Obred sklapanja ženidbe nakon Tridentskog sabora
1. Odredbe Tridentskog sabora
Tridentski sabor htio je prvenstveno riješiti neka doktrinarna i pastoralna pitanja. Na doktrinarnom planu trebalo je riješiti pitanje sakramentalnosti ovoga sakramenta, njegove osnovne značajke, kao jednost i nerazrješivost, zatim kompetenciju Crkve glede oprosta od ženidbenih zapreka. Na pastoralnom planu osnovno je bilo riješiti pitanje tajnih ženidbi koje se u praksi nisu mogle kontrolirati, pa je zato dolazilo do bigamije. Evo ukratko odluka Sabora o ovom pitanju.[1]
1. kanon: Kršćanska je ženidba sakrament.[2]
2. kanon: Monogamiju je Bog ustanovio.[3]
Kanoni 5., 6., i 7. govore o nerazrješivosti.[4]
U ostalim se kanonima govori o kompetenciji Crkve glede oprosta od zapreka, oprosta od tvrde, a neizvršene ženidbe, od mogućnosti davanja rastave od stola i postelje i vlasti Crkve u određivanju obreda.
Najznačajniji je, svakako, dekret Tametsi[5], koji određuje da su ubuduće valjane samo one ženidbe sklopljene pred vlastitim župnikom ili svećenikom delegiranim od njega ili od Ordinarija, sklopljene pred dva ili tri svjedoka. Svećenik se obvezuje dobro ispitati jesu li mladenci slobodni, treba izričito tražiti njihovu međusobnu privolu te treba ženidbu upisati u matice vjenčanih.
Nakon Tridentskog sabora ostalo je ipak nekoliko otvorenih pitanja. Tako je 1751. Kongregacija kardinala za tumačenje Tridentskog sabora izjavila glede naravi nazočnosti svećenika na vjenčanju da je on kvalificirani svjedok (testis spectabilis).[6] To znači da su djelitelji i primatelji sakramenta sami mladenci.
2. Red ženidbe prema obredu iz 1614.[7]
Kao rezultat odredbi Tridentskog sabora, godine 1614. pojavio se Rimski obrednik. U tome je obredniku red sklapanja ženidbe veoma jednostavan. Sve se događa u crkvi. Obrednik donosi red sklapanja ženidbe, ali ne i blagoslov mladenke, koji se samo predviđa “gdje je običaj da se blagoslivlja ženidba”, s napomenom da se on podjeljuje samo na prvom vjenčanju (dakle, ne udovici). Na drugom mjestu Obrednik donosi blagoslov bračne ložnice, koji se sastoji od kratkog otpjeva i blagoslovne molitve.[8]
Spomenimo da se prvi hrvatski prijevod RO, 1614. pojavio već 1640., u prijevodu Bartola Kašića. Tiskan je u Rimu u Kongregaciji za širenje vjere. Ovo hrvatsko izdanje prevodi Red vjenčanja bez ikakvih dodataka ili prilagodbi.[9]
a) Red vjenčanja
Red vjenčanja donosi se u Naslovu VII., Glavi I. i II. U prvoj glavi se donose pastoralne i pravne odredbe glede priprave na vjenčanje i samog sklapanja ženidbe. Župnika se upozorava na zapreke i zabrane, napominje se koje su ženidbe nevaljane. Za valjanu ženidbu nužan je kanonski oblik: slobodna privola mladenaca pred vlastitim župnikom ili ordinarijem ili svećenikom delegiranim od jednoga od ove dvojice. I pred najmanje dva svjedoka. Daju se odredbe o navještajima i o dužnosti župnika da bude siguran da su oboje mladenaca slobodni za ženidbu. Župnik također treba mladence poučiti o svetosti sakramenta ženidbe, o uzajamnim dužnostima muža i žene te o dužnostima roditelja prema djeci. Daju se odredbe o blagoslovu mladenke (samo kod prve ženidbe).
b) Missa pro sponso et sponsa u Misalu Pija V.
U misi za mladence[10] nema više vlastitog predslovlja niti vlastitog Hanc igitur, a blagoslovna molitva dolazi iza molitve Oče naš. Misa je preuzeta iz GrH.[11] Misna su čitanja: Ef 5,21-32 i Mt 19,3-5. Zanimljivo je da se određuje kako nakon popričesne molitve svećenik treba opomenuti mladence da se međusobno ljube te da obdržavaju bračnu uzdržljivost na blagdane i dane posta.
c) Vrednovanje
Ovaj obred stoji na crti brige Tridentskog sabora da se stane u kraj neredima u sklapanju ženidbe i opasnostima koje su sa sobom donosile tajne ženidbe. Rubrike točno određuju izvidni postupak za sklapanje ženidbe, pripravu mladenaca, kao i nadležnost župnika. Pravne su odredbe bile jasne. Župnik je ženidbu trebao upisati u maticu vjenčanih, a obavijest o vjenčanju proslijediti u župe gdje su mladenci kršteni, ako to nije bila župa vjenčanja. Sam red slavlja ženidbe je izuzetno kratak i jednostavan. Župnik traži privolu mladenaca pred dvojicom ili trojicom svjedoka, blagoslivlje prsten koji ženik stavi nevjesti na prstenjak lijeve ruke i prihvati njihovu privolu riječima: “Ja vas združujem u ženidbu.” Kao mogućnost ostaje misa za mladence koja sadržava i blagoslov mladenke. Koliko god ovaj Red bio kratak, jezgrovit i pravnički sročen, valja naglasiti da i sam Tridentski sabor, kao i ovaj Red slavlja ženidbe pretpostavlja hvalevrijedne običaja koji se mogu zadržati. Upravo tu odredbu smatramo vrijednom i dragocjenom. Naime, ovaj jednostavni tridentski red, osobito u svojim Prethodnim napomenama, polučio je svoju prvotnu svrhu – uveo reda u sklapanje ženidbe. Zato donosi jednostavan i jezgrovit obred, ali u isto vrijeme ostavlja mogućnost primjene mjesnih običaja i obreda koji se ne bi u bitnome protivili ovome Redu. Tome pitanju posvetit ćemo sljedeći nastavak.
Tekst je izvadak iz knjige Otajstvo je to veliko. Liturgija i teologija Reda slavljenja ženidbe, str. 39-41.
[1] Usp. S. ARDITO, Il matrimonio nella teologia postridentina, u: A. M. TRIACCA – G. PIANAZZI (prir.), Realtà e valori del sacramento del matrimonio. Convegno di aggiornamento, Roma, Facoltà di Teologia dell’Università Pontificia Salesiana, LAS, Roma, 1976., 153-172.
[2] DS, 1801.
[3] DS, 1802.
[4] DS, 1805-1807.
[5] DS, 1813-1816.
[6] Usp. F. SCHULTE, Canones et decreta Concilii Tridentini ex editione romana a. 1834 repetit. Accedunt S. Congr. Card. Conc. Trid. Interpretum Declarationes ac Resolutiones, Lipsiae 1853., n. 49, str. 229. Usp. također S. ARDITO, Nav. dj.,157-158.
[7] Obred navodimo prema: RO, 1929., 243-249. Za cjelovit tekst v. Dodatak. Usp. također RR, 1925., 221-227.
[8] RO, 1929., 260-261.
[9] Rituale Romanum Urbani VIII. Pont. Max. iussu editum. Illyrica Lingua, Romae, Ex Typographia Sac. Congreg. de Propag. Fide, 1640.; reprint u izdanju Kršćanske sadašnjosti i Zavoda za hrvatski jezik Filološkog instituta, Zagreb, 1992. (= RR, 1640.).
[10] Molitve iz tridentskog Misala Pija V. navodimo prema: BRUYLANTS, P., Les oraisons du Missel Romain. Texte et Histoire, 2. Orationum textus et usus juxta fontes, Centre de Documentation et d’Information liturgiques Abbaye du Mont César, Louvain, 1952. (= M). Za sam misal usp. također: Missale Romanum ex decreto sacrosancti concilii Tridentini restitutum, s. Pii V. Pontificis Maximi jussu editum aliorum pontificium cura recognitum, a Pio X reformatum et Benedicti XV auctoritate vulgatum. XIV Editio taurinensis juxta typicam, Marietti, Taurini – Romae, 1949., str. [59-61].
[11] Usp. GrH 83-839. U odnosu na izvor uočljive su dvije “kozmetičke” promjene: umjesto “ut rachel uiro” u Misalu stoji: “viro suo, ut Rachel” i umjesto progeniem, stoji generationem.
