Odnos parapsihologije i vjere

Postavlja se pitanje jesu li PSI-feonomeni u suprotnosti s vjerom, jer mnoge osobe, posebno u novije vrijeme, tvrde kako imaju nekakve paranormalne sposobnosti. Istovremeno kod onih ljudi koji ih nemaju, raste zanimanje za te fenomene, a posebno je vidljivo u praćenju TV serija, filmova, časopisa i drugih medija.

Češće se pokazalo da su one osobe koje su tvrdile da imaju paranormalne sposobnosti zapravo varalice koje su zarađivale na praznovjerju ljudi, ali ipak cjelokupan fenomen izaziva ozbiljnije zanimanje ne samo običnog puka, nego i znanstvenika pa je vrijedno istražiti tematiku i na temelju Svetoga pisma i učenja Crkve ponuditi neke smjernice. Stoga ćemo najprije načiniti presjek najčešćih PSI pojava, a potom i donijeti ono najsržnije s obzirom na katoličku vjeru.

Neki parapsihološki fenomeni

Vidovitost je sposobnost predviđanja događaja ili otkrivanja onih koji su se već zbili, ali su nepoznati. U povijesti je poznat slučaj Kalpurnije, žene Julija Cezara, koja je uoči Cezarove smrti imala u snu viđenje o tom događaju. Tvrdi se da je i Abraham Lincoln vidio u snu pojedinosti oko svoga ubojstva. Na sličnu situaciju upućuje i san Pilatove žene, koja je zbog njega preporučivala Pilatu da pusti Isusa.

Puno ljudi tvrdi da su prije neke nesreće osjetili nelagodu i tjeskobu, odnosno da su imali osjećaj ili su sanjali da će se nešto ružno dogoditi, a to se onda i zbilo. Poznat je i primjer jednog patka koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata, 27. 11. 1944. neobičnim gakanjem usred noći spasio živote mnogim građanima Freiburga. Građani su mu u znak zahvalnosti podigli spomenik na kojem piše: “Božje stvorenje gače, optužuje i opominje.” 

Proročanstva su također vrsta vidovitosti. U staroj je Grčkoj postojalo proročište u Delfima, gdje je Egej, atenski kralj, očekivao što će mu reći Temida. Najpoznatiji je prorok svih vremena Nostradamus. Mnoga su se njegova proročanstva ispunila, ali mnoga i nisu. Tako je npr. Nostradamus prorekao Bartolomejsku noć 1572., Napoleonov uspon i pad, da će se 1985. godine otkriti lijek protiv raka, da će Zemlju posjetiti izvanzemaljci sa Saturna i Marsa i drugo. Njegova je proročanstva upotpunjavao Crni Pauk, bavarski redovnik iz 17. stoljeća, koji je npr. prorekao Musolinijev uspon.

Mnogi tvrde kako imaju sposobnost telepatije i telekineze. Telepatija je sposobnost čitanja nečijih misli, a telekineza sposobnost pomicanja predmeta, a da ih se ne dotiče. 

Neki tvrde da imaju u sebi bioenergiju pomoću koje mogu liječiti ljude, drugi da imaju sposobnost radiestezije, odnosno da pomoću rašlji otkrivaju podzemne vode ili zračenje.

Neobičan je i somnambulizam, hodanje u snu poznatije kao “mjesečarenje”. 

Posebno se čini neobična stigmatizacija, pojava kada netko zadobiva stigme, tj. Kristove rane na nogama, rukama, boku i čelu. Prvi poznati stigmatizirani čovjek bio je sv. Franjo Asiški. Tijekom povijesti bilo je još mnogo stigmatiziranih osoba, a najpoznatiji su Terezija Neumann, Anna Katharina Emmerich i pater Pio, a kod nas vlč. Zlatko Sudac. Kod stigmatiziranih se osoba može zapaziti prekomjerna tjelesna temperatura, a zabilježeno je da je npr. pater Pio jednom imao temperaturu od 45 stupnjeva.

U novije vrijeme često se govori o ukazanjima, posebno ukazanjima Blažene Djevice Marije. Najpoznatija su u Lurdesu i Fatimi, a kod nas u Međugorju. Postavlja se pitanje kako se odnositi prema takvim ukazanjima. Posebno prema tzv. javnim objavama, tj. takvim ukazanjima gdje Majka Božja iznosi određene poruke i zahtijeva od onih koji tvrde da je došlo do ukazanja da ih prenesu narodu. Crkva je veoma oprezna prema takvim ukazanjima i obično treba proći puno vremena i provjera da bi Sveta Stolica priznala takav događaj. Prema nauku Katoličke Crkve, nitko nije dužan vjerovati u ukazanja, jer je sve potrebno za ljudsko spasenje već objavljeno u Svetom pismu.

Jedan od osobito zbunjujućih PSI-fenomena je tzv. automatsko pisanje, skladanje, slikanje i govorenje. Riječ je o pojavi kada netko padne u trans i počne npr. pisati ili slikati, i to po “diktatu” nekog preminulog umjetnika. Domaćica iz Londona Rosmary Brown bila je jedna od najpoznatijih medija (osoba kroz koje djeluju duhovi), a tvrdila je da su joj se objavili poznati umrli skladatelji poput Chopina, Debussya, Schuberta, Liszta, Beethovena, Brahmsa, Strawinskog… i diktirali joj svoje skladbe, uglavnom kompozicije za klavir i orkestar. Slično se tvrdi da su kroz Matthewa Manninga, britanskog medija, slikali Pablo Picasso, Leonardo da Vinci, Albrecht Duerer i drugi, a kroz pero Francisca Candida Xaviera svoje su romane napisala preko 400 umrlih pisaca.

Spiritizam je sposobnost komuniciranja s duhovima, a kao pojava zabilježena je u novije vrijeme – 1948. god., u obitelji Fox koja je živjela u blizini New Yorka. Navodno se u njihovoj kući začulo tajanstveno kucanje, a potom je uslijedio razgovor majke Fox i njezinih dviju kćeri s duhom mrtvaca koji je u toj kući ubijen. Razgovori su se s duhom odvijali tako što su majka i kćeri Fox ispisali slova alfabeta, a stol bi kod određenog slova zakucao. Od tada se uobičajilo da se pokušava komunicirati s duhovima tako što se unutar kruga slova abecede postavi čaša, a potom nazočni stave ruke na stol, i na upit čaša se počinje micati od slova do slova, što se smatra kao odgovor duha.

U magijskim čaranjima često se koriste razni predmeti pomoću kojih se želi stupiti u kontakt s mrtvima i preko njih učiniti neko dobro ili zlo. Ako se želi učiniti neko dobro, riječ je o bijeloj magiji, a ako se želi postići zlo, govorimo o crnoj magiji. Vjerovanje u magiju kaldejskog je podrijetla, a u Europu se proširilo preko Perzije i Egipta. U staroj je Grčkoj bio običaj da se komunicira s duhovima preko orakla (proročišta), kojih je bilo poznato preko 260, dok je najpoznatije bilo u Delfima. U starom je Rimu čak proricanje budućnosti preko auspikacije (iz leta ptica) i haruspicine (gatanje iz utrobe životinje) bilo sastavni dio državnog bogoslužja.

U srednjem je vijeku bio poznat obred saba u čast đavlu, koji se završavao nekim prokletstvom. S vremenom je taj obred prerastao u tzv. crne mise. U 17. se stoljeću crne mise uvlače i na dvorove, a posebno je po tome poznat dvor Luja XIV. u Parizu. Tako je npr. Francoise de Montespan, metresa Luja XIV., pokušala zadržati kraljevu naklonost pomoću crne mise u kojoj se koristila krv novorođene djece. U to su vrijeme postojala i udruženja u kojima se koristila magija, a posebno su bili poznati Rosenkreuzer (bratstvo Ružinog križa, čiji su članovi nevidljivi i besmrtni), kabala (tajna židovska nauka), masonerija (tajno bratstvo čiji članovi pokušavaju zauzeti sva značajnija mjesta u društvu, pa i u Crkvi) i drugi.

Nakon tog vremena privremeno je opalo zanimanje za takve i slične sotonističke kultove, ali se u 19. st. javlja interes za PSI-fenomene, kao što su psihokineza, vidovitost, sablasti i slično. U 20. st. počinje se opet javljati štovanje Sotone, a u naše vrijeme on nažalost zadobiva sve više maha. Neke se osobe, poput Engleza Aleistera Crowleya (1875.-1947.) ili Talijana Antonia Annichiaricoa počinju predstavljati kao utjelovljeni Sotona, a u Kaliforniji je 1966. godine utemeljena i službeno priznata Sotonina crkva. Kult Sotoni u novije se vrijeme osobito promiče kroz glazbenu, filmsku i druge vrste umjetnosti.

Sveto pismo i magija

Iako se magija izravno protivi vjeri u kršćanskog Boga, ipak treba Sveto pismo priznaje realnost čarobnjačkih efekata. Tako se npr. u Izl 7,11-12 govori o čarobnjacima koji su svoje štapove pretvorili u zmije, u 1 Sam 28,3-19 kako je kralj Šaul išao endorskoj vračari da mu dozove duh proroka Samuela, što je ova i učinila, u Dj 8,9-24 kako je Šimun Mag iz Samarije pokušao od apostola kupiti snagu da svi oni na koje on položi ruku prime Duha Svetog, a Dj 13,7-11 spominju Elima, vračara s Cipra koji se suprotstavio Pavlu i Barnabi kako ne bi obratili prokonzula, pa ga je Pavao zbog toga oslijepio, a prokonzul se ipak obratio.

No, Sveto pismo oštro osuđuje sve one koji se bave magijom. Tako se npr. u Izl 22,17 kaže: “Ne dopuštaj da vračarica živi!”, u Gal 5,20-21 da čarobnjaci neće ući u kraljevsko nebesko, a u Otk 21,8 da je “vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio… u jezeru što gori ognjem i sumporom”.

I kršćanski oci i mislioci, poput Justina, Atanazija, Ciprijana, Ćirila Aleksandrijskog, Augustina i drugih, kao i Crkveno učiteljstvo, posebno pape Grgur IX. Ivan XXII., Inocent VIII., Aleksandar VI., Pio IX. i drugi, oštro osuđuju magiju. U srednjem se vijeku počelo tvrditi da su neki ljudi spolno općili s demonima, a to je onda urodilo spaljivanjem vještica i trajalo od 13. st. pa sve do kraja 18. st.

Nauk Katoličke Crkve o opsjednućima

I danas mnogi ljudi pokušavaju pomoću magijskih sredstava ili preko štovanja Sotone postići određene ciljeve, dok s druge strane raste broj onih koji smatraju da duhovi i Sotona ne postoje, tj. da je njihovo spominjanje u Svetom pismu rezultat slikovitog biblijskog izražavanja, a opsjednuća su psihičke bolesti. Prema stajalištu Crkve, demoni i Sotona postoje, a je li neki čovjek opsjednut može se razaznati iz ova tri znaka, koja moraju sva istovremeno postojati:

• opsjednuti govori nekim nepoznatim jezikom ili barem razumije nekoga tko taj jezik govori;
• opsjednuti govori tajne i nepoznate stvari;
• opsjednuti pokazuje znatno veću snagu od uobičajene.

Prema tome, Katolička Crkva uči da je moguće stupiti u kontakt s duhovima i da je zbog mogućih opsjednuća potrebno da u svakoj biskupiji bude imenovan službeni egzorcist. Egzorcist je uvijek svećenik i to onaj koji je naročito poznat po kreposnom i pobožnom životu, a može ga na tu službu postaviti samo biskup. Dobro je i spomenuti da su donedavno nakon svake svete Mise, na podnožju oltara, svećenici molili ovu molitvu sv. Mihovilu Arkanđelu, koju je sastavio papa Lav XIII., a propisao da se moli papa Pio IX.:

“Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju protiv opakosti i zasjedama đavolskim budi zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo: ti, vojvodo vojske nebeske, sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću u pakao strovali. Amen.”

Ipak, danas i mnogi teolozi drže svetopisamski govor o Sotoni i demonima tek metaforom pa je dobro ponuditi presjek najčešćih teorija o PSI fenomenu.

 Tumačenje PSI-fenomena

Animistička teorija smatra da su PSI-fenomeni izazvani do sada još neispitanim sposobnostima koji svaki čovjek ima u sebi, odnosno paranormalne pojave su u stvari očitovanja nesvjesnih stanja čovjekove psihe.

Spiritistička teorija PSI-fenomene tumači kao rezultat kontakta s duhovima mrtvih osoba.

Para-fiziologijska teorija smatra da PSI-fenomene izaziva nekakva fina materija, astralno tijelo koje zatvara naše Ja.

Naučavanje teozofa i antropozofa oslanja se na shvaćanja budizma, hinduizma i na egipatsku i grčku mitologiju. Prema antropozofiji i teozofiji u čovjeku postoje neke unutrašnje okultne snage koje se trebaju, iako dugim i mukotrpnim vježbama, probuditi.

Katolička Crkva i PSI-fenomeni

Katolička crkva izričito se protivi antropozofiji, teozofiji, spiritizmu, magiji i drugim povredama vjere u Trojedinog Boga, ali ujedno priznaje da su barem neki PSI-fenomeni mogući. U tom je smislu važno razlikovati kršćansku mistiku i protukršćansku magiju. Konkretnije, Crkva u svom govoru o mistici slijedi primjer sv. Katarine Sijenske, sv. Ivana od Križa, sv. Franje Asiškog, patra Pija…, koji su svoja mistična iskustva imali kao rezultat molitve, meditacije i kontemplacije, pomoću kojih se sjedinjuju s Kristom. U protureligioznoj je magiji pristup sasvim suprotan: molitva i meditacija ne samo da se smatraju nebitnima, nego i suvišnima. Ako se zanemaruje i odbacuje Bog, onda je samo riječ o ljudskom pokušaju ovladavanja natprirodnim silama. U tom se smislu magija svojom “vjerom” u vlastitu moć razlikuje od prave vjere. Religiozan čovjek uvijek zna da je sve izraz Božje milosti i ljubavi i zato se onaj tko ima duboko pouzdanje u Božju providnost neće nikada baviti nikakvim oblikom magije, jer je svjestan da je riječ o velikoj povredi Prve Božje zapovijedi.