitka crkvene službe: uklanjanje (amotio), protek unaprijed određena vremena (lapsus temporis praefiniti) i navršenje pravom određene dobi (expleta aetas iure definita) nisu valjane pravne osnove da dijecezanski biskup prestane biti dijecezanski biskup, tj. da se njegova biskupska stolica (sedes) može po pravu smatrati praznom (vacat), pa da nastupi vrijeme prazne stolice (sedisvakancija) i da se može izabrati dijecezanskoga upravitelja ili postaviti apostolskoga upravitelja sede vacante (dok je stolica prazna).

TET. O važnosti latinskoga jezika i odustajanju od njega

Zakonici kanonskoga prava napisani su na latinskom jeziku i samo ti tekstovi imaju pravnu snagu, ne i njihovi prijevodi. [21] Sv. Ivan Pavao II. nazvao je Zakonik kanonskoga prava „glavnom zbirkom crkvenih zakona za Latinsku Crkvu“ i naložio da „on ubuduće ima snagu zakona za svu Latinsku Crkvu“.[22]

Što ostaje od Latinske Crkve,[23] odnose u kojoj uređuje Zakonik kanonskoga prava, ako se u njezinu bogoslužju, teološkim i pravnim tekstovima[24] više ne rabi latinski jezik? I kad na mrežnim stranicama središnje crkvene vlasti dolazi do zbrke zbog jezične neusuglašenosti s jednoznačnim latinskim pravnim pojmovljem?

JOD. O nepreciznosti rubrika dnevnoga biltena Svete Stolice

Tiskovni ured Svete Stolice objavljuje dnevni bilten na tri jezika: talijanskom, kastilskom i engleskom. Ustaljena rubrika koja se skoro svakodnevno pojavljuje u tim službenim priopćenjima Svete Stolice glasi:

• talijanski: Rinunce e nomine (odrjeke i imenovanja),
• kastilski: Renuncias y nombramientos (odrjeke i imenovanja),
• engleski: Resignations and Appointments (ostavke i postavljenja).

U odnosu na odrjeke, ondje se ne objavljuje da je i kada je neki biskup podnio papi odrjeknuće od aktivne službe zbog zdravlja ili dobi, nego samo da je papa prihvatio odrjeku (kako je propisano kanonom 401.). U toj se rubrici objavljuju i druge kadrovske vijesti, koje nisu ni prihvaćanja odrjeka ni imenovanja.[25]

KAF. Što priopćenja kažu o uklonjenim biskupima?

U spomenutoj rubrici, iako to ne odgovara pojmovima iz naslova, uvijek kao zadnja vijest, objavljuju se i priopćenja da je papa:

• proslijedio u imenovanje (čijega) nasljednika („ha procedido a la sucesión“),
• providio izmjenu/promjenu („ha provveduto all’avvicendamento“);
• postupio je sa zamjenom („has proceeded with the replacement“);
• digao („sollevato“),
• opozvao („revocado“),
• otpustio („relieved“),
• lišio /dužnosti/ („relevado“),
• udaljio/uklonio/maknuo („removed“)

nekoga biskupa.

Sam se događaj naziva:

• izmjena/promjena („avvicendamento“),
• tegotna odluka („ardua decisión“),
• teška odluka („gravosa decisione“),
• ozbiljna odluka („grave decision“),
• dizanje („sollevamento“),
• smjena („relevo“),
• uklanjanje/udaljavanje/otpuštanje/smjenjivanje („removal“).

Evo izvorâ:

Nadnevak	Talijanski	Kastilski	Engleski
25.9.2014.	Avvicendamento, ha provveduto all’avvicendamento, avvicendamento, ha provveduto all’avvicendamento, gravosa decisione	ha procedido a la sucesión, ardua decisión	has proceeded with the replacement of Bishop, grave decision
24.10.2018.	ha sollevato dal governo pastorale della diocesi	ha revocado el gobierno pastoral de la diócesis	has removed from the pastoral care of the diocese
9.3.2022.	Sollevamento, ha sollevato dal governo pastorale della Diocesi	Relevo, ha relevado a… del cuidado pastoral de la Diócesis	Removal, has relieved Bishop… from the pastoral care of the diocese
11.11.2023.	Sollevamento, ha sollevato dal governo pastorale della Diocesi	Relevo, ha relevado a… del gobierno pastoral de la diócesis	Removal, has removed Bishop… from the pastoral care of the diocese

 LAMED. Što kažu priopćenja o privremenoj povjerbi tih biskupija?

Nadnevak	Talijanski	Kastilski	Engleski
25.9.2014.	ha nominato Amministratore Apostolico sede vacante; ha nominato Amministratore Apostolico della medesima sede, ora vacante	nombrando Administrador Apostólico de la misma sede, ahora vacante	He has appointed… as Apostolic Administrator of the now vacant diocese
24.10.2018.	ha nominato Amministratore Apostolico sede vacante et ad nutum Sanctae Sedis	ha nombrado Administrador apostólico sede vacante et ad nutum Sanctae Sedis	has appointed as apostolic administrator sede vacante et ad nutum Sanctae Sedis
9.3.2022.	ha nominato Amministratore Apostolico ad nutum Sanctae Sedis	ha nombrado Administrador Apostólico ad nutum Sanctae Sedis	has appointed apostolic administrator ad nutum Sanctae Sedis
11.11.2023.	ha nominato… Amministratore Apostolico della Diocesi resasi vacante	ha nombrado a… administrador apostólico de la diócesis vacante,	has appointed… apostolic administrator of the same diocese, rendering it sede vacante

MEM. Što je pravno relevantan sadržaj priopćenja?

Iz navedenih je priopćenjâ očito:

1. da nema pozivanja ni na jedan kanon,
2. da je papa odlučio da tim biskupima prestaje „pastoralno upravljanje biskupijom“, tj. služba dijecezanskoga biskupa ili mjesnoga ordinarija,
3. da nema obavijesti da bi bio proveden kakav kanonski postupak (kazneni, parnični, upravni),
4. da je papa na čelo biskupija privremeno postavio apostolske upravitelje,
5. da se time apostolskim upraviteljima daju neujednačeni naslovi: sede vacante (u tri slučaja), ad nutum Sanctae Sedis (u dva slučaja) i sede vacante et ad nutum Sanctae Sedis (jednom).

Ad nutum je latinski izraz koji znači „do miga“ (nutus, us, m.: nagibavanje, kimanje, mahanje, mig, zapovijed, zahtijevanje), tj. da onaj tko je drugomu povjerio mandat ima pravo povući dane ovlasti, bez obrazlaganja razloga te odluke. Čudno je da se objavljuje kako imenovani ima mandat ad nutum, a o postupku micanja i statusu maknutoga ni slova.

Kanonski pravno najrelevantnije je iz tih priopćenja da je biskupska stolica u tim biskupijama postala prazna, pa se imenuje apostolski upravitelj dok je stolica prazna (sede vacante). Tako je učinjeno u tri od četiri slučaja, a slučaju iz 2022. nije objavljen kanonskopravni položaj biskupske stolice, je li ona:

• spriječena (impedita), kao što je bio slučaj s bl. Alojzijem Stepincem dok je bio u zatvoru i uzništvu,
• popunjena (plena), kao što je slučaj s upraviteljem koji se bira ili imenuje za vrijeme bolesti dijecezanskoga biskupa ili
• nepopunjena, ispražnjena ili prazna (vacante), što može nastupiti u samo četiri slučaja propisana kanonom 416.

NUN. Jesu li ti biskupi uklonjeni sa službe?

U udžbeniku kanonskoga prava ističe se:

„Uklanjanje je lišenje naslovnika službe, odnosno odvajanje naslovnika od službe, bez obveze da mu se podijeli druga služba kao što je to slučaj kod premještaja… Po sebi, uklanjanje ne uključuje kaznu za neko zlodjelo. Crkvene službe su javne službe u Crkvi i kao takve one stvaraju između naslovnika i Crkve posebni odnos koji kanonski pravni poredak posebno uređuje svojim zakonima: načine imenovanja, postavljanja, služenja, a predviđa i opomene, obustave (suspenziju), cenzure (kan. 1331.–1334.) zabrane vršenja službe, premještaj (usp. kan. 1336. § 1. br. 4) u slučajevima kada taj odnos nije sukladan s crkvenim stegovnim zakonima, odnosno s pravilom službe.

Ne smije se brkati uklanjanje (amotio) (kan. 192.–195.) s oduzećem (privatio) (kan. 196.). Naime, razlika između uklanjanja i oduzeća uglavnom se sastoji u tome: dok se uklanjanje sa službe vrši radi stegovnih ili pastoralnih razloga, radi zajedničkoga dobra, često bez zlodjela ili krivnje naslovnika službe, dotle oduzeće, naprotiv, uvijek ima kazneno značenje i ono je uvijek neka kazna protiv zločina ili prijestupa, odnosno pogrješke naslovnika“.[26]

Uklanjanje sa službe uređuje kanon 193. Prema izvorniku i prijevodima Zakonika kanonskoga prava na mrežnim stranicama Svete Stolice pojam se zove:

• latinski: amotio,
• engleski: removal,
• kastilski: remoción,
• portugalski: remoção,
• talijanski: rimozione.

Sljedeći prijevodi mogu se smatrati odobrenima s obzirom da su dostupni na tom poslužitelju, ali valja primijetiti da oni rabe drukčiji izraz:

• bjeloruski: звальненне, zvaljnenne (otpuštanje),
• francuski: révocation (opoziv),
• njemački: Amtenthebung (oduzimanje službe),
• ruski: отстранение от должности, otstranenie ot dolžnosti (uklanjanje s dužnosti).

Prema prijevodima koje su odobrile krajevne biskupske konferencije zove se:

• češki: odstranění z úřadu (uklanjanje iz službe),
• hrvatski: uklanjanje,
• poljski: odwołanie (opoziv),
• slovački: odvolanie (opoziv),
• slovenski: odstranitev (uklanjanje),

Međutim, u navedenim objavama Tiskovnoga ureda Svete Stolice samo se u engleskoj inačici rabi kanonski izraz uklanjanje (engleski removal). Naime, u talijanskom je u naslovu obavijesti sollevamento, što znači dizanje, i to nije pojam iz kanona 193. Isto tako, u kastilskom je u naslovu obavijesti relevo, što znači smjena, a što također nije pojam iz kanona 193.

Dapače, i u tekstu obavijesti ne rabi se glagol ukloniti, niti izričaj iz prijevoda kanona 193. na talijanski i kastilski, nego drugi predikati: ha sollevato dal governo pastorale (digao je od dušobrižničkoga vladanja), ha revocado el gobierno pastoral (opozvao je pastoralno upravljanje), ha relevado del gobierno pastoral (smijenio je od pastirskoga upravljanja). Konačno, ni engleski uvijek ne slijedi glagol iz Zakonika, nego ima: has relieved Bishop… from the pastoral care of the diocese (razriješio je biskupa… dušobrižništva nad biskupijom).

Koje je priopćenje autentično? Ono u kojem je sadržan pojam iz kanona 193. ili ona u kojima se od njega odstupa?

U prilogu sumnji da uklanjanje nije moglo biti provedeno, ili ako jest da je učinjeno usuprot kanonima, ukazuju sljedeće odredbe:

Kanon 192. Netko se uklanja sa službe ili zakonito izdanom odlukom mjerodavne vlasti ili po samome pravu prema odredbi kanona 194. [tj. tko izgubi klerički stalež; javno odbaci katoličku vjeru, otpadne od crkvenoga zajedništva i klerik koji sklopi građansku ženidbu].[27]

Kanon 193. § 1. Nitko ne može biti uklonjen sa službe koja mu je dana na neodređeno vrijeme, osim zbog važnih razloga i uz obdržavanje postupka koji je određen pravom.[28]

Kanon 193. § 4. Da bi stupila na snagu odluka o uklanjanju mora biti priopćena u pisanom obliku.[29]

S obzirom da se u priopćenjima ne upućuje ni na jedan kanon i da se rabe izričaji koji nisu predviđeni kanonskim pravom, ni međusobno suglasni, ni ujednačeni, a da same odluke nisu objavljene, ne može se sa sigurnošću reći što se dogodilo.

No, može se reći što se nije dogodilo.

SAMEK. Je li tim biskupima služba prestala sukladno kanonskomu pravu?

Nije. Zato jer kanonom 416. nije predviđeno da je uklanjanje (amotio, removal) način na koji biskupska stolica može postati prazna.

Papa Franjo do sada je donio 48 motuproprija; s 11 motuproprija, dvije konstitucije, dva otpisa i jednim naputkom mijenjao je Zakonik kanonskoga prava, promijenio je 157 kanona (od njih 1752), neke i po dva puta (kanon 700.), ali kanon 416. nije izmijenjen.

PE. Je li tim biskupima služba mogla prestati oduzimanjem?

Jest. Zato jer je kanonom 416. predviđeno da je oduzimanje (privatio, privation) način na koji biskupska stolica može postati prazna. Pretpostavke za to su da se biskupu priopći oduzeće (kanon 416.), a prije toga da se ispuni što propisuje kanon 196.:

§ 1. Oduzeće službe, kao kazna za kažnjivo djelo, može se provesti samo prema pravnoj odredbi.
§ 2. Oduzeće postiže učinak prema propisima kanona kaznenoga prava.[30]

AJIN. Jesu li ispunjene pretpostavke propisane kanonom 196.?

Nisu, jer ni za jedan od tih slučajeva nema podataka da je proveden kanonski kazneni postupak, a više smijenjenih biskupa izjavilo je da nikakav postupak nije proveden, dapače da im nisu priopćeni ni razlozi za uklanjanje.

SADE. Oduzimanje biskupske službe mogla je biti jedino posljedica kaznene osude

Do 7. prosinca 2021. prema kanonu 1336. § 1. točki 2. počinitelja se moglo osuditi trajno, na određeno vrijeme ili na neodređeno vrijeme na okajničku kaznu (poena expiatoria) oduzeća (privatio). Oduzeti se mogla: vlast (potestas), služba (officium), zadaća (munus), pravo (ius), povlastica (privilegium), ovlast (facultas), milost (gratia), naslov (titulus), odličje (insigne).

Od 8. prosinca 2021. na snazi je izmijenjeni kanon 1336. § 4. prema kojem se okajnička kazna oduzeća trajno, na određeno vrijeme ili na neodređeno vrijeme počinitelju dosuđuje zbog oduzimanja:

1. svih ili nekih službi, zadaća, zadaća ili služenja (ministerium), ili samo nekih djela koja ulaze u službe ili zadaće;
2. ovlasti ispovijedanja ili propovijedanja;
3. povjerene vlasti upravljanja (potestas regiminis);
4. nekoga prava ili povlastice ili odličja ili naslova;
5. cijele ili dijela crkvene plaće (remuneratio ecclesiastica).

Otpad od vjere, krivovjerje, raskolništvo, svetogrđe, sudjelovanje u pobačaju, fizički napad na papu, samovoljno posvećivanje biskupa, pokušaj podjele svetoga Reda ženskoj osobi, povrjeda ispovjedne tajne, blagoslivljanje grijeha jesu pravi razlozi da nekomu prestane biskupska služba.

Izaijine riječi: „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!“ (5, 20) Crkva je uzela u obred biskupskoga posvećenja da Kristov pastir bude upozoren što bi nedostojnim obnašanjem službe na sebe mogao navući.

U dva propisa koja je donio: motuproprij Come una madre amorevole (2016.) i motuproprij Vos estis lux mundi (2019.) papa Franjo proširio je popis zločina zbog kojih se biskupu može oduzeti služba zbog nemara u obavljanju službe u slučajevima spolnoga zlostavljanja maloljetnika i ranjivijih odraslih osoba, zlodjelâ protiv šeste Božje zapovijedi i ometanja ili izbjegavanja istraga o spolnim deliktima. No, u svim tim slučajevima gubitak službe prema kanonskom pravu može uslijediti samo nakon što se provede jasno propisani kanonski postupak, utvrdi krivnja i kazna izreče napismeno.

Zar je verbalni delikt postao gori zločin od svih onih zbog kojih se može izreći kazna u kaznenom postupku da zlostavljači imaju pravo na obranu i postupak, a biskupi ne?

KOF. O sudstvu Katoličke Crkve

Ius (pravo), kako je rečeno, određuje se kao ono što je pravedno, a iudicium (sudstvo, prosudba, sud) kao izricanje onoga što je pravedno.

Isključiva stvarna nadležnost crkvenih sudišta i isključiva mjerodavnost kanonskoga prava propisana je kanonom 1401.:

1. u parnicama u kojima su posrijedi duhovne stvari i one povezane s duhovnim stvarima;
2. o povrjedama crkvenih zakona i o svemu gdje se radi o grijehu, što se tiče utvrđivanja krivnje i izricanja crkvenih kazna.

Papa je isključivo nadležan suditi biskupima u kaznenim parnicama (kanon 1405. § 1. točka 3.). Rimska je rota isključivo nadležna suditi biskupima u parničnim sporovima (kanon 1405. § 3.). U tim su parnicama svi drugi sudovi apsolutno nenadležni (kanon 1406. § 2.).

„Za sav katolički svijet rimski je prvosvećenik vrhovni sudac koji sudi ili osobno ili preko redovitih sudova Apostolske Stolice ili preko sudaca koje je sâm ovlastio“ (kanon 1442.). Papina presuda je konačna, protiv nje nije dopušten priziv (kanon 1629. točka 1.).

REŠ. Predmnjeva nedužnosti

Godine 2021. papa Franjo novelirao je kanonsko kazneno pravo i u njega uvrstio predmnjevu nedužnosti:

„Svatko se smatra nedužnim dok se ne dokaže suprotno“ (kanon 1321. § 1.).[31]

Tko je sada „svatko“? Ili komu je u stvarnosti namijenjena predmnjeva nedužnosti?

U govoru Rimskoj roti 18. veljače 2023. papa Franjo je istaknuo:

„Crkveno se pravo pojavljuje tijesno povezano sa životom Crkve, kao njegov nužni vid, vid pravednosti u očuvanju i prenošenju spasonosnih dobara.“

ŠIN. Kada se Crkva promatra veluti si Deus daretur (kao da ima Boga)

Godine 2021. papa Franjo novelirao je kanonsko kazneno pravo i u njega uvrstio kanon 1311. § 2.:

„Tko predstoji Crkvi treba štititi dobrobit same zajednice i pojedinih Kristovih vjernika te ga promicati dušobrižničkom ljubavlju, primjerom života, savjetom i poticajem kao i, ako treba, nametanjem ili proglašavanjem kazna, prema zapovijedima zakona, uvijek primjenjivanih s kanonskom pravičnošću, imajući pred očima pravednu naknadu, popravak krivca i ispravljanje sablazni.“[32]

Nije li Isus rekao: „tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi“ (Matej 12, 37)?

TAU. Protiv Objave, Predaje, teologije, povijesti i kanonskoga prava

Papinstvo nije sakrament, nego služba. U smislu sakramenta svetoga Reda papa je biskup kao i drugi biskupi. On ima pravo i obvezu providjeti partikularne Crkve novim pastirima, ali ni Objava, ni Predaja, ni teologija, ni povijest, ni kanonsko pravo ne daju mu ni vlast, ni primjer, ni opravdanje da ih po svom nahođenju smjenjuje ili lišava službe, suprotno kanonskomu redu, niti da to čini uz primjetan izostanak jasnoće o čemu je točno riječ. Vlast ključeva ne uključuje pravo da se braću u biskupstvu, kojima je božanskom odredbom povjerena pojedina mjesna Crkva, svrgava ili da ih otpušta bez propisanoga postupka.

---

U Zagrebu 28. studenoga 2023.

---

[1] Slovima hebrejskoga alfabeta označeni su odlomci Psalama 9–10, 25, 34, 37, 111, 112, 119, 145; Knjige Tužaljki 1, 2, 3, 4 i Nahuma 1.

[2] Kanonist Gerald Edwin Murray ističe: „Papa je dužan obdržavati crkveni zakon osim ako se iz ‘opravdana i razumna razloga’ – ’inače je oprost nedopušten’ – (kanon 90.) odluči ‘u pojedinačnom slučaju’ osloboditi njegovih odredaba (kanon 85.). Tada o tom treba izdati odluku. Ako sebe oslobodi ili obveze izdavanja pisane odluke kako zahtijevaju kanoni 48. i 51., ili obveze da se, ‘koliko je moguće, posavjetuje s onima čija bi prava mogla biti prekršena’ (kanon 50.), sam taj čin oslobađanja (dispenze) treba učiniti pisanom odlukom. U odluci treba dati barem sažeto obrazloženje rješenja (kanon 51.). Ako se oslobodi iznošenja razloga za svoje samooslobađanje, i to treba učiniti pisanom odlukom.“

[3] Henricus Bracton, De legibus et consuetudinis Angliae (1235.), prir. George E. Woodbine, svezak II., New Haven: Yale University Press, 1922., str. 33: „Ipse autem rex non debet esse sub homine sed sub Deo et sub lege.“

[4] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I.–II., 96. pitanje, 5. članak, na 3.: „princeps subditur legi… quod quisque iuris in alterum statuit, ipse eodem iure uti debet.“

[5] Sv. Ivan Pavao II., okružnica Centesimus annus (1. svibnja 1991.), br. 44: „Hoc est «Civitatis iuris» principium, in qua non arbitrariae voluntates hominum, at leges potissimum dominantur“ / “This is the principle of the “rule of law”, in which the law is sovereign, and not the arbitrary will of individuals”; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1904; Sažetak Katekizma, br. 406.

[6] Rimsko pravno pravilo: „Ubi iudicat qui accusat, vis, non lex, valet.“

[7] Rimsko pravno pravilo: „Lex non a rege est violanda.“

[8] Rimsko pravno pravilo: „Nemo est exemptus et legibus undique demptus.“

[9] Sofoklo, Antigona, III. čin, redci 453.–455.: οὐδὲ σθένειν τοσοῦτον ᾠόμην τὰ σὰ κηρύγμαθ᾽, ὥστ᾽ ἄγραπτα κἀσφαλῆ θεῶν νόμιμα δύνασθαι θνητὸν ὄνθ᾽ ὑπερδραμεῖν – ūdè sthénein tosū͂ton ōiómēn tà sà kērúgmath᾽, hṓst᾽ ágrapta kasphalē̃ theō̃n nómima dýnasthai thnētòn ónth᾽ hyperdrameĩn.

[10] Drugi vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Dei verbum o božanskoj objavi (18. studenoga 1965.), br. 10: „Munus autem authentice interpretandi verbum Dei scriptum vel traditum soli vivo Ecclesiae Magisterio concreditum est, cuius auctoritas in nomine Iesu Christi exercetur. Quod quidem Magisterium non supra verbum Dei est, sed eidem ministrat, docens nonnisi quod traditum est, quatenus illud, ex divino mandato et Spiritu Sancto assistente, pie audit, sancte custodit et fideliter exponit, ac ea omnia ex hoc uno fidei deposito haurit quae tamquam divinitus revelata credenda proponit.“

[11] Sv. Izidor Seviljski, Podrijetla riječi, III. poglavlje, 1.

[12] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II–II, 57. pitanje, 1. članak, Ali: „ius dictum est quia est iustum. Sed iustum est obiectum iustitiae“; Odgovaram: „iustitiae proprium est inter alias virtutes ut ordinet hominem in his quae sunt ad alterum. […] Aliae autem virtutes perficiunt hominem solum in his quae ei conveniunt secundum seipsum. illud quod est rectum in operibus aliarum virtutum, ad quod tendit intentio virtutis quasi in proprium obiectum, non accipitur nisi per comparationem ad agentem. Rectum vero quod est in opere iustitiae, etiam praeter comparationem ad agentem, constituitur per comparationem ad alium, illud enim in opere nostro dicitur esse iustum quod respondet secundum aliquam aequalitatem alteri, puta recompensatio mercedis debitae pro servitio impenso. Et propter hoc specialiter iustitiae prae aliis virtutibus determinatur secundum se obiectum, quod vocatur iustum. Et hoc quidem est ius.“; Tomo Vereš, Toma Akvinski izbor iz djela, Zagreb: Globus, 2005., str. 573–574.

[13] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II.–II., 57. pitanje, 1. članak, odgovor na 1. razlog: „nomen ius primo impositum est ad significandum ipsam rem iustam; postmodum autem derivatum est ad artem qua cognoscitur quid sit iustum; et ulterius ad significandum locum in quo ius redditur […] dicitur etiam ius quod redditur ab eo ad cuius officium pertinet iustitiam facere, licet etiam id quod decernit sit iniquum“; Tomo Vereš, Toma Akvinski izbor iz djela, Zagreb: Globus, 2005., str. 574.

[14] Andreas Thiel, Epistolae Romanorum pontificum genuinae, tomus I, Brunsbergae, 1868., str. 385: „Nec quisquam omnino vobis persuadeat, Acacio praevaricationis suae crimen fuisse laxatum, quia qui postquam in collegium recidens pravitatis jureque meruit ab apostolica communione secludi, in hac eadem persistens damnatione defunctus est, absolutionem, quam superstes nec quaesivit omnino nec meruit, mortuus jam non potest impetrare; siquidem ipsis apostolis Christi voce delegatum Matth. est: Quae ligaveritis super terram, et quae solveritis super terram. 18, 18. Ceterum jam de eo, qui in divino est judicio constitutus, nobis fas non est aliud decernere praeter id, in quo eum dies supremus invenit; atque ideo nisi ejus nomine refutato ceterisque consortibus hujus erroris, cum nullo prorsus eorum participare debetis mensae dominicae puritatem, quam majores nostri semper ab haeretica magnopere servaverunt pollutione discretam.“

[15] Sv. Ivan Pavao II., apostolsko pismo Ordinatio sacerdotalis (22. svibnja 1994.), br. 4: „Ut igitur omne dubium auferatur circa rem magni momenti, quae ad ipsam Ecclesiae divinam constitutionem pertinet, virtute ministerii Nostri confirmandi fratres (Luc. 22, 32), declaramus Ecclesiam facultatem nullatenus habere ordinationem sacerdotalem mulieribus conferendi, hancque sententiam ab omnibus Ecclesiae fidelibus esse definitive tenendam.“

[16] Čl. 5. § 1. apostolske konstitucije Pastor bonus (28. lipnja 1988.).

[17] Čl. 185. § 2. apostolske konstitucije Pastor bonus (28. lipnja 1988.) i čl. 240. § 2. apostolske konstitucije Praedicate evangelium (19. ožujka 2022.).

[18] Čl. 5. § 1. apostolske konstitucije Pastor bonus (28. lipnja 1988.) i čl. 17. § 3. apostolske konstitucije Praedicate evangelium (19. ožujka 2022.).

[19] Čl. 17. § 4. apostolske konstitucije Praedicate evangelium (19. ožujka 2022.).

[20] Can. 416: „Sedes episcopalis vacat Episcopi dioecesani morte, renuntiatione a Romano Pontifice acceptata, translatione ac privatione Episcopo intimata.“

[21] Po nalogu pape Ivana Pavla II. državni tajnik kardinal Agostino Casaroli objavio je 28. siječnja 1983. Odredbe o zaštiti latinskoga teksta Zakonika kanonskoga prava i o njegovu prevođenju na druge jezike u kojima ističe: „Javnu snagu i učinak Zakonika kanonskoga prava ima samo latinski tekst“. – Secretaria Status, Normae de Latino textu Codicis Iuris Canonici tuendo eodemque alias in linguas convertendo, u: Communicationes, 15 (1983), str. 41: „Publicam vim et efficacitatem Codicis Iuris Canonici habet textus unus Latinus.“

[22] Sv. Ivan Pavao II., apostolska konstitucija Sacrae disciplinae leges (25. siječnja 1983.): „princeps legum ecclesiasticarum Corpus pro Ecclesia latina“, „praesentem Codicem… vim legis habere posthac pro universa Ecclesia latina iubemus“.

[23] Tako, Latinskom Crkvom (Ecclesia Latina) Zakonik kanonskoga prava naziva one koji su mu podložni, u kanonima 1., 111. §§ 1. i 2., 112. § 1. točke 2. i 3., 438., 926. Dakle ne samo Crkva latinskoga jezika (kanon 928.), Crkva latinskoga obreda (kan. 1109.). U njoj postoje rimski prvosvećenik, kardinali Svete Rimske Crkve, Rimska kurija i Rimska rota.

[24] Apostolske konstitucije: Episcopalis communio o Biskupskoj sinodi od 18. rujna 2018., Praedicate evangelium o Rimskoj kuriji i njezinu služenju Crkvi u svijetu od 19. ožujka 2022. i In Ecclesiarum communione o crkvenom zajedništvu oko ustroja Rimskoga vikarijata od 6. siječnja 2023. – nemaju dostupan tekst na latinskom izvorniku. Apostolske pobudnice: Evangelii gaudium (24. studenoga 2013.), Christus vivit (25. ožujka 2019.), Querida Amazonia (2. veljače 2020.), Laudate Deum (4. listopada 2023.) i C’est la confiance (15. listopada 2023.) – nemaju dostupan tekst na latinskom izvorniku. Od 48 motuproprija koje je papa Franjo donio između 11. srpnja 2013. i 1. studenoga 2023., tekst njih 29 nije dostupan na latinskom, pa ni za sedam koji imaju latinski naziv: Fidelis dispensator et prudens (24. veljače 2014.), Aperuit illis (30. rujna 2019.), Ab initio (21. studenoga 2020.), Antiquum ministerium (10. svibnja 2021.), Ad charisma tuendum (14. srpnja 2022.), Fidem servare (11. veljače 2022.), Ad theologiam promovendam (1. studenoga 2023.).

[25] Čini se da bi primjereniji naslov rubrike bio:

• Skrb za sve Crkve (Sollicitudo omnium Ecclesiarum, Care for all the Churches, Preoccupazione per tutte le Chiese, Preocupación por todas las Iglesias, prema Drugoj Korinćanima 11, 28), ili
• Proviđanje (Provisiones, Provissioni, Provisiónes, Provisions) crkvenih službi, prema naslovu nad kanonom 146., ili
• Podjeljivanje (Collatio, Conferimento, Colación, Conferral) crkvenih službi, prema naslovu nad kanonom 157., ili
• Povjeravanje (Entrustment) crkvenih službi, ili
• Emiritiranja i promaknuća (Emeritazioni e promozioni), ili
• Upravljanje ljudskim potencijalima (Human Resources Management).

[26] Jure Brkan, Opće odredbe Zakonika kanonskoga prava, Makarska: Franjevačka teologija, 1997., str. 349.

[27] Can. 192: „Ab officio quis amovetur sive decreto ab auctoritate competenti legitime edito…“

[28] Can. 193 § 1.: „Ab officio quod alicui confertur ad tempus indefinitum, non potest quis amoveri nisi ob graves causas atque servato procedendi modo iure definito.“

[29] Can. 193 § 4.: „Decretum amotionis, ut effectum sortiatur, scripto intimandum est.“

[30] Can. 196 § 1.: „Privatio ab officio, in poenam scilicet delicti, ad normam iuris tantummodo fieri potest. § 2. Privatio effectum sortitur secundum praescripta canonum de iure poenali.“

[31] Can. 1321 § 1.: „Quilibet innocens censetur donec contrarium probetur.“

[32] Can. 1311 § 2.: „Qui Ecclesiae praeest bonum ipsius communitatis singulorumque christifidelium tueri ac promovere debet caritate pastorali, exemplo vitae, consilio et adhortatione et, si opus sit, etiam poenarum irrogatione vel declaratione, iuxta legis praecepta semper cum aequitate canonica applicanda, prae oculis habens iustitiae restitutionem, rei emendationem et scandali reparationem.“