Odnos vjere i znanosti

Uvod

Nerijetko se može čuti kako su vjera i znanost u suprotnosti. Pri tome tu tvrdnju posebno ističu oni koji ne vjeruju u Boga, a time obično žele istaknuti nadmoć znanosti u odnosu na vjerovanje, prikazujući vjeru u Boga infantilnom fantazijom primitivnih osoba. S druge strane, u vjerničkim se pak krugovima želi istaknuti kako su vjera i znanost komplementarne i kako među njima nema sukoba. Kojiput se takvo naglašavanje da među njima nema suprotnosti može činiti i neuvjerljivo, odnosno naglašeno s ciljem kako bi se vjera branila i kako bi se dokazalo kako i ona ima svoju određenu vrijednost, koja nije ništa manja od vrijednosti znanosti.

Zapravo, stvari se mogu gledati višestruko, tako da je pod određenim kutom vjera podređena znanosti, pod određenim kutom one su komplementarne i vrijednosno izjedančene, a pod određenim kutom možemo govoriti o neusporedivo većoj vrijednosti vjere u odnosu na znanost. Pri tome razlikujemo odnos vjere i znanosti u onom okviru kada se na vjeru gleda iz osobnog vjerničkog iskustva, zatim govorimo o odnosu teologije, kao znanosti o Bogu, naspram ostalih, a posebno prirodnih znanosti, te govorimo o temeljnim razlikama u pristupu i jeziku koji ima znanost i pristupu i jeziku kojim progovara vjera.

Odnos osobne vjere i znanosti

Tako primjerice, ako ćemo tematici pristupiti iz čisto znanstvene perspektive, jezikom vlastitim znanstvenim istraživanjima, onda se tu vjera može činiti inferiornom jer, načelno gledano, njezin je jezik siromašniji i razumljiviji, a u tom svjetlu običniji i neznanstven. Pri tome dakako imamo u vidu svakodnevnu životnu vjeru ljudi i njihovu pobožnost. Njima naravno nije ni na kraj pameti znanstveno pristupati onome što u srcu doživljavaju, a među njima može biti onih koji sve što vjeruju nastoje racionalno sebi protumačiti, ali ima i onih koji vjeruju iz tradicije ili nekih drugih razloga koji ne moraju uvijek imati važno uporište u razumu, nego npr. u osjećajima, povijesno-kulturološkoj ili socijalnoj utemeljenosti i sl. Dakle, imajući u vidu odnos vjere i znanosti u okviru navedene domene, onda vjera može biti na neki način podređena znanosti, pogotovo jer može biti oslonjena na praznovjerne ili krivovjerne elemente, a u tom svjetlu iracionalna.

No i u toj privatnoj i osobnoj domeni i vjera, kao snažnije emocionalno iskustvo od onoga koje nudi znanost, može biti osjetno dublja, jer nudi smisao postojanja i ne ostaje isključivo u okvirima ovozemaljskih datosti, u kojima se redovito kreću znanstvena dostignuća. Uz to, ako ta osobna vjera ide za tim da se služi razumskim propitivanjem u pronalaženju vječnih istina, kako to i kaže latinska sintagma: Fides quaerens intellectum (vjera koja traži razumijevanje), onda je jasno da se za vjerovanje moraju upotrijebiti i znanstvena dostignuća i vjersko znanje, a uz to i aktivirati emocionalno-duhovne snage, dok za samu znanost vjera može biti potpuno isključena, a ona svedena na logičku stranu. Dakle, već tu možemo vidjeti da vjera može biti podređena znanosti onda kada govorimo o onim vjernicima koji vjeruju iz običaja, straha, iskrivljene pobožnosti i sl., odnosno onda kada je njihova vjera iracionalna i iskrivljena, ali možemo govoriti i o nadmoći vjere nad znanošću, ukoliko je ona razumski utemeljena i pokušava dati odgovore na egzistencijalna i vječna pitanja koristeći sva raspoloživa dosadašnja ljudska znanja. U tom okviru, znanost koja bi odbacivala svu tu dubinu vjerskog iskustva, bila bi po sebi vrlo siromašna i zatvorena u neke oskudne okvire iz kojih ne može dati bitne životne odgovore, niti može ostvariti dinamizam napredovanja, nego tek stagnirati.

Zato se ovdje lijepo može primijeniti misao jednog od najvećih svjetskih znanstvenika svih vremena – Alberta Einsteina – a koji kaže da je znanost bez vjere hroma, a vjera bez znanosti slijepa. Drugim riječima, i vjera i znanost su ne samo potrebne, nego su po sebi komplementarne, ali ako jedna isključuje drugu, onda ona druga gubi na svojoj uvjerljivosti i vrijednosti.

Odnos teologije i drugih znanosti

Ako pogledamo drugu domenu, a to je usporedba teologije kao znanosti o Bogu s ostalim, napose prirodnim znanostima, onda je nerazumno, neznanstveno i uskogrudno tvrditi da teologija nije znanost. Štoviše, u određenom, ali itekako racionalno utemeljenom pristupu, s punim se pravom može reći da su teologija i filozofija izvorište svih znanosti. Naime, od početka ljudskog postojanja čovjek se propituje o smislu života, o mogućnosti postojanja Boga ili bogova, o mogućnosti postojanja zagrobnog vječnog života itd., a to su upravo pitanja koja su utjecala na nastanak i oblikovanje filozofije i teologije. U tom svjetlu posebno se npr. mogu istaknuti doprinosi starih Sumerana, Egipćana, Grka, Rimljana, kao i mnogih drugih naroda, a onda poglavito doprinos kršćanstva, kao jednog sasvim novog pogleda na Božje postojanje i vječnost. S druge strane, znanost, onako kako ju mi danas definiramo, mlađeg je datuma i nastala je većim dijelom iz nekih drugih pobuda, kao što su društvena, politička ili ekonomska previranja.

Ako pak stvar pogledamo uže, u svjetlu teologije kao znanosti, odnosno kao dobro promišljenog i precizno logičkog sustava vjerovanja, onda i tu možemo istaknuti kako je ona prisutna kod starih spomenutih i nespomenutih naroda, da se izučavala i oblikovala u različitim školama, te da je obično bila toliko usko povezana uz filozofiju da se ne mogu uvijek prepoznati i odrediti njihove granice. Za nas je dakako posebno značajan razvoj teološke misli unutar kršćanstva, a njega pratimo od samih početaka. Tako su se vrlo brzo pokazali prijepori oko određenih pitanja, posebno u okviru nastajanja različitih i mnogovrsnih hereza, a to je zahtijevalo duboko logičko promišljanje koje je teologiji dalo veliki i značajan zamah. U tom smislu takve su rasprave, zbog kojih su se sazivali crkveni sabori, izrodile veliki broj crkvenih otaca, naučitelja i drugih kršćanskih pisaca, koji su teologiji kao znanosti dali izvrstan temelj. Između ostalih, na Istoku su tako posebno važnu ulogu odigrali sveti Bazilije Veliki, sveti Grgur iz Nise, sveti Grgur Nazijanski, sveti Atanazije i sveti Ivan Zlatousti, a na Zapadu sveti Ambrozije, sveti Augustin, sveti Jeronim i sveti Grgur Veliki.

Povrh toga, katolička je teologija imala svoj veliki zamah u srednjem vijeku, posebno u skolastičko vrijeme (od 9. do 15. st.). Pojam skolastika dolazi od lat. scholasticus, što znači školski, a svoj korijen vuče od. grč. σχολαστιϰός, tj. skolastikós, što znači onaj koji uči, učitelj. To je vrijeme posebnog nastojanja da se vjera protumači znanstvenim i logičkim zakonitostima, a pri tome je bila snažno oslonjena na Aristotelovu misao. Posebno su se u tom svjetlu istaknula sedmorica teologa, koji se kadšto poradi svoje veličine nazivaju i sedmorica doktora. To su: Roscelin iz Compiègnea, sv. Anselmo Canterburyjski, Guillaume de Champeaux, Petar Abélard, sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski i bl. Ivan Duns Škot. S obzirom na povezivanje znanosti i vjere na aristotelovskim zasadama naročit je doprinos dao sveti Toma Akvinski, a u tom je svjetlu posebno vrijedno spomenuti njegovo kapitalno djelo Teološka suma (Summa Theologiae).

Razvoj znanosti i sveučilišta u Europi sve do novoga vijeka bio je usko vezan uz Crkvu, a današnje znanosti, u onim okvirima kako se poimaju, svoj korijen upravo vuku iz teologije, te iz filozofije, koja se nazivala ancilla theologiae (sluškinja teologije). Naime, filozofski koncept logičkog promišljanja upotrijebljen je u službi racionalnog potkrjepljanja teoloških tvrdnji i znanstveno-teoloških dosega, što znači da je u euoropskim okvirima do novoga vijeka teologija bila najvažnija znanost.

U 16. i 17. st. dolazi do nastanka i oblikovanja svjetovnih znanosti, koje započinju svoj razvojni put odvojen od teologije, ali su temeljni koncepti i načini empirijskog istraživanja ostali utkani i vidljivi u svemu onome što su baštinili iz prethodnog razdoblja, odnosno od teologije. Štoviše, do tada se koncept studija temeljio na ove četiri grane: teologija, filozofija, crkveno pravo i umijeće, što znači da sve kasnije znanstvene discipline proistječu iz njih. Razvojem pak prirodnih znanosti i njihovim odvajanjem od Crkve, nisu prestale postojati ni filozofija ni teologija, nego su se nastavile razvijati, pronalazeći i međusobno svaka svoj put.

U tom svjetlu smiješno je i znanstveno neutemeljeno tvrditi da teologija nije znanost, u jednakoj mjeri kao što bi bilo neutemeljeno npr. tvrditi da povijest, matematika, biologija ili sociologija nisu znanosti. Jednako tako, znanstveno je neutemeljeno tvrditi da je vjera, kao objekt teološkog proučavanja, u suprotnosti sa znanošću, u istoj mjeri kao što bi bilo npr. neopravdano i nerazumno tvrditi da proučavanje srednjega vijeka unutar povijesti nije znanstveno utemeljeno. Drugim riječima, svaka znanost ima svoj objekt istraživanja i svoje metode kako ta istraživanja provodi, pa samim time što se oni razlikuju od znanosti do znanosti nema opravdanog i racionalnog utemeljenja to jednima priznati, a drugima odricati.

S obzirom na to, valja podsjetiti na današnju klasifikaciju znanosti, a prema kojoj se sve znanosti dijele na prirodne, tehničke, biomedicinske, biotehničke, društvene i humanističke, te još na umjetnička i interdisciplinarna područja. Teologija spada u humanističke znanosti, a dijeli se na ova teološka područja: dogmatska teologija, moralna teologija, pastoralna teologija, egzegeza, crkvena povijest, biblijska teologija, fundamentalna teologija, patristika i kršćanska književnost, liturgika, ekumenska teologija, kanonsko pravo, religiozna pedagogija i katehetika, te socijalni nauk Crkve. Još više, s obzirom da se unutar teologije proučavaju znatno šira područja od svih drugih znanosti, odnosno s obzirom da ona podrazumijeva proučavanje različitih znanstvenih disciplina i onih područja koja su se razvila u samostalne znanosti, takva tvrdnja koja bi teologiji oduzimala znanstvenu stranu još je više neopravdana.

Naime, unutar teologije se duboko i ozbiljno npr. proučava crkvena povijest, a time se podrazumijeva i dobro poznavanje opće povijesti; slično se odnosi i na patristiku i kršćansku književnost, tj. proučavanje ostavštine crkvenih otaca i pisaca, za što je potrebno dobro poznavanje opće povijesti, filozofije, geografije, književnosti, filologije i drugih znanstvenih disciplina; zatim egzegeza i biblijska teologija zahtijevaju dobro poznavanje povijesti, književnosti, filologije, geografije, arheologije itd.; moralna teologija podrazumijeva određeno poznavanje biologije, medicine, biomedicinskih, pravnih i drugih znanosti; crkveno pravo zahtijeva poznavanje svjetovnog prava; pastoralna teologija i religiozna pedagogija traže poznavanje sociologije, psihologije, pedagogije, demografije, informacijskih i komunikacijskih znanosti itd.; socijalni nauk Crkve traži poznavanje politologije, ekonomije, sociologije itd. Slično se i za ostale teološke grane zahtijeva poznavanje drugih znanstvenih disciplina, a najviše povijesti. Pri tome se teologija u svojim istraživanjima koristi najčešće istim onim metodama koje su vlastite navedenim znanstvenim područjima. Sve to pokazuje kako teologija kao znanost za objekt svoga istraživanja ima daleko najšira područja od bilo koje druge znanstvene discipline, pa je i to već jasan pokazatelj koliko su iracionalne tvrdnje koje teologiju odbijaju nazivati znanošću.

Dakle, s obzirom na sve rečeno i s obzirom da teologija znanstveno proučava vrlo široka područja, koristeći vrlo raznolike metode istraživanja, nipošto se ne može reći da su znanost i vjera u suprotnosti. Ipak, valja imati u vidu da znanstveni i teološki govor imaju svoje posebne zakonitosti, odnosno da teologija uvijek svoja istraživanja čini imajući u vidu dobro vjere i spasenje duša, pa se u tom svjetlu može uočiti i njihova međusobna različitost.

Različit pristup vjere i znanosti

Kad se govori o odnosu vjere i znanosti, onda se obično na vjeru gleda površno, bez esencijalne povezanosti s teologijom kao znanošću, odnosno bez takve povezanosti iz koje bi se zaključilo da vjera svoju snagu i vrijednost prima upravo iz teologije. Drugim riječima, vjera jednog katolika po sebi se ne može i ne smije odvojiti od teologije, nego se naprotiv razvija na temelju najizvrsnijih teoloških doprinosa, razrađenih na temelju Objave i Predaje, a koja je Crkveno učiteljstvo uobličilo i odredilo da se po njima treba vjerovati i živjeti. Ukoliko takve povezanosti nema, onda nije riječ o pravoj vjeri katolika, nego o oblicima praznovjerja ili o nekim drugim iskrivljenim oblicima vjerovanja. Ispravna i s učenjem Katoličke Crkve usklađena vjera ne može biti u suprotnosti sa znanošću, jer je utemeljena na teologiji.

Međutim, povrh toga valja imati na umu da se strogo znanstveni govor razlikuje od govora vjere. Dok je prvi utemeljen na empirijskim istraživanjima, drugi je utemeljena na spoznaji žive Božje prisutnosti u svakodnevnom životu, a iz čega se crpi smisao svega, ali bez odbacivanja pozitivnog znanstvenog doprinosa. Zato se u vjerničkim krugovima voli reći da je prava teologija teologija koljena, odnosno ono i onakvo razumijevanje Božje ljubavi koje se istina stječe i učenjem, ali još više kroz molitvu, svetu Misu, odricanje i druga djela milosrđa i pokore. Drugim riječima, sve ono što se uči u okviru teologije nije svrha samo sebi, niti se zaustavlja samo na znanstvenom doprinosu, nego mu je cilj privesti ljude spasenju i svima otkriti Božje milosrdno lice.

U tom je svjetlu razumljivo da možemo govoriti kako o znanstvenicima vjernicima, tako i o vjernicima znanstvenicima. Prvo se odnosi na one znanstvenike koji nisu teolozi, nego se bave drugim znanostima, a istovremeno vjeruju u Boga i to im vjerovanje pomaže bolje razumjeti područje kojim se bave i cjelokupnu znanstvenu i neznanstvenu stvarnost. Vjernici znanstvenici su pak primarno teolozi, a uz teologiju se bave i nekim drugim znanostima. Povijest nam bilježi više važnih imena i iz jedne i iz druge skupine, a između ostalih mogu se npr. spomenuti ovi:

Isaac Newton (matematičar i fizičar)
Nikola Kopernik, svećenik (astronom)
Galileo Galilei (fizičar)
Louis Pasteur (mikrobiolog)
James C. Maxwell (elektrotehničar)
Johannes Kepler (astrofizičar)
Blaise Pascal (matematičar i fizičar)
Francis Bacon (filozof)
Ruđer Bošković, svećenik (fizičar i matematičar)
Gregor Mendel, svećenik (genetičar)
Michael Faraday (fizičar i kemičar)
Lord Calvin (fizičar)
Georges Lemaître, svećenik (matematičar i astronom)
Alessandro Volta (fizičar)
Max Planck (fizičar)
Pierre Teilhard de Chardin, svećenik (geolog i paleontolog)
Jean-Antoine Nollet, svećenik (fizičar)
Giuseppe Mercalli, svećenik (vulkanolog)
i mnogi drugi…

Sve njih karakterizira činjenica da su u svojim istraživanjima ne samo pronašli mjesta za Boga, nego im je upravo vjera davala jasniju sliku na samu znanost i na cjelokupnu stvarnost. Pri tome su jasno razumjeli i ulogu razuma i ulogu vjere u svome životu, te su iz njihove komplementarnosti i stvarali velika znanstvena djela. Oni su itekako razumjeli značenje starih teoloških načela: Credo ut intelligam (Vjerujem da bih spoznao) i Fides quaerens intellectum (Vjera traži razumijevanje). Drugim riječima, životno su razumjeli da vjera dobiva jasnoću od razuma, a razum dobiva smisao od vjere.

Ipak, čini se da se poseban, iako u biti prividan sukob znanosti i vjere osjeća kad je u pitanju govor o nastanku svijeta. Tako se obično vjernicima zna spočitavati da su intelektualno nazadni ukoliko prihvaćaju Sveto pismo, a posebno ono što u njemu piše o nastanku svijeta i čovjeka. Nasuprot takvom razumijevanju, redovito se stavlja vrijednost Velikoga praska i evolucije, ali se pri tome redovito prešućuje činjenica da su tvorci obje navedene teorije teolozi. Tako je teoriju Velikoga praska osmislio belgijski svećenik Georges Lemaître (1894.-1966.), matematičar i astronom, a po naravi stvari je razumljivo da u tom svom dostignuću nije isključio ni Boga Stvoritelja ni značenje vjere. Isto se ne može reći za teoriju evolucije, čije je temeljne postavke ponudio engleski prirodoslovac Charles Darwin (1809.-1882.), koji se u kasnijem životu deklarirao kao agnostik, ali je u mladosti studirao i završio anglikansku teologiju i pripremao se postati anglikanski svećenik. No, bilo kako bilo, ovdje valja istaknuti kako znanstveni pogled na stvaranje i razvitak svijeta, kao i znanstveni pogled na stvaranje i razvitak čovjeka, u svojoj biti ne proturječi svetopisamskom govoru, nego je riječ o različitom načinu izražavanja, od kojih je jedno vlastito znanstvenom, a drugo teološkom rječniku. O tome smo već pisali u dva naslova, pa ovdje na njih samo upućujemo poveznicama: Prirodoznanstveno tumačenje nastanka svijeta i Svetopisamsko tumačenje stvaranja svijeta i čovjeka.

Zaključak

S obzirom na sve rečeno, možemo zaključiti da su razum i znanost vrlo važni, ali ukoliko bi isključivali vjeru, zatvorili bi se u racionalnu stvarnost koja je u stanju donekle razumjeti i protumačiti materijalni svijet, ali o duhovnom ne može izreći ništa. Svakome je jasno da se ljudski život ne sastoji samo od bioloških i materijalnih datosti, nego da još veću ulogu igraju one duhovne i teško dohvatljive vrijednosti. To su primjerice sreća, ljubav, istina, ljepota, dobrota, vjera, nada itd., jer po njima ljudsko postojanje dobiva svoj smisao. Međutim, sve te vrjednote, a posebno vjera ne mogu postići pravu svrhu ukoliko bi isključivale razum, jer nam upravo razum pomaže dublje spoznati Božju uzvišenost i njegov naum s čovjekom i čovječanstvom. Zato možemo ponoviti Einsteinove riječi da je znanost bez vjere hroma, a vjera bez znanosti slijepa. Drugim riječima, ako su ispravno shvaćene i ispravno korištene, vjera i znanost nikako ne mogu biti u sukobu, nego se međusobno nadopunjuju i osvjetljavaju ono područje kojim se same izravno ne bave.