Od optužbe za herezu do prefekta Dikasterija za nauk vjere
Stara latinska poslovica kaže: Qui tacet, consentire videtur (tko šuti, čini se da pristaje), a s istim je značenjem poznata i u hrvatskom narodu ovako: Šutnja je znak odobravanja. Te poslovice poprimaju tragikomično značenje u današnjoj Crkvi, vidljivo u činjenici da njezin hijerarhijski vrh iz dana u dan donosi razne odluke koje se protive samoj naravi Crkve, a umjesto vike s krovova na takve poteze imamo jezivu šutnju. Kako je to već uobičajeno u našem katoličkom medijskom prostoru, i ovoga je puta izostao bilo kakav kritički osvrt na podatak da je papa Franjo 1. srpnja imenovao nadbiskupa Victora Manuela Fernándeza pročelnikom Dikasterija za nauk vjere.
Tko je Victor Manuel Fernández
Nadbiskup Fernández je vrlo zanimljiv lik. Poznat je i pod nadimkom Tucho, koji je dobio po slavnom argentinskom nogometašu Norbertu Doroteu Méndezu – Tuchu. Ima 61 godinu. Nadbiskup je La Plate, druge najveće nadbiskupije u Argentini, a dosad je napisao oko 300 knjiga i znanstvenih članaka. Naziva ga se osobnim Papinim teologom, a navodi se kao autor iz sjene Papinih enciklika Evangelii Gaudium i Laudato Si te postsinodalne pobudnice Amoris Laetita. Imao je velikog udjela i na Sinodi o obitelji 2014./2015. Koliko je blizak s papom Franjom svjedoči i podatak da ga je Papa svega dva mjeseca od početka svoga pontifikata (13. svibnja 2013.) imenovao naslovnim nadbiskupom davno ugašene nadbiskupije u Tiburniji (Koruška), a pet godina poslije (2. srpnja 2018.) nadbiskupom La Plate u Argentini. Očekuje se da ga uskoro imenuje i kardinalom.
Nadbiskupa Fernándeza često mediji nazivaju kontroverznim. Osim što je pobornik situacijske etike, davno osuđenog pravca koji daje prednost težini okolnosti ispred objektivne istine, u svoju teološku misao uvodi socijalističke ideje i ideje nadahnute teologijom oslobođenja. One su jasno prepoznatljive u Papinim (= Tuchovim) mislima po kojima se traži bezuvjetno razumijevanje i naklonost prema svima onima koji žive u različitim grešnim stanjima, a također u davanju većeg značaja onim temama koje više pripadaju svjetovnom nego teološkom području. Vidljivo je to i u navedenim dokumentima, u kojima se teologija pronalazi samo u tragovima. Drugim riječima, njegova je misao duboko prožela današnju Crkvu i posredstvom autoriteta pape Franje i Sinode o sinodalnosti smjera se nametnuti cijeloj Crkvi. Zato se i može zaključiti da je Papa Fernándeza imenovao pročelnikom Dikasterija za nauk vjere kako bi spriječio moguća protivljenja idejama koje će dominirati Sinodom.
Tucho – stručnjak za poljupce
Uz navedeno, zanimljivo je primijetiti još nekoliko stvari oko nadbiskupa Fernándeza. Ponajprije navodimo kako je još 1995. godine, sa svojih 33 godina života i 9 godina svećeništva, dakle ne baš tako mlad i nezreo, napisao knjigu pod nazivom: Sáname con tu boca. El arte de besar (Izliječi me svojim usnama. Umijeće ljubljenja), a čiji se dijelovi mogu svrstati u područje erotske literature. Koliko god poljupci mogu biti čisti i produhovljeni, posebno npr. kada majka ili otac ljube dijete, kada dijete ljubi roditelje, kada muž i žena tim činom izražavaju međusobnu ljubav itd., ova knjiga uz te vidove nudi i prilično neprimjerene stihove i rečenice, posebno za jednog svećenika. Uz to, zbunjuje i njegov uvod u knjigu, u kojem je naveo da ona nije napisana toliko iz njegovog osobnog iskustva, nego više iz života ljudi koji se ljube. Time nije negirao da tog iskustva nema, a uz to sami stihovi na nekim mjestima prelaze razinu pristojnosti pa stoga samo poveznicom upućujemo na engleski prijevod, kao i na kritički osvrt na njegovu knjigu. Imajući u vidu Isusove riječi: “Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu” (Mt 5,28), teško možemo pronaći riječi razumijevanja za takve rečenice jednog svećenika koji se obvezao na celibat. Još više, u knjizi se pronalaze rečenice u kojima se Bog naziva okrutnim, a poljubac mira na svetoj Misi izvrgava ruglu erotskim prisjećanjima.
Ovdje se može spomenuti i još jedna Fernándezova knjiga: Teología espiritual encarnada (Utjelovljena duhovna teologija, 2004.), a koja je prikazana u argentinskoj sapunici Esperanza Mía, o nedopuštenoj ljubavi između svećenika i časne sestre, odnosno poslužila je kao sredstvo za moralno opravdanje takve veze. Imajući u vidu navedeno, nekako se ne možemo oteti dojmu da Tucho ima ozbiljnih problema sa Šestom Božjom zapovijedi, a problem je još veći što to nije ostalo na razini njegove savjesti nego se kroz Papine enciklike i Sinodu o sinodalnosti prelijeva na cijelu Crkvu.
Povezanost Fernándeza i pape Franje
No, ni to nije sve. Iako Fernández ima veliku podršku pape Franje, a njihovo prijateljstvo seže u davna vremena, nisu svi oduševljeni njime. Svojevremeno je, naime, zbog svojih, moglo bi se reći nekatoličkih stavova, bio podvrgnut preispitivanju u Vatikanu, a u sve je bio umiješan i papa Franjo, tada nadbiskup Buenos Airesa Jorge Mario Bergoglio. Još je početkom 1990.-tih na nadbiskupovu preporuku Fernández doselio u Buenos Aires, gdje je imenovan savjetnikom u nekoliko tijela Argentinske biskupske konferencije i Latinoameričkog biskupskog vijeća (CELAM), a godine 2007. Bergoglio ga je kao stručnjaka doveo na V. opću konferenciju latinoameričkih biskupa u brazilskom marijanskom svetištu Aparecida, gdje su obojica imala vrlo važne uloge. Dvije godine poslije (15. prosinca 2009.) Bergoglio je, kao veliki kancelar, Fernándeza imenovao rektorom Papinskog katoličkog sveučilišta u Argentini, ali je njegov prijedlog privremeno bio zaustavljen jer se u Vatikanu najprije trebala preispitati pravovjernost Fernándezovih teoloških stajališta. Čini se da Kongregacija za katolički odgoj nije dala svoj pristanak na imenovanje jer je Kongregacija za nauk vjere dovela u pitanje Fernándezovu pravovjernost. Prema pisanju medija, proizlazi da je Bergoglio taj čin kočenja napredovanja Fernándeza doživio vrlo osobno, odnosno da je bio vrlo frustriran jer se preispituje njegov prijedlog. Izgleda da ni jedan to neće nikada ni zaboraviti ni oprostiti. Da bismo to razumjeli potrebno je znati kontekst, tj. tko je o svemu odlučivao u Rimu i što se za to vrijeme zbivalo unutar argentinske Crkve.
Uloga Kongregacije za nauk vjere i Kongregacije za katolički odgoj
U to je vrijeme prefekt Kongregacije za nauk vjere bio kardinal William Levada, suautor Katekizma Katoličke Crkve, desna ruka pape Benedikta XVI., poznati pobornik dostojanstva braka i obitelji i protivnik homoseksualne indoktrinacije. Dakle potpuna suprotnost Bergoglio-Fernández teološkoj opciji. Prefekt Kongregacije za katolički odgoj bio je kardinal Zenon Grocholewski, crkveni pravnik koji je ozbiljno shvaćao važnost pravovjernog poučavanja na katoličkim sveučilištima. Nadbiskup La Plate bio je msgr. dr. Héctor Rubén Aguer, poznat kao jedan od najžešćih kritičara kardinala Bergoglia (i time Fernándeza) među argentinskim biskupima, ujedno i onaj koji je imao važne uloge i pri Svetoj Stolici i pri Argentinskoj biskupskoj konferenciji s obzirom na brigu o odgoju i kulturi, pa je vjerojatno i on izravno htio spriječiti Fernándezovo imenovanje prijavljivanjem Vatikanu. U svakom slučaju, Fernández je konačno službeno položio prisegu tek 20. svibnja 2011., a podatak koji je sam iznio – da je morao doći na razgovor pred Kongregaciju za katolički odgoj, ali je on otkazan neposredno prije njegovog dolaska u taj dikasterij – potiče na zaključak da je veliki kancelar Sveučilišta i nadbiskup Buenos Airesa Jorge Mario Bergoglio intervenirao i zauzimanjem za svoga prijatelja pokazao da ima veću moć i od nadbiskupa Aguera i od samih prefekta Kongregacija.
Osveta ili “tko bi doli, sad je gori”
A onda su se polako stvari počele bitno mijenjati, počevši od toga da je 13. ožujka 2013. god. nadbiskup Bergoglio postao papa Franjo i svega dva mjeseca poslije imenovao Fernándeza naslovnim biskupom. Zatim ga je 17. prosinca 2016. god. imenovao savjetnikom Kongregacije za katolički odgoj, ni manje ni više nego one Kongregacije pred kojom se prije svega pet godina morao opravdavati zbog svojih teoloških stavova. Potom je baš njega, nakon Aguerova umirovljenja, u lipnju 2018. god. imenovao nadbiskupom La Plate i time upravljanje Nadbiskupijom okrenuo u potpuno suprotnom smjeru. I ne samo to. Zanimljivo bi bilo istražiti kako to da su još 5. rujna 2016. god. baš argentinski biskupi ponudili tumačenje dijela Papine, tj. Fernándezove pobudnice Amoris laetitia o pripuštanju sakramentima rastavljenih i ponovo građanski vjenčanih, a Papa ga označio autentičnim. Imenovanje nadbiskupima Fernándeza (glavnog autora AL) i Sergia Alfreda Fenoya (delegata Pastoralne crkvene pokrajine Buenos Airesa u Argentini) dvije godine poslije čini se kao nagrada za dobro obavljene poslove.
Sljedeće što se može istaknuti u nizu čudnih promjena tiče se druge Kongregacije, Kongregacije za nauk vjere, koja je 2022. god. obezvrijeđena novim preustrojem Rimske kurije, kada je preimenovana u Dikasterij za nauk vjere i istom prigodom joj je oduzeto prvenstvo koje je dotad imala ispred svih drugih dikasterija, a njezino je mjesto zauzeo Dikasterij za evangelizaciju. I konačno je potpuno ponižena imenovanjem Fernándeza baš njezinim pročelnikom. Tako se u manje od 15 godina došlo do potpunog obrata po kojem je Kongregacija postala toliko nemoćna da je sada ona na optuženičkoj klupi, a presuđuju joj oni na koje je upozoravala da šire herezu. I što je još gore, oni su joj na čelu. Da je živ, kardinal Levada bi nam vjerojatno imao štošta reći, a zanimljivo je primijetiti i što o tome kaže njegov nasljednik – kardinal Gerhard Ludwig Müller.
Komu je i zašto upućeno Papino pismo naslovljeno Fernándezu?
Imajući navedenu pozadinu na pameti, postaje jasnije zašto je papa Franjo imao neobičnu potrebu uputiti javno pismo novom pročelniku Dikasterija za nauk vjere i u njemu urbi et orbi iznijeti čudne tvrdnje. A njega započinje dvosmislenim riječima kako Fernándezu povjerava zadatak koji smatra jako vrijednim. Vrijednim, jer bi trebala biti riječ o najvažnijem tijelu Crkve, ili jer je riječ o projektu za čiju mu je realizaciju iznimno bitan Fernándezov doprinos, ostaje nejasno.
Zatim ga podsjeća, a i sve nas s njim, da je središnja svrha Dikasterija čuvati nauk koji izvire iz vjere, navodeći pritom Evangelii gaudium, br. 271, tj. citirajući sebe (= Fernándeza), kako to ne treba činiti poput neprijatelja koji upiru prstom i osuđuju. Što to konkretno znači, odmah navodi u narednoj rečenici, gdje neargumentirano tvrdi da je Kongregacija za nauk vjere u nekim drugim vremenima koristila nemoralne metode i progonila moguće doktrinarne zablude, ali od Fernándeza nedvojbeno očekuje nešto sasvim drugo. Valjda poticanje i promicanje krivovjerja, jer bi jedino to bilo nešto sasvim drugo. Kako je vidljivo iz samih rečeničnih konstrukcija, upiranje prstom i osuđivanje pridržano je samo papi Franji i Fernándezu, gdje se ne preže ni od osude Kongregacije za nauk vjere – sinonima Katoličke Crkve kroz povijest, dok se od svih drugih i za sve druge očekuje blagost i punina kršćanskog razumijevanja. Rekli bismo ovdje: dobar učitelj uči primjerom, a ne batinom.
Potom skraćeno donosi pročelnikov životopis, ističući službe koje je obavljao i predstavljajući ga kao osobu koja je na ta mjesta redovito birana poradi svoje karizme i učenosti, iako mnoštvo napisa o Fernándezu, kako smo gore naveli, to izričito opovrgava. Problematiku vezanu uz izbor za rektora ne spominje. Također, naglašava, čini se s razlogom, kako od njega ne očekuje da se bavi pitanjima zlostavljanja u Crkvi, jer su za to zaduženi drugi, a on neka se posveti glavnoj svrsi – čuvanju vjere. Ovdje valja napomenuti kako se i jedno i drugo čini neumjesnim: povjeravanje čuvanja pologa vjere onomu koga je Rimska kurija sumnjičila kao heretika i oslobađanje od problematike zlostavljanja maloljetnika osobu koju su već prvog dana imenovanja optužili za zataškavanje zlostavljanja u svojoj Biskupiji, a time ga i označili nepodobnim za vođenje jednog tako važnog Dikasterija.
Neumjesnim se čine i rečenice i odlomci koji slijede u pismu, s jedne strane jer su tako sročeni da se čovjek pita: Što je pjesnik htio reći?, a s druge strane da se pita: Tko je uopće pjesnik? Namjernu nerazumljivost i nedorečenost tako čitamo u rečenicama u kojima Papa Fernándezu kaže da se značenje povjerene mu službe pronalazi u povećanju inteligencije i prenošenju vjere u službi evangelizacije, ili npr. kada kaže da Crkva treba rasti u svom tumačenju objavljene Riječi i u svom razumijevanju istine te da to bude bez nametanja jednog načina njezinog izražavanja, ili da Crkva treba poticati karizmu teologa i njihov napor da ne ostanu zadovoljni samo čisto teorijskom teologijom, ili da nam je potrebna misao koja zna uvjerljivo predstaviti (samo) Boga koji ljubi, prašta, spašava, oslobađa ili poziva na bratsko i sestrinsko služenje, itd. Sam kraj pisma je proturječje u sebi jer po njemu Papa traži od Fernándeza da dokumenti Dikasterija i drugih moraju biti u skladu s trajnim naukom Crkve, a istovremeno i u skladu s aktualnim Učiteljstvom. Kao što voda i vatra ne idu zajedno, tako i trajni nauk Crkve s onim što kao nauk Crkve danas nudi papa Franjo. Osim što je riječ o rečenicama koje je zbog dvosmislenosti teško ili nemoguće razumjeti, pitamo se nije li i to Pismo, barem njegovu glavninu, zapravo napisao Fernández, a ne Papa? Ta nam se vjerojatnost čini više nego mogućom, posebno iz razloga jer Papa Franjo najčešće, a tako i u ovom Pismu, citira samo sebe, pa pretpostavljamo da takva potreba ipak ne izvire iz Papinog nego iz Fernándezovog srca. U svakom slučaju, čini nam se da je Fernández napisao, oblikovao ili ponudio nosive misli za puno više Papinih tekstova nego što smo to dosad mislili.
Papa, novi prefekt i Sinoda o sinodalnosti
Cijeli razvoj događaja opominje da valja biti oprezan. Ne zaboraviti značenje i dostojanstvo službe Svetog Oca u Katoličkoj Crkvi, ali također ne zaboraviti ni da vjernici trebaju prije svega i nakon svega slušati glas svoga Dobrog Pastira. Prema dosadašnjem pontifikatu pape Franje mnogi s potpunim opravdanjem u svojoj savjesti mogu i smiju reći da ne prepoznaju glas trenutačnog zemaljskog poglavara Crkve i zato ne idu za njim. Okolnosti koje smo ovdje naveli upućuju na zaključak da je Papina služba u određenom smislu riječi zloupotrijebljena, iako nam i dalje ostaje nejasno je li Papa stvorio Fernándeza ili je Fernández oblikovao Papu. Želimo, makar i kao izraz krajnje vlastite naivnosti, očuvanja zdravog razuma i samotješenja u ovoj nesuvisloj situaciji vjerovati kako postoji mogućnost da je u svemu ovome Papa na neki način ucijenjen, pa možda čak i ulogom antijunaka želi izazvati kod vjernika suprotnu reakciju. Ne možemo, naime, razumski prihvatiti misao da bi ijedan teolog koji ima zrnce vjere i ljubavi za Crkvu, a kamoli papa, mogao zagovarati ono što nam se nudi kroz Sinodu o sinodalnosti, niti da bi mogao zanemariti činjenicu kako sablažnjava tisuće i tisuće vjernika diljem svijeta i u ime nekakvih vlastitih teoloških koncepata dovoditi u opasnost njihovu vjeru i spasenje.
U svakom slučaju, sada nam valja biti strpljivima. Imenovanje Fernándeza prefektom Dikasterija za nauk vjere podiglo je jako veliku prašinu i znak je za uzbunu da s posebnom pozornošću i s najvećim mogućim oprezom treba pratiti što će se događati prije, za vrijeme i poslije listopadskog zasjedanja Sinode o sinodalnosti. Ona nailazi na sve veći otpor, a on će vjerojatno u narednim mjesecima sve više rasti. No, najmanje dvije joj stvari ne idu u prilog: Papine godine i njegovo zdravstveno stanje te općerašireno neprihvaćanje bivšeg osumnjičenika za herezu na čelo Dikasterija kojim se Sinodi želi dati legitimitet. U tom smislu, sve nam se čini da Sinoda polako ide svome kraju i prije nego što je stvarno počela. Zato ne vidimo razloga za malodušnost zbog stanja u današnjoj Crkvi jer se ono, ako je Božja volja, može još danas iz korijena promijeniti. A isto tako, ako nije, valja nam se prisjetiti da s razlogom molimo u Gospodnjoj molitvi: neka bude volja Tvoja!
