Novu ustanovu posvećenog života, prema doskorašnjoj odredbi Zakonika kanonskog prava (kan. 579), mogao je na svom području osnovati dijecezanski biskup, s tim da je prije trebao zatražiti mišljenje ili savjet Apostolske Stolice. Budući da traženje toga mišljenja nije bilo nužno za samu valjanost osnivanja nove ustanove (usp. ZKP, kan. 10), događalo se da su nove ustanove, redovničke i svjetovne, ponekad osnivane i bez toga. A osnivane su bez pridržavanja i nekih drugih kanonskih normi o uvjetima i elementima potrebnim za osnivanje neke ustanove posvećenog života.
Da bi se unijelo više reda u Crkvu i spriječilo ishitreno osnivanje novih ustanova posvećenog života, najprije je Rimska Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života objavila 11. svibnja 2016. odredbu, potvrđenu od pape Franje, da mišljenje Apostolske Stolice treba obavezno zatražiti, i da je nevaljano osnivanje nove ustanove ako se to mišljenje ne zatraži. Odredba Kongregacije, čini se, nije imala osobitog učinka, što je ponukalo papu Franju te je sastavio i 1. studenoga 2020. objavio motuproprij: „Authenticum charismatis“, u kojem se govori o ustanovama posvećenog života u Crkvi i pitanje njihova osnivanja nanovo regulira.
U tom motupropriju, iznoseći najprije što karakterizira ustanove posvećenog života, Papa preuzima iz svoje ap. pobudnice: Evangelii gaudium (od 24. studenoga 2013.) i ponavlja: „Jasni znak vjerodostojnosti neke karizme njezina je crkvenost, njezina sposobnost da se skladno uklopi u život svetog Božjeg naroda za dobro svih“ (br. 130). Ističe potom kako vjernici imaju pravo da ih pastiri upoznaju o vjerodostojnosti karizmi i pouzdanosti onih koji se predstavljaju kao utemeljitelji novih ustanova; da je crkvena odgovornost pastira partikularnih ili mjesnih Crkava rasuđivati o crkvenosti i vjerodostojnosti karizmi, te da je dužnost pastira odgovoriti na darove koje Duh pobuđuje u partikularnoj Crkvi, velikodušno ih prihvatiti, ali pazeći pritom da, kako upozorava 2. vatikanski sabor u dekretu: Perfectae caritatis, „nesmotreno ne nastaju beskorisne ili za život nepotrebne ustanove“ (br. 19).
Papa nadalje ukazuje i na ulogu ili zadaću Apostolske Stolice da prati pastire u procesu razlučivanja koji vodi do crkvenog priznavanja neke nove redovničke ustanove ili družbe apostolskog života, pa navodi riječi pape Ivana Pavla II. iz njegove postsinodalne ap. pobudnice: Vita consecrata (od 25. ožujka 1996.), da životnost novih ustanova i družbi „treba procjenjivati vlast Crkve, na koju spada odgovorno ispitivanje bilo da bi se provjerila vjerodostojnost nadahnjujućeg cilja bilo da se izbjegne pretjerano umnožavanje ustanova međusobno sličnih, iz čega proizlazi rizik štetnog usitnjavanja na odveć male skupine“ (br. 12).
Na kraju je Papa u pogledu osnivanja novih ustanova posvećenog života, umjesto dosadašnjega, donio novi kanon 579., koji glasi: Dijecezanski biskupi, svaki na svojem području, mogu formalnim dekretom valjano osnivati ustanove posvećenog života iza kako Apostolska Stolica dadne odobrenje.
Prema tome, od 10. studenoga 2020., kada je nova odredba stupila na snagu, dijecezanski biskupi mogu na svom području zakonito i valjano osnivati nove ustanove posvećenog života samo nakon što ih prethodno odobri Apostolska Stolica.
U obrazloženju te odredbe, sukladno onom što je papa Franjo naveo u svom pismu: Lettera ai Consacrati (III, 5), od 24. studenoga 2014., upućenom pripadnicima ustanova posvećenog života, kaže se da nova ustanova posvećenog života, premda nastaje u nekoj biskupiji ili partikularnoj Crkvi, „dar je Crkvi, rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sva je orijentirana na Crkvu, … i kao dar Crkvi nije neka izolirana ili marginalna stvarnost, nego joj intimno pripada, nalazi se u samom srcu Crkve kao odlučujući čimbenik njezina poslanja“, i ima važnost na širem horizontu sveopće Crkve, te stoga treba biti službeno odobrena od Apostolske Stolice, na koju jedinu spada konačni sud o njoj.