Srijeda, 16 lipnja

Obred vjenčanja nakon Drugog vatikanskog sabora: priprava novoga slavljenja ženidbe


1. Prema novom Redu slavljenja ženidbe


Poznato je da je Pavao VI. 13. siječnja 1964. osnovao Vijeće za provedbu liturgijske konstitucije (Consilium ad exsequendam constitutionem de sacra liturgia).[1] Ta je komisija trebala u djelo provesti odredbe SC, a u ovom slučaju, naravno, pripraviti novi red sklapanja ženidbe. Ovom se materijom bavila studijska grupa 23.[2]

Polazište za izradu novog Reda slavljenja ženidbe bile su sljedeće točke:

  • Slavlje ženidbe treba biti uvijek ucijepljeno ili u misu ili u službu riječi.
  • Blagoslov mladencima treba uvijek dati, to znači i u “zabranjenim vremenima”, kao i u slučaju da je u pitanju ženidba udovaca ili udovica.
  • Osnovna shema obreda jest sljedeća: kratki uvod, poslanica, pjesma, evanđelje, homilija na osnovu svetog teksta, slavlje ženidbe, molitva vjernika, ženidbeni blagoslov.
  • Čitanja trebaju biti na narodnom jeziku.[3]

Studijska grupa br. 23 imala je svoje sjednice u Mont Saint-Odile (Strassbourg) u prosincu 1965., u Le Saulchoiru (Pariz) u ožujku 1966. i u Veroni u lipnju iste godine. U listopadu 1966. bila je spremna osnovna struktura Reda slavljenja ženidbe. U travnju 1967. Vijeću su predstavljena tri prva poglavlja, a u studenom 1967. gotova shema, tako da je se moglo iskušati. Najpoznatiji je bio slučaj kad se Pavao VI. 23. kolovoza 1968. poslužio ovom shemom prigodom vjenčanja 24 para mladenaca. Shema je dostavljena Papi 23. ožujka 1968. Državni je tajnik u ime Pape shemu prihvatio, s napomenom da se uzmu u obzir neke primjedbe Papina teologa P. Ciappija. Rezultat te primjedbe bila je rečenica koja se uvrstila u br. 4 prethodnih napomena: “Djeca su doista najizvrsniji dar ženidbe: ona uvelike pridonose i dobru samih roditelja.”[4]

Shema je išla na odobrenje Kongregaciji sakramenata, koja je pozitivno odgovorila 12. lipnja 1968. Kongregacija za nauk vjere odgovorila je pozitivno 13. prosinca 1968. Red slavlja ženidbe između krštene i nekrštene strane poslan je na odobrenje 2. siječnja 1969. i odobren već 3. veljače iste godine. Studijska grupa br. 23 ovako je predstavila Red slavljenja ženidbe koji je pripravila:

Slavlje vjenčanja pod misom ucijepljeno je, kako propisuje saborska konstitucija, između homilije i molitve vjernika. Časna molitva nad zaručnicom ostaje na mjestu koje ima u drevnoj rimskoj predaji, između Očenaša i pričesti, i potvrđuje iste dužnosti oboje zaručnika. Liturgijski su tekstovi obogaćeni da bi se bolje izrazila vjera Crkve u ovaj sakrament i u njezino duhovno značenje. Osobito upiti koje prethode sakramentu, nadahnuti njemačkim obrednikom, javno potvrđuju uvjete koje Crkva smatra potrebnima da bi to bila prava ženidba.

Privola je nadahnuta privolom koja se tradicionalno upotrebljava još od srednjega vijeka u zemljama engleskog jezika kako među katolicima, tako i među nekatolicima.

Riječi kojima slavitelj prihvaća privolu izmijenjene su na način da izražavaju specifičan udio zaručnika u sakramentu i, u isto vrijeme, ne izgledaju protivne istočnjačkom poimanju uloge svećenika.[5]

Dana 8. veljače Papa je na audijenciji A. Bugniniju dao još posljednje opaske[6] i svojim pismom od 17. ožujka 1969. (broj 134485) odobrio da se rukopis objavi i ujedno dopustio da dekret Kongregacije obreda nosi datum 19. ožujka 1969., na blagdan sv. Josipa.[7] U istom pismu se kaže:

Njegova svetost želi izraziti svoju zahvalnost svima koji su na bilo koji način pridonijeli sastavljanju novoga Reda i želi da on, ilustriran odgovarajućom katehezom, pomogne zaručnicima da bolje razumiju duboko značenje, neiscrpno duhovno bogatstvo i težinu zadaća kršćanske ženidbe.[8]


2. Posebna pitanja


Tijekom priprave Prethodnih napomena javila se jedna teška dvojba. Ako se pretpostavi da je za plodonosno primanje sakramenta potrebna vjera, što je s onim mladencima koji su doduše kršteni, ali su izgubili vjeru, tj. koji izričito tvrde da su ateisti? Nakon duge rasprave Consilium je došao do zaključka da ne dolikuje slaviti sakrament ženidbe s krštenim osobama koje odbacuju vjeru. Evo njihove formulacije:

Inprimis pastores foveant nutriantque fidem nuptirientum: sacramentum enim matrimonii supponit fidem (cf. Const. de sacra liturgia, 59). Si tamen constet utrumque sponsum fidem recusare, etiamsi de seria contrahendi matrimonium intentione constet, ritum sacramenti matrimonii celebrare non licet.[9]

Kako su došli do ovakvog zaključka? S jedne strane, slavlje sakramenta traži vjeru. Nadalje, vjernici mogu biti uznemireni kada vide da se uzimaju sveti tekstovi koji govore o vjeri, a koju ti mladenci nemaju. Osim toga, nekatolici mogu zaključiti da mi svoje svetinje ne cijenimo dovoljno, jer ih slavimo i s nevjerujućima. I sami svećenici mogu zbog toga biti obeshrabreni i rezignirani. Nadalje, smatra Consilium, krštene ateiste treba tretirati kao nekrštene osobe – za njih treba biti dovoljan i valjan čisto građanski oblik sklapanja ženidbe.

Međutim, drugi dio ovoga članka nije odobrila ni Kongregacija za nauk vjere, a ni Kongregacija sakramenata. Ostao je samo prvi dio broja 7, koji je ušao u prethodne napomene uz dodatak dviju riječi: uz riječi matrimonii supponit fidem dodano je atque expostulat, tako da cijeli broj 7 glasi:

Navlastito neka pastiri u mladenaca hrane i njeguju vjeru, jer sakrament ženidbe vjeru i pretpostavlja i iziskuje.

Kongregacije su imale svojih razloga za vlastiti stav, koji se, uostalom, slagao i s Papinim teologom Ciappijem. Nevjerujući katolici su ipak formalno članovi Crkve i za njih vrijedi obveza sklapanja ženidbe u kanonskom obliku.[10] Ciappi navodi misao i samog Pavla VI. koji je, prema njemu, govoreći o slavljenju ženidbe po kanonskom obliku za krštene ateiste, ustvrdio da “je to ozbiljan problem, ali čini se teškim s pastoralnog i psihološkog gledišta presjeći kontakt s Crkvom upravo u trenutku ženidbe. Ne izgleda korisno zatvoriti vrata Crkve zaručnicima, nego ih, naprotiv, treba otvoriti”.[11] Naime, upravo trenutak slavljenja ženidbe može biti povoljna prilika da se zapretani žar vjere u zaručnika probudi.[12]


Tekst je izvadak iz knjige Otajstvo je to veliko. Liturgija i teologija Reda slavljenja ženidbestr. 63-66.


[1] Predsjednik je bio bolonjski kardinal Giacomo Lercaro, poznati promicatelj liturgijske obnove, a tajnik je bio Anibale Bugnini. Iz naših je krajeva član komisije bio Alfred Pichler, banjalučki biskup, a konzultor Dragutin Kniewald, profesor iz Zagreba.

[2] Relator je bio P. Gy, a stručni suradnici (“periti”) P. Clombo, I. F. Arighi, X. Seumois. Pastoralnu notu za članak br. 7. pripravio je C. Colombo.

[3] Za povijest priprave novog Reda slavljenja ženidbe osobito je dragocjen autor: A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), CLV, Edizioni liturgiche – Roma, 1983., 676-677.

[4] Rimski obrednik obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora II. vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Red vjenčanja. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i odobrenjem sv. Kongregacije za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1969. (= RO, 1970.) Tipsko izdanje: Rituale Romanum ex decreto Sacrosancti Oecumenici Consilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli Pp. VI promulgatum. Ordo celebrandi Matrimonium, Typis Poliglottis Vaticanis 1969. (= OCM, 1969.). Za prethodne napomene na latinskom, usp. također: R. KACZYNSKI (prir.), Enchiridion documentorum institutionis liturgicae, I (1963-1973, Marietti, 1976., 434-438. Načelno ćemo navoditi tekstove prema odobrenim hrvatskim prijevodima.

[5] CONSILIUM…, COETUS A STUDIIS XIII “DE RITUALI”, De sacramento matrimonii. Schemata n. 280 De rituali 27, 21. martii 1968, 2. Usp. A. BARBERI, La celebrazione del matrimonio cristiano. Il tema negli ultimi decenni della teologia cattolica, CLV, Edizioni liturgiche, Roma, 1982., 194.

[6] A. Bugnini opetovano svjedoči kako je u cjelokupnoj pokoncilskoj liturgijskoj reformi, pa tako i u radu Vijeća za provedbu liturgijske konstitucije, papa Pavao VI. osobno uzimao udjela, pregledavao sheme, davao primjedbe, savjetovao se, tako da se svakako može reći da je to liturgijska reforma Pavla VI koji je znao slušati, savjetovati, ali koji je, kada su mišljenja bila podijeljena, dao zadnju riječ. Tako je on osobno “presudio” da korizma i nadalje započinje Čistom srijedom, a ne na Prvu nedjelju korizme. V. A. BUGNINI, Nav. dj. 307.

[7] U Bugninijevu tekstu se ovdje potkrala pogreška, pa veli da je to bio datum 19. veljače. Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., 678.

[8] A. BUGNINI, Nav. dj., 678.

[9] Prema: A. BUGNINI, Nav. dj., 679.

[10] Konačno, crkveno pravo – u skladu s drevnim naukom Crkve – kratko kaže kako među krštenima ne može biti valjanog ženidbenog ugovora koji samim time ne bi bio sakrament. Usp. N. ŠKALABRIN, Nav. dj., 34.

[11] Prema A. BUGNINI, Nav. dj., 681, bilješka br. 15.

[12] Baš kao što se u nekih roditelja probudi prakticiranje vjere u trenutku kad im se dijete počne pripravljati za prvu pričest.