O vrlinama Josepha Ratzingera

Krjeposnost je pretpostavka i odlika svetosti

Riječ vrlina ima šire značenje od krjeposti i označava pozitivno svojstvo u čovjeku, čiju dobru osobinu.

Krjȅpostan je onaj u kojega ima krjeposti, a krjȅpōst je:

„dobra kakvoća pameti kojom se ispravno živi, kojom se nitko loše ne služi, kojom Bog djeluje u nama bez nas; ono što čini dobrim onoga tko je ima, a njegovo djelo dobrim“;[1]
„osobina ljudske volje koja je postojano okrenuta na dobro, shvaća se ili uopće kao značaj čeljadeta ili kao neka naklonost na dobro u nekom osobitom smjeru“;[2]
„postojano i čvrsto raspoloženje (sklonost) činiti dobro. Ona omogućuje osobi ne samo da čini dobra djela, nego i da daje najbolje od sebe. Krjeposna osoba svim osjetilnim i duhovnim silama teži dobru; slijedi ga i bira ga u konkretnim činima. Ljudske su krjeposti čvrste navike, stalna raspoloženja, trajne savršenosti uma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju naše ponašanje po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za ćudoredno dobar život. Krjepostan je čovjek onaj koji slobodno čini dobro“.[3]

Stoga je krjepostan koji pripada krjeposti, koji se bavi krjepostima, koji je prožet krjepošću, koji hoće ono što je ćudoredno dobro, koji misli i radi ćudoredno dobro.[4]

Da bi netko bio proglašen svetim, mora se utvrditi da je bio Kristov vjernik koji se junački (heroice) vježbao (exercuisse) u krjepostima (virtutes) i provodio život u vjernosti Božjoj milosti.[5]

Tradicionalno učenje o razlikovnim obilježjima junačke krjeposti sažeo je Benedikt XIV.:

„Četiri su stvari potrebne za dokazanu ili očitovanu junačku krjepost:
1. stvar ili predmet trebaju biti teški, iznad uobičajene snage čovjeka;
2. djela se trebaju izvršavati brzo, lako;
3. trebaju se izvršavati sa svetom radošću;
4. treba ih činiti prilično često, kada se za to ukaže prilika“.[6]

Knjiga Benedikt XVI. učitelj vjere zbirka je četiriju tekstova Benedikta XVI., 22 teksta o njemu i triju bibliografija. Nastala je spontano, u kraće od mjesec dana, kao spomenica u prigodi njegova odlaska s ove zemlje. Dario Čehić ističe kako ona „uspješno pomiruje mali broj stranica s mudrošću u sagledavanju života, djela i povijesne važnosti Benedikta XVI.“ Hrvoje Kalem ustvrdio je kako ona predstavlja „prvu kratku recepciju teološke i pastirske službe ovoga plodnoga Pape teologa“ nakon njegove smrti. Prinosnici su njome izrazili tko im je bio čovjek rođen na prekjučerašnji dan prije 97 godina, koji je postao Papa na sutrašnji dan prije 19 godina:

„Imao sam čast i radost biti jedan od njegovih bližih suradnika od 2005. do 2010. … U svakom od tih susreta osjećao sam da se nalazim u prisutnosti istinski sveta čovjeka“.[7]
„Snazi pisane i izgovorene riječi pridodao je umijeće glazbenika, svjedočanstvo čestitosti čovjeka i svećenika u vrlinama koje je usavršavao u krjeposti“.[8]
„Veliki engleski esejist Gilbert Keith Chesterton za svetce je napisao kako su oni lijek, jer su protuotrov. Oni su obnovili i izliječili svijet posebno utjelovljujući ono što je svijet zanemario. Takav je čovjek bio Benedikt XVI.“.[9]

Otvoren u slušanju

Joseph Ratzinger živio je na ovoj zemlji natprosječno dugo: 95 godina, osam mjeseci i 16 dana, od subote 16. travnja 1927. do subote 31. prosinca 2022.

Kršten je istoga dana kad je rođen, a na krštenju mu je dano ime Joseph. Jako se trudio slijediti primjer svetca čije je ime dobio. Otkrio je kako mu je mȗk svetoga Josipa putokaz prema mudrosti. Nepunih osam mjeseci prije smrti zapisao je:

„Njega su mi roditelji dali kao svetca zaštitnika kroz život. Što sam stariji, sve mi je jasniji lik moga zaštitnika. Nijedna njegova riječ nije nam predana, nego samo njegova sposobnost slušanja i djelovanja. Sve više shvaćam da je upravo njegova šutnja ono što nam govori i želi me voditi k mudrosti onkraj znanstvenih spoznaja.“[10]

Oni koji su ga poznavali svjedoče:

„Jako me se dojmila sposobnost slušanja i poniznost Benedikta XVI.“[11]
„Gubimo… onoga koji je bio tih i stidljiv, nenametljiv u susretu; onoga koji je znao divno slušati – a zatim dati odgovore koji su tako izravno pogađali sadašnjost, a opet bili tako ispunjeni mudrošću iz velikoga blaga Predaje“.[12]

Smatrao je kako djela Svetca čije je ime nosio govore glasnije nego što su riječi ikada mogle; šutnja sv. Josipa ujedno je i njegova poruka. Isusov hranitelj poznat je po odlučnim djelima, a ne riječima; u Svetom Pismu nije pribilježeno išta što je rekao. Za povijest spasenja bitno je samo što je činio. Prva knjiga Novoga Zavjeta bilježi kako Bog u tri sna (Matej 1, 20–21; 2, 13; 2, 19–20) otkriva svetomu Josipu što mu je činiti, a on, čim shvati kako je to Božja volja, svaki put slijedi primljeni naputak. – Prikladno je to istaknuti u Mostaru jer je sveti Josip zaštitnik Mostarsko-duvanjske biskupije od 1882. godine i jer je vaš sugrađanin mostarsko-duvanjski biskup dr. Petar Čule zaslužan što se danas u cijeloj Crkvi u svakoj Misi spominje svetoga Josipa. On je to predložio u govoru na Drugom vatikanskom saboru 10. studenoga 1962., što je papa Ivan XXIII. već tri dana kasnije prihvatio i odredio. Tomu je prethodilo devet i pol godina Čuline prisilne šutnje zbog nepravedne komunističke osude i robijanja u zatvorima u Mostaru i Zenici i zatočeništva u Tolisi i Mostaru.

Jedan od predaka sv. Josipa bio je kralj Salomon (Matej 1, 6–7). I njemu se Bog obratio u snu (Prva o Kraljevima 3, 5). Salomon je od Boga tražio srce koje čuje, srce koje se služi sposobnošću slušanja, pronicavo, učivo, slušljivo, slušajuće, osluškujuće, razumijevajuće, shvaćajuće srce „da umije upravljati tvojim pukom i razlikovati dobro od zla“ (Prva o Kraljevima 3, 9). U Reichstagu 2011. Ratzinger to tumači ovako:

„Biblija nam [time] hoće reći što je u konačnici bitno za političara. Njegovo krajnje mjerilo i temelj njegova političkoga rada ne smije biti uspjeh, a još manje materijalna dobit. Politika mora težiti da se postiže pravednost i da se tako stvara osnovna pretpostavka za mir. Naravno da će političar težiti uspjehu bez kojega uopće ne bi imao mogućnost političkoga djelovanja. Ali uspjeh je podređen mjerilu pravednosti, volji da se čini ono što je ispravno i razumijevanju onoga što je ispravno. Uspjeh može biti i zavodljiv i tako može otvoriti put izopačenju onoga što je ispravno, razaranju pravde. ‘Odmakne li se pravda, što je država drugo nego velika razbojnička družina?’ rekao je jednom sveti Augustin. Mi Nijemci iz vlastita iskustva znamo da te riječi nisu prazan bauk. Doživjeli smo da se moć rastavila od prava, da se moć suprotstavila pravu i zgnječila ga, tako da je država postala sredstvo za uništavanje prava – vrlo dobro organizirana razbojnička družina. Služiti pravu i boriti se protiv vladavine bespravlja jest i ostaje temeljna zadaća političara.“

Blag

Blagost je krjepost kojom se um obuzdava dobrotom. To je osobina dobroćudnosti, tihosti, plemenitosti, ljubaznosti i nespremnosti na svađu. Ratzinger ju je živio, utjelovio. Kao da je krajnje ozbiljno poslušao riječi Knjige Sirahove:

„Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći, to se većma ponizi, da nađeš milost u Gospodina. Jer veliko je milosrđe Božje i poniznima otkriva tajnu svoju. Iako je velika moć Gospodina, on prima počast poniznih. Ne idi za onim što ti je previsoko i ne istražuj ono što je iznad tvojih snaga.“ (Sirah 3, 17–21).[13]

O njegovoj blagosti svjedoče mnogi:

„U njemu je bilo savršeno pouzdanje u Boga, koje mu je davalo smirenost i stalnu radost. Ivan Pavao II. ponekad je pokazivao svetu srdžbu. Benedikt XVI. uvijek je ostajao miran“.[14]
„Bio je uvjerljiv poklisar Evanđelja, ne čovjek velikih gesta, nego prije čovjek blagih tonova“.[15]
„Vrlo draga i blaga ćud omogućila mu je da bez hinjenja uvijek bude iskreno prijazan“.[16]
„Njegova poniznost, toplina, blizina s Bogom, razboritost, jakost duše, ustrajnost, odmjerenost, staloženost, pronicavost, oštroumnost, budnost, revnost, izbjegavanje zla, bogoljublje, čovjekoljublje, obiteljoljublje, istinoljubljivost, obzirnost, dobrostivost, ljubaznost, miroljubivost, pomirljivost, velikodušnost, nježnost, blagost, skromnost, krotkost, postojanost, strpljivost, marljivost i čestitost razlog su zašto su već na njegovu sprovodu 5. siječnja 2023. isticani natpisi ‘Santo subito!’ – odmah ga proglasiti svetcem“.[17]
„Pogled Benedikta XVI. … bio je pogled djeteta, radostan, blistav, pun dobrote i blagosti, a opet pun snage i ohrabrenja“.[18]

Volio je reći da se svako učenje Crkve Kristove može blago objasniti. I uvijek bismo to trebali činiti blago – jer Bog tako postupa s nama. Uostalom, prema onima koje volimo nježni smo i blagi. No, blago izlaganje ne znači krnjenje. Kao što stoji u okružnici Veritatis splendor, br. 104: „razumijevanje/blagost nikada ne znači dovesti u pitanje ili krivotvoriti mjeru dobra i zla kako bi se prilagodila okolnostima stanja“.

Benedikt nas je poučavao kako trebamo pružati punu istinu Evanđelja, bez prilagodbe skraćivanjem, bez ublažavanja ispuštanjem ili prešućivanjem, jer to vodi u dvoznačan govor. A Crkva nije ustanova Apolonova, nego Kristova. Apolon je, naime, imao proročište u Delfima u kojem je Pitija govorila što su ljudi htjeti čuti, ili tako da su mogli zaključiti ono što im se sviđalo. Naravni zakon nije takav. Sveto Pismo nije takvo. Predaja Crkve nije takva.

Istinoljubiv

Godine 1977., kada je imenovan münchenskim i freisinškim nadbiskupom kao svoje biskupsko geslo izabrao je misao iz Treće Ivanove 1, 8: „ut cooperatores simus veritatis – da budemo suradnici istine“. Zato se riječi Cooperatores veritatis – suradnici Istine nalaze u njegovim grbovima kao nadbiskupa, kardinala i pape. O izboru baš te misli rekao je:

„S jedne mi se strane činilo da ono ističe vezu između moga rada kao profesora i novoga mi poslanja. Premda je djelovanje različito, ono što je bilo i nastavlja biti posrijedi jest slijediti istinu i biti u njezinoj službi. S druge strane, izabrao sam taj moto jer smo u svijetu danas gotovo potpuno zaboravili temu istine kao nešto što se čini preveliko za čovjeka, a opet sve propada ako istina nedostaje“.[19]

Sebe nije držao vlasnikom, posjednikom ni tvorcem istine, nego njezinim suradnikom, jednim od, zajedno s drugima.

Mnogi su ljudi u strahu da će istina nekako ograničiti njihovu slobodu. Ne će. Kristov vjernik zna da mu sâm Bog jamči suprotno: „upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Ivan 8, 32). Samo istina ima milost. Samo istina oslobađa. Joseph Ratzinger proveo je život pomažući ljudima da upoznaju istinu o Bogu, kako Ga upoznati, ljubiti, služiti Mu i kako doći u nebo; istinu o Kristu i Njegovoj Crkvi, o tome kako živjeti i kako ljubiti, Istinu koja oslobađa. Koji su ga poznavali suglasno iskazuju:

„Istina koja se njeguje zajedno s ljubavlju može se promatrati kao središte njegova života, teološkoga istraživanja i vođenja sveopće Crkve najprije u Zboru za učenje vjere, a potom i u papinstvu“.[20]
„Samo se na Izvoru istine, držao je, može napajati istinom i tažiti žeđ za konačnim smislom ljudskoga postojanja na zemlji… Bio je predan Istini na vjerskom i etičko-moralnom području“.[21]
„Nije se bojao istine. Agilnost misli i jasnoća pisanja omogućila mu je da dotiče duhove“.[22]
„Znao je da se o istini ne pregovara. … Često je ponavljao kako je veličina čovječanstva u sposobnosti trpljenja iz ljubavi za istinu“.[23]
„S njim se svaki katolički vjernik osjećao sigurnim da ga Crkva vodi da prianja uz iste istine vjere samih apostola“.[24]

U Benediktu XVI. jasno se vidi sloboda koja proistječe iz upoznavanja istine Evanđelja, iz poziva na obraćenje, pokajanje i priznavanje grijeha da se čovjek i njih oslobodi. S Benediktom XVI. Crkva je imala milost da umnik svjetskih razmjera sjedi na stolici svetoga Petra. U Benediktu XVI., u njegovoj jasnoći učenja, u osvjedočenosti njegove vjere – svijet je, i kad se nije slagao s njim, vidio kako se Crkva još uvijek čvrsto drži Kristova evanđelja.

Nasuprot pojavi kulturoloških kršćana, od kojih neki danas sebe smatraju ateistima ili agnosticima, Benedikt XVI. ističe kako takvo što nije spojivo s kršćanskom predajom i daje primjer kako je bilo od prvih kršćana: „Za njih vjera nije ovisila o kulturnim navikama, koje su različite od naroda do naroda, nego je pripadala području istine koja se jednako tiče svih ljudi.“ (12. rujna 2008.). Dakle, biti kršćanin u svojoj srži nije stvar običaja, narodne ili obiteljske predaje, etnologije, kulturne predaje, uzanci, nego osobnoga izbora, identiteta na temelju traženja i prihvaćanja istine.

Benedikt je puno prije drugih uvidio slom Zapada: da su nove ideologije ništavila prožele svaku političku ili odgojno-obrazovnu ustanovu, da se razum povukao u sebe, poništavajući sâm sebe i potičući „konsenzualne“ totalitarizme“, koji zbog toga nisu ništa manje destruktivni od onih već doživljenih. Bio je uvjeren da u tim okolnostima lijek nije pokleknuti, da Crkva tomu ne treba „prilagođavati“, nego naprotiv da treba biti svoja do srži.[25]

Ponizan

Poniznost ili krotkost jest ono po čemu čovjek ima skromnu procjenu vlastite vrijednosti i podlaže se drugima. Pratilica je stožerne krjeposti umjerenosti. Krjepost poniznosti jest osobina po kojoj osoba koja razmišlja o vlastitim nedostatcima ima nisko mišljenje o sebi i spremno se podređuje Bogu i drugima radi Boga. Sveti Bernard kaže da je ona „krjepost kojom čovjek, poznavajući sebe onakvim kakav uistinu jest, snižava sebe“, a sv. Toma Akvinski: „Krjepost poniznosti sastoji se u tom da se netko drži u svojim granicama, a ne traži ono što je iznad njega, nego se podvrgava višemu“.[26]

Prinosnici u knjizi ističu:

„Bio je vrlo ponizan čovjek, vrlo jednostavan; nije bio ohol niti se predstavljao kao važna osoba. Nije imao onu osornost tipičnu za intelektualce koji se, imajući znanje, smatraju višima u odnosu na druge. Papa Benedikt bio je svjestan svoje stručnosti, ali je nije rabio da bi se uzdigao nad druge, nego da bi služio dobru Crkve i vjeri jednostavnih ljudi“.[27]
„Po svojoj briljantnosti, maštovitosti, poniznosti i postojanoj vjeri nalikovao je crkvenim otcima… On pripada njihovu društvu“.[28]
„Nastupao je ponizno, ali nedvosmisleno i beskompromisno“.[29]
„nikada nije dopustio da njime upravljaju službe i časti“.[30]
„Gubimo… čovjeka umne briljantnosti i moći tumačenja, koje su u njemu bile čudesno spojene s vjerom djeteta, koja je postala tako ponizna i puna povjerenja“.[31]

Msgr. dr. Guido Marini (1965.), koji je od 2007. bio meštar papinskih bogoslužnih slavlja (papinski obredničar), na pitanje što je najviše naučio od pape Benedikta o tome kako prinijeti žrtvu Mise, rekao je: „Svećenik mora nestati u pozadini.“ Benedikt ga je naučio da osobnost svećenika nije ono što je toliko važno. Prava stvar o kojoj je riječ jest otajstvo koje se slavi. Isus i Njegova Crkva su ono što je najvažnije. Svećenik stoji u službi svetih otajstava. Što bolje može, treba se maknuti s puta. Benedikt je poučavao služitelje bogoštovlja kako nisu oni u središtu pozornosti. Sveto bogoslužje nikada ne treba zamijeniti za svećenikovu osobnu predstavu. Benedikt nas je poučio da je Krist taj na koga trebamo upravljati pogled. Ostali bi trebali iščeznuti u pozadinu.

Misnik, liturg, liturgičar i učitelj molitve

Joseph Ratzinger bio je misnik 71 godinu, šest mjeseci i dva dana, od petka 29. lipnja 1951. do smrti. Tu svoju svakodnevnu, najdulju životnu službu – posao misnika obavljao je više od tri desetljeća u tri njemačke savezne zemlje:

21 godinu u Bavarskoj (1951.–1959. u Freisingu, Traunsteinu, Rimstingu i Münchenu i opet od 1969. do 1982., u Regensburgu do 1977., a zatim ponovo u Münchenu),
sedam godina u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji (1959.–1966., u Bonnu od 1963., a zatim u Münsteru),
tri godine u Baden-Württembergu (1966.–1969. u Tübingenu),

a zatim se hranio „manom četrdeset godina“ (Izlazak 16, 35) u Rimu (1982.–2022.) i kao apostolski hodočasnik po svijetu.

Više od sedam desetljeća nije se umorio obavljati svećeničku službu, ponavljati djelo Božje.

Još dok je zarađivao plaću predajući studentima o sadržaju Vjerovanja koje zajednica ispovijeda na Misi, spremnost vjerovanja u najteža otajstva kršćanstva objašnjavao je činjenicom da katolici imaju simbol vjere koji se može pjevati. Odraz je to činjenice da u Misi de Angelis puk pjeva Credo u izmjeničnim stihovima. Pjev je izraz vjere. Pjevanje dotiče osjećaje. S pravom se kaže da tko pjeva dvostruko moli. U Kolegiju bernardinaca u Parizu 2012. rekao je:

„Da bi se molilo na temelju Božje riječi nije dovoljno samo izgovaranje, potrebna je glazba. Dvije pjesme kršćanskoga bogoslužja potječu iz biblijskih tekstova koji ih stavljaju na usta anđela: Glōria, koju prvi put pjevaju anđeli prigodom Isusova rođenja, i Sānctus, koji je, prema Izaiji 6, usklik serafinâ, koji stoje u neposrednoj Božjoj blizini. U tom svjetlu kršćansko je bogoslužje poziv na pjev s anđelima i na vođenje riječi k njezinoj najvišoj svrsi.“

Po čem je on poseban ili uzoran misnik?

Po iskustvu starodrevnoga rimskoga obreda i po obredu Pavla VI. Prinosio je novozavjetnu žrtvu na oba. Odijevao je paramente oba obreda. Cijenio je oba.
Riječima i djelima ustrajno je ukazivao na ljepotu liturgije. Još kao kardinal prokazivao je neskladne pojave u provedbi liturgijskih promjena nakon Drugoga vatikanskoga sabora. Bio je uvjeren kako se današnja kriza Crkve velikim dijelom temelji na slomu svetoga bogoslužja.
„Molitva, klanjanje bilo je u središtu njegova papinstva“… uvodio je „mnoštvo u dojmljivu i gorljivu tišinu“.[32]
„nije govorio o Kristu, nego je govorio Kristu“.[33]

Bogoslužje Crkve oblikovalo je njegovu vjeru i život od djetinjstva. Iako je kao sveučilišni nastavnik bio usredotočen na dogmatsku i temeljnu teologiju, Ratzinger je središnjim za svoj rad kao svećenika i znanstvenika smatrao bogoslovlje bogoslužja. U predgovoru Teologije liturgije ističe:

„Bog prvi! Kad usmjerenost na Boga nije odlučujuća, sve ostalo gubi svoje usmjerenje. Izrjeka kao način sređivanja prioriteta vrijedi i za život Crkve i svakoga pojedinca.“

„Ovdje bi moglo biti korisno podsjetiti se da je u riječi „pravovjerje“ druga polovica riječi doxia, ne znači ideja, nego slavljenje (Herrlichkeit); nije stvar u ispravnoj zamisli o Bogu; nego je riječ o pravom načinu slavljenja Boga, odgovaranja Njemu. Jer to je temeljno pitanje čovjeka koji počinje ispravno shvaćati sebe: Kako se moram susresti s Bogom? Stoga je učenje ispravnoga načina bogoslužja – pravovjerja – dar u punom smislu riječi koji nam je dan vjerom.“

Nakon pomutnje koja je nastala izmišljanjem pastoralne teologije i odvajanjem prakse Crkve od Svetoga Pisma i Predaje, Ratzinger je bio najjači pozivatelj na jedinstvo vjerovanja i bogoslužja. Riječ je o pravilu lex orandi, lex credendi da je ono čega se treba držati kod molitve, pravilo moljenja, ujedno ono što obvezuje, ono što je za konu (od početka) – zakon, odredba onoga što Crkva vjeruje. To je pravilo godine 435. u Rimu uobličio sv. Prosper Akvitanski: „Svetootajstvima smatramo i moljenje svećenika koje su predali apostoli, a koje se jednoliko (uniformiter) slavi po cijelome svijetu i u svakoj katoličkoj crkvi, da odredba moljenja određuje odredbu vjerovanja“.[34] Zato je godine 1992. Ratzinger u Katekizam Katoličke Crkve unio jednu od temeljnih identitetskih rečenica i poveznica katolicizma, katoličanstva, katoličnosti, katolištva:

„1124. Vjera Crkve prethodi vjeri vjernika, koji je pozvan uz nju prianjati. Kada slavi sakramente, Crkva ispovijeda vjeru primljenu od apostola. Odatle stara izrjeka: Lex orandi, lex credendi – Zakon moljenja jest zakon vjerovanja (ili: Legem credendi lex statuat supplicandi – Neka pravilo moljenja odredi pravilo vjerovanja, prema Prosperu Akvitanskom). Zakon molitve zakon je vjere, Crkva vjeruje onako kako moli. Liturgija je sastavni dio svete i žive Predaje.“

Drugim riječima, javno, stoljećima ustaljeno bogoslužje Crkve izraz je i svjedočanstvo njezine neprjevarljive vjere, i trebalo bi nam pomoći da na dublji način, više nego riječima, shvatimo da su sve naše težnje za dobrotom, za istinom, za ljepotom i za ljubavlju, utemeljene i nalaze svoje ispunjenje u zbilji Boga koja nadilazi sve. „Na dublji način, više nego riječima“ znači ono što kaže Prva Ivanova 3, 18: „Ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i istinom“, a što je geslo domaćina ove večeri Hrvatske kulturne zajednice Troplet, tj. onako kako je to brižno, s puno strpljivosti, truda, umijeća i ljubavi činio sv. Josip.

Ratzinger nije prestajao podsjećati kako je katoličko bogoslužje hrana od koje su živjeli mnogi svetci i da nipošto nije svejedno što se i kako tamo odvija. Improvizacije i nagon za novotarijama nisu katolički način zajedničkoga slavljenja Boga. Nakon što je nova Misa u mnogome odustala od toga da je to žrtva i uprisutnjenje Velikoga petka te prevladava protestantsko shvaćanje kako je riječ o spomenu Posljednje večere, u knjizi Blagdan vjere (1981.) Ratzinger ističe kako je Posljednja večera utvrdila dogmatski sadržaj Euharistije, ali ne i njezin liturgijski oblik. Drugim riječima, Misa nije samo rekonstrukcija Posljednje večere, nego se sama Posljednja večera mora shvatiti kao iščekivanje, pod velom sakramentnih znakova, žrtve križa. Taj je uvid naveo Ratzingera da predloži snažno ponovno potvrđivanje žrtvene značajke Mise: Euharistija kao „gozba pomirenih” integrirana je u samoprinošenje Krista prisutna na žrtveniku u obliku liturgijskoga obreda. U tom kontekstu ponovio je sklonost slavljenju Mise „sučelice istoku“ kao prikladnijemu, vidljivomu i obrednomu izričaju euharistijske žrtve. Tako je i sâm svakodnevno slavio Misu.

Podsjećao je revolucionare i samodopadne otimače onoga što je Božje da izvrću Drugi vatikanski sabor i liturgijsku obnovu kad se ne pridržavaju saborske odredbe koja glasi:

„Neka se ne uvode novosti ako to ne traži istinska i sigurna korist Crkve i uz oprezno nastojanje da novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika.“ (Sacrosanctum Concilium, 23).

Njegova knjiga Duh liturgije (2000.)[35] nadahnjuje da se gleda punina liturgijske predaje i potiče da se izražava negodovanje zbog stanja katoličkoga bogoslužja, tamo gdje s njime što nije u redu:

„Bogoslužje crpi svoju veličinu iz onoga što jest, a ne iz onoga što mi činimo s njim…. Bogoslužje nije izraz svijesti zajednice, koja je u svakom slučaju razlivena i promjenjiva. To je Objava primljena u vjeri i molitvi.“

Drugim riječima, liturgija nije ljudsko okupljanje, nego Bogu namijenjen čin onih koji

„prinose žrtvu hvale za sebe i za sve svoje, za otkupljenje svojih duša, za nadanje svomu spasenju i zdravlju, a svoje zavjete prikazuju vječnomu Bogu, živomu i pravomu“ (Canon Missae, Memento, Domine).

Inzistirao je na šutnji u nekim dijelovima bogoslužja da se ne izgubi njegov molitveni i mistični smisao kao djela koje se čini prema Bogu prinošenjem žrtve i uzdizanjem molitava. Bogoštovlje se ne može relativizirati, ne može se činiti ili izostavljati po volji, niti se njime može manipulirati i iskrivljavati u potrazi za prihvaćanjem i pljeskom.

Godinu dana prije nego je izabran za Papu, pozvao je na obnovu svijesti o liturgijskom obredu kao „sažetom obliku žive Predaje“.

Kao Prvosvećeniku prva mu je briga bila da sveto bogoslužje mora biti odraz slave Božje. U njemu smo pozvani sudjelovati po Kristovu samoprinošenju na žrtveniku, kada smo uronjeni u otajstvo Njegove muke, smrti i uskrsnuća. To sakramentno zajedništvo nije samo nešto što mi (zajednica okupljena na određenom mjestu i u određeno vrijeme) činimo, nego dar veće stvarnosti koju je Krist povjerio cijeloj Crkvi.

Zapravo se ubrzo nakon završetka Drugoga vatikanskoga sabora

„žestoko usprotivio preosmišljavanju saborskih reformskih odluka i kao svoju zadaću vidio boriti se do kraja za izvorni, pravi Koncil, protiv tumačenja koje otci nikada nisu željeli“.[36]

Znao je da je tko danas prigrli modu, sutra – udovac.

Iz toga suprotstavljanja posvjetovljenju Crkve, odbacivanju Predaje i naravnoga zakona, promjeni vjere i ćudoređa, prihvaćanju kulture smrti i rodne ideologije, potječu zavist, potvora i otvorena mržnja protiv njega od mnogih samozvanih, ali ne više katoličkih teologa, pripadnika masonskih loža i homoseksualnih klika u crkvenim strukturama: „Njegova dosljednost donijela mu je pogrdne riječi poput ‘veliki inkvizitor’ i ‘oklopni kardinal’. Odricanje od priznanja vodećih medija vidio je kao cijenu svoga otpora“.[37]

Kao Papa pozivao je na preispitivanje tijeka liturgijske obnove u tumačenju neprekidnosti Drugoga vatikanskoga sabora s Predajom (obraćanje Rimskoj kuriji 22. prosinca 2005.), na što se vraća u apostolskoj pobudnici o Euharistiji godine 2007.:

„Razmotrimo li dvotisućljetnu povijest Božje Crkve možemo se sa zahvalnošću diviti urednomu razvoju obrednih oblika u kojima slavimo događaj našega spasenja… U svako doba povijesti Crkve euharistijsko slavlje, kao izvor i vrhunac njezina života i poslanja, blista u liturgijskom obredu u svom svojem bogatstvu i raznolikosti… Uočene poteškoće, pa čak i povremene zloporabe, ne mogu zasjeniti dobrobiti i valjanost liturgijske obnove, čije bogatstvo tek treba u potpunosti istražiti. Konkretno, promjene na koje je Sabor zahtijevao treba shvatiti unutar cjelokupnoga jedinstva povijesnoga razvoja samoga obreda, bez uvođenja umjetnih diskontinuiteta“ (Sacramentum caritatis, 3).

Učitelj i pastir

Dvadeset i pet godina (1952.–1977.) bio je visokoučilišni nastavnik teologijskih predmeta u Freisingu, Bonnu, Münsteru, Tübingenu i Regensburgu.

Bio je biskup 45 godina, sedam mjeseci i tri dana, od subote 28. svibnja 1977. do smrti. Na poziv Ivana Pavla II. godine 1982. preselio se na jug, postao Gastarbeiter na desnoj obali Tibera, najprije Papina desna ruka, kasnije i sâm Papa, a na kraju bijeli monah.

Zadaću (munus) rimskoga biskupa i Kristova namjesnika na zemlji koji se potpisuje pokratom od pater patrum (otac otaca) ili papa nosio je 17 godina, osam mjeseci i dvanaest dana, od utorka 19. travnja 2005. do smrti 31. prosinca 2022. Od toga je Petrovo služenje (ministerium) obavljao prvih sedam godina, deset mjeseci i deset dana, a sljedećih gotovo deset godina proveo je kao isposnik u molitvi u samostanu Majke Crkve na vatikanskom brežuljku kao Ilija na Horebu (Prva o Kraljevima 19).[38]

Hvala biskupu Ratku što nas je u ovoj knjizi (str. 38–39) podsjetio na sustavno Ratzingerovo razobličavanje relativizma od 1961. do 2018., upravo na njegovu diktaturu kao stanje duha „koji ništa ne priznaje kao definitivno i koji kao posljednju mjeru dopušta samo vlastito ja i njegove prohtjeve“,[39] na rastuću nesnošljivost prema katolicizmu koje se izražava upravo u ime snošljivosti i što je upozorio na praktične posljedice krivovjerja relativizma: da su sve religije jednakovrijedne, da se u svima i po svima može čovjek spasiti, da se svaka Isusova rečenica može dovesti u pitanje tvrdnjom kako se ne zna pouzdano da je ona doslovna Isusova. A iz teološkoga relativizma slijedi i moralni relativizam, nadasve raširen u pitanjima umjetna začeća, pobačaja, ženidbenoga veza, eutanazije, kontracepcije, spolnoga identiteta, rodne ideologije jer „takva poimanja čine Crkvu suvišnom, čine katoličku vjeru ispraznom i sve vodi u bespuća vjerske i moralne zbiljnosti“.

Završna poruka Benedikta XVI., blažene uspomene, napisana je u njegovoj duhovnoj oporuci i glasi: „stojte čvrsto u vjeri! Ne dajte se zbuniti!“.[40]

U Mostaru 18. travnja 2024.

[1] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I.–II., 55. pitanje, 4. članak, 1. razlog.

[2] Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, obrađuje Pero Budmani, svezak 21, U Zagrebu 1901., str. 519.

[3] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1803–1804.

[4] Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, obrađuje Pero Budmani, svezak 21, U Zagrebu 1901., str. 520–522. Krjepostan čovjek naziva se krjȅposnīk, a krjeposno žensko čeljade krjȅposnica (isto, str. 515).

[5] Katekizam Katoličke Crkve, br. 828.

[6] Benedikt XIV., De servorum Dei beatificatione, Bononiae, 1737., III. knjiga, 21. poglavlje. – „Junački stupanj krjeposti nadmašuje uobičajeni način djelovanja i čestitih duša. Junačka krjepost postoji kada se sve dužnosti obavljaju s lakoćom i spontano, čak i u osobito teškim okolnostima. Različita obilježja treba jasno razumjeti u odnosu na osobu koja junački uvježbava krjeposti. Desetogodišnjemu djetetu teško je ono što je iznad obične snage djece njegove dobi, a ono što je teško starcu razlikuje se od onoga što je teško čovjeku u najboljim godinama. Drugo razlikovno obilježje, brzina i lakoća, ne isključuje poteškoće u manje uzdignutom dijelu, kao što pokazuje otajstvo Maslinskoga vrta. Da bi žrtva bila savršena, mora sadržavati patnju i poteškoće koje treba nadvladati; ali ih junačka ljubav nadvlada. Isto tako sveta radost ne isključuje jad, tugu i žalost; čak je ponekad popraćena krajnjom utučenošću koja se pobožno prinosi Bogu. Radost trpljenja za Gospodina još se povećava osobnom patnjom“ (Réginald Garrigou-Lagrange, Les trois âges de la vie intérieure, prélude de celle du Ciel, tome II, Paris: Cerf, 1938., str. 584–585).

[7] Petar Antun Rajič, Učitelj vjere blistava uma i hrabra srca, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 13.

[8] Wollfy Krašić, Zašto pročitati ovu knjigu?, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, Varaždinske Toplice: Tonimir, 2023., str. 10.

[9] Peter Seewald, Obnavljatelj vjere, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 113.

[10] Benedikt XVI., Što je kršćanstvo: posljednji spisi, Split: Verbum, 2023., str. 13.

[11] Robert Sarah, Htio je odgajati istinom i ne prepuštati vjernike vukovima i zabludama, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 83.

[12] Stefan Oster, Passauska biskupija oplakuje svoga sina Benedikta XVI., u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 87.

[13] U prijevodu Silvija Grubišića: „Sine, čedan budi u svom djelovanju pa ćeš biti ljubljeniji od čovjeka podatna. Što si veći, većma se ponizi pa ćeš naći milost u Gospodina. Jer, velika je moć Gospodinova; ponizni ga proslavljuju. Ne teži za previše uzvišenim, ne zanosi za onim, što ti snagu nadilazi.“

[14] Robert Sarah, Htio je odgajati istinom i ne prepuštati vjernike vukovima i zabludama, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 83.

[15] Michael Hofman, Poklisar Evanđelja i čovjek blagih tonova, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 93.

[16] Dario Čehić, Zašto pročitati ovu knjigu?, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 8.

[17] Učitelj katoličke vjere i ćudoređa, svete uspomene, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 43–44.

[18] Robert Sarah, Htio je odgajati istinom i ne prepuštati vjernike vukovima i zabludama, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 86.

[19] Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 52.

[20] Stefano Fontana, Benedikt XVI. ne predstavlja prošlost nego budućnost, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 114.

[21] Stipan Tadić, Zašto pročitati ovu knjigu?, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 8.

[22] Bernard Lecomte, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, zanaslovnica.

[23] Robert Sarah, Htio je odgajati istinom i ne prepuštati vjernike vukovima i zabludama, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 83 i 84.

[24] Stefano Fontana, Benedikt XVI. ne predstavlja prošlost nego budućnost, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 116.

[25] Usp. Stefano Fontana, Benedikt XVI. ne predstavlja prošlost nego budućnost, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 116.

[26] Sv. Toma Akvinski, Knjiga o istini katoličke vjere protiv zabluda nevjernika, IV. knjiga, 55. poglavlje, 19. odlomak; Toma Akvinski, Suma protiv pogana, svezak drugi, preveo Augustin Pavlović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 1031

[27] Gerhard Ludwig Müller, Benedikt XVI. bio je sveti Augustin naših dana, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 79–80.

[28] Robert Royal, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, zanaslovnica.

[29] Božo Goluža, Zašto pročitati ovu knjigu?, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 7.

[30] Peter Seewald, Obnavljatelj vjere, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 110–111.

[31] Stefan Oster, Passauska biskupija oplakuje svoga sina Benedikta XVI., u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 87–88.

[32] Robert Sarah, Htio je odgajati istinom i ne prepuštati vjernike vukovima i zabludama, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 85.

[33] Gerhard Ludwig Müller, Benedikt XVI. bio je sveti Augustin naših dana, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 77.

[34] Indiculus, poglavlje 8; Denzinger, br. 246.

[35] Na hrvatski preveo fra Tomislav Pervan, Mostar: Ziral, 2001.

[36] Peter Seewald, Obnavljatelj vjere, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 111.

[37] Peter Seewald, Obnavljatelj vjere, u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 113.

[38] Iliji je Bog bio obećao „ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom i sva usta koja ga nisu cjelivala“ (Prva o Kraljevima 19, 18).

[39] Propovijed kardinala Josepha Ratzingera u patrijarhalnoj bazilici sv. Petra 18. travnja 2005.

[40] Duhovna oporuka pape Benedikta XVI. (29. VIII. 2006.), u: Benedikt XVI. učitelj vjere, str. 57.