Obiteljska euharistija

Dobro je pogledati kako bogoslužje, a ponajpače euharistijsko slavlje može pridonijeti jedinstvu župske zajednice, ali i same obitelji. Euharistija naime ne ostvaruje tek neko izvanjsko zajedništvo, ona je naprotiv snaga koja drži na okupu cijelo Kristovo Tijelo, Crkvu, sveopću Crkvu i obiteljsku Crkvu. Kako onda gledati na euharistijska slavlja na koja se posebno pozivaju određeni uzrasti (poglavito djeca)?

Već smo imali prigode ponešto čuti o euharistiji slavljenoj u vrijeme sv. Justina, tj. oko sredine 2. st. Na samom početku Justin kaže kako se nedjeljom na jednom euharistijskom slavlju okupljaju svi, bilo da borave u gradu, bilo da borave u selu.

U ono se vrijeme očigledno slavila samo jedna euharistija za sve članove pojedine mjesne Crkve. Ondašnje su molitve upravo naglašavale to jedinstvo.

Već sv. Pavao povezuje jedinstvenu euharistiju s jedinstvom vjernika:

1 Kor 1,16-17: Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo, nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo, nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.

Didahé koncem 1. st. u molitvi veli:

Kao što je ovaj razlomljeni kruh bio raspršen po brežuljcima i onda sabran da bude jedno, tako neka se sabere tvoja Crkva u tvoje kraljevstvo sve do krajeva zemlje.

Euharistijsko je slavlje očigledno bilo izvor jedinstva Crkve. Tako npr. Justin govori kako od posvećenih darova svi primaju, a nenazočnima se šalje po đakonima. Naglasak je bio na zajedničkom slavlju svih članova Crkve. Naime vjernici čine jedno tijelo hraneći se od jednoga Kruha, a to je Tijelo Kristovo. Augustin to izražava u snažnoj izreci: Ecclesia facit eucharistiam, eucharistia facit Ecclesiam, što slobodno prevedeno znači: Crkva slavi (“čini”) euharistiju, a po toj euharistiji je Crkva Crkva. Po zajedničkom slavlju euharistije mjesna Crkva dobiva jedinstvo i snagu. Iz ovoga je jasno kako zajedničko slavljenje euharistije nije tek neki izvanjski znak jedinstva Crkve. Ovo je slavlje zasigurno najveći otajstveni i djelotvorni znak jedinstva Kristova Tijela Crkve. A koliko je važno jedinstvo Kristove Crkve, dovoljno je pogledati Kristovu velikosvećeničku molitvu u Iv 17!

Tijekom povijesti su nastupile druge prilike. Mise se umnožavaju. Koncelebracija se gubi. Vjernici se sve manje pričešćuju. Misa se i dalje slavi na latinskom koji je u međuvremenu postao nerazumljivim. Smisao za zajedničko djelatno slavlje euharistije posvema se gubi. Misa postaje jedna obveza i uopće se ne doživljava kao zajedničko radosno slavlje.

Bilo je različitih načina da se oživi sudjelovanje vjernika u misi. Propovijed je svakako bila veoma pogodan način oživljavanja euharistijskog slavlja jer je izravno zahvaćala vjernike na njima razumljivom jeziku. Ubrzo se pokazala potreba tzv. “staleških” propovijedi jer nije bilo uvijek praktično govoriti svim slušateljima. Jedna od najčešćih staleških misa i propovijedi svakako je i “đačka” ili “dječja” misa, kako se to obično veli. I danas u stranoj propovjedničkoj literaturi redovito nalazimo i propovijedi sročene za djecu. Dilema je jednostavna: staleške (“đačke”) mise, da ili ne?

Poput mnogih pravih dilema, ni ova nije lako rješiva, štoviše, teško da je uopće i moguće pronaći pravo rješenje. Čini se da su “đačke” mise veoma dobre i korisne. Ne samo da se propovijed prilagođava dječjem uzrastu, nego se na različite načine potiče djecu da sudjeluju u misi pjevanjem, molitvom i raznim službama. Ovakva slavlja mogu na izvrstan način uvesti djecu u pravi smisao i značenje euharistije. Štoviše, sve je više i odraslih kojima su takva slavlja veoma dopadljiva (uvijek je lijepo gledati djecu kako nastupaju!) i uopće puno razumljivija. Ove su mise nadalje pravi izazov i za svećenika i za katehiste i za voditelje pjevanja: potiče ih na stvaralaštvo i smisao za zajednički rad i zajedničko slavljenje.

S druge pak strane, kod ovakovih slavlja može se dobiti pogrešan dojam da je to nešto bitno drugačije od “obične” mise. I najveća poteškoća: ovim se misama obitelj cijepa. Djeca idu na svoju misu, a roditelji na svoju, ili uopće ne idu. Kada djeca “prerastu” ovu misu neka od njih ne pronalaze sebe u redovitom euharistijskom slavlju.

Rekli bismo: svakako bi bilo najbolje kad bi se cijela obitelj našla na jednom euharistijskom slavlju, po mogućnosti zajedno s cijelom župskom zajednicom. Da je to moguće, vidljivo je iz primjera zajednicâ gdje se nedjeljom slavi samo jedna euharistija. To je sigurno ideal. Djeca žive u svojoj obitelji i sve obiteljske važnije događaje doživljavaju zajedno s ostalim članovima (rođenje, krštenje, vjenčanje, sprovod; općenito sva slavlja). Sigurno je da će u tom slučaju djeci biti posve razumljivo da i kasnije sudjeluju u euharistijskom slavlju. Osjećat će se povezani i s ostalim članovima župske zajednice i moći će zajedno s ostalim vjernicima doživjeti da su udovi jednoga Tijela.

Što onda s “đačkim” misama? One će zasigurno biti veoma korisne izvan nedjelje kad se jedan školski razred ili određena skupina djece mogu naći bilo na zajedničkoj euharistiji, bilo na nekom drugom liturgijskom slavlju (npr. službi riječi). Tada će oni moći pokazati svu svoju kreativnost i doživjeti liturgiju kao nešto svoje. K tomu valja uzeti u obzir da ima crkava gdje i inače ima nedjeljom 3 ili 4 mise, pa će onda biti razumljivo da jedna misa bude posebno naglašena za djecu školskog uzrasta. Ne treba zanemarivati i omalovažavati nesumljive prednosti ovakvih euharistijskih slavlja. Međutim u isto vrijeme valja uvijek imati na pameti da se i djeca i svi ostali članovi župske zajednice trebaju odgajati za zajedništvo: ne može se naime govoriti o “našoj” i “njihovoj” misi. Slavimo jednoga Krista i dionici smo jednoga Kruha i kamo sreće kad bismo se mogli naći svi zajedno na jednom euharistijskom slavlju!

Naša bi pouka trebala zatim biti usmjerena na to da vjernike potičemo da po mogućnosti zajedno dođu na nedjeljnu misu. Ta sve važnije događaje oni slave zajedno. Izvan svake je sumnje da je to najveća pouka i najveći poticaj i za djecu i za roditelje, kao i za ostale vjernike. Pogledajmo naime što je s “đačkim” misama u vrijeme praznika: prestane škola, prestaje i dolazak na misu, tako da se čak negdje te mise u vrijeme praznika i dokidaju.