Petak, 27 studenoga

Odnos parapsihologije i vjere


1. Što je parapsihologija?


Parapsihologija je grana psihologije u kojoj se istražuju granične pojave na psihičkom i psihofizičkom području koje se ne mogu razjasniti po zasad poznatim znanstvenim kriterijima. Parapsihološki fenomeni (PSI-fenomeni) su pojave koje se ne mogu osjetiti poznatim osjetilima.

Postavlja se pitanje jesu li i koliko su PSI-feonomeni u suprotnosti s vjerom? Mnoge osobe, naime, posebno u novije vrijeme (ne samo u svijetu, nego i u Hrvatskoj), tvrde kako imaju nekakve paranormalne sposobnosti. Istovremeno kod onih ljudi koji ih nemaju, raste zanimanje za te fenomene, a posebno je vidljivo u praćenju TV serija, filmova, časopisa i slično, koji govore o toj tematici.

U većem broju slučajeva pokaže se da su osobe koje tvrde da imaju paranormalne sposobnosti zapravo varalice, koje na praznovjerju ljudi vide dobar izvor zarade. Ipak, neki ljudi tvrde kako su im parapsihološki sposobne osobe uistinu pomogle. Također, postoje zapisi tijekom povijesti koji bilježe razne PSI-fenomene. Zbog toga ćemo iznijeti presjek najpoznatijih takvih fenomena, a potom i objasniti u kakvom su oni odnosu prema vjeri.


2. Parapsihološki fenomeni


Vidovitost


Jedan od zbunjujućih PSI-fenomena svakako je sposobnost vidovitosti, tj. takva sposobnost gdje netko može predvidjeti neke događaje ili pak otkriti neke koji su se već zbili. Poznat je, naime, slučaj Kalpurnije, žene Julija Cezara, koja je uoči Cezarove smrti imala u snu viđenje o tom događaju. Također, i Abraham je Lincoln vidio u snu pojedinosti oko svoga ubojstva. Na koncu, na sličnu situaciju upućuje i san Pilatove žene, koja je zbog sna kojeg je sanjala preporučivala Pilatu da pusti Isusa.


Predosjećanje nesreće


Štoviše, mnogi ljudi imaju “sposobnost” predosjetiti nesreću. Mnogi su, naime, prije određene nesreće osjetili nelagodu i tjeskobu, odnosno imali su osjećaj da će se nešto ružno dogoditi, a to se i dogodilo. Slično, mnogi ljudi tvrde da su u snu vidjeli neki događaj, nepoznate osobe ili mjesta, a onda su to kasnije i u zbilji proživjeli.

U tom smislu, mnogi ljudi imaju u određenoj mjeri sposobnost vidovitosti, a da to nije toliko neobično kako se to čini. Naime, nema sumnje kako je “najveća neobičnost” to što nas je Bog stvorio i što je poslao svoga Sina da umre za nas i tako nam ostvari uskrsnuće, a budući da je Bog svemoguć može nekim ljudima dati i darove koje mi nazivamo PSI-fenomenima.

No, ako je to nekome podario, nije mu sigurno to učinio da bi ga ovaj zloupotrijebio, nego da pomogne drugim ljudima. Nažalost, dok mnogi lažno tvrde kako imaju neke sposobnosti i grubo iskorištavaju lakovjerne, drugi ih zloupotrebljavaju, a samo malen broj koristi te darove onako kako je to Bog htio.

Čak i životinje posjeduju određenu vidovitost. Tako je npr. poznato da je jedan patak za vrijeme Drugog svjetskog rata, 27. 11. 1944., neobičnim gakanjem usred noći, spasio živote mnogim građanima Freiburga. Građani su mu u znak zahvalnosti podigli spomenik na kojem piše: “Božje stvorenje gače, optužuje i opominje.” 


Proročanstva


Proročanstva su također vrsta vidovitosti. Poznato je npr. staro grčko proročište u Delfima, gdje je Egej, atenski kralj, očekivao što će mu reći Temida. Najpoznatiji je prorok svih vremena Nostradamus. Mnoga su se njegova proročanstva ispunila, ali mnoga i nisu. Tako je npr. Nostradamus prorekao Bartolomejsku noć 1572., Napoleonov uspon i pad, da će se 1985. godine otkriti lijek protiv raka, da će Zemlju posjetiti izvanzemaljci sa Saturna i Marsa i drugo. Njegova je proročanstva upotpunjavao Crni Pauk, bavarski redovnik iz 17. stoljeća. On je, primjerice, prorekao Musolinijev uspon.


 Telepatija i telekineza


Mnogi tvrde kako imaju sposobnost telepatije i telekineze. Telepatija je PSI-fenomen kada netko može čitati nečije misli, a telekineza sposobnost pomicanja predmeta, a da ih se ne dotiče. Nema sumnje kako mnoge osobe (možda i svi ljudi) imaju u određenoj mjeri “sposobnost” čitanja misli ili utjecanja na nečije ponašanje. Naime, često se događa kako primijetimo da nas netko, koga ne vidimo, promatra, ili da svojim upornim promatranjem nekoga uvjetujemo njegovo okretanje prema nama.


Bioenergija i radiestezija


Nadalje, neki tvrde da imaju u sebi bioenergiju pomoću koje mogu liječiti ljude, drugi da imaju sposobnost radiestezije, odnosno da pomoću rašlji otkrivaju podzemne vode ili zračenje.


Somnambulizam


Jedan od češćih PSI-fenomena svakako je somnambulizam, odnosno pojava hodanja u snu, poznatija kao “mjesečarenje”. Nije, također, ni rijetkost da netko govori u snu. Iako je i to, po sebi, zanimljiv fenomen, oni koji ih imaju najčešće ih ne smatraju neobičnima.


Stigmatizacija


Veoma neobična parapsihološka sposobnost je tzv. stigmatizacija, odnosno pojava kada netko zadobiva stigme, tj. Kristove rane na nogama, rukama, boku i čelu. Prvi poznati stigmatizirani čovjek bio je sv. Franjo Asiški. Tijekom povijesti bilo je još mnogo stigmatiziranih osoba, a najpoznatiji su Terezija Neumann, Anna Katharina Emmerich i pater Pio, a kod nas vlč. Zlatko Sudac. Kod stigmatiziranih se osoba može zapaziti prekomjerna tjelesna temperatura. Tako je npr. pater Pio jednom imao temperaturu od 45 stupnjeva.

Najčešće do pojave stigmi dolazi tako što se osoba toliko udubi u Kristovu muku koju je otrpio za nas, da se ono što ona psihološki proživljava jednostavno odrazi i na fizičkom području. Drugim riječima, osoba sabrano i intezivno razmišlja o bolovima koje je Bog – Isus Krist – dozvolio da mu ljudi nanesu, te zbog duboke zahvalnosti i želje da s Kristom podijeli te patnje i sama zadobiva stigme.


Ukazanja


U novije vrijeme se često govori o ukazanjima, posebno ukazanjima Blažene Djevice Marije. Najpoznatija su u Lurdesu i Fatimi, a kod nas u Međugorju. Postavlja se pitanje kako se odnositi prema takvim ukazanjima? Posebno prema tzv. javnim objavama, tj. takvim ukazanjima gdje Majka Božja iznosi određene poruke i zahtijeva od vidioca (onih koji tvrde da je došlo do ukazanja) da ih prenesu narodu?

Crkva je veoma oprezna prema takvim ukazanjima i obično treba proći mnogo vremena i provjera da bi Sveta Stolica priznala takav događaj. Naime, mnogi su tijekom povijesti na takav način pokušali obmanuti ljude i samo zaraditi novac. Osim toga, često se događalo da se pokaže na kraju kako su “vidioci” u stvari psihički bolesne osobe. Ipak, nema sumnje, kako se ponekad zbilo stvarno ukazanje, a ta je onda Crkva, nakon dugotrajnog procesa ispitivanja, i priznala.

Kod nas je običaj da vjernici odlaze u Međugorje. Mnogi od njih tvrde kako su “osjetili nešto”, ozdravili ili jednostavno zadobili novu duhovnu snagu. Ipak, službena Crkva (još) nije priznala Međugorje kao mjesto ukazanja.

Prema nauku Katoličke Crkve, nitko nije dužan vjerovati u ukazanja, jer je sve potrebno za ljudsko spasenje već objavljeno u Svetom pismu i nauku Crkve. Dakle, najveće je čudo što mi uopće postojimo, a to znači da onaj kome su potrebna nova čudesa da bi se njegova vjera osnažila, u stvari slabo vjeruje. Ta sam je Krist rekao: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”


Automatsko pisanje, skladanje, slikanje i govorenje


Jedan od najzbunjujućih PSI-fenomena, svakako je tzv. automatsko pisanje, skladanje, slikanje i govorenje. Riječ je o pojavi kada netko padne u trans i počne npr. pisati ili slikati, i to po “diktatu” nekog preminulog umjetnika. Danas se Rosmary Brown, domaćica iz Londona, smatra najpoznatijim medijem (tj. osobom kroz koju djeluju duhovi), a tvrdi da su joj se objavili poznati umrli skladatelji poput Chopina, Debussya, Schuberta, Liszta, Beethovena, Brahmsa, Strawinskog i diktirali joj svoje skladbe, uglavnom kompozicije za klavir i orkestar. Slično su i kroz Matthewa Manninga, britanskog medija, slikali Pablo Picasso, Leonardo da Vinci, Albrecht Duerer i drugi, a kroz pero Francisca Candida Xaviera svoje su romane napisala preko 400 umrlih pisaca.

Je li riječ o varalicama koji dobro znaju kopirati i falsificirati djela navedenih mrtvih umjetnika ili je ipak riječ o svojevrsnom komuniciranju s duhovima?


Spiritizam


Sposobnost komuniciranja s duhovima naziva se spiritizam. To je pojava kada mrtvi preko medija priopćavaju poruku ljudima. Govor o spiritizmu započinje u novije vrijeme – 1948. god. u obitelji Fox, koja je živjela u blizini New Yorka. Navodno se u njihovoj kući začulo tajanstveno kucanje, a potom je uslijedio razgovor majke Fox i njezinih dviju kćeri s duhom mrtvaca koji je u toj kući ubijen. Razgovori su se s duhom odvijali tako što su majka i kćeri Fox ispisali slova alfabeta, a stol bi kod određenog slova zakucao.

Od tada se uobičajilo da se pokušava razgovorati s duhovima tako što se unutar kruga slova abecede postavi čaša, a potom nazočni stave ruke na stol, i na upit čaša se počinje micati od slova do slova, te na taj način u stvari duh odgovara na postavljeno pitanje.

Mnogi u takvo zazivanje duhova ne vjeruju, ali nažalost veliki broj osoba (posebno mladi!) pokušavaju s umrlima stupiti u kontakt, te mnogi među njima tvrde kako im je to uspjelo. Obično se to čini iz magijskih pobuda, odnosno da bi se saznala budućnost, nekome nanijela nesreća i slično.

Stoga ćemo, prije nego što kažemo kako Katolička Crkva gleda na zazivanje duhova, najprije pojasniti što je to magija, donijeti njezin kratki povijesni pregled, te obrazložiti zašto je ona u suprotnosti s ispravnom vjerom u Boga.


Magija


U magijskim čaranjima često se koriste razni predmeti pomoću kojih se želi stupiti u kontakt s mrtvima i preko njih učiniti neko dobro ili zlo. S obzirom na to želi li se neko dobro ili zlo, razlikujemo crnu od bijele magije. Bijeloj je magiji cilj dobar učinak, npr. zaštita od poplave, potresa, bolesti i slično. Crna se magija koristi za nanošenje zla. Obje su u suprotnosti ispravnom vjerovanju u Boga.

Vjerovanje je u magiju kaldejskog podrijetla, a u Europu se proširilo preko Perzije i Egipta. U staroj je Grčkoj bio običaj da se komunicira s duhovima preko orakla (proročišta), kojih je bilo poznato preko 260, dok je najpoznatije bilo u Delfima. U starom je Rimu čak proricanje budućnosti preko auspikacije (tj. iz leta ptica) i haruspicine (tj. gatanje iz utrobe životinje) bilo sastavni dio državnog bogoslužja.

U srednjem je vijeku bio poznat obred saba u čast đavlu, koji se završavao nekim prokletstvom. S vremenom je taj obred saba prerastao u tzv. crne mise. U 17. se stoljeću crne mise uvlače čak i na dvorove: posebno je po tome poznat dvor Luja XIV. u Parizu. Tako je npr. Francoise de Montespan, metresa Luja XIV., pokušala zadržati kraljevu naklonost pomoću crne mise u kojoj se koristila krv novorođene djece.

Postojala su u to vrijeme mnoga udruženja u kojima se koristila magija. Posebnu su bili poznati: Rosenkreuzern (bratstvo Ružinog križa, čiji su članovi nevidljivi i besmrtni), Kabala (tajna židovska nauka), masonerija (tajno bratstvo čiji članovi pokušavaju zauzeti sva značajnija mjesta u društvu, pa i u Crkvi) i drugi.

Nakon tog vremena privremeno je opalo zanimanje za takve i slične satanističke kultuve, ali onda se u 19. st. javlja interes za PSI-fenomene, kao što su psihokineza, vidovitost, sablasti i slično. U 20. se st. počinje opet javljati kult Sotoni, a u naše vrijeme on nažalost zadobiva sve više maha. Neke se osobe, poput Engleza Aleistera Crowleya (1875.-1947.) ili Talijana Antonia Annichiaricoa, počinju predstavljati kao utjelovljeni Sotona. Štoviše, u današnje se vrijeme dopušta djelovanje i sotonističkim crkvama. Tako je npr. u Kaliforniji 1966. godine tzv. Church of Satan (Sotonina crkva) i priznata od strane države. Ona, naravno, nema nikakve veze s Katoličkom Crkvom.

Ne treba posebno niti apostrofirati kako se kult Sotoni, izravno ili neizravno, provlači kroz glazbenu, filmsku i drugu umjetnost, te kroz razne simplificirane oblike prikazivanja, vidljive prije svega u naoko bezazlenom i gotovo komičnom predstavljanju raznih devijantnih likova i scena (napose kad su u pitanju crtani filmovi i serije za mlade – o vampririma, vješticama, bogovima i sl., a kojima obiluje TV program), postaje svakodnevica o čijim se opasnostima ne vodi dovoljno pozornosti, iako je riječ o jasnoj metodologiji stremljenja New Agea, iluminata i sličnih djelovanja.

Sve to pokazuje kako je kult Sotoni veoma ozbiljna i zastrašujuća stvarnost. Naime, mnogi se ljudi, posebno mladi, i to najčešće oni koji su se poprilično odali drogi i ne vide perspektivu u svom životu, priključili udruženjima koji prakticiraju crne mise (posebno Crna ruža) ili nekim sličnim “pokretima”. Gotovo da nema većeg grada u Hrvatskoj gdje njih nema.


Sveto pismo i magija


Iako se magija izravno protivi vjeri u kršćanskog Boga, ipak treba vidjeti kako Sveto pismo priznaje realnost čarobnjačkih efekata. Tako se npr. u Izl 7,11-12 govori o čarobnjacima koji su svoje štapove pretvorili u zmije, u 1 Sam 28,3-19 kako je kralj Šaul išao endorskoj vračari da mu dozove duh proroka Samuela, što je ova i učinila, u Dj 8,9-24 kako je Šimun Mag iz Samarije pokušao od apostola kupiti snagu da svi oni na koje on položi ruku prime Duha Svetog, a Dj 13,7-11 spominju Elima, vračara s Cipra koji se suprotstavio Pavlu i Barnabi kako ne bi obratili prokonzula, pa ga je Pavao zbog toga oslijepio, a prokonzul se ipak obratio.

No, Sveto pismo oštro osuđuje sve one koji se bave magijom. Tako se npr. u Izl 22,17 kaže: “Ne dopuštaj da vračarica živi!”, u Gal 5,20-21 da čarobnjaci neće ući u kraljevsko nebesko, a u Otk 21,8 da je “vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio… u jezeru što gori ognjem i sumporom”.

I kršćanski oci i mislioci, poput Justina, Atanazija, Ciprijana, Ćirila Aleksandrijskog, Augustina i drugih, kao i Crkveno učiteljstvo, posebno pape Grgur IX. (koji je nažalost 1227. god. osnovao Inkviziciju), Ivan XXII., Inocent VIII., Aleksandar VI., Pio IX. i drugi, oštro osuđuju magiju. U srednjem je vijeku Crkva pretjerala s protivljenjem magiji, pa je počela naučavati kako su neki ljudi spolno općili s demonima, a to je onda urodilo spaljivanjem vještica i trajalo od 13. st. pa sve do kraja 18. st.


Znakovi prepoznavanja opsjednuća i nauk Katoličke Crkve


I danas mnogi ljudi vjeruju u duhove i sotonu, te pokušavaju pomoću magijskih sredstava ili sotonističkih kultova postići određene nečasne ciljeve, koji često imaju zastrašujuće posljedice. Ipak, danas ima i mnogo ljudi koji smatraju da duhovi i sotona ne postoje. Naime, nagli razvoj znanosti, posebno psihologije, nameće pitanje postoje li sotona i demoni stvarno i imaju li moć opsjedati ljude, ili je njihovo spominjanje u Svetom pismu rezultat slikovitog biblijskog izražavanja, a opsjednuća nisu drugo doli psihičke bolesti? Prema stajalištu Crkve, demoni i sotona postoje, a je li neki čovjek opsjednut može se razaznati iz ova tri znaka, koja moraju sva istovremeno postojati:

  • opsjednuti govori nekim nepoznatim jezikom ili barem razumije nekoga tko taj jezik govori;
  • opsjednuti govori tajne i nepoznate stvari;
  • opsjednuti pokazuje znatno veću snagu od uobičajene.

Katolička Crkva, dakle, naučava kako je moguće stupiti u kontakt s duhovima, odnosno da se u takvim slučajevima ponekad dogodi da duh ne želi izaći iz kuće ili, štoviše, da uđe u neku osobu. Zbog toga Crkva nalaže da u svakoj biskupiji mora biti jedan službeni egzorcista, odnosno istjerivač duhova.

Egzorcista je uvijek svećenik, i to onaj koji je naročito poznat po kreposnom i pobožnom životu, a može ga na tu službu postaviti samo biskup. Naime, nužno je da to bude naročito pobožna osoba zbog toga što kod istjerivanja zlih demona demoni znaju iznositi najveće mane dotičnog svećenika i na takav način ga onemogućavati da istjera demona iz opsjednute osobe.

Donedavno su, nakon svake mise, na podnožju oltara, svećenici molili ovu molitvu sv. Mihovilu Arkanđelu, koju je sastavio papa Lav XIII., a propisao da se moli papa Pio IX.:

“Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju protiv opakosti i zasjedama đavolskim budi zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo: ti, vojvodo vojske nebeske, sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću u pakao strovali. Amen.”

No, valja skrenuti pozornost i na činjenicu kako mnogi današnji teolozi ipak smatraju biblijski govor o sotoni i demonima samo na metaforičkoj razini.


3. Teorije o tumačenju PSI-fenomena


Mnogi znanstvenici, filozofi i teolozi pokušavaju objasniti PSI-fenomene i pri tome iznose svoje teorije. Mi ćemo samo spomenuti najpoznatije.

Animistička teorija smatra da su PSI-fenomeni izazvani do sada još neispitanim sposobnostima koji svaki čovjek ima u sebi, odnosno paranormalne pojave su u stvari očitovanja nesvjesnih stanja čovjekove psihe.

Spiritistička teorija PSI-fenomene tumači kao rezultat kontakta s duhovima mrtvih osoba.

Para-fiziologijska teorija smatra da PSI-fenomene izaziva nekakva fina materija, astralno tijelo koje zatvara naše Ja.

Naučavanje teozofa i antropozofa se oslanjaju na shvaćanja budizma, hinduizma, te na egipatska i grčka tumačenja. Prema antropozofiji i teozofiji u čovjeku postoje neke unutrašnje okultne snage koje se trebaju, iako dugim i mukotrpnim vježbama, probuditi.


4. Stav Katoličke Crkve prema PSI-fenomenima


Katolička crkva se izričito protivi nekim naučavanjima, kao što su antropozofija, teozofija, spiritizam, magija i slično, ali ujedno priznaje da su barem neki PSI-fenomeni mogući. No, bitno je razlikovati religioznu mistiku (duboku suživljenost s Bogom, gdje se kao Božji darovi mogu pojaviti i nekakvi fenomeni koji se ne mogu objasniti na prirodan način) i protureligioznu magiju.

Naime, Crkva u svom govoru o mistici, slijedi primjer sv. Katarine Sijenske, sv. Ivana od Križa, sv. Franje Asiškog, patra Pija…, koji su svoja mistična iskustva imali kao rezultat molitve, meditacije i kontemplacije, pomoću kojih se sjedinjuju s Kristom. U protureligioznoj je magiji pristup sasvim suprotan: molitva i meditacija ne samo da se smatraju nebitnima, nego i suvišnima. Ako se zanemaruje i odbacuje Bog, onda je samo riječ o pokušaju ovladavanja natprirodnim silama, a to onda, prema kršćanskom shvaćanju nema vrijednosti. Čak naprotiv, na takav se način obezvrjeđuje, pa čak i odbacuje Bog i njegova providnost.

Magija se baš svojom “vjerom” u vlastitu moć razlikuje od prave vjere. Religiozan čovjek uvijek osjeća svoju malenost, svjestan da sve što on sada je, što je bio i što će biti nije rezultat nikakvog njegova napora, već je izraz Božje milosti i ljubavi. Zbog svega toga, onaj tko ima iskreno i duboko pouzdanje u Boga – Stvoritelja svega – nikada neće niti zaželjeti baviti se bilo kakvim oblikom magije, jer je svjestan da Bog vodi njegov život, a tako će i svaki novi dan biti novi dan radosti jer mu Bog u njemu uvijek snažnije otkriva svoju volju.