Utorak, 30 studenoga

Obitelj u ozračju milosti – razmišljanje uz Svetu Obitelj Isusa, Marije i Josipa


Čitanja: Post 15, 1-6; 21, 1-3; Ps 105, 1-6.8-9; Heb 11, 8.11-12.17-19; Lk 2, 22-40


U današnjem evanđeoskom odlomku iz Evanđelja sv. Luke čitali smo opis Gospodinova prikazanja u jeruzalemskome Hramu. Ne ulazeći potom u druge detalje i zbivanja nakon toga, kao što je bio Herodov progon, on se usredotočuje na ono što će biti nakon toga kada su se vratili iz Jeruzalema i Betlehema u Nazaret. U dvije kratke ali snažne rečenice izrazi način na koji je Gospodin rastao u Josipovu domu, što nam svjedoči o ozračju koje je vladalo u toj svetoj kući: “Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.” No isto tako valja reći da ozračje koje se uspostavilo između Isusa, Marije i Josipa nije samo izvanjska stvaranost, već je ona uvjetovana njihovim unutarnjim stavom i životom. Osobe, naime, iz svoje nutrine stvaraju ozračje koje se potom ‘učinjuje’ u konkretnim djelima koja samo očituju što nosimo u duši. Tako nam ove dvije rečenice otkrivaju otajstvo svakodnevnoga života Svete obitelji. Marija i Josip su skrbili oko djeteta pazeći da raste i jača se, ali nadasve da se napunja mudrošću i da milost Božja bude na njemu.

Vidimo da je riječ o dvije precizne odgovornosti. Trebalo je s jedne strane skrbiti da dijete raste i jača se, to jest da odrasta tjelesno, a s druge pak strane paziti da raste duhovno, to jest u mudrosti i milosti. Što se tiče tjelesnoga odrastanja, ono pretpostavlja ne samo biološki razvoj organizma, već i zdrav psihički rast. Nije nikakvo jamstvo da roditelji svoje dijete dovedu do stanja bijesnog atlete, da ga hrane najzdravijom i najkrepkijom hranom, ako je neće natopiti ljubavlju i dobrotom. Jer ljudi kao osobe imaju cjelovitu potrebu, te nije dostatno da roditelj djetetu samo stavi na stol komad kruha ili tanjur hrane. To može staviti kanarincu u krletci, ali kad nešto stavlja pred svoje dijete, ako nije popratio dužnom brigom i pažnjom, ljubavlju i toplinom, molitvom i blagoslovom, nije učinio dovoljno za svoje dijete. Samo ako roditelj ima vremena i sluha pratiti svoje dijete i promatrati kako raste i kako se razvija, kako blaguje i kakve navike stječe, onda je na dobrom putu da vrši svoju roditeljsku dužnost. A da ne govorimo koliko je važno uz to i dati svjedočanstvo duha, te omogućiti djetetu da uz ovo naravno, ljudsko i zemaljsko osjeti i ono nadnaravno, božansko i nebesko. Tako roditeljska skrb nikada ne može biti samo naravna i ljudska i zemaljska, već doista mora biti nadnaravna i božanska i nebeska. Jer pitamo se: Može li dijete zdravo rasti u obitelji ako roditelj ne začini svaki njegov zalogaj ljubavlju Božjom, to jest nadnaravnim smislom? Može li se dijete zdravo odgajati ako roditelj svaku riječ ne poprati osobnim primjerom vjernosti prema Bogu i njegovoj riječi? Može li dijete biti cjelovita osoba ako njegov roditelj nije učinio ništa da ga duhovno izgradi i da u njemu potiče osjećaj za Boga i odgovornost pred Bogom?

Na žalost mnogi roditelji danas prihvaćaju svoju zadaću i odgovornost samo u onom izvanjskom smislu, na najnižoj razini. Postave se tako kao da je njihova primarna briga opskrbiti svoju djecu blagostanjem, a ne Božjim blagoslovom, zemaljskim blagodatima, a ne nebeskim obiljem, ponudama ovoga svijeta umjesto darovima Božjim. I kada se ponašaju tako površno, ne vide da su svoju djecu duhovno onesposobili pretvorivši ih u duhovne invalide, ili pak u prave duhovne mrtvace, i to prije nego su još uopće počeli pravo živjeti.

Kad Božji Sin dolazi među nas, onda nam ostavlja primjer o čemu napose roditelji trebaju voditi računa kada je riječ o njihovoj djeci. On se podlaže Mariji i Josipu koji skrbe o njemu da pokaže koliko je važna podložnost, a i međusobna ljubav. On raste u mudrosti i milosti, jer nije dovoljan samo tjelesni rast i razvijanje ljudskih sposobnosti. A Marija i Josip pri tome imaju aktivnu ulogu. Njih dovje nisu legalisti, ali vrše Zakon Božji, da bi i svima koji žive u obitelji ostavili poruku da je Zakon Božji temelj bez kojega bi se urušilo i sve drugo što bi se pokušalo nadograditi. Pitanje je što sada ljudi u obiteljima stavljaju za temelj: Boga i njegov zakon ili pak mišljenja ljudi, svoja umovanja, krive stavove, mentalitet ovoga svijeta. Je li podloga u obitelji Božja riječ ili je pak danas to riječ medija, televizije i drugih uljeza koje smo pustili u svoj ambijent i dopuštamo im da nam truju obiteljsko ozračje?

I na kraju, vrlo često nisu odgovorna ni kriva djeca, već roditelji koji to djeci dopuštaju. A kada kola krenu nizbrdo, onda dolaze pitanja: A kako; A zašto se to meni dogodilo? Pa ja sam im uvijek govorila kako trebaju živjeti dok nisu došli do punoljetnosti? Pa nisam ja kriva za to što se dogodilo poslije kada su već postali odrasli? Da, često roditelji govore ono što je ispravno, pa se možda i ponašaju sukladno svemu što su sami naučili i u što vjeruju, ali vrlo lako dopustiti djeci da čine što ih volja, te u isto vrijeme im sve omogućiti i priuštiti, pomalo je dvolično. Pogotovo su vrlo popustljivi kad je u pitanju vjerski život, te ne pronalaze načina prenijeti svoja uvjerenja i inzistirati na prakticiranju vjere. Zaboravljaju da svoju djecu ljube onoliko koliko im pokazuju primjer vjerničkoga življenja, a ne koliko im slatkiša kupuju. Često se onda i sami tješe i prepuštaju se tome što se događa, a naposljetku budu prisiljeni dići ruke od svega. Sasvim je jasno da će prevagu odnijeti praksa nad teorijom, a vrlo često završi ne teoretiziranjem već teroriziranjem roditelja od strane vlastite djece. Pa jasno je da neće više nikoga slušati kada dobiju sve na gotovo i oko ničega se nisu potrudili. Upravo to im je iskvarilo a ne izgradilo karakter, pa nije čudo da završe kasnije terorizirajući svoje ukućane.

Iz svega rečenoga razvidno je da pred svima nama ima mnogo posla, mnogo otvorenih pitanja i problema. Molimo Gospodina da nam ih pomogne rješavati ih, a nadasve da nadahne roditelje da mudro, razborito i pobožno vode svoje obitelji prema istinskom duhovnom rastu, sukladno primjeru koji su primili od Gospodina i od Svete Obitelji.