Subota, 4 prosinca

Odluka o necijepljenju: Papa i savjest

Tekst je, ovdje nešto proširen, sastavni dio poruke “Braća svećenici braći vjernicima”, objavljene 5. studenoga 2021. god. u obliku video-priloga na You Tube kanalu Agape RTV (od 5:07 do 16:28), a u tekstualnom obliku na stranici Fratar.net.



Pobornici cijepljenja protiv koronavirusa u Crkvi, a i izvan nje, najčešće koriste kao krunski argument za uvjeravanje vjernika da se i papa Franjo cijepio i podržao cijepljenje. To nitko ne može niti želi osporiti, no to nikako ne znači da su vjernici zbog toga obvezni primiti eksperimentalna protukovid cjepiva, od kojih su mnoga, a trenutačno dostupna u Hrvatskoj sva, okaljana povezanošću s pobačajem. Naime, on je tu izrazio svoje osobno mišljenje, a službeni stav donosi dokument Kongregacije za nauk vjere, koji je on potpisao, gdje izrijekom stoji da „praktični razum čini očitim to da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno“.[1] Ovim dokumentom – u povezanosti s prijašnjima koji govore o cjepivima okaljanim pobačajem – Učiteljstvo Crkve upozorava na njihovu problematičnost. Uz to, ne ulazeći u prosudbu o njihovoj sigurnosti i učinkovitosti, navodi važne uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se ona iz moralnog vida, čak i izvanredno i privremeno, mogla uzeti u obzir u borbi protiv bolesti. Bez tih uvjeta moralno okaljana cjepiva ne samo da ne smiju biti obvezatna, nego nisu ni dopustiva, o čemu je prethodno već bilo govora. U skladu s tim je činjenica da Papa nikada i nigdje nije rekao da cijepljenje mora biti obvezatno. Stoga se ne poštuje Papu ako ga se nepotpuno ili iskrivljeno navodi, nego zloupotrebljava.

U pozadini Papina zastupanja dobrovoljnoga cijepljenja stoji i svijest o važnosti ključne uloge koju tu treba imati savjest. Kardinal Newman je, analizirajući slučaj da papa naloži nešto što ne spada u nauk vjere i morala, istaknuo da ako treba nazdraviti, on će prvo nazdraviti savjesti, a tek onda papi.[2] Doista, savjest je, kao što navodi i Katekizam Katoličke Crkve „prvi od Kristovih namjesnika“.[3] To znači jednostavno da savjest dolazi prije pape ne zbog nekog neuvažavanja pape, nego zato što se ona otvara istini, odnosno Bogu kojemu je i papa podložan. Kardinal Ratzinger objašnjava kako ispravno shvatiti Newmanovu zdravicu: „Papa ne može nametnuti vjernicima katolicima zapovijedi samo zato što on to hoće ili drži korisnim. Slično moderno i voluntarističko shvaćanje autoriteta može samo deformirati autentično teološko značenje papinstva. (…) Autentično značenje doktrinarnog autoriteta pape sastoji se u činjenici da je on jamac kršćanske memorije. Papa ne nameće izvana, nego razvija kršćansku memoriju i brani ju. Zato zdravica za savjest treba prethoditi onoj za papu jer bez savjesti ne bi bilo nikakvoga papinstva. Svu moć koju on ima, moć je savjesti: služenja dvostrukoj memoriji, na kojoj se temelji vjera i koja treba biti stalno pročišćavana, proširivana i branjena protiv svih oblika uništenja memorije, koju ugrožavaju subjektivnost, koja je zaboravila svoj temelj, i pritisci društvenoga i kulturnoga konformizma.“[4]

Newman, stoga, može napisati: „Kad bi Kristov namjesnik govorio protiv savjesti, u pravom značenju tog izraza, počinio bi samoubojstvo; uklonio bi temelj na kojem stoje njegove noge. Njegovo je pravo poslanje proglašavati moralni zakon, zaštititi i ojačati ono ‘Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka koje dođe na svijet’“.[5] Prvenstvo savjesti temelji se, kaže kardinal Ratzinger, na „dostupnosti i obvezujućoj snazi istine“ koja je objektivna.[6] Savjest, „u svom autentičnom značenju, pravi je temelj autoriteta pape. Doista, njezina snaga dolazi od Objave, koja upotpunjuje naravnu savjest prosvijetljenu na samo nepotpun način, i ‘njezin razlog postojanja jest taj da bude prvak moralnoga zakona i savjesti’“.[7]

Savjest je ugrožena, kako s pravom ukazuje kardinal Ratzinger, iznutra od subjektivizma i izvana od konformizma. U koronakrizi izvanjska prijetnja je posebno izražena. Francuski biskup Marc Aillet još je koncem 2020. upozorio: „U krilu Crkve primjećuju se u najmanju ruku neočekivane reakcije: oni koji su ranije osuđivali autoritarnost Hijerarhije i sustavno osporavali njezino Učiteljstvo, posebno u pitanjima morala, danas se podvrgavaju državi bez oklijevanja, izgledaju da su izgubili svaku kritičku sposobnost i postavljaju se kao moralizatori, okrivljujući i osuđujući bez davanja mogućnosti žalbe one koji se usude postavljati pitanja o službenom mišljenju ili braniti temeljne slobode. Strah nije dobar savjetnik: on dovodi do nepromišljenih stavova, postavlja ljude jedne protiv drugih, stvara ozračje napetosti, pa čak i nasilja. Možda smo na rubu eksplozije!“[8]

Primjeri iz nedavne prošlosti pokazuju kako nekad, rukovodeći se savješću, treba odolijevati nepravednom združenom pritisku državnih i crkvenih vlasti. Za vrijeme provođenja takozvane Ostpolitik Sveta Stolica je, da bi izbjegla još veće progone, zabranjivala svećenička ređenja u nekim komunističkim zemljama. Tadašnji je poljski kardinal Woytila, a sadašnji sveti Ivan Pavao II., unatoč tomu, vidjevši da takva politika pogoršava stanje vjernika, svjesno ušao u neposluh te potajno, uz privole njihovih poglavara, u Krakovu redio svećeničke kandidate iz Čehoslovačke, a kasnije i iz nekih drugih zemalja kao što su Ukrajina, Litva i Bjelorusija.[9] Karol Wojtyla nije imao nakanu prkositi Svetoj Stolici nego se smatrao dužnim pomoći Crkvi u tim zemljama da opstane znajući „da ima obvezu pred Bogom, i dužnost prema trpećoj braći u vjeri“.[10] Ukrajinski kardinal Josyf Slipyj, za kojeg se vodi proces kanonizacije, otišao je i korak dalje. Nakon 18 godina provedenih u gulagu našao se, protiv svoje volje, u izgnanstvu u Rimu gdje je potajno, bez dozvole pape, zaredio tri biskupa.[11] Tako je prekršio i kanonski zakon koji je tada za takav čin predviđao automatsku ekskomunikaciju kako za zareditelja tako i za samog ređenika.[12] No nitko nije bio kažnjen, a Lubomyru Husaru, jednom od protuzakonito ređenih biskupa, Ivan Pavao II. priznao je službeno njegovu posvetu za biskupa i imenovao ga kardinalom 2001. godine.[13] Ova dva primjera protuzakonitih ređenja u komunizmu vrlo su poučna. Oni pokazuju da kada je „Crkva pod napadom i kada je u pitanju njezino preživljavanje, ili kada je teško ugroženo njeno opće dobro, očita ‘neposlušnost’ zapovjedima ili zakonima pape može biti opravdana – štoviše, ne samo opravdana, nego pravedna, zaslužna“.[14] Vrhovni zakon kojem se podvrgava Crkva i cijelo njezino pravo jest spasenje duša (salus animarum suprema lex). Dakako da je takvo postupanje izvanredno te da je preduvjet za njega utemeljena sigurnost da bi izvršenje zapovijedi donijelo daleko više štete nego koristi ili da zapovijed u samoj sebi odstupa od pozitivnoga pologa vjere. Razlog za štetnost može biti u tome što zapovijed počiva na pogrješnim pretpostavkama ili što nije bilo dostatne slobode pri njezinom donošenju. Problematične odredbe danas imamo u pojedinim biskupijama koje uvjetuju pristup sakramentima, kako svećenika tako i vjernika, COVID-potvrdom, tj. cijepljenjem. Drastičan primjer, koji nadilazi i mjere za ulazak u Vatikan, gdje se može boraviti na temelju negativnog PCR testa, odluka je zrenjaninske biskupije u Vojvodini kojom se od 1. studenoga 2021. zabranjuje rad, plaća te čak boravak u crkvenim prostorima i svaka ekonomska pomoć svim svećenicima i pastoralnim djelatnicima koji nisu cijepljeni.[15]

Budući da je svaki čovjek jedinstveno biće, u stanju COVID-epidemije nije u pitanju samo sudbina tijela, nego i sudbina duše. Sama odluka o cijepljenju može imati ozbiljne posljedice pa čak dovesti i do smrti, što onda ima izravni odraz na psihu zainteresiranoga. Ako osoba na osnovi svoga iskustva dođe do spoznaje da stradava zbog vlastite pogrješne odluke, lako može upasti u očaj i dovesti u pitanje spasenje svoje duše. A u slučaju da je pri odlučivanju prevagu donijela moralna preporuka, ili još gore uvjetovanje nekog duhovnog autoriteta, onda može doći do razočarenja i sablazni zbog kojih mnogi mogu otpasti od vjere. Zato je i pastoralno od iznimne važnosti da crkveni pastiri snažno i odvažno zastupaju i brane pravo na samostalno i dobrovoljno cijepljenje. Dobar primjer za to je nizozemski kardinal Willem Jacobus Eijk koji je ustvrdio: „Treba poštovati prigovore savjesti osoba koje se odbijaju cijepiti, posebno onih koji prigovaraju što je cjepivo bilo osmišljeno, razvijeno i(li) proizvedeno kao i testirano korištenjem staničnih linija dobivenih iz pobačenih ljudskih fetusa.“[16] Takve prigovore savjesti valja „uzeti vrlo ozbiljno, prije svega jer se tiču ​​suradnje – iako materijalne, neizravne i udaljene – s teškim zlom“ pobačaja koji, „iako je bio učinjen prije nekoliko desetljeća, ostaje teško intrinzično zlo“.[17] Stoga zaključuje: „Obvezatna primjena cjepiva nije etički opravdana. Odluku o cijepljenju dobrovoljno mora donijeti primatelj cjepiva.“[18] U ljeto 2021. vlasti SAD-a su uvele obvezatno protukovidno cijepljenje za vojnike. Vojni nadbiskup Timothy Broglio je 12. listopada 2021., u svezi s tom odlukom, snažno ustao u obranu prava na priziv savjesti. Katolicima je moralno dopušteno cijepiti se dostupnim protukovidnim cjepivima, ali jednako tako oni imaju pravo i odbiti cijepljenje u savjesti i pozvati se na građanski zakon koji im to omogućuje.[19] Naime, „nitko ne bi trebao biti prisiljen primiti cjepivo protiv bolesti COVID-19 ako bi to narušilo svetost njegove ili njezine savjesti“.[20] Nadbiskup se pritom pozvao i na saborsku deklaraciju Dignitatis Humanae prema kojoj pojedinci posjeduju „građansko pravo da ne budu sprječavani da provode svoj život prema svojoj savjesti“ (DH,13). Bilo kakvo uskraćivanje, kažnjavanje ili nanošenje štete „protiv onih koji iznose ozbiljne, na savjesti utemeljene prigovore, bilo bi protivno saveznom zakonu i bilo bi moralno za osudu“.[21]

Kod nametanja cijepljenja protiv bolesti COVID-19 situacija je posve jasna jer tu, kako smo vidjeli, uopće nema zakona o obvezatnosti, nego je riječ o osobnom mišljenju Pape. Stoga se s još više razloga treba oduprijeti bilo kakvom lažnom moraliziranju i nametanju osjećaja krivnje te slobodno po savjesti odlučivati o pitanju cijepljenja. Jer, kako kaže Drugi vatikanski sabor, „naredbe božanskog zakona čovjek prima i prihvaća posredstvom svoje savjesti; nju mora vjerno slijediti u svemu svome djelovanju, da dođe do Boga, svoga cilja. Ne smije se dakle siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari“ (DH, 3).


[1] Kongregacija za nauk vjere, Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19. Hrvatski prijevod na: https://ika.hkm.hr/dokumenti/biljeska-o-moralnosti-koristenja-nekih-cjepiva-protiv-covida-19/.

[2] John H. Newman, Lettera al duca di Norfolk. Coscienza e libertà, Paoline, Milano, 1999., 237.

[3] Katekizam Katoličke crkve, 457 (br. 1778).

[4] Joseph Ratzinger, „Elogio della coscienza. Il brindisi del Cardinale“, Il Sabato16. ožujka 1991., 81-93, na: https://www.culturacattolica.it/cristianesimo/teologia/elogio-della-coscienza-il-brindisi-del-cardinale, (7. rujna 2021.).

[5] John H. Newman, nav. dj., 225.

[6] Benedikt XVI., nav. dj.; Joseph Ratzinger, „Discorso in occasione del centenario della morte del card. John Henry Newman“.

[7] Joseph Ratzinger, „Discorso in occasione del centenario della morte del card. John Henry Newman“.

[8] Marc Aillet, „Il est prophétique et impérieux de défendre la liberté de culte“, Notre Eglise, prosinac 2020., na: https://diocese64.org/actualites/item/2070-il-est-prophetique-et-imperieux-de-defendre-la-liberte-de-culte, (21. rujna 2021.).

[9] George Weigel, Witness to Hope. The Biography of John Paul II, Harper Perennial, New York, 2020., 233; Jonathan Kwitny, Man of the Century. The Life and Times of Pope John Paul II, Henry Holt, New York, 1997., 220.

[10] Peter Kwasniewski, „Clandestine Ordinations Against Church Law: Lessons from Cardinal Wojtyła and Cardinal Slipyj“, OnePeterFive, 13. listopada 2021., na: https://onepeterfive.com/clandestine-ordinations-against-church-law-lessons-from-cardinal-wojtyla-and-cardinal-slipyj/?utm_source=pocket_mylist, (20. listopada 2021.).

[11] Raymond J. de Souza, „Ukrainian Cardinals Husar and Slipyj are heroes to Church community”, The Catholic Register, 22. lipnja 2017., na: https://www.catholicregister.org/opinion/columnists/item/25508-comment-ukrainian-cardinals-husar-and-slipyj-are-heroes-to-church-community, (20. listopada 2021.).

[12] Peter Kwasniewski, nav. dj.

[13] Ibidem.

[14] Ibidem.

[15] Ivo Džeba, „Zrenjaninska biskupija zabranjuje rad svim svećenicima koji se nisu cijepili, morat će napustiti župne zgrade“, Bitno.net, 28. listopada 2021., na: https://www.bitno.net/vijesti/svijet/zrenjaninska-biskupija-zabranjuje-rad-svim-svecenicima-koji-se-nisu-cijepili-morat-ce-napustiti-zupne-zgrade/, (28. listopada 2021.).

[16] Willem Jacobus Eijk, „Domande etiche sui vaccini Covid-19“, Corrispondenza romana, 23. listopada 2021., na: https://www.corrispondenzaromana.it/domande-etiche-sui-vaccini-covid-19/, (27. listopada 2021.).

[17] Ibidem.

[18] Ibidem.

[19] Timothy P. Broglio, „Statement on Coronavirus Vaccines and the Sanctity of Conscience”, Archdiocese for the Military Services, 12. listopada 2021., na: https://files.milarch.org/archbishop/abp-statement-on-covid19-vaccines-and-conscience-12oct2021.pdf, (4. studenoga 2021.).

[20] Ibidem.

[21] Ibidem.