Odnos vjere i morala

Za nas bi vjernike vjera i moral trebali biti uvijek povezani: vjera u Boga i njegovu neizmjernu ljubav po kojoj nam je poslao i svoga Jedinorođenoga Sina da nas otkupi, trebala bi u nama izazivati duboku zahvalnost i želju da se trudimo biti što bolji, odnosno nasljedovati Krista, a moral i nastojanje oko dobra trebali bi nas poticati da svakodnevno sve više sazrijevamo u vjeri.

Stoga je dobro i važno barem ponekad se preispitati kakvi smo vjernici, jer suvremeni sekularistički način razmišljanja itekako utječe i na nas. Drugim riječima, iako mnogi ne prihvaćaju puno toga iz naučavanja Katoličke Crkve, ipak se uglavnom vole nazivati katolicima. Uočavamo tako veliku stupnjevitost unutar vjerničkih krugova, od onih koji se svim silama trude biti Kristovi nasljedovatelji, do onih koji niti se trude oko svoje moralnosti, niti razumiju puno toga iz moralnog nauka Crkve, a uz to ga i tek djelomično prihvaćaju.

Još više, osim što bismo doista trebali nastojati oko izgrađivanja moralnoga stava, odnosno stalno nastojati činiti dobro i napredovati u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, trebali bismo nastojati razumjeti uzvišenost vjerskog morala u odnosu na humanistički. Humanistički je tako moral onaj koji ide za tim da se čini dobro iz ljubavi za ljude koji nas okružuju i koji su u nekakvoj potrebi, što je itekako vrijedno, ali taj humanistički moral se zatvara u ovozemaljske sfere i isključuje Boga. Kao takav, on razvija odnos prema drugima (pomaže im) i prema sebi (usavršuje pojedinca u dobru). No, vjerski moral je još dublji, jer on uz te dvije relacije ima i odnos prema Bogu, odnosno svaki vid pomaganja drugima oblikuje iz ljubavi prema Bogu. Pri tome se vodi Dvjema zapovijedima ljubavi, po kojima prije svega i iznad svega ljubimo Boga, a onda i svoga bližnjega poradi te ljubavi prema Bogu.

Sama moralnost može biti unutarnja i izvanjska, pri čemu se prva odnosi na takav oblik moralnog djelovanja koji se čini iz osobnih uvjerenja, dok izvanjska moralnost ima izvor svoga moralnoga djelovanja u nekim drugim, izvanjskim razlozima. Kao takva, izvanjska moralnost može biti pozitivna, npr. onda kada netko poštuje crkvene zapovijedi i izvršava ih jer uviđa da su one vrijedne i da Crkva ima opunomoćenje donositi određene propise koji bi vrijedili za njezine vjernike, ali može biti i negativna, npr. kada bi netko činio dobro samo da mu se drugi dive ili zato da dobije nekakve beneficije. U tom svjetlu možemo govoriti o tri vrste izvanjske moralnosti, a to su: osobno djelovanje, odnosno takvo djelovanje u kojem osoba postupa iz uvjerenja, odnosno jer vidi vrijednost propisima koje izvršuje, nadalje može biti heteronomna, odnosno takva kada osoba ne čini dobra moralna djela iz osobnih uvjerenja, nego zbog nagrade ili kazne, te može biti teonomna, odnosno takva u kojoj se propisi izvršavaju iz ljubavi prema Bogu i bližnjima.

No, naravno, grešna nas narav često udaljuje od činjenja dobra i zato nam u tome pomaže Božja milost. Božja milost može biti trajna (habitualna) ili posvetna (posvećujuća), a odnosi se na Božji dar koji nam ulijeva u dušu po Duhu Svetom, tj. po žrtvi Isusa Krista nas oslobađa od grijeha i čini pravednicima i djecom Božjom. Božja milost može biti i djelatna, a riječ je o posebnom Božjem daru po kojem razlikujemo dobro od zla i nastojimo činiti dobro, a kloniti se zla. Postoje i sakramentalne milosti, a prema kojima nam svaki sakrament daje posebnu milost. Tako nam se npr. po sakramentu krsta briše istočni grijeh, postajemo djeca Božja i primamo milost Duha Svetoga, po sakramentu potvrde se još više usavršuje krsna milost i dublje nas vezuje uz Krista i Crkvu, po sakramentu ispovijedi brišu nam se grijesi i vraćamo se u zajedništvo s Kristom i Crkvom itd. Osim navedenih milost Crkva govori i o karizmama, nezasluženim Božjim darovima danima pojedincima na posvećenje zajednice.  One mogu biti staleške, odnosno vezane uz životni status vjernika, pa su tako drukčije one koje imaju svećenici, drukčije one koje imaju redovnici, a drukčije one koje imaju laici. Drugim riječima, svatko od njih prema svojim sposobnostima i službi koju imaju u Crkvi pridonose posvećenju zajednici. Karizme mogu biti i još posebniji Božji darovi, kao što su npr. dar liječenja, prorokovanja, dar jezika, tumačenje jezika itd.

Sve nas to potiče na stalno promišljanje o odnosu vjere i morala, jer ukoliko nema vjere onda se činjenje dobra svodi tek na humanistički moral, kojemu ni nije potreban Bog, nego je sličan djelovanju bilo koje građanske udruge koja se bori za ljudska ili neka druga prava. Mi smo, naprotiv, pozvani pronalaziti smisao i dubinu vjerskog morala i sve činiti iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Svi nastavni materijali za 3. razred SŠ