»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Očekivanja budućnosti i odnos prema vremenu


Svaki čovjek ima određena očekivanja pred budućnošću. Ponekad pri tome misli na skoru budućnost, ono što očekuje da bi se moglo dogoditi već danas, sutra, za mjesec dana, za godinu, za 5 ili 20 godina itd., a ponekad misli na budućnost i sudbinu cijelog čovječanstva i svijeta. Neki ljudi žive u stalnoj tjeskobi i strahu od onoga što im donosi budućnost, dok se drugi uopće ne brinu ni za sadašnjost ni za budućnost. S obzirom da su te dvije krajnosti često prisutne, važno je da vjernik razumije Božju ulogu u našim životima i u životu svih ljudi. Naime, vjernik treba u svemu otkrivati Božju Providnost, tj. vjerovati da Bog upravlja i njegovim životom i cijelim čovječanstvom. To ne znači da zato može biti neodgovoran, nego naprotiv, treba pokazati suradnju s Bogom i svoju odgovornost pred svime što mu Bog stavlja na životni put.

Postoji niz različitih gledanja na budućnost, a posebno bi se mogla istaknuti ova:

    • utopijsko
    • znanstveno-fantastično
    • apokaliptično
    • marksističko-lenjinističko
    • znanstveno (u užem smislu riječi) i
    • religiozno.

Utopijsko gledanje na budućnost nadahnuto je djelom svetoga Thomasa Morea Utopija. Sveti Thomas More je živio u 16. st., u vrijeme nastanka jedne od glavnih struja u protestantizmu – anglikanizma. Anglikanizam ili Anglikanska ili Engleska Crkva je nastala tako što se kralj Henrik VIII. htio razvesti od svoje žene Katarine Aragonske jer mu nije rodila nasljednika, a kako bi se mogao oženiti drugom ženom –  Annom Boleyn. Stoga je tražio od pape da mu poništi crkveno sklopljenu ženidbu, kako bi mogao sklopiti “drugu”. Međutim, u Katoličkoj Crkvi ženidba je nerazrješiva, tj. traje do smrti jednog od supružnika, a može se proglasiti ništavnom, odnosno kao da nikada nije ni postojala, samo ukoliko su nedostajali neki bitni elementi. To se ne odnosi na rađanje nasljednika, pa je razumljivo da papa nije mogao poništiti tvrdu i izvršenu ženidbu, odnosno valjano sklopljeni brak između kralja i njegove žene. Zbog toga se Henrik VIII. naljutio i odcijepio Englesku Crkvu od ostatka Katoličke Crkve te se oženio svojom ljubavnicom. Naime, 1534. god. izdao je Akt o supremaciji, tj. dokument kojim je sebe proglasio poglavarom Engleske Crkve. Sveti Thomas More je bio kraljev tajnik i nije odobravao ni njegovu nevaljanu ženidbu ni čin odcjepljenja od Rima, nego je ostao u potpunosti vjeran svojoj Katoličkoj Crkvi. To je Henrika VIII. također naljutilo pa ga je dao ubiti.

U svom djelu Utopija (1516.) More govori o otočnoj zemlji Utopiji, a čije ime ima simbolično značenje. Naime utopija znači mjesto kojeg nema (od grč. ou – ne + topos – mjesto), a time je htio ukazati na nepravde postojećeg poretka i aludirao je na nedostižni ideal kojemu valja težiti. Ipak, svjestan je da se to ne može ostvariti, pa svojim likovima daje simbolična imena, a radnju stavlja u neobičan kontekst. Kroz Utopiju čitatelja naime vodi pripovjedač Rafael Hitlodej, a njegovo ime upućuje s jedne strane na arkanđela Rafaela, širitelja Istine, a s druge strane Hitlodej je izmišljenja složenica na temelju grčkih riječi, a mogla bi se prevesti kao širitelj besmislica. 

U tom je idealnom svijetu, tj. u zamišljenoj zemlji Utopiji, glavni temelj solidarnost, odnosno ondje nema privatnoga vlasništva, nego svi sva dobra međusobno dijele, već prema potrebama kakve imaju. Utopija ima 54 grada, a svi se njezini stanovnici ustaju u 4 sata ujutro, liježu u 8 sati navečer i dnevno rade svega 6 sati. Uz to, ne moraju raditi teške poslove, nego su oni određeni za robove i strance koji su napravili neko kazneno djelo. Sveti Thomas More tim djelom donosi puno skrivenih poruka, a jedna od važnijih je da je bitno pridržavati se onoga reda koji je Bog propisao, te da pošteni zakoni i njihovo poštovanje mogu uroditi takvim društvenim uređenjem koji će biti prihvatljivo za sve. 

Naslanjajući se na to djelo, utopijsko gledanje na budućnost, dakle, želi naglasiti kako je svijet dobar, pa čak i idelan i nema potrebe ništa mijenjati. Riječ je o ljudima koji žive u nekakvom svom imaginarnom pogledu na stvarnost, ne uočavaju ozbiljne probleme i nepravde, pa svojim nedjelovanjem pridonose da se postojeći problemi u društvu i Crkvi samo umnažaju.  

Znanstveno-fantastično gledanje na budućnost je gledanje koje je prikazano u filmovima futurističke tematike, a koje ide za tim da se postigne ljudska besmrtnost, odnosno da ljudi postanu bogovi. Takav pogled zanemaruje ili barem iskrivljuje kršćanski pogled na Boga i teži čovjeka učiniti bogovima. Ta je ljudska napast opisana u starozavjetnoj slici Babilonske kule, a na istom su mjestu pokazane i posljedice svakog nastojanja koje uzdiže ljude iznad Boga. Posljedica su pobrkani jezici, ili, mi bismo danas rekli, gdje nema Boga, umire i čovjek. To na nekakav način također biva druga strana znanstveno-fantastičnog gledanja na svijet, jer dok s jedne strane ide za ostvarenjem ljudske besmrtnosti, s druge strane razvija i veliki strah pred budućnošću, jer bi pojedinci s velikim moćima mogli izazvati potpuno uništenje Svemira. Takvi strahovi su vrlo često izraženi u znanstveno-fantastičnim i futurističkim filmovima, a gotovo nikada ne govore o Bogu kao Gospodaru svega Svemira, nego takvu moć daju u ruke nekih besmrtnih superjunaka.

Apokaliptično gledanje na budućnot obično podrazumijeva, barem djelomično, postojanje Boga, ali redovito nudi neku krivu sliku. Naime, riječ je o različitim tvrdnjama i navodnim privatnim objavama kojima se plaše lakovjerni vjernici. Oni se tako nadahnjuju na nekim svetopisamskim tekstovima i na temelju njih i lažnih privatnih objava tvrde da će doći smak svijeta i da će to biti brzo. Takvi su pogledi na skori završetak svijeta uvijek bili izraženi na prijelazima iz stoljeća u stoljeće, a pogotovo iz tisućljeća u tisućljeće pa je razumljivo zašto veliki broj katolika vjeruje u njih i sada, iako nam Sveto pismo jasno kaže da nitko o tome ne zna ni dana ni časa.

Marksističko-lenjinističko gledanje na budućnost se oslanja na učenje Karla Marxa i Friedricha Engelsa, a koje drži, najkraće rečeno, da budućnost može biti poželjna i za sve prihvatljiva samo ako se ukinu društvene klase, privatno vlasništvo i sloboda vjerovanja u Boga. Za njih je, naime, vjera tek opijum za narode. Takvo gledanje iznjedrilo je komunizam, najbrutalniji totalitarni režim u povijesti, a koji i dan-danas postoji u jačim ili slabijim formama diljem svijeta.

Znanstveno gledanje na budućnost, slično kao i znanstveno-fantastično, od napretka i znanosti očekuje puno za poboljšanje života, ali i osjeća opasnost da može izazvati i tešku budućnost. Naime, prema njemu život može biti osjetno ljepši i kvalitetniji ako se znanost bude razvijala u željenom smjeru, ali ako ju netko bude iskorištavao može dovesti i do uništenja svega. 

Za razliku od svih navedenih pogleda, religiozno gledanje na budućnost je uvijek pozitivno i ne gleda samo na budućnost u ovozemaljskim okvirima, nego se proteže i na vječni život. Unutar njega još je posebno kršćansko i još više katoličko gledanje na budućnost. Ovozemaljski se tako život gleda realno, tako da se uočavaju i pozitivne i negativne strane svega što se zbiva, ali nema zbog toga tjeskobne nesigurnosti, jer je riječ o vjerovanju da su svi ljudi i cijelo čovječanstvo u Božjim rukama, odnosno da Božja Providnost svime upravlja. Takvo gledanje se još više vodi činjenicom da smo pozvani sa svoje strane raditi na izgradnji kraljevstva Božjega, ali i da ni najbolji ovozemaljski svijet nije ni slika onoga što nas čeka u vječnom životu. Zato se ovozemaljska budućnost uvijek gleda u svjetlu nebeske.

S obzirom na sve rečeno o različitim gledanjima na budućnost, a posebno s obzirom na religiozno, valja istaknuti vrijednost vremena i čovjekove uloge unutar njega. Vrijeme se, naime, može gledati kao mehaničko vrijeme, tj. ono uobičajeno vrijeme koje mjerimo u sekundama, minutama, satima, danima, tjednima, mjesecima, godinama…, i na koje ne možemo utjecati jer ga ne možemo ni ubrzati ni usporiti, ali se može gledati i kao doživljeno vrijeme, a ono umnogome ovisi o nama. Naime, to je vrijeme koje nas opominje da promišljamo kako živimo i potiče nas da živimo u skladu s Božjim naumom. Poziva nas da uvijek razmišljamo o svakom trenutku koji nam je Bog darovao i da ga uvijek tako koristimo da bude Bogu na slavu, nama na posvećenje, a drugim ljudima na korist. 

O takvom doživljenom vremenu lijepo govori ova priča nepoznatog autora:

Usnih san:

Anđeo me povede na neko, tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala.

No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima. Bili su sve ovakvi zapisi:

  • živio tri godine i šest mjeseci,
  • živio sedamnaest dana,
  • živio četiri mjeseca i dva dana,
  • živio dvanaest godina,
  • živio pedeset i dvije minute.

– Zašto si me doveo na ovo dječje groblje? – upitah ga zgranuto.

A groblje bijaše nepregledno.

– Ovo nije dječje groblje – reče mi. – Ovdje počivaju odrasli ljudi.

– Pogledaj što piše – upozorih ga na natpise.

On se bolno osmjehnu.

– Znam – reče. – Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.

Priča nas upozorava kako je bitno uočiti važnost sadašnjega trenutka, odnosno da treba uvidjeti dragocjenost i prošlog i sadašnjeg i budućeg, a pogotovo vječnog vremena, a njihova se dragocjenost mjeri time koliko sada, u ovom trenutku, živimo tako da ljubimo Boga i druge ljude.

Slične naglaske možemo pronaći i u idejama koje nalazimo unutar grčke mitologije, poglavito u odnosu boga Krona i boga Kairosa. Bog Kron je tako u grčkoj mitologiji bio bog prolazećeg ili mehaničkog vremena, a bog Kairos bod povoljnog trenutka ili doživljajnog vremena. Zato se i danas u svakodnevnom govoru koristi pojam kairos onda kada se želi naglasiti upravo vrijednost sadašnjeg trenutka koji se ne smije uludo potrošiti. U tom svjetlu možemo reći da je svaki trenutak kairos, svaki nam je dan da ga samo sada živimo i zato je neizmjerno važno, ponavljamo još jednom, da ga živimo Bogu na slavu, ljudima na korist, a sebi na posvećenje.

I zato vjernik kršćanin s pouzdanjem i vjerom u Boga gleda na svoju budućnost i budućnost cijeloga svijeta, svjestan i da je ovozemaljski život veliki Božji dar, a pogotovo vječni. Taj nam je vječni život osigurao Isus Krist svojom mukom i smrću, čime nas je otkupio od grijeha, ali pri tome traži i naše opredjeljenje za Boga, kao i našu slobodnu odluku da svojim dobrim djelima pridonosimo vlastitom otkupljenju. U suprotnom, uči nas Crkva, sami sebe osuđujemo na vječnu propast, ukoliko bezuvjetno i neopozivo odbacujemo Božju ljubav i Božji poziv da živimo svaki trenutak u Njegovoj blizini. Ako pak slijedimo Njegov put, onda je i razumljivo da kraj ovozemaljskog života ne vidimo kao potpuni kraj, nego naprotiv kao prijelaz u vječni, u zajedništvo života s Bogom i općinstvom svetih.


Uz temu “Očekivanja budućnosti i odnos prema vremenu”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 4. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:


Ostali materijali za četvrto godište:


Svi materijali za sva četiri godišta: