Skip to content

Oko karaktera katoličke štampe


Između informativnosti i načelnosti


Nije odlika naše današnje katoličke generacije, da logično misli, da analizira probleme, da dobro razlikuje pojmove, da se jasno izražava. I mi smo katolici pod uplivom duha vremena, u kojem živimo: današnji ljudi ne vole refleksije; zadovoljuju se radije impresijama; vole jaku riječ, parolu, frazu, nego misao. A nada sve vole slobodu od svih obveza: novosti, promjene, paradokse svake vrsti.


Nekritičnost. Podlijeganje tuđim utjecajima


Tako i u pitanju karaktera katoličke štampe sve više podliježemo modnim kriterijima i modnom ukusu. Sve mora biti originalno: lice lista mora se neprestano mijenjati; stalne rubrike više ne pale; tekstovi moraju biti ispretrgani; slike ultramoderne. I od katoličke štampe traži se danas prije svega “informativnost”. I senzacionalnost. O svemu treba pisati: sve treba registrirati. Najviše ono, o čemu se najviše govori i što “šokira”. Kao izazov. Kao novost. Bez puno komentara. Bez dociranja. Svačije mišljenje valja čuti i iznijeti. Svaku pojavu i pokret notirati. A čitatelj, a publika, neka odabire i sudi! Ne treba im ništa unaprijed sugerirati. Vrijeme je slobode, čovječanstvo je danas punoljetno. I omladina!

I naši se ljudi ugledaju u profanu štampu. Onu popularnu i masovnu, koja se voli nazivati “informativnom”; za razliku od one “angažovane”, koja propagira neke određene zasade i istine: ideje i shvaćanja, koja hoće da se nametnu kao jedino ispravna.


Informativna štampa. Dva tipa


Nije, dakako, ni ta “informativna” štampa jednoga tipa. Sva se ona, uglavnom, čuva angažovanja i teza. Sva ona hoće da bude “neovisna” i “slobodna”. Iznosi više činjenice, novosti, događaje, nego sudove. Općenito se drži daleko od zauzimanja definitivnih stavova. Prepušta publici, da događaje ocjenjuje, kako hoće: pozitivno ili negativno, sa simpatijom ili sa antipatijom. Ako što komentira, komentira obično bez obveze i za koga. Donosi li već neki komentar, ne preuzima za nj odgovornosti. Prepušta je auktoru; spremna je odmah donijeti i protivno mišljenje. Više se obazire na publiku, nego na one, koji u listu pišu. Rijetko i nerado afrontira “javnome mišljenju” i “većini”.

Postoje ipak i u toj, “informativnoj”, štampi dva glavna tipa. Jedan koliko, toliko ozbiljniji, koji štuje i, uglavnom, respektira barem one fundamentalne i elementarne principe morala, ukusa, kulture, i onaj drugi, koji uopće ne zna za drugi kriterij osim poslovnog uspjeha, tiraža, dobiti, zahtjeva i očekivanja publike. To je tzv. “boulevardska”, ulična, — u stvari trgovačka, — štampa, štamparski “business”. Ona donosi sve, što odgovara ili laska instinktima mase i što će doprinijeti, da se list više kupuje, a zapravo da se na njemu što više zaradi, pa makar to predstavljalo i dekadencu, i kulturni nazadak. Najviše prostora posvećuje takva štampa senzacijama, sportu, društvenim skandalima i pikanterijama, kriminalnoj kronici, seksusu i pornografiji.

Razumije se, kad je govor o katoličkoj štampi, ovaj drugi tip ne dolazi u obzir, i nitko ga među katolicima ne kopira, — i ako, dakako, — na zapadu, — već ima i magazina i zabavnih i ilustrovanih časopisa, koji bi htjeli da kotiraju kao katolički i računaju i sa katoličkom publikom, a popuštaju, osobito u ilustracijama, ukusu, koji očito nije ni zdrav ni religiozno korektan. Više katolička štampa podliježe onom prvom tipu informativnosti: tipu, koji je u modernom svijetu odavna definitivno legalizovan, pa nekako i sankcioniran kao, praktično, najbolji. Osobito se to opaža u posljednje vrijeme, iza II. vatikanskog sabora, čije se direktive o slobodi savjesti i o dijalogu s ljudima, koji drukčije misle, praktično i od mnogih katolika tumače i previše široko: u smislu, koji je vrlo blizu subjektivizmu i relativizmu u gledanju na probleme života. I one filozofske, i one moralne, i one religiozne. 0 istini bi imali suditi pojedinci: “po svojoj savjesti”. A gdje se njihove ocjene razilaze, valja ih tretirati kao jednakopravne. Ne smije se nijedna drugima preferirati: valja ljudima ostaviti punu slobodu, da ih, svagdje, iznose i brane.


Protiv subjektivizma i relativizma. Za objektivne norme


Samo i odviše je očito, da su takve teze ne samo pretjerane i jednostrane, nego i načelno krive. Dosljedno i do kraja primijenjene one, logično, vode u idejnu i ćudorednu anarhiju. Ljudski život i stvaranje ostaju bez normativnih i čvrstih regulativa. Sve se može povlačiti u sumnju; sve se može nijekati; sve se smije raditi. A to je apsurdno.

Ima život i svoje objektivne norme. Ima i svoju metafiziku. Zdrav, normalan, ljudski um koješta u životu smatra evidentnim. Zakone mišljenja na primjer. Logiku na primjer. Pa i mnoge etičke norme. I one predstavljaju, u najmanju ruku, kao kod Kanta, “kategorički imperativ”. Uvijek je čovječanstvo u njih vjerovalo. Da ih obezvrijedimo, upali bismo’smjesta u pravno i društveno bezvlađe, u životinjstvo. Istina i dobro ne rađaju se iz čovjeka; istina se i dobro čovjeku nameću: kao nešto transcendentalno. Ni sloboda ličnosti ni sloboda savjesti nijesu apsolutne. Moraju respektirati te više norme: samo se u njihovim granicama smiju kretati. Čovjek mora te više norme najprije naći, upoznati, a onda i prihvatiti.

Iako ima fizičku slobodu i mogućnost, da ih zaniječe i ignorira, nema moralne. Niječe li ih, ne radi po savjesti, nego protiv savjesti. Razara život i društvo, ne gradi ga. Nikada ga to ne će ni duševno zadovoljiti, ni stvarno i trajno usrećiti. Morat će za to, kad li, tad li, nekome odgovarati.


Prava istine i dobra


Nije sve u životu ni jednako ni jednakopravno. Ima dobro i zlo. Ima istina i zabluda. Ima pravda i nepravda. Ne može nitko prema tim kategorijama biti neutralan. Dobro, pravdu i istinu mora prihvatiti; zlo, nepravdu i zabludu mora otkloniti, osuditi, pobijati. To od njega traži jedan viši, vječni, zakon, koji nam je, svima, upisan u dušu i koji je o nama neovisan. To traži objektivni poredak stvari. U nama i oko nas.

Oduvijek su ljudi taj viši zakon i taj objektivni poredak nazivali “prirodnim zakonom”. I za njim su nazirali, gledali, jedan nadljudski, apsolutni, um i volju. A taj apsolutni um i volja, to je, po općem uvjerenju čovječanstva, Bog. Osobni Bog.

Svaki se čovjek mora u životu opredjeljivati prema tome, božanskom, zakonu. I mora ga poštivati. I mora ga braniti. I kad se radi o drugima. I kad govori, i kad piše. Mora nečemu u životu biti pristaša, a nečemu protivnik. Mora nešto hvaliti i odobravati, a nešto kuditi. Nijedan čovjek i nijedna ljudska ustanova ne nalaze se iznad toga; nijesu od toga izuzeti. Nema u tim stvarima ljudskoga suvereniteta.

Nije, očito, od toga zakona izuzeta ni štampa. Ne može se ni ona staviti samo u ulogu registratora i promatrača. Mora uvijek biti i kritičar i sudac. Mora se i angažovati. Ondje, gdje se radi o bitnoj i jasnoj razlici između zla i dobra, istine i laži, apsolutno, odlučno, uvijek. U stvarima sa moralnoga gledišta indiferentnima ili nejasnima, relativno. Mora simpatizirati s onim, što joj se čini bolje. Ili, barem, tražiti to bolje. Sa doličnom objektivnošću i širinom, ali i s voljom i spremnošću, da se stavi u službu istini i dobru, iza kako ih otkrije.


Elementi informativnosti u katoličkoj štampi


Čim smo to jedanput konstatovali, svatko odmah vidi, u čemu se sastoji razumna i pravilna informativnost štampe. U tom, pozitivnom, smislu štampa je informativna, kad nastoji da svojim čitateljima dadne što više zdrava materijala u ruke i da im u što više stvari iz života omogući solidan i kritičan uvid. Da ih upozna sa što više problema, koji ih interesiraju: i to što svestranije i što objektivnije. Da proširi njihov duševni vidokrug, njihove horizonte. Da im, u što više problema, olakša pravilnu orijentaciju i sud. Pa da ih i plemenito zabavi. No nikada ona ne smije u jednakoj mjeri puštati i zlu i dobru, da preko nje govore i stiču publicitet. Nikada ona ne smije da se načelno odrekne dužnosti, da promiče dobro, a bori se protiv zla. Nikada ona ne smije čitatelje informirati tako, da bi to išlo na štetu njihovu moralu ili njihovu karakteru.

U tom, općem i načelnom, okviru moguće su onda razne suvrste i razni stupnjevi informativnosti: već prema neposrednoj zadaći i svrsi lista. Informativnosti šire i uže; direktne i indirektne. U širem smislu svaki je list informativan. I onaj znanstveni, i onaj stručni, i onaj umjetnički, i onaj politički, i onaj religiozni. Pa i pozitivno informativan: ako njegov sadržaj ničim ne dira u etičke zakone. U užemu smislu to su listovi, koji svojom tematikom zahvaćaju više manje sva područja života, ali bez ambicije, da se bilo za što posebno specijaliziraju i da bilo šta temeljitije i dublje proučavaju ili obrađuju.

Može i u katoličkoj štampi biti takvih informativnih listova. Listova općega genre-a. Novine su na primjer, pa i one katoličke, više manje uvijek informativne. A drugi katolički listovi, kako koji. Oni zabavni, stručni, sportski, književni, umjetnički, više, oni direktno odgojni ili religiozni manje.


Pravedne granice. Svjedočenje kršćanskoj istini. “Angažovanje”


Ali, nijedan list, koji hoće da bude katolički, ne smije svoje informativnosti apsolutizirati. On nikada ne može biti posve neutralan. On uvijek mora na neki način biti i “angažovan” i “tendenciozan”. Više ili manje. Negativno ili pozitivno. Razlog je jasan. Onaj prirodni obzir na božanska prava istine, dobra, koji sve veže, već po prirodnom zakonu, u kršćanstvu je i pozitivno, izrijekom, shvaćen kao dužnost prema Bogu, — osobnom Bogu objave, — a ujedno konkretiziran: njegove su obveze utvrđene i objašnjene Evanđeljem; auktoritetom Kristovim. Udarene su mu jasne granice: učenjem Crkve. U posjedu smo istine; imamo prema njoj i obveze. Moramo nastupati odgovorno i samosvjesno. Kršćanski pisac, novinar, umjetnik, zna, što ne smije dirnuti. A zna, i što mora pokuditi i otkloniti. Zna, i što mora braniti. To se mora opažati u katoličkoj štampi. Mora se opažati i u njezinim informacijama. Jednako u onima iz života svijeta, kao i u onima iz života Crkve. Tendencija obrane dobra i opiranja zlu mora uvijek u njoj biti vidljiva, i ako ne mora, — pa, u informativnoj štampi, i ne smije, — biti nametljiva. Pravilo istine i dobra, koje je veže, mora se u njoj osjećati: više, dakako, indirektno i negativno, nego direktno i pozitivno. Ni za što zlo ne smije pledirati. Ako ga, zlo, spominje, mora ono biti, na ovakav ili na onakav način, označeno i prikazano kao sjena i naličje života. I, štogod je s te strane sumnjivo, mora biti dočekivano sa rezervom. Makar onom finom, superiornom. I ništa ne smije u nju ući, što bi škodilo dušama, Crkvi, zasadama i idealima kršćanstva. Mora se u njoj uvijek opažati kriterij: različan odnos prema stvarima, koje su sa stanovišta Evanđelja pozitivne, i prema onima, koje su sa stanovišta Evanđelja negativne. Kritikovati se u njoj smije ono, što je ljudsko, ali ne i ono, što je božansko. Mora iz nje uvijek, makar i latentno, progovarati predilekcija za ono, što je bolje i savršenije. Mora se u njoj svijet, ovako ili onako, povezivati s Bogom, zemlja s nebom, vrijeme s vječnošću.


U praksi


Da nas se krivo ne razumije! Da konkretno apliciramo ono, što smo rekli! Tendencioznost i uskogrudnost uvijek odbijaju. A širina i objektivnost uvijek imponiraju i privlače. Ne plediramo stoga, — ni u religioznim i odgojnim katoličkim listovima, — za strastvenost i za polemiku. Prejake tvrdnje ne uvjeravaju ni prijatelja, a protivnika izazivaju i vrijeđaju. I u takvim katoličkim listovima treba da forma uvijek bude otmjena, metoda promišljena i razborita, stil što mirniji. Ali sadržaj u takvim listovima, — u listovima, koji hoće da predstavljaju živo i autentično kršćanstvo i da odgajaju vjerničke savjesti, — mora uvijek biti stopostotno i ortodoksan i specifično kršćanski. Takvi listovi moraju uvijek biti “načelni”. Mi vjerujemo u Evanđelje i u inspiraciju i karizmu Crkve. Nema tu mjesta pozajmicama iz sistema, koji nijesu kršćanski, pa makar bili ne znam kako popularni i “savremeni”. Nema tu mjesta ni skepsi. Nema tu mjesta ni novostima i prijedlozima, koje je crkveni auktoritet već otklonio ili se je od njih ogradio. Nema tu mjesta ni “dijalogiziranju” s Papom i s njegovim izjavama i dokumentima. Nema tu mjesta ni zalaganju za kojekakve “morske”, originalne, ideje pojedinaca, koji su se osjetili pozvanima, da dijele savjete i daju prijekore Crkvi, pa preuzetno kritiziraju njezine tradicionalne institucije i svetinje. Sve se to, dakako, može, razborito, — osobito valja na toj razboritosti insistirati u listovima, koji su namijenjeni širokoj vjerničkoj publici: i odviše je neozbiljno govoriti, da se danas može i mora sve svakome reći; gdje je onda ostalo učenje Gospodinovo o izbjegavanju sablazni (Mat 17, 26.), gdje Apostolov princip o duhovnoj “djeci” (Rim 2, 20.; 14, 13—15.; 1. Kor 8, 11.—13.; Hebr 5, 12.), — sve se to može notirati, pa i komentirati, ali uvijek sa jasnim prizvukom neodobravanja i otklona. Samo čisto Božje vino moramo lijevati u duše ljudima kroz katoličku štampu te vrsti.

No u “informativnoj” katoličkoj štampi, — bio kakav bio njezin neposredni zadatak, — u štampi, koja tretira probleme iz svijeta i iz svagdanjeg, civilnog, socijalnog, političkog, društvenog, zabavnog, a pogotovu stručnog i znanstvenog, života, treba primjenjivati drukčije kriterije. Ne može sport biti “katolički”: može biti samo razuman, plemenit, “fair”; tako da mu nitko ne može ni sa katoličke strane ozbiljno prigovoriti. Ne mora ni svaki roman, ni svaki kazališni, filmski i televizijski komad, a pogotovu svaka poezija, biti propovijed. Ne moraju biti ni, u religioznom i moralnom pogledu, direktno “angažovani”: mogu biti izvrsni, i ako zabavljaju, i ako slikaju i otkrivaju život, i ako izlijevaju nečija čuvstva i osjećaje; ne smiju jedino narušivati plemenite i idealističke intonacije života. Ne mora ni “katolički” ilustrovani list donositi samo slike crkava, procesija i biskupa, — neukusno je, ako ih prečesto donosi; — može nam mirno prikazivati sve, što je lijepo i zanimljivo u prirodi, u svijetu, u životu, u čovjeku; ne smije nas samo svojim ilustracijama bacati u blato, ni buditi u nama tamne i destruktivne instinkte. Drugim riječima: informativna katolička štampa uživa puno širu slobodu i u izboru tema i u načinu njihove obrade od one religiozne. Ona, praktično, može o svemu pisati; može, uglavnom, i sve notirati, što se u svijetu događa; može prema tim događajima zauzimati i različna gledišta: može, pa i mora, imati svoju glavu, svoj pravac, svoj tip. Mora samo o svemu tome drukčije pisati nego drugi, ne smije samo dirati u principe katoličke nauke i katoličkoga morala, ni u auktoritet Crkve, mora nastupati ozbiljnije od drugih, mora čuvati dostojanstvo svoje misije, ne smije biti vazal nikakvih idejnih moda, ne smije nikoga majmunisati, mora biti spremna da mnogo puta pliva i protiv struje. Mora se, eto, na njoj vidjeti, da je “katolička”; da na svijet, život i događaje gleda očima Evanđelja; da priznaje njegove životne maksime. Mora se odreći potpune “slobode”. Takve slobode nema nitko, tko vjeruje. Nema je ni štampa. Nemaju je ni druga komunikaciona sredstva.

Slobodnija je, eto, katolička informativna štampa od one religiozne i odgojne. Samo baš u interesu te svoje slobode mora se ona odreći svih pretenzija, da se pokriva auktoritetom vjere i Crkve, pa i formalnog katoličkog imena: ona po svojoj naravi i djelokrugu spada na svjetovnjački katolički apostolat, koji djeluje u svoje ime i na svoju odgovornost. U zauzimanju teza sa svjetskog područja ne smije se predstavljati kao emisar Crkve, a još manje kao njezin delegat i auktoritativni predstavnik ili tumač. S puno prosvijetljene diskrecije treba da vrši svoju delikatnu funkciju.


Pitanje odgovornosti. Auktoritativnost


Katolička štampa, — vidi se to iz svega, što smo rekli, — nije zapravo nikada u isključivu smislu informativna. Ona mora imati “boju”. Ona priznaje načela. Ona, u skrajnjoj liniji, uvijek odgaja i uvijek vjeruje. Ona primjenjuje kriterije. Nikada se ne može postaviti na stanovište relativizma i skrajnjeg subjektivizma. Nikada ne smije sakrivati istine. Nikada se ne smije kriti iza dvoznačnih formulacija, nedorečenih misli, poluistina. U skrajnjoj liniji ona je ipak “angažovana”.

A nije joj to slabost. Nije ni sramota. To joj je snaga i čast. Dokle se god dosljedno drži svoje misije, ne će ona nikada postati nosilac dekadence ni nosilac revolucije i kaosa. Branit će, iz daljega ili iz bližega, ono isto, što brani Evanđelje, što brani Crkva. Smisao života. Etiku povijesti. Prava razuma. Dobar ukus. “Common-sense”. Sve pozitivne tekovine čovječanstva. Duhovnost i dostojanstvo čovjeka. Ne će se nikada nekritički prepuštati ni struji vremena, ni diktatu mode, ni dijalektici evolucije. Nad svim stvarima u svijetu i životu gledat će nešto stalno, nepromjenljvo, nepogrješivo: božanski zakon i istinu Evanđelja. Imat će kompas. I, vjerovat će u — Krista.

U tom je glavna razlika između katoličke štampe i one profane. Katolička štampa, ni kad je informativna, nije samo informator. Ona je i tada i ideolog i odgojitelj. Kršćanski ideolog i kršćanski odgojitelj.

Svi mi, koji radimo perom, morali bismo to dobro upamtiti. Imamo kriterije: moramo ih i primjenjivati. Nema u našim listovima svemu mjesta. Ne može u njima svatko govoriti. I ne može sve govoriti.

I mi i naši listovi uvijek smo i svjedoci Kristovi: nijesmo samo novinari ni publicisti. Kristove nas oči gledaju. Njegova sjena po nama pada. Hrana pisane riječi, koju lomimo svojoj ljudskoj braći, mora biti krepka i zdrava: “solidus cibus” (Hebr 5, 14.). I na nas je Gospodin mislio, kad je govorio: “Tko je, šta misliš, vjerni i mudri sluga, kojega je njegov gospodar postavio nad svojom kućnom čeljadi, da im daje hranu na vrijeme?” (Mat 24, 45.).


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen 1968. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 41-48. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Holandija Ako je slava u tome, da se o nekomu puno govori i piše, onda je Holandija danas najslavnija katolička zemlja na svijetu. A katolička jest, u ...
Nova granična linija Nekada smo se u Crkvi i u katoličkom životu okupljali i diferencirali po puno sporednijim i manje bitnim kriterijima nego danas. Po pripadništ...
Pred oltarom našega prvoga sveca Prvi ćemo put, mi Hrvati, ove godine, u mjesecu studenom, proslaviti jednoga čovjeka naše krvi, kao kanoniziranog sveca na oltaru, na njegov g...
Pred problemom “pastoralnih vijeća” Snimio: Igor Brautović Jedno pismo. Jedan prijedlog. Jedno mišljenje Pismo prof. dr-a Šagi-ja o organizaciji lajičkog apostolata kod n...
Natrag k duhovnosti Snimio: Igor Brautović Uz mjesec svibanjskih pobožnosti I odviše je evidentno, da težište vjere u kršćanstvu ne može biti u vanjskom živo...