»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

Odsutno kršćanstvo


U novije vrijeme pravo na sakrament postalo je neotuđivo, a vjerničko znanje koje prethodi primanju sakramenta opcionalno i nepotrebno.  Govori se o kršenju prava na sakrament, ali se ne govori o kršenju prava Crkve da zahtijeva minimum znanja za primanje sakramenta. Dok se pravo biti liječnikom, pilotom, kapetanom broda, odvjetnikom potvrđuje znanjem, studijem i diplomom, pravo na sakrament ne mora se izgleda potvrditi nikakvim religioznim znanjem i obrazovanjem.  Ne radi se o pojedinačnim slučajevima, kada se zbog objektivnih okolnosti (recimo teška bolest, smrtna pogibelj) neznanja sakrament može i mora podijeliti. Ne govorimo čak niti o redovitim načinima primanja sakramenata. Mislimo na klimu koja inzistira na pravu na sakrament povezanu s pravom na neznanje. Ne govorimo o količini religioznog znanja, pohađanju školskog i župnog vjeronauka, nego o posebnoj klimi koja se temelji na osjećaju ili stavu da su sakramenti po sebi nevažni i nažalost nužno zlo koje vjernik mora proći kako bi došao do formalnog i službenog statusa da je kršten, pričešćen, krizman i u crkvi vjenčan.  Klima o kojoj je riječ može se čuti u onom stavu nekih mladih vjernika koji izričito i javno kažu da kad se krizmaju više nikada neće doći u crkvu. Što ih je dovelo ili dovodi to takvog stava? Što ih dovodi u stanje razmišljanja da je crkveno vjenčanje nužno zlo da se umiri rodbinu s obje strane dok za njih dvoje crkveno vjenčanje nema nikakvog vjerničkog i sakramentalnog značenja? Gdje leži ako ne odgovor, a ono barem srž problema koji se manifestira stavom o nevažnosti i nepotrebnosti sakramenata?

Kada je pravo na određenu stvar povezano s neznanjem o njoj i kada nema naznaka da se želi više znati, rađa se fenomen odsutnog kršćanstva. Odsutnost kao fenomen egzistencije čovjeka povezana je s dva druga fenomena: nezainteresiranost i ravnodušnost. Kada čovjek kroz određeno vrijeme i kroz duži period biva nezainteresiran za nešto s vremenom postaje ravnodušan prema tome. Kao kada u braku muškarac i žena izgube interes jedno za drugo, uskoro postaju ravnodušni i konačno postaju odsutni iz braka i zajedničkog života. I što je posebno važno naglasiti, prestaje potreba i želja da se svoga suprugu ili supruga dublje upozna. Odsutnost uvijek generira odbacivanje znanja i prihvaćanje neznanja kao legitimnog stava na koji se ima pravo. Drugim riječima, nisam zainteresiran, ravnodušan sam, onda ne moram niti želim znati išta o tome. Odsutno kršćanstvo koje se javlja na različitim razinama kršćanskog života kao fenomen ne zaobilazi ni stvarnost primanja sakramenata i neznanje o kojem se govori kao problemu, ne mora biti nužno plod nedolaska na vjeronauk za sakramente. Ono je ponekad puno dublje i ozbiljnije i rezultat je odsutnog kršćanstva. Kršćanstva koje koristeći nezainteresiranost i ravnodušnost stvara u čovjeku stav kako je neznanje najbolji i najrazumniji način ponašanja prema sakramentima i njihovom primanju.

Sakramenti kao vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti imaju za cilj ponuditi čovjeku spasenje. Postavlja se pitanje koliko čovjek, čak i kršćanin vjernik, danas vjeruje u spasenje i vjeruje da ima besmrtnu dušu? Koliko ih vjeruje u raj, pakao i čistilište? Koliko ih vjeruje u postojanje đavla? Koliko ih vjeruje u postojanje grijeha? Sva ova pitanja čvrsto su povezana sa sakramentima i njihovim svrhama zašto ih kršćanin treba primati. Međutim, odsutno kršćanstvo sva ova pitanja briše s horizonta kršćaninova pogleda i pitanje sakramenata time prestaje biti pitanje spasenja čovjeka, a time sve teološko i vjerničko znanje sposobno ponuditi određene odgovore na ta pitanja biva izbrisano i uklonjeno. Naravno, kada se izbriše jedan cijeli teološko-eshatološki horizont ljudskog života, kršćaninova života, odmah se javlja pitanje: Što će mi sakramenti? Čemu oni služe? Zašto ih primati? Ali ako je teološko-eshatološki horizont i pogled na spasenje čovjeka izbrisan, sakramenti gube svoju svrhu i sadržaj. I s obzirom da je teološko-eshatološki horizont spasenja izbrisan, ni sam kršćanin ne može pronaći zadovoljavajući odgovor na pitanje što će mu sakramenti. Jer nema teološko-eshatološkog pogleda na svoje osobno spasenje doći će do nezainteresiranosti (što će mi sakramenti ako je govor o mom osobnom spasenju izbrisan) i ravnodušnosti (jer je govor o mom osobnom spasenju izbrisan onda govor o grijehu, smrti, uskrsnuću, raju, paklu, čistilištu, đavlu, Bogu, Kristu su besmisleni), što će onda kršćanina odvesti u svijet odsutnog kršćanstvaOdsutno kršćanstvo je stoga pitanje osobne kršćanske vjere u stvarnosti na koje se sakramenti odnose.

Odrasli kršćani se uvijek mogu uhvatiti za argument kako je za djecu jedan takav pristup sakramentima izuzetno teško shvatljiv. Ali zašto se ne bi odrasli kršćanin kojemu je takav pristup shvatljiv trudio i potrudio podučavati dijete o mjestu sakramenata u vjerničkom životu? Ne bi li dijete kroz godine roditeljskog poučavanja moglo i puno bolje i jasnije, nego kod bilo kojeg vjeroučitelja ili župnika, shvatiti na što se odnose sakramenti i što znači primati sakramente? Primanje sakramenata je sve češće pod utjecajem odsutnog kršćanstva. Treba ih primiti radi reda, naučiti znanje napamet da se riješi vjeronauk, ponekad smo unaprijed nezainteresirani i ravnodušni prema sakramentima, ali to radi mira u kući vješto krijemo.

Ne upućuje  li prisutnost odsutnog kršćanstva na jedan zajednički i duboki problem koji nas sve u Crkvi donekle pogađa od primatelja do djelitelja sakramenata? Ne osjeća li se pomalo tu i tamo prisutnost odsutnog kršćanstva u svima nama kada je riječ o sakramentima? Nije li nam se dogodio određeni zaborav odnosa sakramenata i spasenja, ne zaboravljamo li svoje osobne teološko-eshatološke horizonte spasenja bilo da sakramente primamo ili podjeljujemo? Jer odsutno kršćanstvo je zaborav teološko-eshatološkog horizonta mog osobnog spasenja i mjesta sakramenata u njemu. Ali ako je taj horizont zaboravljen, onda i sakramenti prestaju imati značenje i postaju nerazumljivi. Kada čovjek nešto zaboravi i na to više ne misli s vremenom prirodno prema tome postaje nezainteresiran i ravnodušan. Odnosno postaje odsutan i teško ga je ponovo zainteresirati i oduševiti za ono prema čemu je pokazivao znatiželju i veliku želju za znanjem i spoznajom. Kada izbrišemo teološko-eshatološki horizont spasenja postajemo odsutni iz sakramentalnog života jer smo već od prije za njih nezainteresirani i prema njima ravnodušni.

Kada slušamo i čujemo kod mladih ljudi koji pitaju što će im sakramenti i čemu služe i da je riječ o nečemu nerazumljivom i neshvatljivom nije to isključivo nekakav bunt mladih protiv Crkve, vjeroučitelja, župnika. Riječ je i o kritici nas odraslih vjernika i učitelja vjere koji ne bismo ni znali da smo žrtve odsutnog kršćanstva da netko od tih mladih ljudi ne postavi pitanje na satu vjeronauka: Što će mi sakramenti, čemu služe i zašto bih o njima trebao nešto znati? Odgovor na ova pitanja nije uvijek zahtjev da se nauči napamet i za ocjenu, ponekad ova pitanja trebaju vratiti u prvi plan onaj teološko-eshatološki horizont našeg spasenja koji može ponuditi pravi odgovor, horizont koji smo možda pomalo danas i zaboravili.