Oko religioznih diskusija i polemika u društvu
Autentično tumačenje drastične Isusove riječi o svetinji pred psima, i o biserima pred svinjama (Mt 7, 6.) dala nam je Crkva još u prvim katakompskim i mučeničkim vremenima kršćanstva. Možda oni psi i svinje, koje Isus tu spominje, ni nijesu Isusu bili simbol pogana, kako su to bili Židovima (Mat 15, 26. 27.; Mark 7, 27. 28.). Možda su se oni tu našli samo radi kolorita i plastičnosti slike, koju je Isus, — sve eksegete to ističu, — očito uzeo sa tadanje, i sadanje, orijentalne ulice. Ali na svaki način oni predstavljaju, simboliziraju, ljude i krugove, kojima je sve nadnaravno i božansko daleko i tuđe: ljude, koji su se odviše požudno zagrizli u zemaljštinu i elementarno-nagonski život, da bi uopće mogli shvatiti ljepotu i uzvišenost vjerovanja, objave, kršćanskih misterija. Ugledaju li oni te misterije pred sobom na način odviše neposredan i, — barem, kako se njima čini, — izazovan, surovo će ih ismijati i obeščastiti: „pogazit će ih nogama svojim“ (Mat. 7, 6.). A na kršćanstvo će nasrnuti s raspojasanom bezobzirnošću i ciničnom okrutnošću: „vratit će se i rastrgnut će” (Mat 7, 6.) one, koji im ga navješćuju i donose. Obračunavat će sa kršćanstvom metodama uličnog nasilja, pod tipičnom psihozom rulje. I nitko od toga ne će imati koristi. Evanđelje će i Crkva od toga imati samo štetu: izvrgnut će se otvorenom progonstvu. A oni nesretnici s druge strane linije samo će još više ogreznuti u zloći i utvrditi se u tvrdoglavoj i slijepoj oporbi: dobit će još jednu fiktivnu izliku, da ne vjeruju i da hule. Počinjat će još teže grijehe: „maius peccatum habent“ (Iv 19, 11.). Izazvat će, natovarit će, na svoju glavu i dušu još goru osudu i kaznu: „Hi accipient damnationem maiorem“ (Luk 20. 47.).
Stara je Crkva u tom smislu i uzela i poslušala ovu Gospodinovu riječ: ovaj njegov, tako značajan, savjet. Birala je publiku, kojoj će navješćivati Evanđelje. Kad bi se pred njom našle ljudske duše, koje su se već bile, grijehom, učinile posve duhovno neosjetljive za više stvari i za govor milosti, duše ogrezle u pakosti i opačini, ona bi šutjela ili bi prekidala svoju propovijed (Mat 10, 14.; Mark 6, 11.; Luk 9, 5.; Dj. Ap. 13, 46. 51.; 14, 5. 6.; 17, 10. 14.; 18, 6. 7.; 28, 25—28.). I nije svojih misterija iznosila na ulicu; krila ih je od svjetine: imala je svoju „doctrina arcani“. Tek kad bi ljudi bili psihološki i milosno na to pripravljeni, uvodila ih je u sve tajne vjere. I u onu euharistijsku, najveću. Nije željela progonstva, a nije voljela, ni da se huli na riječ Božju (Rim 2, 24.; 14. 16.; 1 Kor 4, 13.; 1 Tim 6. 1.; Tit 2. 5.; Jak 2, 7.). Znala je, u kakve će bogohulne karikature poganstvo zaodjenuti križnu ljubav njezina Gospodina; slutila je, šta će razni Celsusi učiniti od njezinih istina.
Samo, mi danas ne možemo više na taj način primjenjivati savjet Gospodinov o biserima njegovih evanđeoskih istina. Nije više kršćanstvo manjinska vjera, koja se istom pojavljuje na pozornici historije. Ono je danas, najveća, svjetska religija. Religija, koja je još odavna čitavu jednome, tisućljetnome, društvenom i kulturnom sistemu utisla svoj pečat, dala svoje idejno obilježje. Naivno bi i smiješno bilo, da se mi danas sakrivamo. Bilo bi i nemoguće. Publicitet je kršćanstva danas notoran i potpun. Pune su biblioteke literature o kršćanstvu i o njegovim učenjima, principima, dogmama. Nema na našim crkvama vratara: svi mogu u njih ući i promatrati, kako mi slavimo svoje euharistijske tajne. Svatko, tko hoće, može kupiti naš katekizam. U svim umjetničkim albumima reproducirani su naši religiozni simboli.
Ne radi se više o tomu, da mi krijemo svoje dogme, svoja shvaćanja, svoje institucije. Baš naprotiv: mi se danas borimo za, što širu, njihovu i afirmaciju i popularizaciju. Naš je apostolat danas javan. On se ne boji ni polemika: ni javnih diskusija i rasprava.
Isusova riječ o čuvanju kršćanskih svetinja i bisera traži danas drukčiju primjenu. To nije više toliko stvar principa, koliko stvar načina i forme. Ali motivacija je i danas ista. Valja ono, što je božanstveno, čuvati od profanacije, od ismijavanja, od trivijalne, psovačke, duhovitosti onih, koji ne vjeruju, a tako su cinični i prosti, da, u svojoj pokvarenosti, najvole pljuvati po onome, što je drugima veliko i sveto. Valja izbjegavati sve, što bi ljude, koji su zli, učinilo još gorima i samo uvećalo njihove grijehe i njihovu odgovornost. Valja i u Božjim stvarima biti taktičan.
A s te strane nije uvijek na mjestu postupak naših katoličkih „apostolskih jurišnika”, kako ih je netko zgodno nazvao. Kršćana i svećenika, koji hoće da svagdje propovijedaju i da svakoga obraćaju. Gospodin nije za to. Njegova je direktiva drukčija. „Ne dajte svetinja psima, i ne bacajte bisera svojih pred svinje!” (Mat 7, 6.).
Nema smisla započinjati ni razgovora ni debate o religioznim pitanjima pred ljudima, koji su za njih potpuno bez interesa. Ismijat će nas. Ili će nas, barem, otmjeno, s visoka, ignorirati. Uzet će to za povod da se još utvrde u averziji prema religiji: da i njoj i njezinim apostolima prišiju etiketu sektarstva, maloumnosti, naivnosti, primitivizma, nekulture, praznovjerja. A na izazove i bockanja najbolje je uopće ne odgovarati: dostojanstveni mir ignoriranja bit će tim ljudima najbolji odgovor. Pustit će nas onda brzo na miru: i nas i vjeru. Postidjet će se. A bit će postiđeni i u očima pristojne publike. Ne ćemo onda mi ispasti nekulturni, nego oni. Drugo je, dakako, ako je netko od nas siguran u sebe, pa umije superiorno i dobroćudno parirati. Može to onda protivnika kojiput i razoružati. Može postati i uvod u ozbiljnu, prijateljsku, korisnu, diskusiju. Jedan bi Sheen to sigurno učinio. Ali malo je Sheena. Ni na ispade, surovosti i psovke ne ćemo, ako smo pametni, ni previše naglo ni previše temperamentno reagirati. Bolje je svoje negodovanje i osudu pokazati ozbiljnim i prijekornim držanjem, pa pričekati na eventualnu intervenciju koje lajičke osobe. Obično se već netko nađe, tko lakše od nas može, ako treba, riskirati i svađu, i apel na redara ili na miliciju. Mržnja se onda ne obara barem direktno na religiju i na svećeništvo. Manje će biti bogopsovki.
Uvijek smo u povoljnijoj kondiciji, kad puštamo, da inicijativa za religiozne razgovore dođe radije od drugih, nego od nas. Treba čekati na priliku. Treba nadovezati na neku manifestaciju interesa ili dobre volje. Što se naturuje, rijetko se s voljom prima i sluša. A u polemici i diskusiji, pa i onoj ozbiljnoj, mirnoj, dobronamjernoj, — a takvoj se, mi, svećenici, ne smijemo nikada izmicati, — uvijek je sigurniji defenzivni start, nastup, nego onaj ofenzivni. Psihološki je u prednosti; efektniji je; lakše osvaja simpatije slušalaca i promatrača.
Razgovor o svetinjama traži uvijek atmosferu. Traži je to više, što su svetinje, o kojima se radi, delikatnije i specifičnije. On nije ni za ulicu ni za krčmu. Bog se nikome ne nameće. On čeka, da čovjek za njim pruži ruku. I religijska propaganda, i kršćanski apostolat, moraju se držati toga Božjega stila. Osobito profesionalni i odgovorni, svećenički, apostolat. Milost treba da dadne impulz; ona mora učiniti prvi korak: onda istom, ljudska, riječ.
Samo, ne bismo htjeli, da itko ovaj članak shvati kao apologiju šutavaca i kriptokatolika. Mi se nikako ne slažemo s onima, koji svaku manifestaciju religioznog uvjerenja u javnosti i pred svijetom proglašuju bacanjem bisera pred svinje. Za nas nije izazov, kad vjernik, a pogotovu svećenik, mirno i bez afekcije, moli u vlaku časoslov ili krunicu, prekrsti se, kad vlak krene ili kad stane jesti doručak, što ga je sa sobom ponio u torbaku, skine s glave šešir, kad prolazi ispred crkve.
Za nas je to ispovijest vjere i poklonstvo Bogu. Za nas je to nutarnje odahnuće, odlučna gesta, koja će i nas i mnoge oko nas osloboditi od kmetovske psihologije i duhovnog robovanja ljudima i svijetu. To je i dokumenat i školovanje kršćanskoga karaktera. A nije za nas izazov, ni kada tko, i u gostima, otkloni ponuđeni obrok mesa petkom. A nije, ni kad svećenik, u autobusu, željeznici, avionu, putuje u kolaru. Sve je to samo afirmacija vjere i svjedočanstvo Kristu (Mat 10, 32. 33.; Mark 8, 38.; Luk 9, 26.). Biljeg onih, koji se ne boje i koji nijesu malodušni.
Bog ne voli afektiranja s religijom, ali još manje voli duhovno kameleonstvo na svome, makar i „malenom stadu“ (Luk 12, 32.).
Uvijek je bolje biti Nikodem i Josip pod Križem, nego prije Križa (Iv 3, 1. 2.; 19, 38. 39.)!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 10/1964., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 12-15. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
