Utorak, 17 svibnja

Od Atanazija Mostarskoga do Henryka Međugorskoga…


Uvod


Ovih je dana objavljena informacija u više medija kako je umirovljeni varšavsko-praški biskup i nadbiskup ad personam Henryk Hoser preuzeo službu apostolskoga vizitatora za Međugorje, a već sama ta informacija izazvala je mnoga komešanja u virtualnom svijetu. Izravno je po tko zna koji put otvorena bojišnica između onih koji međugorska ukazanja drže apsolutnima i onih koji ih smatraju nevjerodostojnima. Kada je uz to objavljena i vijest da je mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, kao biskup na čijem se teritoriju nalazi župa Međugorje, primio nadbiskupa Hosera i Luigia Pezzuta, apostolskoga nuncija za BiH, te tom prilikom izrazio svoje poštovanje prema odluci Svete Stolice, ponudio nadbiskupu Hoseru svoju suradnju i zaželio mu obilnu Božju pomoć u vršenju službe, a onda jasno i nedvosmisleno ponovio ono što je stalno stajalište Biskupskoga ordinarijata u Mostaru – da ne smatra nijedno “ukazanje”, nijednu “poruku”, nijednu “tajnu” i nijednu “pergamenu” vjerodostojnom, uključujući i prvih sedam ili deset dana navodnih ukazanja, komešanje je prešlo u otvoreno vrijeđanje i neprijateljstvo.


Kraljica Mira ili Kraljica Nemira


Dovoljno je pogledati samo komentare na nekoliko najčitanijih portala, kako sekularističkih, tako i vjerskih, da se zaključi da u njima ima vrlo malo pristojnosti i objektivnosti, a jako puno sarkazma, gorčine i gruboga vrijeđanja.  Na sekularističkim će tako portalima ton uglavnom biti u rasponu od ismijavanja do preziranja svih strana, što se još i može razumjeti s obzirom na pristup i kvalifikaciju onih koji komentiraju, ali vrlo je žalosno promatrati kako na tzv. vjerskim portalima, kao i na službenim i osobnim profilima na društvenim mrežama najveći broj komentatora-vjernika iznosi sablažnjivo grube uvrede. Posebno u tom smislu žalosti na koji se način zagovornici međugorskih ukazanja, oni koji rado govore o međugorskoj Gospi kao o Majčici i Kraljici Mira, puni nemira i tolike nesnošljivosti da se čovjeku sledi krv u žilama, obrušavaju na biskupa Perića, od onoga da mu izravno poručuju da crkne, preko optužbi da je KGB-ovac, okorjeli materijalista i nevjernik, pa sve do toga da je utjelovljeni Sotona.


“Fra” Bože Radoš i Nečastivi ili ljubav prema neprijateljima u svjetlu međugorske istine


Posebno je u tom svjetlu prašinu podigao jedan video-prilog, točnije optužba biskupa Perića da je ni manje ni više nego sam Nečastivi, a koji je na svom Facebook profilu objavio mnogim zagovornicima međugorskih ukazanja poznati Bože Radoš, ili kako se sam neopravdano naziva fra Bože Radoš. Naime, riječ je o nekadašnjem pripadniku Franjevačkoga reda, onomu koji je zbog neposlušnosti otpušten još prije 20 godina i kojemu su suspendirane svećeničke ovlasti, no on i dalje nosi franjevački habit i uzurpira svećeničku službu. O njemu se u arhivi stare mrežne stranice Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije čita ovako: „Bože Radoš, otpušten dekretom Generala, 28. veljače 1998., potvrđeno od Svete Stolice, 23. ožujka 1998., suspendiran od slavljenja sakramenata, 30. prosinca 1998. Protuzakonito boravi u župnom stanu u Čapljini i protuzakonito pastoralno djeluje i po nekim drugim mjestima u Hercegovini.“

No, takvo njegovo obrušavanje na biskupa Perića nije ništa novo, nego konstanta njegova nezakonitoga pastoralnoga djelovanja, kao i pastoralnoga djelovanja nekih drugih (češće otpuštenih i suspendiranih) fratara. Između ostaloga, to potvrđuje i njegovo javno očitovanje, u zajedništvu s drugim čapljinskim fratrima, pod nazivom Nečastivi u Hercegovini. Javna optužnica Ratka Perića, biskupa, a riječ je o knjižici koju je izdala Udruga katoličkih vjernika Hercegovine „Mir i dobro“ u Čapljini 2002. god. Sadržaj knjižice je, blago rečeno, tragikomičan, a “mir” i “dobro” u njoj ne mogu se osjetiti ni u tragovima.

Na kakve su sve manipulacije spremni čapljinski i neki drugi “fratri” jednakoga razmišljanja i djelovanja kao “fra” Bože, pokazuje i činjenica da se svojevremeno jedan od njih – “fra” Stanko Pavlović, doduše dok još nije bio otpušten iz Reda manje braće, odvažio čak glumiti biskupa i drznuo se podijeliti sakrament potvrde krizmanicima u Čapljini.

Nije naodmet ni dodati kako je “fra” Bože Radoš rado viđen gost u onim medijima koji idu niz dlaku promociji tobožnjih međugorskih ukazanja, a njegova se vrijeđanja biskupa u tom kontekstu redovito nazivaju hrabrošću i mudrošću, a gotovo nikada drskošću i neposlušnošću. Uz to, sudeći po njegovim učestalim nastupima i učestalom angažmanu na Facebooku, ne možemo se oteti dojmu da mu pored tolike promocije i samopromocije ne ostaje baš puno vremena za krunicu i brevijar.

Slijedeći, dakle, takav svoj uobičajeni način najgrubljega vrijeđanja biskupa, “fra” Bože je objavio i navedeni video-prilog, a koji je u proteklih nekoliko dana, od kada je objavljen, pregledan preko 30.000 puta, komentiran preko 250 puta i otprilike toliko puta podijeljen. Ne treba posebno napominjati kako “fra” Bože ima veliki broj sljedbenika, odnosno da najveći broj komentatora odobrava i podupire takav način izražavanja i vrijeđanja biskupa Perića, te uz to dodaje i svoje objede na istu adresu, no – Bogu hvala – ima i jedan lijep broj onih koji su izrazili svoje užasavanje zbog takvih niskih udaraca, i još više onih koji su izrazili svoju duboku žalost da se uopće netko u Crkvi služi takvim rječnikom, a pogotovo da to čini jedan “fratar”.


“Kada o miru govorim, oni sile na rat”


Ono što ovdje posebno želimo naglasiti odnosi se upravo na takav ružan i grub rječnik kakvim se vrlo često služe pojedini hercegovački fratri i njihovi idejni klonovi da bi diskvalificirali biskupa Perića i svakoga tko ne priznaje međugorska ukazanja, ali još više, želimo i samokritički naglasiti da takav rječnik izaziva nervozu i grubost i kod onih koji imaju potrebu na to reagirati. U tom smo svjetlu svjesni kako smo i sami prešli granicu pristojnoga argumentiranja i zašli u područje ismijavanja i omalovažavanja kako “fra” Bože, tako i sličnih “fratara” i svih koji podupiru tobožnja međugorska ukazanja. Gledajući u tom svjetlu druge, a gledajući i sebe, dolazimo na pomisao kako je čudna ta međugorska Kraljica Mira, toliko čudna da poništava samu svoju bit, jer umjesto mira kao da tjera na rat. Gotovo onako kako to čitamo kod psalmista: “Predugo mi duša mora živjeti s mrziteljima mira. Kada o miru govorim, oni sile na rat” (Ps 120, 6-7). S tim da se vjerojatno dvije navedene strane nikada ne bi usuglasile oko toga tko je od nas mrzitelj mira, tko govori o miru, a tko sili na rat.

Tematika međugorskih ukazanja bi po naravi stvari trebala biti otvorena svakoj raspravi, pa čak i onoj koja zalazi u sarkazam, jer je riječ o nečemu u što se nipošto i nikada ne mora vjerovati, ali u praksi proizlazi da je to vrlo opasno područje o kojemu se tek vrlo rijetki odvaže kritički progovoriti. Zato je sasvim razumljivo zašto pojedini hercegovački “fratri” po biskupu Periću bacaju drvlje i kamenje, ili kako bi to Sveto Pismo reklo: “Usta su im glađa od maslaca, a srce ratoborno; riječi blaže od ulja, a oni – isukani mačevi” (Ps 55, 22). Na takav način Kristova zapovijed o ljubavi prema neprijateljima biva potpuno obezvrijeđena, štoviše i izopačena do mjere da se počinje mrziti i sam prijatelj i brat. Čini nam se da je to jedan od temeljnih problema međugorskoga fenomena, a u tom svjetlu dozvoljavamo si još jednom ponoviti kako u svemu tome ne vidimo baš nikakvo objektivno opravdanje da se Međugorsku Gospu naziva Kraljicom Mira, nego onom koja neumorno izaziva rat.


Međugorske šarene laže


Drugim riječima, potpuno su nam prihvatljivi argumenti biskupa Ratka Perića i neoborivi dokazi koje je Biskupski ordinarijat u Mostaru kroz cijelo vrijeme tobožnjih ukazanja iznosio, a koji jasno upućuju na zaključak da su međugorska ukazanja najobičnija laž i manipulacija masama. Stoga nam je sasvim razumljivo što je to javno i jasno iznio i u susretu s nadbiskupom Hoserom, iako zna kako imenovani apostolski vizitator, za sada, u svemu povlađuje franjevcima i bespogovorno prihvaća samo njihovu stranu priče, dok pred cijelom paletom negativnih međugorskih plodova jednostavno zatvara oči. Stoga nam se čini potrebnim osvrnuti se i na neke posebno uočljive naglaske koji su ovih dana izišli na vidjelo, te ih pokušati protumačiti na način koji se nama čini razumnim.

Ponajprije, želimo reći kako smo se problematikom vjerodostojnosti tobožnjih međugorskih ukazanja pozabavili u tekstu O međugorskim zelotima ili gospom protiv Gospete da tu nemamo više potrebu ništa nadodati. Mnoštvo dokaza koje su iznijeli u Biskupskom ordinarijatu u Mostaru jednostavno vode zaključku da je međugorski fenomen izmišljotina, pa nam stoga daljnja rasprava o tome može postati zanimljiva tek ukoliko netko te dokaze ospori. Također, ovdje tek naznačujemo da nam se dosadašnje djelovanje nadbiskupa Hosera s obzirom na Međugorje čini potpuno promašeno, jer je povjereni mu posao obavio površno, pristrano i neprofesionalno. O tome smo progovorili u tekstovima Međugorski fanatizam i papin izaslanik nadbiskup Hoser Kojim autoritetom nadbiskup Hoser proglašava Međugorje svetištem? Jednako tako nemamo potrebu tomu ništa dodati ili oduzeti. Ali imamo potrebu prokomentirati neke nove okolnosti, a koje kao aktere prije svega uključuju biskupa Perića, nadbiskupa Hosera i papu Franju, odnosno Svetu Stolicu.

Postavljamo si tako pitanje kako uopće razumjeti odluku Svete Stolice da imenuje apostolskoga vizitatora i time, vjerojatno, u potpunosti oduzme nadležnost biskupu Periću nad međugorskom župom? Iako je mandat nadbiskupa Hosera na mig Svete Stolice, i iako je on isključivo pastoralnoga karaktera, ne vjerujemo da je biskupu Periću pri tom imenovanju ostalo imalo prostora za ordiniranje te župe, nego je ona de facto postala župa u nadležnosti Apostolske Stolice. Po sebi se to može činiti nepravednim prema biskupu Periću, kao i znak njegove degradacije i odraz nesposobnosti, no zapravo ne mora uopće biti tako.

Prije no što raspravimo što pod tim mislimo, želimo izreći koju riječ o samom biskupu Ratku Periću i kako u okviru međugorskoga fenomena vidimo njegovu ulogu.


Uloga biskupa Perića u okviru međugorskoga fenomena


Biskup Perić i njegovi najbliži suradnici, jednako kao i njegov prethodnik biskup Žanić sa svojim suradnicima učinili su jako puno da se međugorske laži, istina jako polako, ali ipak otkrivaju. Iako je još uvijek daleko veći broj onih koji nekritički prihvaćaju vjerodostojnima međugorska ukazanja, ipak ne treba zanemariti činjenicu kako mnogi postavljaju sve više pitanja i dolaze do jednog od dva zaključka: da su ona najobičnija manipulacija ili da je pak riječ ne o ukazanjima Gospe, nego ukazanjima Nečastivoga, kako bi to rekao “fra” Bože, ali ovoga puta ne u liku biskupa Perića, nego glavom i bradom “Onoga koji dijeli”.

U tom je svjetlu uloga biskupa Perića, a jednako tako i njegovih najbližih suradnika, vrijedna udivljenja, jer pokazuju nevjerojatnu čvrstoću i stalnost u obrani pravovjerja, a žrtve i uvrede koje su pri tome morali podnijeti i stalno podnose potvrđuju koliko im je na srcu potreba da obrane Majku Božju i Majku Crkve od međugorske Kraljice Mira, koja svuda oko sebe sije nemir. Za nas je tako biskup Perić u svojoj jasnoći i čvrstoći, kako smo to već naveli u jednom svom tekstu, poput svetoga Atanazija, koji je zbog obrane pravovjerja morao pet puta u progonstvo pred nasrtajima tadašnjih heretika arijanaca. Ili, još ljepše mu pripada ime Atanazije Mostarski, kako ga je iz istih razloga nazvao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić.

Nije ovo izrečeno udivljenje prema Atanaziju Mostarskom i njegovim suradnicima ni znak ulizivanja ni podilaženja, nego naprotiv čvrsto uvjerenje da su takvo priznanje zaslužili svojom doista velikom žrtvom, tolikom da su najčešće ostavljeni da se bore za pravovjerje gotovo sami protiv svih. I ne samo na tom međugorskom megdanu, nego i na mnogim drugim poljima, od kojih se, između ostaloga, može spomenuti okružnica biskupa Ratka Perića od 22. listopada 2016. god. pod nazivom “Podsjetnik ispovjednicima“, a u kojoj, jedini od biskupa hrvatskoga govornoga područja, daje jasne i pravovjerne upute u tumačenju pobudnice pape Franje Amoris laetitia, bez ustručavanja i strašljivoga zatvaranja u šutnju i čekanje, kako je tome pristupio najveći broj biskupa u svijetu. Sigurni smo da je takvu jasnoću izvornoga crkvenoga nauka i odvažnost u njegovoj obrani, biskup Perić velikim dijelom izgradio upravo u navedenoj borbi oko Međugorja.

No, želimo naglasiti kako određeno poštovanje, pa možda čak i udivljenje, osjećamo i prema onim franjevcima koji su svim svojim snagama spremni braniti Međugorsku Gospu, jer i oni u cijeloj toj priči doživljavaju i poniženja i nebrojene udarce (iako je istina da su za njih redovito sami krivi). Oni nam se jednostavno čine kao fanatici koji su za svoju istinu spremni umrijeti. A to, ipak, nije nešto što se olako može prezrijeti, bez obzira što smo uvjereni kako je ta njihova Istina zapravo najobičnija Laž, pa čak i bez obzira što su spremni na najružnije oblike neposlušnosti, jer držimo da takvo njihovo djelovanje najčešće proizlazi iz čvrstoga uvjerenja da postupaju ispravno.

Opet se, dakle, vraćamo na problematiku kršćanske ljubavi, a još više ljubavi prema neprijateljima, jer međugorska priča pokazuje jednu sablažnjivu razinu netrpeljivosti, a time zamračuje milosrdno lice našeg Učitelja i nježno srce njegove i naše Majke, te čini da izvanjski pratitelji događanja koja se zbivaju oko Međugorja na sve to gledaju kao na cirkusku predstavu. A onda se taj međugorski predložak, nažalost, u mnogim segmentima preslikava i na sve drugo u Crkvi, a time Crkva gubi na svom ugledu, kredibilitetu i vrijednosti svoga poslanja.

Želimo još jednom istaknuti da odgovornost za takvo stanje nipošto ne vidimo u biskupu Periću i njegovim suradnicima, kako mu to češće imputiraju zagovornici međugorskih ukazanja, nego isključivo u onima koji su pokrenuli laži, u tim lažima ustrajali i medijskom manipulacijom omogućili da se one rašire svuda po svijetu. Biskup Perić je, jer je biskup nadležan za međugorsku župu, po svojoj službi morao reagirati na takve laži, a držimo da je pri tome učinio baš ono što se od svakoga biskupa Katoličke Crkve očekuje.

Je li stoga imenovanjem nadbiskupa Hosera apostolskim vizitatorom degradiran, je li time što je na to mjesto postavljena osoba koja bespogovorno prihvaća međugorska ukazanja ponižen, je li takvim izravnim uplitanjem Svete Stolice obezvrijeđen sav njegov trud oko istine i je li time što se sve to zbiva svega pola godine prije njegova redovitoga umirovljenja namjerno uklonjen s javne scene da bi se pripremio teren za novoga biskupa koji će podržavati međugorska ukazanja, pokazat će vrijeme, no čini nam se kako bi se stvari mogle vrlo brzo razvijati u onom smjeru koji bi to poželio i biskup Perić.


Međugorski fenomen između Atanazija Mostarskoga i Henryka Međugorskoga


Prije svega, valja biti pošten i priznati da je u biti biskup Perić, ali ne svojom odgovornošću ili svojim propustom, tek po imenu bio biskup nad međugorskom župom. Iako također treba biti pošten i priznati da nipošto nisu svi međugorski fratri opstruirali nadležnost Biskupskoga ordinarijata u Mostaru, ipak se načelno i s obzirom na zamršene okolnosti može reći da su međugorski fratri vodili župu na način kako su htjeli, bez uvažavanja biskupova autoriteta i poštivanja njegovih odluka, a češće i autoriteta i odluka generala Reda, pa i autoriteta i odluka Svete Stolice.

Između ostaloga, u prilog toj tvrdnji ide činjenica da su ondje, s fratarskim izričitim ili prešutnim blagoslovom, bez ikakvoga znanja i odobrenja mjesnoga ordinarija, niknule mnoge zajednice sumnjivoga karaktera, od Centralne jezgre sadašnjega newageovca, a nekadašnjega inicijatora i mozga “operacije Međugorje” –  “fra” Tomislava Vlašića, do niza drugih nepriznatih i po crkveno zajedništvo opasnih redovničkih, karizmatskih i karitativnih zajednica i udruga.

Slično se odnosi i na svehvaljen Međunarodni festival mladih – Mladifest, koji se održava svake godine od 1. do 6. kolovoza, a na koji se slijevaju desetci tisuća razdraganih međugorskih hodočasnika, iako vjerojatno gotovo nitko od njih ne zna na kakvom je blasfemičnom događaju izrastao, te da zbog toga ne može imati potporu ni jednoga biskupa svijeta. No, njegovim osnivačima i organizatorima takva potpora naravno ni ne treba, nego ju pronalaze u silnom mnoštvu koji na njemu sudjeluje i koji ne traži ništa više od onoga da u toj Oazi Mira osjete ono nešto. Događaj koji smo natuknuli vezan je uz jednu navodnu objavu Međugorske Gospe iz 1984. god., a u kojoj je Gospa obavijestila vidioce da je rođena 5. kolovoza, te da te godine na taj nadnevak slavi 2.000 godina. Razdragani takvom objavom, vidioci su, prema svjedočanstvu vidjelice Marije Pavlović, odlučili Gospi za rođendan ispeći veliku tortu, a koju su ukrasili svijećama i mnoštvom šećernih ruža, te joj odnijeli na brdo ukazanja. Gospa je pak bila toliko ganuta takvom njihovom rođendanskom čestitkom da je čak odnijela u nebo jednu šećernu ružu, koju joj je spontano ponudio jedan od njih. Na takvo bizarno miješanje naravnoga s nadnaravnim, na čemu je izrastao Mladifest, nema se više što dodati. Osim da takvu poganštinu biskup Perić ne bi odobrio ni mrtav, no naravno nitko ga za to nije ni pitao.

Sve to ističemo s nakanom da se uoči koliko su biskupu Periću u stvarnosti bile vezane ruke, odnosno kako on uz toliku propagandnu mašineriju koja je od savjesnoga biskupa beskrupulozno u javnosti napravila monstruma, nije imao uopće manevara za redovito ordiniranje Međugorja. Upravo iz tog razloga vjerujemo da će sada stvari, i ne samo u pastoralnom smislu, krenuti u dobrom smjeru.

Iako, naime, nadbiskup Hoser u svojem dosadašnjem pohodu Međugorju nije uvidio ništa od toga što smo naveli, nego, naprotiv, pružajući bezrezervnu podršku franjevcima, do te mjere da se već nakon tri dana boravljenja u Međugorju identificira s njima obraćajući se vjernicima s “mi Međugorčani“, uvjereni smo da će vrlo brzo početi mijenjati mišljenje, odnosno čim ga pastoralni problemi natjeraju da učini i najmanji potez koji ne će ići niz dlaku franjevcima i uhodanom sektaštvu, naići će na podmetanje klipova i okretanje leđa. Zbog toga mislimo da je zapravo imenovanje apostolskoga vizitatora, a posebno takvoga apostolskoga vizitatora, djelo Duha Svetoga, jer će se kroz njega otkriti namisli mnogih srdaca. 

Štoviše, s obzirim da međugorski fenomen egzistira na izazivanju napetosti, odnosno stvaranju takvog općeg dojma da su svi oni koji vjeruju u međugorska ukazanja, a pogotovo (neposlušni) hercegovački franjevci, paćenici i mučenici poradi savjesti i zlobe biskupa Perića, imenovanjem apostolskoga vizitatora uzrok takve i tolike nepravde prestaje, pa će biti zanimljivo promatrati što će se dalje zbivati.


Imenovanje apostolskoga vizitatora – promašaj ili mudra odluka Svete Stolice?


Predviđamo da će to biti početak kraja zanimanja širokih masa za međugorsku destinaciju, a onda kada presuše izvori takvoga vjerskoga turizma, očekujemo i odustajanje samih franjevaca od Kraljice Mira. Osim toga, s obzirom da su vidioci već u zrelim godinama, može se očekivati da će nakon njihove smrti biti nedovoljno zanimljiv samo spomen na ukazanja, jer su hodočasnici naučili da se Gospa ukazuje po narudžbi, a uz to je toliko uviđajna da čak i odgađa unaprijed dogovoreni termin, već prema novonastalim potrebama naručitelja.

Naravno, treba biti spreman i na scenarij pokušaja daljnjega održavanja međugorske bajke, jer kroz stoljeća dokazana fratarska domišljatost može pronaći i nove putove, kao npr., kad i ako zaškripe odnosi s nadbiskupom Hoserom, izazvati napetosti prema Svetoj Stolici po već oprobanom i uspješnom ključu, ili pak od Gospe izmoliti milost podmlatka, odnosno da se počne ukazivati i nekim drugima koji će osigurati da se ukazivanja nastave s koljena na koljeno. Očekujemo da će konačna odluka pasti tek onda kada pomno razmotre što im donosi najveću korist.

U tom je svjetlu dobro osvrnuti se na riječi Henryka Međugorskoga prilikom odlaska iz Poljske, odnosno netom prije dolaska u Međugorje i preuzimanja službe apostolskoga vizitatora, o problematici mafije koja cvjeta u Međugorju, a pri tome je posebno apostrofirao onu napuljsku. Nimalo ne sumnjamo da je doista mafija pronašla svoje mjesto u Međugorju, no pitamo se tko joj je širom otvorio vrata i tko joj i dalje čvrsto drži ljestve? Štoviše, bojimo se da je mafija o kojoj govori nadbiskup Hoser tek nedonošče u odnosu na onu drugu koja je prikrivena karizmatsko-karitativnim celofanom, a koju, kao izvrsno upućen, spominje don Željko Majić, generalni vikar Mostarsko-duvanjske biskupije, u svom britkom i zanimljivom osvrtu pod nazivom Razlikovati pšenicu od kukolja. Je li pak ta mafija uhvatila za šiju utjecajne visokopozicionirane vatikanske velikodostojanstvenike koji imaju moć i interes Laž nazvati Istinom, možda će jednom pokazati vrijeme, ali mnogi putem bačeni kamenčići vode prema tom mutnom izvoru.

Da ne bi bilo zabune, ovdje jasno podvlačimo da pri tome ne mislimo ni na papu Franju, ni na nadbiskupa Hosera, nego naprotiv intuicijom naslućujemo kako će se u dogledno vrijeme pokazati kako je papina odluka puno mudrija i puno dublja no što se to u ovom trenutku čini, odnosno da nama promatračima nedostaju mnoge kockice da složimo mozaik, dok on ima cjelovitu ili barem cjelovitiju sliku i u tom svjetlu zna zašto nešto čini. Rekli bismo da je naivan i bezazleni Henryk Međugorski idealan da posluži papi da bi mimo svjetala kamera ostvario ono što je naumio.

Na takav zaključak upućuje činjenica da se papa više puta, i to prilično oštro i sarkastično, javno očitovao o međugorskim ukazanjima, kako nam na to skreće pozornost don Željko Majić u svom navedenom osvrtu. Tako je 14. studenoga 2013. god., u homiliji na jutarnjoj sv. Misi, rekao: “Gospa je Majka! I sve nas voli. Ona nije ravnateljica poštanskoga ureda da šalje poruke svakoga dana”, a da to nije ishitreno rekao, nego vrlo promišljeno, svjedoči činjenica da je gotovo isto ponovio nakon tri i pol godine, točnije 13. svibnja 2017. god., kada je rekao: Preferiram Gospu kao majku, našu majku, a ne Gospu koja je šefica telegrafskog ureda i svaki dan šalje poruku u točno određeni sat. To nije majka Isusova. I ta navodna ukazanja nemaju vrijednost. To izražavam kao osobno mišljenje. Tome treba pridodati i izvadak iz njegova razgovora s višim redovničkim poglavarima 25. studenoga 2016., kada je rekao: “Ova moda: Gospa kao super-zvijezda, kao protagonistica koja sebe stavlja u središte, nije katolička.” Iako ni u jednom od navedenih slučajeva papa nije izričito dao do znanja da se to odnosi na Međugorje, iz sadržaja poruka i okolnosti ukazanja u Međugorju, više je nego jasno da se odnosi na njega.

Također, na takav nas zaključak nuka i činjenica kako je nadbiskupa Hosera papa imenovao ad nutum Sanctae Sedis, što znači da njegova služba može potrajati godinama, ali može i u svakom trenutku, kad god to odluči Sveta Stolica, prestati. To znači da nadbiskup Hoser ne će moći olako povlačiti poteze koji bi išli na ruku franjevcima, što bi vjerojatno u ovom trenutku svim srcem htio, nego će unaprijed morati dobro promisliti hoće li se njegov potez svidjeti papi, imajući uvijek na pameti kako papa nipošto na međugorski fenomen ne gleda Hoserovim očima. Štoviše, papa je još više ograničio njegovu službu time što je odredio da je ona isključivo pastoralnoga karaktera, kako to stoji u priopćenju Tiskovnoga ureda Svete Stolice od 31. svibnja 2018. god., a time ga je jasno upozorio da se više ne pokušava istrčavati s izjavama koje su izvan toga konteksta, kako je to ranije znao činiti.


Umjesto zaključka


S obzirom na sve rečeno, doista vjerujemo da je papina odluka puno mudrija i dalekosežnija no što se trenutačno čini, te da kao takva uravnoteženo vodi računa i o doktrinarnoj i o pastoralnoj strani međugorskoga fenomena. Drugim riječima, čini nam se kako je njome papa Franjo otvorio jedno novo, a moguće i završno međugorsko poglavlje, koje naizvan izgleda kao da ide na ruku pristašama međugorskih ukazanja i kao da vodi priznanju Međugorja svetištem, koje također naizvan izgleda kao degradacija biskupa Perića i grubo odbacivanje svega onoga što je on kroz protekla desetljeća činio, ali moguće da zapravo, preko dostatnih, ali ipak bitno ograničenih ovlasti nadbiskupa Hosera, ide tek za stvaranjem obične redovite situacije u Međugorju, znajući dobro da će time interes za međugorski fenomen bitno splasnuti, kako kod rijeke onih hodočasnika koji više čeznu za čudesima nego za samim Bogom, tako i kod svih onih silnih karizmatsko-karitativno-ugostiteljsko-trgovačkih interesnih grupacija kojima svaki smisao postojanja prestaje onoga trenutka kada počne opadati zanimanje za njihove “proizvode”.

Bili mi u tom svom promišljanju u pravu ili ne, svakako želimo biskupu Periću, uz duboku zahvalnost za ustrajnost u pravovjerju, na zalazu njegove biskupske službe, parafrazirati riječi Svetoga Pisma: Dobar si boj bio, (biskupsku) trku (skoro) završio, (svoju i našu) vjeru sačuvao! (usp. 2 Tim 4, 7). Također, s jednakom zahvalnošću njemu i njegovim suradnicima dometnuti i nastavak: Stoga, pripravljen ti je vijenac pravednosti kojim će ti u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo tebi, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak (usp. 2 Tim 4, 8).