Obnavljatelj vjere
Njemački novinar Peter Seewald (Bochum, 1954.), obraćenik na katolicizam, autor knjiga razgovora s kardinalom Josephom Ratzingerom: Sol zemlje (1996.) i Bog i svijet (2001.) i s papom Benediktom XVI.: Svjetlo svijeta (2010.) i Posljednji razgovori (2016.) ovako se osvrnuo na njegov odlazak u vječnost.
Dugo je bio vezan uz invalidska kolica. A kad je gostu uspio izgovoriti dvije rečenice, morao se nakašljati kako bi rasteretio pluća. Duhom je do kraja bio sasvim svjestan. Međutim, kada smo se posljednji put sreli 15. listopada, najočitija je bila patnja koju je nosio. Tiho, bez mrmljanja. Još uvijek je morao izdržati, rekao mi je, kao „znak“; znak za smjer koji je zastupao, za Isusovu poruku, kojoj se doživotno posvetio da je prenosi u najčišćem obliku.
Čovjekova otuđenost od svojega Stvoritelja glavni je problem sadašnjice. Ljudi ovakva doba udaljenosti od Boga morali bi se ponovo upoznati s Isusom Kristom; s Njegovom milošću, Njegovom milosrdnošću, ali i Njegovim opomenama.
Benedikt XVI. bio je papa koji nije mogao umrijeti. Ni u službi, ni poslije. Čak je i imenovanje münchenskim biskupom bilo protiv njegove volje. Zdravljem je bio preslab za tu zadaću. Kao predstojnik Zbora za učenje vjere tri puta je nudio ostavku. Kad se nakon smrti Ivana Pavla II. konačno htio povući u stanje mira, konklava ga je kao prvoga Nijemca u pola tisućljeća izabrala za poglavara najveće vjerske zajednice na svijetu. Joseph Ratzinger, sin skromnoga pučanina iz bavarske zemlje, napisao je životopis stoljeća.
Nema suvremenoga Nijemca koji mu po značenju može biti ravan. Nije slučajno da ga britanski povjesničar Peter Watson ubraja među „genije“ Nijemaca, odmah uz velikane poput Beethovena, Hölderlina i Kanta. Uz Karola Wojtylu ni jedan crkveni poglavar nije bio teže napadan od Bavarca. Ponekad s pravom. Uglavnom pogrješno. Francuski filozof Bernard-Henri Lévy primijetio je da, čim se spomene Ratzinger, „predrasude, neiskrenost, pa čak i očite dezinformacije prevladavaju svakom raspravom“. Nedvojbeno se o Benediktu XVI. može govoriti ne samo kao o izvrsnu učenjaku i jednom od najvažnijih mislitelja našega doba. Istodobno su se mišljenja o njemu razlikovala.
Za svoje protivnike on je bio poosobljenje unatražna smjera Crkve, a za druge slika i prilika pravovjerja prema kojemu se čovjek mogao usmjeravati. Već na sveučilištu, dok je bio teolog, ustrajavao je da se biblijska osnova ne smije dovoditi u pitanje. Riječ Božja, kako je predana u Evanđelju, može se tumačiti i uvijek otkriva nove tajne. O osnovnom sadržaju, međutim, ne može se pregovarati.
On sam dokazuje da je Kristova poruka odveć velika da bi naišla na opće odobravanje, posebno u sekulariziranu svijetu koji više ne zna o čemu se govori kada je posrijedi katolička vjera. Nisu mu bila u prvom planu strukturalna pitanja, nego ono za što je Krist naumio i stvorio svoju Crkvu.
Pri tom je utjelovio novu umnost u prepoznavanju i izricanju otajstava vjere i u isto vrijeme branio pobožnost obična puka od hladne religije profesorâ. Ratzinger je počeo pisati povijest već kao teološki stručnjak na Drugom vatikanskom saboru. Kao čuvar vjere četvrt je stoljeća djelovao uz Ivana Pavla II. da crkvena lađa u olujama vremena zadrži svoj smjer. Utkivao se, imao hrabrosti da ne ide niz dlaku i usmjeravao obnovu Crkve. Njegova dosljednost donijela mu je pogrdne riječi poput „veliki inkvizitor“ i „oklopni kardinal“. Odricanje od priznanja vodećih medija vidio je kao cijenu svoje otpornosti. Kao Papi jedna od najvećih zabrinutosti bila mu je da će se otuđenje čovjeka od njegova Stvoritelja i dalje povećavati. Ukloni li se Bog, Bog koji nas poznaje i koji nam govori, upozoravao je, društvo će izgubiti temelje civilizirana postojanja. Zadaću Crkve ocrtao je riječju koja se pripisuje Tereziji Avilskoj: „Mi smo oči kojima Njegovo suosjećanje gleda na one koji su u potrebi; mi smo ruke koje On pruža da blagoslovi i iscijeli i mi smo usne koje navješćuju Njegovo evanđelje.”
Nikada prije Papinu riječ istodobno nije čulo toliko ljudi diljem svijeta. Papini govori zauzimali su naslovnice svjetskoga tiska. Samo u prvoj godini papinstva Benedikt je oko sebe okupio gotovo četiri milijuna ljudi – više nego bilo koji od njegovih prethodnika u istom razdoblju. Papine knjige zauzele su popise uspješnica posvuda i na neki način potaknule najveći ubrzani tečaj vjere svih vremena. Nije to bio samo bljesak. Prvi put u povijesti Papina okružnica prodana je milijun puta, što je dotad bio nezamisliv događaj. Bivšemu profesoru išlo je u prilog to što se nije obraćao samo određenim čitateljima, nego je mogao doprijeti i do intelektualaca i do običnih vjernika. Benedikt nije uvjeravao samo snagom prosuđivanja, nego i vjerodostojnošću života koji je bio potpuno usmjeren nasljedovanju Krista. Nije mogao drukčije živjeti, nego onako kako je učio.
Bio je neugodan; kao onaj koji nije zatvarao oči ni pred duhom vremena ni pred pljeskom. Predodžba o njemu stradala je od trenutka kada se nakon završetka Drugoga vatikanskoga sabora žestoko usprotivio preosmišljavanju saborskih reformskih odluka i kao svoju zadaću vidio do kraja boriti se za izvorni, pravi Koncil, protiv tumačenja koje otci nikada nisu željeli. Jedno je sigurno: osobnosti poput njega, obilježene bezbožnom diktaturom nacističkoga doba, gdje je uvjerenja bilo moguće platiti životom, tako visoka duha, svestrano školovana, plemenita značaja, čovjekoljupca koji je govorio o Božjoj ljubavi – više ne će biti! Svojim prinosom Saboru, ponovnim otkrivanjem Otaca i oživljavanjem nauke, bio je obnavljatelj vjere iz korijena. Nije slučajno što ga se dugo smatralo crkvenim učiteljem moderne.
Na kraju je svojim povijesnim činom odreknuća iz temelja promijenio Petrovu službu i vratio joj onu duhovnu protegu koja je izvorno bila dodijeljena. „Novo još nije posve tu“, znao je reći, ali staro je prošlo. Sebe je doživljavao kao posljednjega papu epohe na zalasku, a u isto vrijeme i kao nekoga tko je izgradio most i pomogao dolasku novoga – kako god ono izgledalo.
I tko zna, možda je, unatoč njegovim jedva dokučivim slabostima koje su išle mnogo dalje nego što je javnost znala, trebao ostati živ dovoljno dugo da podsjeti svoju Crkvu na svoje proročanstvo iz 1969. kako će postati mala, htjeti se odreći velikoga dijela svoje moći i morati postati šačica priznavatelja – no zauzvrat bi ponovo zadobila one moći koje omogućuju voditi Kristovu Crkvu u novo doba.
Crkva i vjera ne daju se same izraditi. Ako postoji Bog, ako postoji Objava, ako postoji Isusova zaklada, onda to ne dolazi od nas, nego je dano. Osnovna je praistina vjerovanja da bi sve drugo ostalo zaglavljeno u sebi bez predanosti onoj višoj razini s koje kao iz sunca u svijet dolazi istinska svjetlost.
Joseph Ratzinger nije bio samo korjeniti mislitelj, nego i korjeniti vjernik koji nikada nije dopustio da njime upravljaju službe i časti. Drama se sastojala u tome da se morao oduprijeti da spašava ono što je bilo u opasnosti da se izgubi. I da vrati ono što se činilo već izgubljenim u plimama razaranja. Ne ono što su mode vremena i što su mediji htjeli, nego što je Bog htio.
Ratzinger je nedavno optužen za prikrivanje i skrivanje spolnoga zlostavljanja u Crkvi. Činjenica je da je bilo propusta i pogrješaka koje je on otvoreno priznao. Međutim, i kao predstojnik Zbora za učenje vjere, rano je poduzeo mjere za dosljedno rasvjetljavanje, kažnjavanje počinitelja i pružanja zadovoljštine žrtvama. Nezaboravna je njegova opomena na križnom putu na Veliki petak 2005.: „Koliko je prljavštine u Crkvi, a posebno među svećenicima.“ Kao Papa pooštrio je odgovarajuće zakone, otpustio oko 400 svećenika iz službe i odredio kanonskopravne osnove kako bi se moglo sankcionirati i biskupe i kardinale. Talijanski istraživački novinar Gianluigi Nuzzi posvjedočio je kako je Benedikt „skinuo plašt šutnje i prisilio Crkvu da usmjeri pogled na žrtve“.
Povijest će suditi o tom koliko će značenje Benedikt XVI. poprimiti u ovom stoljeću. Nauka ovoga velikoga čovjeka nezaobilazna je za budućnost Crkve. Njegov je nasljednik sažeo o njemu: „Taj će se duh, daleko od toga da se s vremenom uruši, iz naraštaja u naraštaj činiti sve većim i moćnijim. Benedikt XVI.: veliki papa: velik po snazi prodornosti svoje umnosti, velik po važnom prinosu teologiji, velik po ljubavi prema Crkvi i ljudima, velik po svojoj krjeposti i svojoj religioznosti“.[1] Veliki engleski esejist Gilbert Keith Chesterton za svetce je napisao kako su oni lijek jer su protuotrov. Oni su obnovili i izliječili svijet posebno utjelovljujući ono što je svijet zanemario. Takav je čovjek bio Benedikt XVI.
S njemačkoga preveo Petar Marija Radelj
[1] Govor u Papinskoj akademiji znanosti 27. listopada 2014.
