Obraćenje zemlji i povratak u kuću Očevu
Uvriježeni je običaj kršćana ispovijedati osobne grijehe i za njih se pokajati osobito u pripremi za velike blagdane kao što su Velika Gospa, Božić i Uskrs. Budući da je Crkva pozvana poučavati vjernike o sakramentima koje vjernici primaju i s radošću slave za spas svoje duše i dobrobit svoje zajednice čini se potrebnim razmotriti nužnosti uključivanja ekološkog obraćenja u ispitivanje samih sebe prigodom priprave za sakrament Pomirenja. Sakrament Pomirenja jedan je od važnih momenata u podizanju svijesti da je odgovornost i briga za stvorenja (kršćanska) dužnost svake osobe, a napose vjernika koji traži pomirenje s Bogom i ljudima.
Ekološki grijeh i primjerena pokora
Često ne smatramo da su pitanja o odgovornom ponašanju prema prirodi važna u pripravi za osobnu ispovijed. Ipak, grijesi protiv okoliša – ekološki grijesi – toliko su ozbiljni i štetni da njihovo činjenje utječe ne samo na naš osobni život, nego i na živote naših zajednica, počevši od obiteljskih do nacionalnih pa sve do globalne zajednice sveg stanovništva i svih bića na Zemlji. Ovi grijesi predstavljaju velik prijestup i strašnu uvredu prema samome Bogu Stvoritelju, te se očituju kao odbacivanje istine o poslanju čovjeka unutar zajednice svih stvorenja – da bude brižni čuvar i skrbnik, ravnatelj i domaćin u povjerenom mu svijetu (usp. Post 2,15). Čin pokore, kojemu je svrha popraviti učinjenu štetu vlastitim grijesima ili dati zadovoljštinu za učinjeno zlo, na žalost ne odražava ozbiljnost štete učinjene grijehom pojedinca jer je često simboličan, te se sastoji od nekoliko molitava ili malih dobrih djela, a rijeko se događa da kao zadovoljštinu pokornik bude upućen na neko ozbiljnije pokorničko djelo koje će ga usmjeriti na promjenu životnog stila koji bi mogao dovesti do pravednijeg odnosa prema prirodi i stvorenjima. Čin pokore gubi svoj smisao ukoliko ne sadrži kršćansko djelovanje koje vodi prema obraćeničkom preokretu dosadašnjeg životnog stila u ekološki prihvatljiv i održiv način ponašanja.
Ekološka dimenzija grijeha
Često zaboravljena i zanemarena dimenzija obraćenja kako ga Biblija opisuje jest ona da se obraćenje događa povratkom u zemlju, u kuću Očevu, u sigurnost koju ne pruža samo zagrljaj milosrdnog Oca i zajedništvo s braćom, nego povratak u stabilnost doma, povratak na vlastito tlo, ponovni ulazak u posjed vlastite zemlje, mirno stanovanje na zajedničkom imanju, ponovno uživanje u blagodatima koje zemlja svojom plodnošću pruža i daje (Am 9,13-15; Ez 28,25-26; Mih 4,3-4). Povratak u zemlju u biblijskim tekstovima predstavlja novi život s Bogom, novi život u zemlji i sa zemljom. Izraelski narod nije nikada predstavljao svoj život s Bogom u vakuumu, nego samo u zemlji.
Tako i novozavjetna prispodoba o izgubljenom sinu i milosrdnom Ocu (Lk 15,11-32), koja se najčešće koristi kao paradigmatski primjer obraćenja nije samo pripovijest o pomirenju Oca i sina te braće međusobno, nego i prispodoba o povratku u vlastiti dom, na vlastitu zemlju. Činom prodaje naslijeđenog imanja, rasipanjem i neodgovornim ponašanjem prema materijalnoj imovini mlađi sin čini grijeh. Taj čin odvodi mlađeg nasljednika u stanje nesigurnosti i degradira ga na status bezzemljaša i lutalice bez doma. I u grijehu starijeg sina, koji je, premda fizički prisutan na Očevom imanju, ipak neudomljen i neudomaćen očit je grijeh protiv zemlje. U vlastitoj kući i na vlastitoj zemlji doživljava se i osjeća strancem. Imanje na kojemu boravi i zemlju na kojoj živi ne doživljava svojom imovinom i svojim domom, niti se za njih brine kao za svoje (usp. Lk 15, 29-30). Nedoživljavanje samoga sebe dijelom zajednice života Očeva doma jednak je ekološkom grijehu mlađega sina koji je taj isti dom i imanje obescijenio, pretvorio ga u potrošnu robu. Ni jedan ni drugi sin nisu se na Očevom imanju osjećali svoji na svome, niti su ga doživljavali mjestom vlastite sigurnosti, udomljenosti i smještenosti. Grijeh protiv Boga i grijeh protiv braće ujedno je i grijeh protiv zemlje. I obrnuto, grijeh protiv zemlje u isto je vrijeme i grijeh protiv braće ljudi i samoga Boga (LS 8).
Obraćenje i ekološka pokora
Briga za sva bića i sve stvorove je moralna obveza kršćana i podrazumijeva aktivnost, djelovanje i zauzimanje. Čovjek nije stvoren biti samo puki promatrač svijeta. Već i sama neaktivnost unutar vlastitog okoliša može biti uzrok ekološkom grijehu propusta. Ekološko obraćenje podrazumijeva vjeru da su u svijetu svako biće i svaki stvor načinjeni da budu svoji na svome. Zato su konkretna djela ekološke pokore nužan dio vjerničke djelatnosti kako bi se počinjeni grijesi i nastale štete što je moguće prije popravile. Pomirenje s Bogom i s ljudima nužno se iskazuje djelima pomirenja i pokorničkim djelima koja imaju cilj barem očuvati ono što još nije uništeno, a ako je ikako moguće, i usmjeriti vlastito djelovanje prema boljem i kvalitetnijem suživotu ljudskog roda sa svim bićima i stvarima koja ispunjaju okoliš njegova postojanja. Nije moguće ispravno vjerovati i biti kršćanin, a ne brinuti za okoliš i nemarno se ponašati prema stvorenjima (LS 64).
