O ženo! Velika je vjera tvoja!

Liječnik

Jedan od vlastitih naslova koji Gospodinu Isusu pripada jest i Liječnik, Ozdravitelj ljudske naravi i osobe, duše i tijela. Dvostruki liječnik. Ne zna se koji je ljudima potrebniji: fizioterapeut ili psihoterapeut. U svetoga Luke nalazimo jedan Isusov navod, rečenicu koju Gospodin prepričava svojim zemljacima Nazarećanima: “Zacijelo ćete mi reći: Liječniče, izliječi sam sebe” (Lk 4,23). Kao da je već u svome zavičajnom Nazaretu nastupao kao iscjelitelj. Ta se Isusova liječnička sposobnost za vrijeme javnoga života mogla očitovati širom Palestine u različitim zgodama, prema raznim osobama, u odnosu na raznolike bolesti kojima ne znamo ni lijeka ni podrijetla. A on pravi i autentični božanski Liječnik.

Evo kako sv. Matej, apostol, očevidac i evanđelist, opisuje jedan slučaj izlječenja od đavolskog opsjednuća, kako se to držalo, ali čini se da Isus nije tako mislio, barem u tom svome djelovanju nije tako označio: evanđeoska perikopa 20. nedjelje kroz godinu A. 

Dani sabranosti

 »Isus zatim ode odande i povuče se u krajeve tirske i sidonske« (Mt 15,21).

Gospodin je u svome užem zavičaju Galileji i svojoj široj domovini Palestini doživio teških udaraca, kleveta, uvrjeda i napada. Zbog toga i iz mnogo drugih svojih razloga Isus se jednom zgodom namjerno povuče iz Palestine u krajeve tirske i sidonske, odnosno sirofeničanske. Zajedno s učenicima ode u inozemstvo. Nekada ti krajevi potpadahu pod Palestinu ili Kanaan, Obećanu zemlju. I doista u vrijeme Jošuino, 1200 godina prije Krista, kada se izraelska plemena iz Egipta naseljavahu u Kanaanu, ta se feničanska zemlja doznači plemenu Ašerovu (Još 19,28-31). Ali nikada ti Ašerovci ne mogoše stupiti nogom na tlo te dodijeljene im parcele. To je danas zapadna obala Libanona, gdje je vječna vatra, ne „vječno svjetlo“, nego česta paljba s privremenim primirjima. Vidimo da Isus jedan jedini put dođe u te krajeve.

Bijahu li to Isusu „dani sabranosti“? Naumi dati neke upute svojim učenicima prije svoga velikoga Puta u Jeruzalem i Izlaska iz ovoga svijeta. Htjede čuti od apostola što su naučili, što im je ostalo nejasno, što misle o njemu, o sebi, o svome novom poslanju. Kakvi će mu biti propovjednici, poslanici, sutrašnji svjedoci kada stanu pred kraljeve i careve ovoga svijeta. Svakako nastojaše da nitko ne dozna za nj. Jer kada narod navali, ne može imati mira u svojim učiteljskim ciljevima.

 Kanaankina molba

 I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: ‘Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!’ (Mt 15,22.)

Ali jedna žena u Sidonu ne mišljaše tako. Bijaše u tjeskobi velikoj već više vremena. Kći joj „opsjednuta“, barem ona tako uvjerena. Gotovo svaka se bolest tada pripisivaše đavlu. Bolest je zlo, a zlo može doći samo od Zloga. Mala se Sirofeničanka – moglo joj je biti 15-ak godina – vladaše tako kao da svaki dan bijaše izvan sebe. Nekada se malo primiri, pa onda bukne. Provaljuje nesuvisle riječi. Izvodi neprotumačive geste. Skače u vatru, u vodu, mlati oko sebe. Ni otkuda pomoći ni lijeka. Njezina majka čula za Isusa čudotvorca: sve od reda iscjeljuje, a dara ni mita ne očekuje. I tu je na putu između Tira i Sidona. Prišulja se ona u njegovu blizinu.

– Onaj tko Isusa traži i želi, naći će ga da se on sakrije u Mediteransko more, a ne u ove pitome krajeve tirske i sidonske.

Tako i ova žena najprije potiho tražila, zatim glasno plakala i, evo, ukaza joj se sreća u njezinu kraju, ni kilometar od kuće. Za svoje dijete bijaše spremna učiniti više nego što mi mislimo: obratiti se čak i strancu, Židovu, za pomoć. Ne ponese ništa na dar; što imađaše već bijaše razdala na puste liječnike i nazovi-ljekarnike, seoske travare. Sve uzalud. Dođe s čistom vjerom i još čistijom ljubavlju. I nazva Isusa naslovom za koji mišljaše da će mu koliko-toliko pogoditi žicu: „Sine Davidov! Kći mi je bolesna.“ Možda onaj naslov „Sine Davidov“ izgovori na hebrejskom: Ben-David.

Apostolima dosadila

»Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: ‘Udovolji joj jer viče za nama.’ On odgovori: ‘Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova’« (Mt 15,23-24).

A Isus kao da ne čuje ili ne mari. Sluša nazive, naslove i vapaje, ali se ne osvrće. Ide dalje. Pušta ženu da viče još jače.

– Pa i ako nas Bog ne usliši odmah kada zatražimo, budimo uvjereni da on najbolje zna kako će i kada uslišati. Potrebno je znati pričekati Božji odgovor. Uostalom, nije li on sam priredio i ovaj posjet i ovaj susret? Njegova je inicijativa.

Popela se ženina vika apostolima na vrh glave. Probi im uši. Ide im na živce taj njezin glas. Pa kako viče, kao da ni ona nije pri punoj pameti. Nju bi trebalo liječiti… Apostoli nagovaraju Isusa da joj pomogne, ali ni to nema učinka. Oni navaljuju ne zato da joj se Isus smiluje, nego da je se riješe. Da je više ne vide i ne čuju. Vidiš li kako Isus pruža priliku da se svatko očituje što misli: i apostoli i žena. I da dođu na vidjelo sve namisli ljudskih srdaca, i one iskrene i one himbene.

– Osobi se može pomoći da više ne dosađuje samo iz ljubavi, tako da joj se smilujemo, da je razumijemo, da je i primimo i otpremimo u ljubavi.

Istina da je Isus poslan Izraelcima, a on će opremiti svoje učenike koji će prijeći granice i poučavati narode, učiniti ih učenicima Gospodnjim. Ali, evo, on sada prijeđe teritorijalnu granicu, kadar je prijeći i onu nacionalnu. On je kadar i poganima pomoći, samo ako oni hoće. A ova žena hoće i ne da se odbiti od Isusa.

Uporna

»Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: ‘Gospodine, pomozi mi!’ On odgovori: ‘Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.’ A ona će: ‘Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!’« (Mt 15,25-27).

Evo sada ne samo da moli, nego prođe ispred Isusa i apostola, kleče, pokloni se do zemlje. Prizna da u njemu ima neka božanska sila, koju je ona moćna izvući ako mu se pokloni, ako prizna svoju bijedu, i ako prizna njega „Sina Davidova“. I začu se bolni jauk:

– Gospodine, pomozi mi, molim te! Ti mi jedini možeš pomoći, samo ako hoćeš. Radije me pregazi u ovoj vrućoj prašini, nego da me odbiješ u ovoj mojoj žarkoj molbi. Ja se iz ove prašine ne dižem dok mi maloj ne pomogneš. O tebi sam čula sve najbolje: da imaš i snage i ljubavi. Molim te tom tvojom ljubavlju, pokaži tu svoju snagu liječenja!

Na te njezine vapaje Isus nije mogao ostati ravnodušan. I progovori ženi riječima koje nas mogu začuditi, sablazniti. – Kako uzeti kruh djeci pa ga dati psićima? To jest kako uzeti ono što je namijenjeno Židovima, djeci izabranoga naroda izraelskoga, pa to dati poganima? Židovi su djeca, pogani su kao psići. Gle samo što govori. Valjda se to tako u narodu govorkalo kao neka poslovica. Ovdje je pitanje kako je to Isus izrekao: oštro, odbojno? Ili ljubazno, blago? Sigurno ovo drugo. Pa i sama riječ “psići” (kynaria) znak je neke umiljatosti, riječi koju ljudi upotrebljavamo za kućnu mezimčad. Ali ipak: riječi su riječi. Nikomu nije drago da ga se zove pogrdnim imenima – psom i slično – pa kakvim god tonom izgovorio i gdje god naglasio riječ u rečenici.

Međutim žena se ne da zbuniti. Odmah dočeka kao da je očekivala.

– Priznam da prvo treba dati dječici kruha, veli žena, pa onda psićima ostatke. Ali i psići se hrane s gospodareva stola. Ti meni samo mrvice, otpatke! Imaš ti lijeka i za pogane a ne samo za Židove. Ti možeš potjerati i poganskoga đavla, a ne samo židovskoga, samo ako hoćeš.

Ženo! Velika je tvoja vjera!

Isusu se svidje ta dosjetljiva riječ o „mrvicama sa stola“, ta sunčana vjera i velika ljubav izmučene i plemenite žene. U žene je u kući strašna nevolja. Možda joj je kći već skočila u bunar. Ne bi trebala više mučiti Učitelja. Ali ona se opet ne da, i nada. U redu, psići, mi pogani – a vi izabrani, ponavlja sama za sebe, ali neka mi dopadne mrvica sa stola, bit ću ti zahvalna do groba. A Isusove oči zasjaše od radosti zbog ove silne vjere i domišljate ljubavi. I izmami od njega blagoslov i ozdravljenje i najveću pohvalu koju je iz njegovih usta čula ijedna žena toga vremena.

»Tada joj Isus reče: ‘O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.’ I ozdravi joj kći toga časa« (Mt 15,28).

Ova je žena doživljavala kćerinu bol kao svoju bol, možda još i jače. Kćerina nevolja bila je majčina nevolja. Kanaanka je bila poganka, ali nije zato ništa manje ljubila svoje dijete nego što ga voli jedna Židovka. Imala je isto srce, istu ljubav, istu nježnost, istu želju za punim zdravljem svoga djeteta, za punom srećom kao i svaka žena izabranoga naroda. I zato joj je mala ozdravila toga trenutka. Nije Isusa ni vidjela. Vidjela ga je njezina mama. I razgovarala s njim, i to o temi koja njega zanima. I molila ga, i poklonila mu se, i iskazala mu vjeru, veliku vjeru.

Isus je ostao zadivljen majčinom vjerom u njega, u njegovu moć i volju. Pohvalio je njezinu vjeru i nazvao je velikom! Nije se raspitivao o vrsti bolesti. Nije ni vidio malu bolesnicu, padavičarku ili što je već bila. Nije se ni u kuću svratio. S Isusove se strane ne spominje opsjednuće. On je isključivo na riječ ili vjeru majčinu vratio zdravlje njezinoj kćeri. Majka predstavlja kćer, pogotovo bolesnu kćer. I zato onakvo uslišanje.

Kći je toga hipa ozdravila. Majka je bila sva izvan sebe od radosti. Zamolila je Isusa da posjeti njezinu kuću: jest kuća siromašna, jest jadna, sastavljena od samih mrvica, ali bi ga primila sa svim poštovanjem i ljubavlju, pogotovo bi majka željela da mu mala ozdravljenica zahvali i poslužuje za stolom.

Isus joj uljudno zahvali na pozivu, udijeli joj traženu milost i proslijedi po svome duhovnom programu u sidonske gore.

Sprovod za nekršćanina

 Godine 1993. blizu jednoga velikoga hrvatskoga grada poginuo jedan musliman koji je bio vojnik Hrvatske vojske. Ožalošćena žena, također muslimanka, došla k mjesnomu župniku zamoliti ga da vodi sprovod za njezina pokojnoga muža Mustafu.

Župnik je pita:
– Je li ti muž bio vjernik?
– Jest. Bio je vjernik.
– Katolik?
– Nije katolik. Kako će Mustafa biti katolik?
– Ne bih ja mogao voditi sprovod muslimanu. Morao bih upitati biskupa na Ordinarijatu.
– Ali on je, velečasni, bio Hrvat, u hrvatskoj vojsci, borio se za oslobođenje i nezavisnost Hrvatske, dočeka plačna žena.
– Sve je to dobro, veli župnik, ali ne mogu ja, katolički svećenik, voditi sprovod jednomu muslimanu makar se on izjašnjavao Hrvatom. Budući da je pripadao Hrvatskoj vojsci, bilo bi bolje obratiti se na Vojni stožer, neka neki general, i onakvi, drže govor i pokopaju pokojnika.
A žena će mu, poput one Sirofeničanke:
– „Velečasni, vi imate u tim svetim knjigama molitava o kukcima, skakavcima, stjenicaama i raznim drugim bajama, a da nemate molitve za moga poginulog Mustafu?“

Župnik je, razumije se, na tu riječ žene „Kanaanke“ pošao, obavio sprovod i izmolio molitve, one koje se nalaze na kraju Obrednika za sprovod, a odnose se na nekrštene. Uostalom, usred Četvrtoga misnoga kanona molimo Boga za one: „kojih je vjera samo tebi znana“. A ta vjera zna biti – „velika“, kada je Isus takvom proglasi.