Od katoličke teologije do kršćanske terapeutske egologije

Kako i sama riječ govori, teologija je, najkraće rečeno, znanost o Bogu. Objekt njezina istraživanja i teološkoga govora ponajprije je Bog, dok se za govor o čovjeku, drugim ljudima, društvu i svemu ostalome može reći da je drugotan, odnosno da u određenom smislu participira na uzvišenosti govora o Bogu. Ukoliko to pokušamo izreći biblijskim rječnikom, rekli bismo da svoju potvrdu pronalazi u Dvjema zapovijedima ljubavi, po kojima smo prije svega pozvani ljubiti Boga, i to svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, a tek onda bližnjega svoga kao samoga sebe. U tim zapovijedima ocrtava se stupnjevitost teološkoga govora, na način da Bog zauzima prvenstvo i jedini zaslužuje obožavanje, zatim nas upućuje na druge, koje smo pozvani iskreno ljubiti kao što volimo sebe, te nas u tom smislu upućuje i na nas same i važnost pozitivnoga sebeljublja, s jasnom sviješću da smo, iako milošću Božjom i otkupiteljskom žrtvom njegova Sina uzdignuti na dostojanstvo djece Božje, ipak kao ljudi i kao nenužna bića daleko ispod Boga.

Čovjek novoga vijeka već je odavno okrenuo takav poredak, i to na način da je potpuno odbacio govor o Bogu, djelomično je obezvrijedio važnost govora o drugima, ali je govor o svome Ja, kao jedinomu mjerilu svega što postoji, uzdigao na najvišu moguću razinu. No, dok se to može činiti razumljivim za one koji odguruju od sebe svaku pomisao na Božje postojanje, čini nam se kako sve više susrećemo takav pristup i unutar teologije.

Tako, sve češće možemo primijetiti kako neki teolozi – služeći se naoko teološkim rječnikom – sve manje govore o Bogu i teologiju svode na egologiju, i to terapeutskoga tipa, odnosno onu koja se oslanja na liječenje osobnih rana.[1] Naime, slušajući ili čitajući pojedine “teološke tekstove”, napose meditativnoga karaktera ili one koji spadaju u duhovnu literaturu, čovjek se zbunjeno pita kako je moguće da se u njima Bog uopće ili gotovo uopće ne spominje, dok se zamjenica Ja, u različitim oblicima, može pronaći u (skoro) svakoj rečenici.

Već duže vrijeme u tom smislu uočavamo, gledano iz naše perspektive, površnost takvih meditacija koje prevladavaju u katoličkim medijima, i elektroničkima i tiskanima, a izravan nam je poticaj za ovo promišljanje dala točno određena meditacija koju smo ovih dana poslušali na jednoj katoličkoj radio-postaji, iako valja ponoviti da smo se sličnih i naslušali i načitali, tako da ona nije izuzetak. U toj smo meditaciji, koja je trajala kojih 5 minuta, samo dva puta uočili da se izravno spominje Bog, dok se sav ostali sadržaj kretao u okviru potrebe da čovjek sam sebe voli, da se prihvaća takav kakav jest, da si oprosti sve što je loše tijekom života činio, te da se u tom smislu ne da obeshrabriti nikakvim izvanjskim negativnim utjecajima, a pogotovo ne onim ljudima koji ga svojim riječima i djelovanjima obezvrjeđuju i povrjeđuju. To je klasičan način “teološkoga govora” unutar novih religioznih pokreta i čini nam se da je važno upozoriti na njihovu površnost, odnosno na svođenje teologije na egologiju.

Kada bismo uzeli u ruke kakvo duhovno štivo npr. iz vremena Alberta Velikoga i Tome Akvinskoga, ili nešto kasnije iz vremena Tome Kempenca, štoviše iz bilo kojega vremena do najnovijih dana, uočili bismo najmanje dvije važne stvari koje se odnose na ono o čemu ovdje problematiziramo, a riječ je o činjenici da se u tim tekstovima uvijek naglašavala važnost govora o Bogu – dakle bila je riječ o pravoj teologiji – te da je uvijek bio naglašen katolički nauk. Danas pak uočavamo oštar prekid s takvom tradicijom, a vidljiv je s jedne strane u već rečenom pretvaranju teologije u egologiju, a s druge strane o izbjegavanju naglašavanja katoličkih odrednica i njihovo zamjenjivanje neodređenim pojmom kršćanski. Ili drugačije rečeno, riječ je o svođenju katoličke teologije na kršćansku terapeutsku egologiju, takvu u kojoj je Božja funkcija da liječi čovjekove duhovne i duševne rane.

To se možda još više vidi u usporedbi naglasaka starih crkvenih pjesama i današnjih duhovnih šansona, a dobro je istaknuti da ove druge sve više imaju svoju primjenu u liturgiji, štoviše da u mnogim crkvama istiskuju one prve, iako za to nema nikakva opravdanja, jer se prema mjerodavnim liturgijskim odredbama ne bi ni smjele pjevati u okviru crkvenih bogoštovnih čina. Nažalost, o te se odredbe mnogi župnici oglušuju i time bitno pridonose proširenju problema na koji ovdje upozoravamo.

Usporedimo li tako neku od uvriježenih katoličkih pjesama, npr. euharistijski himan Klanjam ti se smjerno, koji se pripisuje svetom Tomi Akvinskom, s nekom od općeraširenih duhovnih šansona, npr. Dođi, Isuse, pogledaj me, možemo jasno vidjeti već iz samih naslova da je u prvoj naglasak na Bogu, a u drugoj na čovjeku, da u prvoj čovjek izražava svoje udivljenje, strahopoštovanje, zahvalnost i ljubav prema Bogu, a u drugoj Bog treba doći čovjeku da bi mu ispunio određene potrebe. Drugim riječima, u prvoj je riječ o dubokoj teologiji, a u drugoj o najobičnijoj egologiji. Cjelovite riječi pjesama još više to potvrđuju, pa ih je dobro donijeti ovdje.

Pjesma Klanjam ti se smjerno puna je različitih teoloških naglasaka, u njoj je sažet katolički nauk o Božjem spasenjskom djelu i otajstvu euharistije i u tom smislu možemo reći da je prebogata i u dogmatskom i u liturgijskom i u duhovnom i u svakom drugom smislu. Kao i mnoge druge uvriježene liturgijske pjesme starijih datuma, nužno poziva čovjeka na strahopoštovanje, udivljenje i istinsku zahvalnost prema Bogu, odnosno otkrivajući najveća otajstva vjere, posebno Kristovu spasenjsku prisutnost na oltaru pod prilikama Kruha i Vina, čovjeka koji se prepušta takvoj i tolikoj Božjoj milosti, iako pri tome ostaje i skrušen i malen i neznatan, uzdiže u najdublje iskustvo Božjega darivanja čovjeku i čovjekova darivanja Bogu. Zato i možemo zajedno sa svetim Akvincem pjevati: Srce ti se moje cijelo predaje, jer dok promatra te svijest mu prestaje.

U tom smislu, takve pjesme koje izriču duboku teologiju, imaju snagu izdići čovjeka iznad vlastitih zarobljenosti u sebe i svoje Ja, i ponukati ga da vazda iskrena i predana srca vapi: Daj da sveđ od tebe i moj živi duh, do kraj žića budi najslađi mi kruh. Drugim riječima, čovjek doista tek u pravom smislu riječi živi onda kada živi od Boga, kada je iz duboke zahvalnosti spreman punim srcem iskazivati mu neprestanu hvalu, baš kako nas to uči sveti Toma završnim stihovima, po kojima nam otkriva smisao i cilj davanja Bogu takve slave: Daj da otkrito ti lice ugledam i u slavi tvojoj blažen uživam. 

Nažalost, takvu duboku teologiju koja izvire iz pjesme Klanjam ti se smjerno, kao i iz niza drugih doista teološki snažnih katoličkih liturgijskih pjesama, a koje sve karakterizira uzdizanje čovjeka prema Bogu i istinska zahvalnost, ne nalazimo u pjesmi Dođi Isuse, pogledaj me, kao što je ne nalazimo ni u jednoj “novokomponiranoj” duhovnoj šansoni, jer ih sve odreda karakterizira spuštanje Boga na čovjekovu razinu. Bog se tako priziva da dođe u čovjekov svijet, da čuje čovjeka, da usliši njegovu molitvu, a molitva je da mu ozdravi dušu, da ga oslobodi, da mu obnovi vjeru, da mu iscijeli srce i boli, da mu otvori oči, da mu kaže da ga ljubi… Drugim riječima, nema tu nikakve teologije, a pogotovo ne katoličke, nema tu nikakvoga uzdizanja Bogu, nego je Bog shvaćen kao onaj koji se treba spustiti da bi ispunio, istina uglavnom duhovne, ali isključivo ovozemaljske čovjekove težnje.

U tom smislu, u takvim će se pjesmama vrlo rijetko pronaći kakav stih koji bi makar i površno govorio o najvećim katoličkim istinama, vrlo rijetko će se Sin Božji nazivati Kristom, nego će se obično zvati njegovim zemaljskim imenom – Isus, vrlo rijetko će se izricati hvala Bogu za dar otkupljenja, a vrlo često za dar ovozemaljskoga duhovnoga oslobođenja, vrlo rijetko će se pjevati o daru uskrsnuća i vječnoga života, a vrlo često o sreći ovoga života, vrlo rijetko će se donositi kakva misao o Kristovoj euharistijskoj prisutnosti, a vrlo često o Isusovu ulasku u čovjekovo srce, vrlo rijetko će se pronaći takvi stihovi koji bi jasno upućivali na vjeru u Presveto Trojstvo, a vrlo često oni koji razdvajaju Tri Božanske Osobe i u tom smislu gotovo kao da ih predstavljaju kao tri Boga, vrlo rijetko će se pronaći kakva misao koja bi upućivala na štovanje Blažene Djevice Marije kao suotkupiteljice, itd.

Nema tu, dakle, teologije, nego je riječ o čistoj egologiji. Doduše, kršćanskoj egologiji, odnosno onoj koja donekle računa s evanđeljem, ali obično na jednoj sinkretističkoj razini, takvoj u kojoj jasnoća katoličkoga nauka mora ustupiti mjesto ekumenskoj širokogrudnosti, a dubina stoljećima razgranatoga teološkoga govora tautološkom tepanju o ranjenosti i liječenosti čovjekova Ja. Nema tu ni nikakvoga odnosa prema drugome, nego je sve usmjereno na zadovoljenje duhovnih ovozemaljskih potreba čovjeka kao pojedinca, kako se to jasno može vidjeti i u navedenoj pjesmi Dođi Isuse, pogledaj me, a kamoli potrebe da se želi spasenje cijelom svijetu i razumije Kristova žrtva kao žrtva za sve ljude. Smisao Akvinčevih misli: I kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude posve čist i bijel, teško da će i u jednoj takvoj duhovnoj pjesmi naći svoje mjesto, pa makar i posljednje od posljednjih.

Ili, ako se vratimo na početak ovoga osvrta, gdje smo istaknuli važnost i stupnjevitost Dviju zapovijedi ljubavi, možemo zaključiti da u meditacijama i drugim tekstovima jednoga broja današnjih teologa, kao i u duhovnim šansonama, nema više uzdizanja duše Bogu, odnosno nema pravoga teološkoga govora i životne potrebe da se Bog ljubi svim srcem, svom dušom i svim umom, nema više potrebe da se drugoga ljubi kao samoga sebe, nego ima samo želje da se Bog spusti čovjeku u srce i učini ga sretnim.

No, Kristove nam Zapovijedi ljubavi jasno pokazuju da je jedna ispred druge i da je poštivanje toga redoslijeda jedini put da čovjek doista bude sretan. Drugim riječima, onaj tko milošću Božjom razumije da na svijetu nema ničega vrjednijega za jednoga čovjeka od toga da mu svim svojim bićem iskazuje neprestanu hvalu, taj jednostavno mora biti sretan, a jednako tako poradi tolike ljubavi prema Bogu trudit će se svim svojim bićem ljubiti i druge, kao što će ljubiti i sebe. Tako će i na svim svojim životnim ranama, bilo da je riječ o grijehu, bolesti ili nekoj drugoj boli, znati zahvaljivati, jer će spremno i ponizno s pravednim Jobom i s mirom u duši reći: Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo (Job 2,10)? Ili, rečeno Isusovim riječima kojima nas je poučio moliti, pozvani smo svakodnevno i srcem, a ne samo ustima ponavljati: Neka bude volja Tvoja, Gospodine!

A svemu tomu nipošto nije cilj ostati na razini ovozemaljskoga zahvaljivanja, jer bi to bila tek nešto viša razina od one koju nudi kršćanska terapeutska egologija, nego je cilj ono što nam prekrasno ocrtava sveti Toma u već djelomično navedenim stihovima: Isuse kog sad mi krije veo taj, žarku želju molim ti mi uslišaj. Daj da otkrito ti lice ugledam i u slavi tvojoj blažen uživam. Uživati blažen u slavi Božjoj znači neprestano u društvu svih svetih i anđeoskih korova klicati Bogu: Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot!

I zbog svega rečenoga čini nam se da s pravom smijemo reći da osjećamo duboku žalost zato što se u određenoj mjeri katolička teologija pretvara u kršćansku terapeutsku egologiju, ali i s iskrenom radošću i zahvalnošću Bogu zaključiti da je ipak daleko više onih teologa koji razumiju uzvišenost izvornoga govora o Bogu, koji razumiju stupnjevitost Dviju zapovijedi ljubavi i koji razumiju sve ono čemu su nas poučili veliki teolozi tijekom povijesti, a posebno to što i u ovom slučaju možemo mirna srca reći: Neka bude volja Tvoja, Gospodine!

[1] Najkraće rečeno, egologija je znanost o Ja, a kao takvu prvi je spominje Edmund Husserl, i to u okviru psihologije. Kršćanska terapeutska egologija naša je kovanica koja se ne oslanja na Husserlovo tumačenje, nego ima za cilj označiti određenu pojavu o kojoj ovdje želimo progovoriti, a čini nam se da se najbolje može izreći upravo navedenom sintagmom.