Oko studentskih nemira
Kriza omladine — kriza civilizacije
— kriza kršćanstva
I u vremenu, kao što je ovo naše, — za koje nitko ne može kazati, da oskudijeva uzbuđenjima, senzacijama, eksplozivnim situacijama svake vrsti, — iznenadna oluja, koja je proljetos, u svibnju i lipnju, bila zahvatila studentske i sveučilišne centre, najprije u Njemačkoj i Francuskoj, a onda širom zapadnog svijeta, evropskog i američkog, pa i preko njegovih granica, sve do Afrike i Azije, — Iraka, Pakistana, Japana i Kine, — i povukla za sobom, kao kakav uragan, mase mlade inteligencije, a onda i radništva, — njezini se odjeci još uvijek sporadično javljaju, sad ovdje, sad ondje, — izazvala je na sve strane i u svim krugovima pažnju i reakciju, od koje jedva da može biti snažnije. Samo da je izbio svjetski rat, bila bi konsternacija, bilo bi zaprepaštenje veće.
Na pragu revolucije
Učinilo nam se je, da Evropa i čitav zapadni svijet stoje na pragu još jedne velike, možda najveće, revolucije u povijesti. I da se ta revolucija počinje, poput lavine i potopa, razlijevati cijelim svijetom. Svaki dan su novine, radio, televizija, navješćivali ili registrirali, negdje, novi studentski štrajk. Po prijestolnicama centralne i Južne Amerike, na koledžima Sjedinjenih Država, u romanskim zemljama, Italiji i Španjolskoj, po poslovično flegmatičnom engleskom i skandinavskom sjeveru, u inače mirnoj i sređenoj Švicarskoj, u Turskoj, po komunističkim zemljama, u dojučerašnjim kolonijama Afrike, na bližem i dalekom istoku. Kao da su se svi ti mladi ljudi na neki opći, dogovoreni i tajni, signal dizali na ustanak. A metode su svagdje bile iste. Metode izrazito nasilne i tipično revolucionarne. Svagdje su se podizale barikade, svagdje palili auti, svagdje bacalo kamenje, svagdje na juriš zauzimali fakulteti, kazališta, kina, radio-stanice, javne institucije, tvornice, svagdje demolirale zgrade, svagdje šarali zidovi, svagdje održavale burne i bučne demonstracije, svemu su bili na čelu, svagdje su nastupali kao vođe i “animatori”, fanatični mladi “tribuni”, koji su i odviše podsjećali na aktere velike francuske revolucije i njezinih kasnijih repriza, g. 1848. i 1871. Kandidata je za Marat-e bilo obilato. Rudi Dutschke-a, Daniela Cohn-Bendita, ili kako su se već svi zvali. Osjećao se je, ili barem predosjećao, u zraku oganj lomača; mirisalo je po, skoroj, klaonici i krvi. Kao da je sve bilo unaprijed dogovoreno i organizirano. Svi su tražili reformu sveučilišnog sistema i nastave; svi su tražili skrajnju demokratizaciju i u kulturi, i u ekonomici, i u politici; svi su tražili mjesta za mlade; svi su, — možda ne svi, ali mnogi, — pledirali za slobodnu ljubav i za promiskuitet u studentskim domovima. I prakticirali su ga, čini se, na veliko po svojim zborištima i bunkerima: premier im je Pompidou to otvoreno spočitnuo. I svi su bili, u svojim zahtjevima, do kraja radikalni, apodiktični, auktoritativni, beskompromisni. Sve su, što je do jučer vrijedilo i bilo “staro”, napadali i nijekali. I nijesu pitali za cijenu svoje revolucije: puno su više govorili o onome, što treba rušiti, nego o onome, što treba graditi i spašavati,
Svesvjetska pojava
Pa ipak, čini se, ništa nije bilo unaprijed dogovoreno ni organizirano. Ako je bilo suflera i inspiratora, oni su to radili iz daleka, iza kulisa. Štrajkovi nijesu zapravo imali programa koji bi bio unaprijed fiksiran. Nijesu imali ni jedinstvenih, konkretnih, ciljeva i ideala. Svi su se odjedamput odnekle našli skupa: svaki pod svojom zastavom. Crnom ili crvenom, svejedno. Trockisti, maocetungovci, gevarijanci, anarhisti, hippy-ji, beatles-i. Kao masovna pojava očito je to sve došlo spontano. Ali u podsvijesti su svi oni imali i prije toga nešto zajedničko. Nezadovoljstvo sa svijetom i sa društvom oko sebe. I sa društvom obilja, a bez sreće. Glad za smislom života na bazi univerzalizma i solidarnosti. Potrebu, da se afirmiraju. Želju za novostima i promjenama. I čim bi, na jednom mjestu, podigli zastavu protesta s kojom bilo od tih parola, odmah su se svi s tim solidarizirali.
Korijeni i uzroci
Pojavu nije uopće moguće lokalizirati. Ako je to bolest onda je to svjetska bolest. Ako je to psihoza, onda je to psihoza, koja je zahvatila omladinske i đačke mase širom svijeta. Radi se o nekoj simptomatičnoj značajci današnjeg društva, današnje civilizacije. Stvar, očito, mora imati zajedničke korijene i uzroke. Socijalne i duhovne. Mora se oslanjati na neku filozofiju života.
Javnost je većinom tako i tumačila ovu pojavu. Sa raznih stanovištva, sa simpatijom ili sa otklonom, s više ili s manje razumijevanja, ali uvijek kao nešto, što je usko povezano sa današnjim stanjem duhova u modernom čovječanstvu, a osobito u modernoj omladini. Novi francuski premier Couve de Murville izrijekom je to nazvao krizom omladine i krizom civilizacije. A jer je naša, zapadna, cvilizacija još uvijek, po mnogim vezama i utjecajima, kršćanska, logično bi bilo dodati i — krizom kršćnstva.
Katolici u štrajku
Faktično su uz tu revoluciju, uz taj štrajk, stali i veliki dijelovi studenata i omladine, koja se deklarira kao katolička. U Milanu su štrajkovali i studenti katoličkog sveučilišta “Srca Isusova”: i oni su, silom, zaposjeli zgradu i prostorije sveučilišta i “preuzeli u svoje ruke” upravu nad sveučilištem. U Parizu su se i mnoge “katoličke” grupe i pokreti, i javno, i formalno, solidarizirali i identificirali sa zahtjevima štrajkaša. Pariški dvomjesečnik “Informations Catholiques Internationales” posvetio je štrajku skoro čitav broj od lipnja 1968., i to pod vrlo značajnim naslovom: “Longue Vigile pour la Pentecote” (“Dugo duhovsko predvečerje”). Očito su skupine, koje stoje za tim časopisom (Groupes “Temoinage Chretien”, “La Mission etudiante”, “L’ Action catholique universitaire”, “L’ Action catholique de Grandes Ecoles”), i listovi, koji su mu sumišljenici i saveznici (“La Vie Catholique Illustree”, “Croissance de Jeunes Nations”, “Cri de Monde”, “Opinion publique”), gledali u tom pokretu, u tim događajima, preludij nekoj pozitivnoj društveno-socijalnoj renesansi, koja će, u bitnosti, puno više odgovarati duhu i idealima kršćanstva od današnjih društvenih struktura, pa i pomoći realizaciji Božjih, duhovskih, planova sa čovječanstvom naših dana: prosvjed pun ljudskih i kršćanskih vrijednosti (“de la valeur humaine et chretienne de la contestation postee par les jeunes”). I pozitivno su tražili od Crkve, od klera i od katolika, da se u toj akciji što više angažuju: nijesu bili zadovoljni “pasivnim” i “neutralnim” držanjem biskupa, pa ni pariškog nadbiskupa Marty-ja, ma da je ovaj s puno razumijevanja i koncilijantnosti govorio o događajima. Oni ne priznaju, da se radi o krizi omladine i civilizacije. Ako je to kriza, onda je to samo kriza rasta: zakonite i normalne evolucije, koja čovječanstvo naših dana vodi ne na niže, nego na više, iznutra ga pročišćuje, u duhu evanđeoske revolucionarnosti, oslobađa ga od mnogih štetnih navika i predrasuda prošlosti, čini ga punoljetnim. Nužna je te i jedino moguća, pa stoga i zakonita, reakcija na nasilje faktora na vlasti. Taj je sadašnji pokret (“le mouvement actuel”) znak zdravlja i savjesti Francuza, a posebno mladih (“signe de sante et de conscience de la part des Francais et particulierement des jeunes”: izrijekom su to izjavili katolički novinari od “Katoličkog života” (“La Societe des Publications de la Vie Catholique”) 21. svibnja o. g. (“Inf. Cath.”, str. 17.). A kako su se držali u toj stvari katolički radnički sindikati u Francuskoj (i žosisti u njima), vidi se najbolje iz činjenice, da je, iza francuskih izbora, Upravni odbor “Generalne federacije rada” (komunističke), u osvrtu na izborne rezultate, među ostalim, oštro napao kršćansku “Konfederaciju demokratskih radnika” optuživši je, da je u maju i junu suviše šurovala s anarhističkim i ultralijevim grupama (L. Davičo, “Francuska posle izbora”, “Politika”, 5 VII. 1968.). A uloga protagoniste i pionira u tom obnovnom procesu pripala je, po shvaćanju tih katoličkih grupa, posve naravno, omladini, kao najzdravijem, najvitalnijem i najdinamičnijem dijelu društva. Studentskoj omladini prije svega, kao najinteligentnijoj. Ona je i ispunila svoju ulogu: bez puno skanjivanja, bez straha pred rizikom, bez trulih kompromisa. Parola je bila: “Mi ne želimo biti razboriti” (“Nous refuson d’etre sages”).
Reagiranje javnosti
S druge strane odgovorni su faktori javnoga života, ali i drugi ljudi od auktoriteta, više manje svagdje, pokazali znatno više nepovjerenja prema tim studentskim akcijama. Prepali su se revolucije, bezvlađa (anarhije), građanskog rata, pravnog i ekonomskog kaosa, krvi. Nijesu bili spremni da “en bloc” usvoje zahtjeve studenata i njihovih, radničkih, saveznika. Otklonili su u načelu metode nametanja i diktiranja. Tražili su “legalnost”, poštivanje zakona, razgovore, pregovore, kompromis, obaziranje na više interese, primat za opće dobro. Suprotstavili su se nasilju, gdje je trebalo, i silom, i policijskim aparatom. A i publika i štampa većinom su se stavili na njihovu stranu. U Francuskoj, koja je, na neki način, u svibnju i lipnju, bila poligon za taj veliki, historijski, eksperimenat, general je De Gaulle kao predsjednik republike parirao studentima i njihovim saveznicima iz radničkih redova i ljevičarskih stranaka izborima: danas još uvijek najlojalnijom metodom omjeranja snaga. Pa je na njima i pobijedio, s velikom većinom, dok su stranke, koje su simpatizirale sa studentima i njihovom revolucijom i podupirale generalni štrajk, izgubile izbornu bitku, i to najviše one, koie su bile najdalje otišle u identifikovanju sa studentskim zahtjevima. Mase su pokazale, da neće revolucije ni nasilja i da su samo za legalne metode borbe i društvenog razvitka. Javnost se je uglavnom opredijelila za reforme, ali samo za reforme, koje će se provoditi na promišljen, oprezan, trijezan način. U Francuskoj je već, i od strane režima, bačena parola i usvojen program “demokratizacije” i “participacije” u svim domenama narodnog i državnog života: na dnevni su red stavljene temeljite kulturne i socijalne reforme.
Šta treba nakon svega toga reći? Kriza omladine
Nama se čini, da je, ako treba ocijeniti ove događaje, posve na mjestu Couve de Murville-ova riječ o duhovnoj krizi omladine. Kolikogod stoji, da je visokoškolski studij i sistem obrazovanja i školovanja budućih naraštaja, i u Francuskoj i drugdje, zastario i da ga treba ozbiljno reorganizirati i prilagoditi novim potrebama i prilikama, — sto smo puta već slušali, kako su univerze država u državi, sto puta su se pronosile tužbe na profesorske “dinastije” i na profesorsku autokraciju, sto puta je isticano, da su nastavni programi nepraktični i daleko od stvarnih potreba društva; — kolikogod je i odviše jasno, da opće podizanje naobrazbe i moralno-političke svijesti širokih narodnih masa traži, da im se prizna i bitno veći, nego do sada, udio u odlučivanju o stvarima općih interesa i općega dobra, toliko je teško ne vidjeti, da se je, u ovom slučaju, zahtjevima za reformom pristupilo s jednim ekstremizmom, jednostranošću, nekritičnošću, koja ne služi na čast njihovim mladim nosiocima i propovjednicima. Mnogoštošta je u njima naprosto — nerealno. I neinteligentno. I naivno. Nikada ne će društvo predati vlasti nad sobom u ruke ljudi bez iskustva. Nikada ne će ni dopustiti, da profesori i đaci, odgojitelji i gojenci, dobiju u odgojnim institucijama jednak utjecaj i ista prava. To je otvorena demagogija: destruktivna i psihološki apsurdna. Bez auktoriteta društvo ne može postojati: autarhija u odgoju isto je što i anarhija. Kontinuitet i tradicija prirodna su brana protiv improvizacije i eksperimentiranja, kojemu će mladost uvijek biti sklona. Disciplina će, dok je čovjek čovjek, biti nuždan zavor neobuzdanoj slobodi fantazije i nagona, tipičnoj za mlade godine. Neozbiljno je, kad koja bilo skupina, mlada ili stara, hoće da jednostvno diktuje čitavu društvu i kad mu hoće da stavlja ultimatumom u stvari je to atentat na principe demokracije, slobode, racionalnosti: gdje je tu ostao dijalog i lojalna konfrontacija i utakmica stanovišta i ideja? A sa sociološkog stanovišta otvoreni je “non-sens” postavljati na društvo maksimalističke zahtjeve, a da prije nije ispitana njihova realnost i provedivost. Lako je zahtijevati, da se svakome kandidatu za rad i svakome apsolviranome studentu osigura namještenje i solidna eksistencija, ali, ako se to radi bez garancija, da će to moći podnijeti narodna privreda, sa svojim i odviše prozaičnim zakonima, onda je to čista neodgovornost: hazardiranje sa sudbinom naroda i država; ekonomika bez ekonomike i bez računa. Skandiranjem parola i bacanjem kamenja ne rješavaju se ekonomski problemi. A rušiti nešto, što imaš, prije nego što si osigurao ono, što ćeš staviti na njegovo mjesto, i provoditi riskantne akcije, a da nijesi predvidio posljedice, to je oduvijek bila logika djece, barbara i vandala. Vidjeli smo i u ovom slučaju, — statistike i burze to pokazuju, — koliko je snage Francuskoj donio proljetošnji generalni štrajk od 6 tjedana. Bacio ju je u tešku ekonomsku krizu, koju će još godinama osjećati čitav francuski narod. Oslabio je njezin internacionalni položaj. Učinio ju je u mnogom pogledu ovisnom o inozemstvu.
Ideologija, kojom je nošen taj đački pokret, u cjelini očito nije zdrava, i ako u njoj može biti, — i ima, sigurno, — kao i u svakoj drugoj zabludi, i pozitivnih elemenata. Revolucija, koju je on poveo, u cjelini je donijela više štete nego koristi, i ako će, indirektno, — kao i tolike druge revolucije tokom povijesti, — po nekim svojim posljedicama pomaknuti društvo naprijed. Treba joj pristupiti kritički: treba je proanalizirati i izlučiti iz nje ono, što je krivo i destruktivno. I treba joj pronaći izvore.
U zaleđu je bezvjerje i nezdrava filozofija eksistencijalizma
A nama se čini, da taj, nečisti, izvor nereda i kaosa u mladim dušama treba, u prvom redu, tražiti u modnoj filozofiji eksistencijalizma, sa njezinim strastvenim otklonom božanskoga i metafizičkoga u životu i, konsekventno, s bolesnim samoobožavanjem ličnosti i čovjeka. Ni u šta se više ne vjeruje, nikakve se objektivne i nepromjenljive norme u životu ne priznaju, a mladi ljudi, instinktivno, osjećaju potrebu za životnom afirmacijom, pa, nemoćni da oživotvore ideal realne veličine, posežu za onom imaginarnom: polaze za prvom jakom parolom i odaju se najlakšoj formi aktivnosti; onoj negativističkoj, nihilističkoj, rušilačkoj, kritičarskoj. Nesvjesno u njima prevladava nad svjesnim, čuvstvo nad razumom, fantastični ideali nad stvarnima. I, dakako, elementarno i nagonsko nad moralnim. Od ideala se, u praksi, uzimlje samo ono, što zahtijeva najmanje samodiscipline; utopističko-teoretski idealizam fraze i velikih riječi: apsolutna sloboda, moralni autonomizam, borba protiv svakoga auktoriteta, ekstremni socijalni zahtjevi, materijalno blagostanje pod svaku cijenu. “Dionizijski ples života”, kako je netko zgodno rekao u Francuskoj. Jedino životno “sada”, kako je netko onih dana bio napisao na zidinama Sorbonne: “La vie, de la presence, rien que de la presence…«.
Kriza civilizacije
A to je onda, “eo ipso”, i kriza civilizacije. Uzrok krize ali i njezina posljedica. Iz neracionalnih i nagonskih akcija ne može se roditi ni harmoničan i usklađen svijet. A ne može, u takovu svijetu, biti ni atmosfere i ambijenta za zdrav odgoj mladih naraštaja. Praktično dolazi do borbe sviju protiv svih, do pravne nestalnosti, do ekonomskih perturbacija i kriza, do skupinskih, staleških, nacionalnih i rasnih antagonizama, do pojava masovnog nasilja, do moralnog propadanja, do svih mogućih formi kulturne dekadence. Pun je svega toga i današnji svijet. Bračne i obiteljske krize, umjetničke i književne nemoći, apsurdnih koncepcija i sistema u filozofiji i etici, ekonomskih nepravdi, psiholoških abnormalnosti, silovitih političkih obračuna, međunarodnoga bespravlja, opće neisgurnosti. Pred nama je jedan svijet, koji je, uza sav svoj visoki tehnički napredak, duboko nesretan i daleko i od mira i od humanosti. Ne obećaje čovječanstvu ništa: samo pred njim množi slabosti i upitnike. Samo nas natjeruje na tjeskobu i na drhtanje. Nikako ne rješava problema stvarnoga i istinskoga progresa. Drži nas neprestano u nekom paničnom strahu: na rubu ponora, kataklizma, konflagracije, potopa, konačne katastrofe.
Kriza kršćanstva
Nitko, tko vjeruje u Božji plan sa svijetom, u Providnost i Otkupljenje, ne može se oduševljavati ovakovom situacijom. A još se manje može poistovjetovati s njezinim nosiocima i s njezinim pokretnim snagama. Učinimo ili to, i mi kršćani, naše je kršćanstvo u krizi. Napustilo je svoju misiju, da bude lučonoša, mironoša i liječnik. Kapituliralo je pred idejama, koje ignoriraju Boga i diraju u njegove zakone.
A nama se čini, da su to učinili svi oni od katolika, u Francuskoj i drugdje, koji su se oduševljavali ili se oduševljavaju za studentske nemire i za metode revolucije. I revolucije u Crkvi. Među francuskim “progresistima” već je odavna u modi krilatica: “Revolution a l’ Eglise”. “A l’ Eglise”, tobože samo “revolucioniranje Crkve”, ne “dans l’ Eglise”, “revolucija u Crkvi, protiv Crkve”.
Padale su u Francuskoj, baš ovih dana, i iz katoličkih i svećeničkih usta, u najmanju ruku kuriozne izjave: izjave, koje šokiraju. 64 pariška svećenika izjavila su, 24. svibnja o. g., da osuđuju “paternalističke i auktoritetarne koncepcije”, protiv kojih se okreće revolucija, i deklarirala, da se “ni Crkva ne može oteti toj kritici”. “Mi danas”, vele, “odbacujemo (“contestons”), na svim područjima (“dans tous les domaines”), način, gdje se za nas misli i odlučuje” (“la facon dont on pense et decide pour nous”) — “Inf. Cath. Intern.”, str. 23.
Jedan drugi svećenik izjavio je: “Sve se može u Crkvi pobijediti (nijekati) osim Krista (“Tout peut etre conteste dans l’ Eglise sauf le Christ”), kao što se i u društvu sve može pobijati osim čovjeka (“sauf l’ homme”)” — “Inf. Cath. Intern.”, str. 23.
Odette Thibault iz Pariza piše u dopisu uredništvu: “Ako velika masa kršćana osjeća stalnu potrebu za Crkvom, koja će ih konkretno voditi”, — “to nije zato, što ju im je Krist u tu svrhu dao”, — “nego jer se je Crkva, prelazeći preko svojih prava i igrajući ulogu majke nemajke (“mere abusive”), nametnula njihovoj vlastitoj savjesti (“s’ est substituee a lour propre conscience”), mjesto da ih odgaja, da sami donose sudove i preuzimlju vlastite odgovornosti”. — “Da se je oporba (“la contestation”) mogla slobodno i stalno razvijati u Crkvi, Crkva bi se bila razvijala progresivno, u skladu sa evolucijom života, društva, svijeta, riječ u jednu čovjeka, i ne bi bilo došlo do te nagle i totalne oporbe, koja izvjesne ljude čudi i lomi — u nesređenoj, brutalnoj, pa katkada i pretjeranoj formi revolucija, kada njihova silovitost odgovara silovitosti pritiska (“de la violence de l’ oppression”), na koji reagira”. — “Inf. Cath. Intern.”, str. 3.
Jedan, bivši, vođa nekog kršćanskog studentskog pokreta, a sada profesionalni revolucionar (“tel ancien dirigeant d’un mouvement etudiant chretien, qui se presente aujourd’ hui comme revolutionnaire par etat”) grmio je, na sastanku slobodne diskusije, što se je u dane štrajka svaki dan držao, od podne pa do ponoći, u “Centru Saint-Yves” kršćanskih studenata sa desnice, protiv “religiozne alijenacije”, protiv Crkve, koja je saučesnik u nedjelima imperijalizma i kapitalizma, protiv hijerarhije. Govorio je, da on računa jedino sa “Isusom Kristom, umrlim i uskrslim”, a da hijerarhija ne vrijedi ništa (“la hierarchie ne sert a rien”), pa bi Papa morao to kazati i onda se i sam izgubiti (“le pape devrait le dire et s’ en aller”). Ili on ili publika spominjali su i “mrtvoga Boga”. Manjkalo je samo, da netko vikne: “Ecrasez l’ infame!” — “Inf. Cath. Intern.”, str. 23.
Na Duhove, 2. lipnja, prodrla je u crkvu Saint-Severin, u Latinskom kvartu, prije mise u 10 sati, skupina “katoličkih i protestantskih studenata, sjemeništaraca i svećenika”, dijelila po njoj svoj letak i zahtijevala, da se mjesto mise u 10 sati povede javna diskusija o tezama, koje su oni u njemu postavili, župljani su prosvjedovali, župski kler je posredovao, pa se je, iza natezanja od 20 minuta, misa mogla održati, uz savjet vjernicima, da pred crkvom stupe u dijalog sa manifestantima; taj dan i još dvaput kasnije. A u letku je pisalo doslovce: “Mi otklanjamo skandalozno lučenje između kulta i politike, između liturgijskog sanjarenja (čitaj: molitve) i revolucionarne akcije, između vjernika-djece i njihovih “otaca”, župnika i pastora” (“Nous refuson la coupure scandaleuse entre le culte et la politique, entre le sommeil liturgique et l’action revolutionnaire, entre les croyants-enfants et leurs “peres” cures et pasteurs”). Treba srušiti svećeničku kastu. Ona to želi. Odbacimo mandarine! (“Il faut renverser la caste sacerdotale. Elle le souhaite. Rejetons les mandarins”). Mi se borimo za pravo svakoga vjernika, da odlučuje u svojoj zajednici i da slobodno ispovijeda ono, što sam vjeruje (“Nous affirmons le droit de tout croyant au pouvoir de decision dans sa conmmunaute, a l’expression libre de sa foi.”). Ono, što mi dozivljujemo, ne izražava više sadašnja struktura Crkve. Mi je odbacujemo, mi hoćemo da nađemo novu” (“Ce que nous vivons ne s’ exprime plus dans la structure actueile de l’Eglise. Nous la contestons, nous voulons la reinventer”).
Citirali smo, doslovce, samo nekoliko najkarakterisličnijih izjava. Pun ih je, sličnih, prikaz u “Information Catholiques Internationales”. Samo odista je i ovih nekoliko dosta, — i previše, — da vidimo, kako su već i katolički krugovi, i svećenički redovi, ponegdje, duboko inficirani duhom skrajnjeg i neobuzdanog subjektivizma i razuzdane slobode u odnosu prema Crkvi i vjeri. Kriza je kršćanstva, nama se čini, i široka i duboka. Šta je tu ostalo od evanđeosko-apostolskog poimanja Crkve kao “Crkve Boga živoga, stupa i tvrđe istine” (1. Tim 3, 15.)? Šta je tu ostalo od Kristove riječi: “Ako li ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao neznabožac i javni grješnik!” (Mat 18, 17.)? Šta je tu ostalo od našega stoljetnoga vjerovanja u “jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu” i od našega katoličkoga tepanja svetoj Majci Crkvi?
Ne prihvaćamo te nove mudrosti
Što se nas tiče, mi ne prihvaćamo te nove mudrosti. A ni te nove prakse. Nije naše mjesto na barikadama, kako se god one shvaćale i definirale. Ne mogu naši saveznici biti oni, koji ruše. A ni oni, koji samo kritikuju i niječu. Mi, sinovi i kćeri Crkve, moramo znati, što hoćemo. A htjeti smijemo samo ono, što je dobro pred očima Božjim. Ne smijemo aklamirati nikome, tko propovijeda bilo moralnu, bilo socijalnu, bilo crkveno-vjersko-disciplinarnu revoluciju. Nikome, tko primjenjuje metode nametanja, nasilja, totalitarizma.
Protiv etiketiranja revolucije evanđeljem i kršćanstvom
A najmanje smijemo katoličkim imenom pokrivati takve akcije. Tko to hoće, tko to smatra spojivim sa svojom kršćanskom savješću, neka to čini u svoje ime i na svoju odgovornost, a ne u ime Crkve i u ime njezina shvaćanja i tumačenja Evanđelja, koje sebi prisvajaju monopol katolicizma, tako ne može biti ni socijalnih.
Čini nam se, da bi sve “katoličke” organizacije, koje ulaze u ovako detaljirane i drastične oblike socijalne akcije i borbe, učinile dobro, kad bi odložile katoličko ime i na taj način odustale od toga, da, neovlašteno, eksponiraju Crkvu. Katoličkim smije se, i u socijalnom životu, nazivati samo ono, što po shvaćanju auktoritativnog vodstva Crkve, — ne po shvaćanju katolika-pojedinaca, ni po shvaćanju skupina, koje misle, da su njihove ideje katoličke, — predstavlja objektivni ideal kršćanstva. Sve ostalo treba da katolici, a osobito socijalne skupine, pa i kad se sastoje od praktičnih katolika, rade samo i isključivo u ime svoga članstva i da za to samo one nose i svu odgovornost. Zakonsku, ali i moralnu.
Naša teza
Mi kršćani možemo na svijet oko sebe, i u moralnom i u socijalnom pogledu, obnovno djelovati, samo, ako su ideje, s kojima preda nj izlazimo, etički čiste, ako su akcije, koje u njemu provodimo, racionalno motivirane i opravdane, ako je naš religiozno-moralni život na visini. Gdje mi, mjesto toga, pravimo kompromis sa etički problematičnim tendencijama idejno i moralno dezorijentiranoga savremenog svijeta ili ulazimo s njim u saveze i simbiozu, mi nikoga ne obnavljamo: mi samo još više kvarimo svijet. I sebe s njim. S naše je strane u takovim slučajevima na mjestu samo otklon ili — rezerva. Ali i vječni apel, i neprestano nastojanje, da se nad babilonskom pometnjom i ruševinama svijeta bez Boga izgradi novi, bolji, svijet Vjere i Nade.
Što kaže papa?
I on je, Sveti Otac, zauzeo, na svoj superiorni način, stanovište prema studentskim pokretima i nemirima širom svijeta. Učinio je to u svojoj izjavi na trgu sv. Petra, u nedjeljnom nagovoru vjernicima, 16. lipnja o. g. Izjasnio se je u njoj za nove odnose među ljudima, pa i pohvalio dobronamjerne inicijative mladih. Ali dao je i svima onima između katolika, starih i mladih, koji su poletjeli pred rudu, retuš i lekciju. Svako socijalno oduševljenje, i među omladinom, mora biti temperirano razborom, odgovornošću, ljubavlju. Mora zagovarati mir i slobodu za sve, mora isključivati nasilje, mora širiti bratstvo među staležima i narodima, mora poštivati red i auktoritet. Samo u toj pretpostavci možemo se nadati, da svijetu otkucava novi čas njegove povijesti. Da su na pomolu novi Duhovi.
Tako je, kako kaže Papa!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen 1968. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 55-66. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.
