Obiteljsko savjetovalište

Obiteljsko savjetovalište

2


Zadnjih se desetljeća sve više naglašava važnost obitelji u Crkvi i u društvu. Obitelj je osnovna stanica društva, obitelj je kućna Crkva, obitelj je mjesto gdje se čovjek rađa i gdje se čovjekom postaje, obitelj je slika onoga zajedništva koje Krist ostvaruje sa svojom Crkvom. Svi će se složiti da je uspjeh obitelji uspjeh i društva i Crkve te da su, s druge strane, rane na obiteljima, rane i Crkve i društva. U našoj domovini, u manje sklonim vremenima kada društvo u mnogim segmentima nije brinulo o obitelji, kada su brojna djeca u obiteljima smatrana natražnjaštvom, kada se čak mislilo da društvene ustanove mogu u velikoj mjeri nadomjestiti obiteljski odgoj, Crkva je uporno branila vrednote obitelji i života koji se u obitelji rađa i odgaja. Tako su se u sklopu karitativnih ustanova stvarali i “obiteljski centri” koji su nastojali promicati obiteljske vrednote, štiteći život, pomažući materijalno ugroženijima, boreći se protiv pošasti pobačaja… I onda se javljaju i obiteljska savjetovališta, koja su se pokazala potrebnima u tolikim poteškoćama i sukobima koji se rađaju unutar obitelji, tj. između samih supružnika te između roditelja i djece. Međutim, tu se javlja određena poteškoća. Naime, razmjerno je lako prema nekim objektivnim kategorijama i prema vlastitim mogućnostima pomagati obiteljima u materijalnom smislu, održavati tečajeve za trudnice, voditi zdravstvena savjetovališta za majke s malom djecom. Međutim, kada je u pitanju vođenje savjetovališta koje želi biti od pomoći u konfliktnim situacijama u određenoj obitelji, onda je u pitanju interdisciplinarni rad u kojem ne bi nipošto smjelo biti improvizacije, jer je u ovakvoj vrsti rada, kao i u liječništvu, kao prvo važno ne naškoditi. Voditi savjetovalište velik je pothvat i upravo je nužno poštivati određenu strukturu, određena pravila i određenu stručnost. Jer, inače se može dogoditi da takvo savjetovanje donese više štete nego koristi ili, u najboljem slučaju, da pomoć bude kratkoga daha ili da predstavlja gubitak vremena. Govoreći o savjetovalištima, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj (2002.) u tome smislu jasno određuje:

“Katoličko savjetovalište može se uspostaviti samo odobrenjem nadležnog Biskupijskog ordinarijata. Ono treba biti sastavljeno od osoba kompetentnih na stručnoj i ljudskoj razini. Pobliže odredbe o osnivanju i načinu djelovanja katoličkih obiteljskih savjetovališta donose se posebnim pravilnikom koji će odobriti crkvena vlast.”

Direktorij, dakle, određuje tri stvari. Prvo, katoličko se savjetovalište može osnovati samo odobrenjem nadležnog Biskupskog ordinarijata. Drugo, djelatnici u savjetovalištu trebaju biti kompetentni, tj. savjetovalište treba biti ustrojeno na stručan način i treće, potrebno je da savjetovalište djeluje isključivo prema pravilniku koji određuje nadležna crkvena vlast. Što se tiče onoga prvoga, odobrenja, to se po sebi može lako ishoditi. Međutim, što se tiče stručnosti, smatram da bi bilo važno poštovati upravo to načelo i ne uzimati u rad savjetovališta isključivo “kursiste”, odnosno priučene djelatnike, a što se tiče trećega, ovaj bi članak htio doprinijeti razjašnjavanju pojmova oko katoličkog savjetovališta, što može poslužiti i kao materijal za raspravu prigodom stvaranja takvog pravilnika.

U ovom ćemo članku donijeti neka osnovana načela za osnivanje i ustrojavanje savjetovališta i osnovna pravila za njegov način rada i njegove granice. Progovorit ćemo i o onima koji u savjetovalištu mogu raditi, kao i o strogim pravilima za takav rad. Jer, valja imati na umu, ovdje se nalazimo na vrlo osjetljivom području, na području ljudskog duha, na području čovjekove savjesti, gdje je potrebno posredovati u rješavanju vrlo kompleksnih afektivnih odnosa koji su redovito povezani i s nekim čisto socijalnim pitanjima, a sve je to vrlo kompleksno.


1. Što je to obiteljsko savjetovalište


a) Definicija


Obiteljsko savjetovalište je ustanova koja ima za cilj biti od pomoći jednoj obitelji ili pojedinim njezinim članovima u različitim stupnjevima njihova rasta, osobito u kriznim razdobljima. Odmah želimo naglasiti da savjetovalište kao takvo, odnosno da savjetnik može i treba tek pomoći obitelji ili pojedinim članovima da sami pronađu uzrok poteškoća i da porade na rješavanju tih poteškoća, što onda znači da savjetnik nipošto ne može nametati svoja vlastita rješenja.[1]


b) Katoličko savjetovalište


Ovdje govorimo o obiteljskom savjetovalištu koje djeluje u okviru crkvenih institucija, dakle, o katoličkom savjetovalištu. Takvo je savjetovalište, naravno, kršćanske inspiracije. Međutim, po samoj svojoj naravi savjetovalište, makar bilo kršćansko, ne može nametati svoja rješenja klijentima.[2] No, s druge strane, korisnici znaju da mogu dobiti uvid o kršćanskim stavovima glede nekih etičkih i moralnih pitanja. Katoličko je savjetovalište dakle osnovano od Crkve, uključeno je u crkvene strukture i otvoreno je svima koji pomoć zatraže, s time da korisnici znaju da se radi o katoličkom savjetovalištu te da uvijek mogu dobiti i informacije o katoličkim stavovima o nekim važnim pitanjima.


c) Klijenti/korisnici


Već je rečeno da je savjetovalište otvoreno svima, bez obzira na vjersku pripadnost i određena opredjeljenja. Anonimnost treba biti apsolutno zajamčena, kao što i priliči ovakvoj ustanovi. Određenije govoreći savjetovalište pomaže u poteškoćama zaručnika, supružnika roditelja i djece, kao i cijelih obitelji.


d) Granice


Ovdje se radi o savjetovanju, a ne o psihoterapiji. Ne ulazeći u potankosti ističemo da u odnosu na psihoterapiju savjetovanje traje kraće, ne ide u psihoanalizu, ne kombinira se s lijekovima,[3] ne zalazi predaleko u prošlost, ne opterećuje se detaljnim ispitivanjem uzroka, nego korisnika promatra prvenstveno u danom trenutku “ovdje i sada”.


e) Mjesto savjetovališta u strukturama pastorala obitelji


Jano je da nije dobro da savjetovalište visi u nekom “zrakopraznom prostoru”. Po sebi se podrazumijeva da ono bude u sklopu crkvenog djelovanja za brak i obitelj općenito, pri čemu bi savjetovalište bilo jedan od segmenata. Podsjetimo da već spomenuti Direktorij određuje određene strukture za sinkronizirani i sveobuhvatni rad na dobrobit obitelji, pa da tako ne budemo upućeni isključivo na rad stručnih i manje stručnih entuzijasta. Dakle, na razini naše HBK osim Vijeća za obitelj, Direktorij određuje da se osnuje Nacionalni ured za brak i obitelj kao operativno tijelo koje će u skladu s ostalim biskupijskim uredima “predlagati studijske skupove, pastoralne programe kao i potrebite materijale.” Slično bi i svaka biskupija u okviru vlastitog Biskupijskog pastoralnog vijeća trebala ustrojiti i Biskupijski odbor za pastoral braka i obitelji, a kao njegovo operativno tijelo Biskupijski ured za pastoral braka i obitelji koje bi davalo materijale, organizirati stručne seminare, animirati svekolik pastoral obitelji u biskupiji. U tome bi uredu trebali biti stručni suradnici stručnjaci različitih profila. I sada, što je osobito važno, Direktorij određuje da Biskupijski ured za pastoral braka i obitelji “podupire različite oblike služenja obitelji, kao npr. obiteljska savjetovališta i savjetovališta za prirodno planiranje začeća, gajenje osjetljivosti za različita pitanja vezana uz zaštitu života nerođenih…” Već prema prilikama u pojedinoj biskupiji bit će korisno stvaranje određenih tijela (uvjetno rečeno “centara”) za obiteljski pastoral kao npr. tečajevi priprave za brak, savjetovališta, centri za stručnu pomoć trudnicama, mladim majkama, samohranim majkama, karitativni centri za pomoć ugroženim obiteljima, a sve u suradnji s Biskupijskim uredom za pastoral braka i obitelji.

Drugim riječima, Direktorij određuje da se upravo napravi jedna studija, ili, kako je to moderno reći, projekt za uspostavljanje svih ovih struktura i to tako, da one, naravno, ne budu tek formalno osnovane, nego da stvarno i djeluju i to planirano, stručno, sinkronizirano i u skladu s općim poslanjem Crkve. Izlišno je podvlačiti da ovo ima apsolutni prioritet u djelovanju Crkve uz dužno poštovanje prema svim izvanjskim slavljeničkim sadržajima. Jer, svi se kunemo i zaklinjemo u temeljnu važnost obitelji i svega onoga što obitelj znači ili bi trebala značiti.


2. Struktura


a) Djelatnici


Voditelj je odgovoran za rad savjetovališta, koordinira različite djelatnosti, radi na formiranju ekipe vanjskih suradnika.

Obiteljski savjetnici trebali bi imati određena znanja iz psihologije, pedagogije, medicine, prava, moralne teologije ili da su već profesionalno uključeni u jedno od ovih područja kao liječnik, psiholog, socijalni radnik… Međutim iznad svega je važno da obiteljski savjetnik znade komunicirati, slušati, znade voditi razgovor i empatijski ući u kontakt sa svojim klijentom. Savjetnik treba biti kvalificiran. Njegova kvalifikacija treba biti na dvije razine. Kao prvo on treba imati teoretsku pripravu, tj. treba biti stručnjak na nekom od područja važnim za savjetovanje (medicina, pedagogija, psihologija, pravo, socijalni rad, teologija i sl.). Međutim, ona druga razina je osobito važna, a to je osobna. Naime, savjetnik treba biti uravnotežena osoba, treba znati komunicirati, treba imati pozitivan stav prema klijentu, treba znati empatijski slušati i razgovarati, treba biti autentičan. Postoje načini i seminari na kojima se ova prirodna sposobnost može dodatno razvijati.

Tajnik nije tek puki administrator. On prima telefonske pozive, ugovara termine. To je osoba s kojom korisnik najprije komunicira, pa je i taj razgovor na svoj način treba biti terapijski. U počecima rada savjetovališta ulogu tajnika može preuzeti i dežurni savjetnik, ali po sebi tajnik ne bi trebao biti aktivni savjetnik.


b) Razvoj savjetovališta


U počecima vjerojatno neće odmah biti moguće ustrojiti savjetovalište sa svim potrebitim elementima. Tako u samom početku jedna manja ekipa savjetnika može prvo istražiti teren da bi uvidjela kakav je profil mogućih korisnika i započinje s radom pridružujući si nove savjetnike i vanjske suradnike.


c) Ekipno ustrojstvo


Za uspješan rad nužna je ekipa i to iz dva razloga. Prvo, za određene probleme i određene klijente potrebni su određeni savjetnici (pedagog, psiholog, pravnik, liječnik, svećenik…). Drugo, ekipa daje svakom pojedinom savjetniku sigurnost i mogućnost supervizije, što je za savjetnika dobro i na njegovoj stručnoj ili osobnoj razini. Nezamislivo je govoriti o obiteljskom savjetovalištu u kojem bi radio jedan ili dva savjetnika, bez određenog pravilnika, bez supervizije, bez kompetentne naobrazbe.


d) Supervizija


Supervizija je preispitivanje samog procesa savjetovanja i preispitivanje savjetnikova stava prema klijentu, prema njegovu problemu kao i prema samom procesu savjetovanja. Supervizija pomaže u dijagnostici, i terapiji, ali pomaže i samom savjetniku. Može se, naime, dogoditi da određeni slučaj do te mjere optereti savjetnika (jer je u savjetniku pokrenuo određene emotivne procese uzrokovane osobnim iskustvom samog savjetnika), tako da se i sam savjetnik može naći u ulozi klijenta i to tako da zatraži stručnu pomoć svojih kolega.[4]


e) Kartoteka


Dokumentiranje svih pojedinih slučajeva mora strogo poštivati diskreciju i u apsolutnom smislu profesionalnu tajnu, što je osnovni preduvjet poštenog savjetovanja. Naravno, na “kolegiju”, u superviziji raspravljati s ostalim savjetnicima o pojedinom slučaju (bez iznošenja osobnih podataka) po sebi se razumije, jer to pomaže samom radu savjetovališta.


3. Metoda rada


a) Nedirektivnost


Koliko god to možda izgledalo nespojivo s katoličkim savjetovalištem, kao što smo već bili rekli, osnovno načelo rada u savjetovalištu je tzv. nedirektivnost. To znači da savjetnik klijentu ne nameće svoje mišljenje. On to ne čini kao prvo jer poštuje čovjekovu slobodu (kao što je i Bog do krajnjih granica poštuje!), a kao drugo on to ne čini, jer to na duge staze ne donosi nikakve rezultate. Koliko god savjeti bili dobri i moralno ispravni, ukoliko ih klijent ne doživi kao svoje, on će ih prije ili kasnije odbaciti.


b) Temeljna opredjeljenja savjetnika


Savjetnik kao prvo treba imati prema svome klijentu pozitivan stav. Baš kao što se Isus nije užasavao ni nad kojim čovjekom, ma što on prije toga činio.[5] Ako savjetnik ne prihvaća i ne doživljava pozitivno svoga klijenta, on mu ne može pomoći. Odbijanje i neprihvaćanje klijent svakako osjeti i svjesno ili nesvjesno odbija takvog savjetnika.

Empatija je osobito razumijevanje čovjeka. Savjetnik treba empatijski razumjeti svoga klijenta, a to znači pokloniti mu pozornost nastojeći prodrijeti u njegov razumski i čuvstveni svijet i to na način kako ga doživljava sam klijent. Tako se redovito događa da problem koji klijent iznosi za savjetnika osobno i ne bi bio nikakav problem, ali se on ipak nastoji uživjeti u duševni i emotivni svijet svoga klijenta, da bi sagledao tu poteškoću očima samog klijenta.[6]

Autentičnost je stav po kojem savjetnik postaje svjestan vlastitih nutarnjih procesa. Npr. on treba biti svjestan da je umoran ili da ga klijent na određeni način zamara, da budi u njemu sjećanja na neke vlastite probleme ili stresove… Dakle, savjetnik nipošto ne treba biti savršen, ali mora biti svjestan da nije savršen i u kojem segmentu procesa savjetovanja nije savršen. Inače savjetovanje prelazi u farsu.


Zaključak


Savjetovalište i savjetovanje veoma je kompleksna stvarnost. Savjetovalište treba ustrojiti poštujući sva pravila struke. Djelatnici trebaju biti kompetentni na teorijskoj i osobnoj razini. Savjetovalište treba djelovati u sklopu svekolike crkvene skrbi za obitelj. Nadležna crkvena vlast treba bdjeti da se savjetovališta i osnivaju i ustrojavaju i da djeluju u skladu s odredbama Crkve i u sklopu svekolikog djelovanja Crkve. Savjetovalište treba djelovati prema određenom pravilniku koji svakako mora uključivati načela ekipnosti, supervizije, nedirektivnosti, stručnosti, dobrohotnosti i iskrenosti. Na ovome području improvizacije mogu više štetiti nego koristiti, a štoviše mogu stvoriti i negativno ozračje za kasniji rad savjetovališta koje djeluje i u skladu s crkvenim odredbama i u skladu sa samom naravi pravoga savjetovališta.

I na kraju ovoga pregleda valja istaknuti da su u našoj domovinskoj Crkvi i našim mjesnim Crkvama još prije desetak godina utemeljena prva obiteljska savjetovališta, a danas ih je već lijep broj, i vjerujemo kako ona svojim djelovanjem nastoje pratiti gore navedena načela i u tom smislu biti istinska savjetovališta, utemeljena na zdravim i već dokazanim temeljima, kako je to odredio i Direktorij.


[1] Spomenimo odmah da je sama riječ “savjetnik” i “savjetovalište” neodgovarajuća. Naime, sama riječ sugerira da bi se ovdje radilo o tome da savjetnik kao stručniji i kompetentniji daje savjete i upute klijentu što bi on trebao učiniti. Metoda je bitno drugačija: savjetnik kao prvo sasluša svoga klijenta, nastoji se uživjeti u njegovo vlastito viđenje poteškoća, pa onda pomaže klijentu da sam sagleda moguća rješenja i odluči se za ono što njemu izgleda najprikladnije. Međutim, valja priznati da i drugi jezici poznaju takav isti termin “savjetovanje” (njem. Beratung, tal. consulenza), iako se ne radi u doslovnom smislu o savjetovanju, kao što je npr. slučaj kada čovjek od odvjetnika traži pravni savjet.

[2] Nije li i sam Isus toliko puta rekao: “Ako hoćeš ući u kraljevstvo nebesko…” Jednako tako Isus nije onoga bogatog mladića “vukao za rukav” kad je ovaj otišao žalostan jer je imao velik imetak.

[3] Koje, naravno, može i smije prepisati samo liječnik.

[4] Primjer. Može se dogoditi da je klijentov problem jako sličan problemu koji je sam savjetnik u svoje vrijeme imao npr. sa svojim ocem, pa da navrle emocije blokiraju savjetnika da može biti djelotvoran u svome radu. Ukoliko želi biti autentičan i odgovoran, potrebno je da sam potraži pomoć ili da – zašto ne? – uputi klijenta na drugog savjetnika.

[5] Sjetimo se samo onog desnog razbojnika na križu!

[6] To, naravno, ne znači da savjetnik na razumskoj ili osjećajnoj razini zaboravi tko je on, a tko klijent, jer se veli da valja shvatiti klijentov problem kao da je vlastiti, pri čemu onaj “kao” nikada ne smijemo ispustiti iz vida, jer u tom slučaju empatija savjetnika prelazi u simpatiju, a tu onda nema savjetovanja, nego nečeg drugoga.