Obrasci sakramentalnog odrješenja u tradiciji Crkve
Bogoslužje sakramenta pomirenja razvijalo se tijekom povijesti. Crkva se veoma rano susrela s činjenicom da su neki njezini članovi ozbiljno i teško sagriješili, a najvećim su se grijesima smatrali idololatrija (otpad od vjere), ubojstvo i preljub. U počecima je i izvršenje pokore i samo slavlje pomirenja bilo javno, a kasnije se sve više ovaj sakrament slavio privatno. Pri tomu su se formule odrješenja razvijale od deprekativnih i opširnih, do indikativnih i kratkih.
1. Kanonska pokora
Kao što je poznato, sve do 7. st. postojala je takozvana kanonska pokora. Vjernik koji bi počinio teške grijehe koji su potpadali pod takvu pokoru, morao je kroz više godina činiti javnu pokoru da bi na Veliki četvrtak bio pomiren. Takva se pokora mogla slaviti samo jednom u životu, a određene pokorničke zabrane ostajale bi vrijediti cijeloga života (kao npr. nisu mogli sklapati ženidbu ili, ako su već bili u braku, nisu smjeli više živjeti bračnim životom, osim toga nisu mogli preuzimati neke javne službe, itd.). Uskoro se dogodilo to da su onda vjernici koji bi sagriješili odgađali ulazak među pokornike sve dok ne bi zašli u stariju životnu dob, dok su u isto vrijeme stariji vjernici, koji po sebi nisu bili podložni kanonskoj pokori, iz pobožnosti stupali u red pokornika smatrajući to pobožnom vježbom pred smrt. Liturgijsko slavljenje ovog sakramenta bilo je razvijeno: bio je poseban obred primanja među pokornike, a zatim poseban obred pomirenja na Veliki četvrtak. Formule su bile duge i protkane biblijskim citatima. Redovito bi đakon pred zajednicom biskupu predstavio pokornike koji su izvršili svoju javnu pokoru i zamolio biskupa da ih pomiri s Bogom i Crkvom. Kao primjer donosimo dvije formule odrješenja. Prva je formula iz Consitutiones apostolorum, sirijskog dokumenta iz 4. st.:
Svemogući vječni Bože, Gospodaru svemira i Stvoritelju i Ureditelju svega, koji si po Kristu čovjeka stvorio kao vrhunac stvorenja i dao mu i urođeni i pisani zakon, da bi po zakunu živio kao razumno biće; ti koji si čovjeku nakon njegova grijeha obećao naklonost da bi ga potakao na pokoru, svrni svoj pogled koji su ponizili svoj duh i prostrli svoje tijelo pred tobom, jer “ti ne želiš smrti grešnikove, nego da se obrati i živi” (Ez 18,23.Ti, koji si prihvatio pokoru Ninivljana, ti koji “želiš da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine” (1 Tim 2,4), ti koji si prihvatio izgubljenog sina, koji je bio “spiskao sva svoja dobra živeći razvratno” (Lk 15,13), koji si to učinio očinskom dobrotom zbog pokore koju su činili; primi sada pokoru onih koji te mole, jer “nema čovjeka koji ne griješi” (1 Kor 8,46). “Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati. Al’ u tebe je praštanje (Ps 130,3-4): Podari ove pokornike svojoj Crkvi, obnovi u njima njihovo prvotno dostojanstvo i slavu, po Kristu, našemu Bogu i Spasitelju, po kojemu je tebi čast i poklonstvo u Duhu Svetomu u vijeke vjekova. Amen.[1]
Nekoliko stoljeća kasnije, u rimskoj tradiciji, prema Gelazijevu sakramentaru u brojevima 356 i 358[2] nalazimo molitvu pomirenja koju je biskup molio nad pokornicima na Veliki četvrtak, nakon što ih je đakon predstavio i zamolio da budu pomireni.
Poslušaj, Gospodine, naše molbe i usliši me – iako i ja kao prvi potrebujem tvoje milosrđe! Usliši onoga koga si postavio – ne po njegovim zaslugama, nego po svom milosrđu – da bude službenikom ovoga djela (pomirenja). Udijeli nam pouzdanje u našoj službi i po nama učini ono što je djelo tvoga milosrđa. Udijeli, molimo te, Gospodine, ovom svome sluzi dostojan plod pokore, da bi tako mogao biti ponovno uveden u tvoju svetu Crkvu iz koje se bio isključio po grijehu.
Bože, uzvišeni Stvoritelju, milosrdni tvorče ljudskog roda, ti koji si krvlju jedinca Sina otkupio čovjeka kojeg je od početaka nadjačala đavolska zavist, daj život ovome grešniku, ti koji ne želiš da on umre. Ti koji nikad ne ostavljaš grešnika u bespuću, prihvati ga usprkos njegovim bezakonjima! Neka te ganu, Gospodine, uzdasi i suze ovoga sluge. Izliječi njegove rane. Prihvati svojom rukom onoga koji je pao. Neka tvoja Crkva ne trpi nikakve štete u bilo kojem svom dijelu, niti tvoje stado krvarenja. Neka se neprijatelj ne raduje zbog zla učinjenog tvojoj obitelji i neka druga smrt ne ubije onoga koji je bio preporođen spasonosnim krštenjem. Pred tobom, Gospodine, uzdižemo svoje molitve i izlijevamo svoje suze. Poštedi one koji se uzdaju u te, da ne bi pali pod osudu budućeg suda. Zaboravi zauvijek strašne tmine i vapaje koji dolaze iz plamena. Neka ne bude pogođen novim ranama sada, pošto se povratio s grešnog puta da hodi putem pravednosti. Neka mu se zauvijek cjelovitima sačuvaju milosni darovi i dobročinstva tvog milosrđa. Po Kristu, Gospodinu našemu.
Formule odrješenja prema shemi kanonske pokore nalazimo još i u Rimsko-germanskom pontifikalu iz 10. st. Ova se formula uzimala i u obredu tarifne pokore:
Gospodine Isuse Kriste, koji si rekao svojim učenicima: Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu, (rekao si) učenicima među koje si ubrojio mene po svojoj dobroti, iako sam nevrijedan i okovan u grijesima. Isti Gospodin, po preobilju svoga milosrđa i po mojoj poniznoj službi neka te odriješi od svih grijeha koje ste u svojoj slabosti počinili u mislima i u činima.[3]
Kao što vidimo, radi se o slavljenju pomirenja pred cijelom zajednicom. Formule odrješenja su deprekativne. Spomenimo da Istok općenito poznaje samo deprekativne formule. Evo jedne tipične istočne formule iz 11. st.
Gospodine i Bože naš, koji su vidjevši njihov suze udijelio oproštenje njihovih grijeha Petru i javnoj grešnici, koji si opravdao carinika koji je priznao svoje grijehe, jednako tako primi i ispovijed svojega sluge. Ako je počinio hotimične i nehotimične grijehe riječima, djelima ili mislima, podari mu svoje oproštenje, jer samo ti imaš moć opraštati grijehe, ti Bože milosrđa, samilosti i ljubavi prema ljudima. Tebi dajemo hvalu zajedno s Ocem i Duhom Svetim sada i uvijek i u vijeke vjekova.[4]
2. Tarifna pokora
Od 8. st. razvija se takozvana tarifna pokora, koja je, za razliku od kanonske bila ponovljiva i privatna. To znači da bi pokornik, svaki puta kada bi sagriješio odlazio svećeniku (ne više nužno biskupu) i primao pokoru i odrješenje. Nazivala se tarifnom, jer bi za svaki pojedini grijeh na osnovu pokorničkih knjiga svećenik pokorniku nametnuo određenu pokoru. Formula odrješenja bila je i tada deprekativna. Evo jedne iz 9. st.:
Sveti Bože, Oče svemogući, Bože vječni, koji si po Isusu Kristu, svome Sinu i našem Gospodinu izliječio naše rane, molimo te i zaklinjemo, mi, tvoju svećenici, da se dostojiš poslušati naše molitve te da otpustiš sve zločine i sve krivice. Dostoj se udijeliti svome sluzi N. oproštenje a ne vječne muke, radost a ne patnju, život a ne smrt da bi, potpomognut tvojim milosrđem dospio do vječnoga života. Po Kristu, našem Gospodinu.[5]
3. Tridentski obred
Budući da se sve više naglašavao pravni vidik sakramenta pomirenja – koji je u međuvremenu postao isključivo privatno slavlje svećenika i penitenta – javlja se indikativna formula odrješenja “odjevena” u deprekativne obrasce. Evo kako je izgledala formula odrješenja prema Tridentskom obredniku iz 1614.:
Smilovao ti se svemogući Bog, otpustio ti grijehe tvoje i priveo te u život vječni. Amen.
Oproštenje, odrješenje i otpuštenje tvojih grijeha podao ti svemogući i milosrdni Gospodin. Amen.
Gospodin naš Isus Krist odriješio te i ja te njegovom ovlašću odrješujem od svake veze izopćenja (suspenzije) i interdikta, koliko mogu, a ti potrebuješ. Zatim, ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Muka Gospodina našega Isusa Krista, zasluge Blažene Djevice Marije i svih svetih, što god dobra učiniš i zla podneseš, sve to neka ti bude na otpuštenje grijeha, umnoženje milosti i nagrada za život vječni. Amen.[6]
Pri tome se, naravno, bitnim dijelom smatrao onaj dio Ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
4. Današnji obrasci odrješenja
Kada se nakon Drugog vatikanskog sabora pristupilo reformi sakramenta pomirenja, članovi komisije su smatrali da bi trebalo biti više formula od kojih bi onda pojedine biskupske konferencije mogle izabrati onu za koju smatraju da najbolje odgovara mentalitetu i kulturi svojih vjernika. Uz danas već poznatu formulu odrješenja, članovi komisije su na izbor ponudili još dvije:[7]
Gospodin naš Isus Krist koji je Ocu za nas sama sebe prikazao kao žrtvu i koji je svojoj Crkvi dao vlast otpuštenja grijeha, neka te milošću Duha Svetoga po mojoj službi odriješi i povrati u potpuni mir s Crkvom. Koji živi i kraljuje i vijeke vjekova. Amen.[8]
Gospodin naš Isus Krist koji je svojom mukom i uskrsnućem pomirio svijet s Ocem, neka ti milošću Duha Svetoga po mojoj službi otpusti grijehe i povrati te u puni život Crkve. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.[9]
Nasuprot tome Kongregacija za nauk vjere je odredila da mora biti samo jedna formula odrješenja, te da svakako mora sadržavati – kao bitni – onaj indikativni oblik Ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.[10]
Tako danas imamo formulu odrješenja koja je u svom prvom dijelu deprekativna. Anamnetski je dio bogat jer spominje Kristovo vazmeno otajstvo i djelovanje Duha Svetoga (zbog toga je također naglašeno da svećenik ima ispruženu barem desnicu nad pokornikom), zatim se spominje i uloga Crkve. Međutim onaj indikativni dio smatra se nužnim za valjanost.[11] Formula nam je uglavnom poznata (navodimo hrvatski prijevod iz prvog izdanja, koji nam je poznatiji).
Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga sina i izlio Duha Svetoga za oproštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duga Svetoga.
5. Zaključak
Htjeli smo navesti i pokazati neke značajnije formule odrješenja tijekom povijesti Crkve. U počecima su one bile dio duge liturgije i molitava što se slavilo u zajedništvu s vjernicima, a slavlje je predvodio biskup (redovito na Veliki četvrtak). Formule su bile bogate anamnetskim elementima (gdje se govori o Božjem milosrđu u povijesti spasenja) i bile su deprekativne (“Neka ti Gospodin oprosti…”). Nakon što je slavlje sakramenta pomirenja postalo privatni čin svećenika i penitenta, liturgija postaje jednostavnija, a u formulu odrješenja – kao najvažniju – ulazi indikativni oblik Ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Nakon Drugog vatikanskog sabora razmišljalo se o više formula odrješenja (na izbor) koje bi bile damo deprekativne, ali se ipak odlučilo da bude jedinstvena formula odrješenja čiji bi indikativni dio bio bitan.
[1] E. LODI (prir.), Enchiridion euchologicum fontium liturgicorum, Edizioni liturgiche, Roma, 1979, br. 607.
[2] L. MOHLBERG (prir.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Casa editrice Herder – Roma, 1981.
[3] C. VOGEL, Le pontifical Romano-germanique du dixième siècle. Le texte, II, XCIX,246
[4] M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, IV, Ancora, Milano, 1959., str. 279.
[5] C. VOGEL (prir.), Il peccatore e la penitenza nel medioevo, LDC Torino-Leumann, 1970., str.178.
[6] Isti je obred bio na snazi sve do 2. Vatikanskog sabora: Rimski obrednik…, Zagreb, 1929., str. 80-81.
[7] A. BUGNINI, La riforma liturgica, Edizioni liturgiche, Roma, 1983., str. 650.
[8] Evo latinskog teksta: Dominus noster Iesus Christus, qui seipsum Patri pro nobis obtulit immolatum, quique Ecclesiae suae potestatem contulit remitendi peccata, ipse te gratia Spiritus Sancti a peccatis tuis per ministerium meum absolvat, atque in perfectam Ecclesiae pacem restituat. Qui vivit et regnat in saecula. Amen.
[9] Evo latinskog teksta: Dominus noster Iesus Christus, qui passione et resurrectione sua mundum Patri reconciliavit, Spiritus Sancti gratia per ministerium meum peccata tua remittit, ut in plenam Ecclesiae vitam te restituit. Qui vivit et regnat in saecula. Amen.
[10] Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., str. 651. 655.
[11] Rimski obrednik. Red pokore, KS, Zagreb, 2009., Prethodne napomene br. 19.
