Oltar – stol Gospodnji i žrtvenik
Kod obnove crkve i njezine unutrašnjosti javlja se i pitanje obnove oltara. Kakav treba biti oltar? Što o tome kažu crkveni propisi i tradicija? Odmah možemo uočiti da su poglavito dva imena i dva koncepta kršćanskog oltara. Oltar je mensa Domini – stol Gospodnji, ali i altare Domini – žrtvenik Gospodnji. Isključuju li se ova dva koncepta ili se mogu nadopunjavati? Da bismo to bolje razumjeli, bit će potrebno vratiti se na trenutak u povijest.
1. Povijesni pregled
U počecima je oltar, što je razumljivo bio stol, mensa Domini, jer se na njemu događa ono isto što je Gospodin učinio na Posljednjoj večeri. U počecima su se kršćani okupljali oko stola koji je bio u običnoj kući. Bio je to stol za blagovanje.[1] Osim toga, kršćani su se u početku čuvali toga da se njihova vjera poistovjećuje s poganskom. Kršćani, naime, nisu imali ni hrama, ni svećenika ni žrtvenika: Krist je i hram i žrtva i jedini ovjerovljeni veliki svećenik, kako to svjedoči Poslanica Hebrejima. Zbog svega su toga pogani, ne razumijevajući pravu bit kršćanstva, kršćane optuživali da su bezbožni, jer nemaju ni hrama, ni žrtvenika, ni svećenika. Međutim, dok se još uvijek euharistija slavila u privatnim kućama (prije nego što su se počele graditi bazilike), euharistija se počela slaviti na stolu koji je bio određen samo za tu zgodu, i to zato da bi se jasno razlikovao stol za agape od euharistijskog stola. U svakom slučaju, sve do 4. st. oltar je bio drveni, kao što je to bio slučaj i u Konstantinovoj bazilici svetoga Petra. Da je oltar bio drveni svjedoče i Augustin i Atanazije. Tek u karolinškom dobu (8./9. st.) izrijekom se naređuje da oltar treba biti od kamena. Na freskama u katakombama može se vidjeti tronogi stolić s okruglom pločom (tzv. tribadion). U zgodnom trenutku đakoni su takav stol donosili pred svećenika i na nj polagali kruh i vino, kako to svjedoče apokrifna Djela Tomina (konac 2. st.) i Ciprijan.[2] Danas povjesničari odbacuju donedavno uvriježeno mišljenje da su kršćani u katakombama slavili euharistiju na nadgrobnoj ploči nekog mučenika.[3]
Nakon 313. godine, s papom Silvestrom (314.-335.) oltar dobiva tri nove osobine: 1) izrađuje se od čvrstih materijala (kamen, plemenite kovine), 2) učvršćuje se za pod i 3) u njega se redovito pohranjuju relikvije mučenika. Kako je došlo od ove promjene? U vremenu progona pokretni se oltar puno lakše mogao sačuvati od profanacije pogana. Drugo, u stabilnim bazilikama bolje je odgovarao fiksni oltar koji je ipak, u nekoj mjeri, nadomještao poganske oltare. Konačno, teologija je govorila kako je Krist i žrtveni Jaganjac i oltar, a on je upravo onaj odbačeni kamen koji je postao ugaona stijena (1 Kor 10,4). Tako oltar postaje fiksan i kameni i redovito se smješta iznad groba mučenika u apsidi crkve – bazilike i često se natkriva ciborijem. Na Istoku je oltar u pravilu zadržao kubičan oblik (tj. oblik kocke). Na Zapadu oltar postaje kvadratična ploča (mensa = stol) na jednoj ili četiri noge ili na otvorenom zidanom postolju tako da se kroz rešetku ispod menze mogu vidjeti relikvije mučenika, a smješten je u središtu apside. Od 11. st. oltar se sve više pomiče prema dnu apside, a između njega i dna apside postavljaju se moći dok je svećenik leđima okrenut puku. U doba romanike (zbog čestih hodočašća) poznati su prijenosni oltari, bogato urešeni.
Pod utjecajem Bizanta, i na Zapadu se u tek u 6. st. javlja običaj da se oltar tako postavlja da svećenik (okrenut leđima vjernicima) moli u smjeru istoka. Kasnije se na Zapadu nije uvijek poštovalo pravilo da oltar treba biti okrenut prema istoku, ali je ostao običaj da je svećenik okrenut leđima puku. Takav položaj ima svoju logiku: svećenik je zajedno s vjernicima okrenut prema istoku koji predstavlja Krista uskrsloga.[4] Puno veći problem sastoji se u tome da se oltar zajedno sa svećenikom sve više udaljavao od vjernika, tako da su vjernici, praktički, bili odijeljeni od žrtve. Fizički mu nisu mogli pristupiti (bio je uzvišen u odnosu na lađu i odvojen većom ili manjom ogradom, cijelo se bogoslužje klerikaliziralo, tako da svećeniku za euharistijsko slavlje puk zapravo i nije trebao. Konačno, tu je bio i latinski jezik kojim je svećenik tiho molio, tako da ga nije mogao pratiti čak niti netko tko bi i znao latinski. Tako je oltar postao posve nalik starozavjetnom žrtveniku kojem su imali pristup samo svećenici.
Budući da oltar predstavlja Krista-Pomazanika, prigodom posvete pomazuje se krizmanim uljem. Od 4. st. kršćani su nastojali, gdje god je to bilo moguće, podizati oltare upravo na grobu nekog mučenika.
Oltar sve više postaje žrtvenik, a sve manje stol Gospodnji. Crkva je, naravno, uvijek naučavala da je euharistija i svadbena Gozba Jaganjčeva, Gospodnja večera, ali u isto vrijeme da je i jedina žrtva Novoga saveza, Kristova žrtva. Međutim, žrtveni se značaj mise više naglašavao nakon što su protestanti počeli nijekati žrtveni značaj mise priznavajući, praktički, samo spomen-večeru Gospodnju. Tako se oltar uglavnom gledao kao žrtvenik. Zato je bio od kamena, zato je bio pomazivan i u obredima posvete crkve i oltara sve do Drugog vatikanskog sabora uvijek se povlačila paralela između posvete starozavjetnog hrama i posvete novoizgrađene crkve i oltara.
Do početka 6. st. snažno se naglašavalo da je u crkvi jedan oltar, kao što je i jedan Krist. Kada su se u samostanima počele umnažati privatne mise, bilo je nužno u jednoj crkvi izgraditi više oltara, da bi u jutarnjim satima (euharistijski post!) svećenici mogli odslužiti svoje privatne mise, jer se nije smjelo koncelebrirati.[5] Oltari su kasnije podizani iz pobožnosti prema svecima.
Od 13. st. počinju se iznad menze postavljati slike, kipovi ili reljefi, koji će biti sve bujniji i bogatiji. Tako se razvio tzv. krilni oltar s više preklopnih ploča. U baroku se na sredini oltara postavlja tabernakul. U 19. i 20. st. javljaju se imitacije romaničkih i gotičkih formi. U to se vrijeme u Austriji (Tirolu) javlja cijela industrija takvih oltara kojih su prepune naše crkve.
2. Saborska reforma
Mlađi to ne znaju, a stariji su možda zaboravili od kada je točno svećenik mogao slaviti misu okrenut licem prema puku. Vijeće za provedbu liturgijske konstitucije izdalo je 26. rujna 1964. instrukciju Inter Oecumenici, čije su se odredbe trebale primjenjivati od 7. ožujka 1965. Prve nedjelje korizme. U broju 91 kaže se:
Praestat ut latare maius extruatur a pariete seiunctum, ut facile circumiri et in eo celebratio versus populum paragi possit; in sacra autem aede cum occupet locum, ut revera contram sit quo totius congragationis fidelium attentiosponte convertatur. In eligend materia ad ipsum altare aedificandum et orndandum, praescripta iuris serventur.[6]
Instrukcija, dakle, određuje da glavni oltar treba odmaknuti od zida tako da se oko njega može obići da bi svećenik mogao slaviti misu okrenut prema puku. Oltar treba biti tako postavljen da bude u središtu pozornosti. Glede materijala i ukrasa, trebaju se obdržavati odredbe prava. Zanimljivo je da na jedan upit, smije li se pokretni oltar postaviti ispred glavnoga oltara od kamena, Vijeće odgovara afirmativno.[7]
3. Današnje odredbe
OURM govori jasno. Bit će korisno da navedemo najvažnije brojeve:
296. Oltar, na kojem se pod otajstvenim znakovima uprisutnjuje žrtva križa, ujedno je i Gospodnji stol, a Božji je narod na misi sazvan da u njemu sudjeluje; središte je i zahvaljivanja koje se vrši euharistijom.
297. U svetome prostoru euharistiju valja slaviti na oltaru; izvan toga prostora može se slaviti i na prikladnom stolu, ali uvijek na stolnjaku i tjelesniku te uz križ i svijećnjake.
298. Uputno je da u svakoj crkvi bude nepomičan oltar, koji jasnije i trajnije označava Krista Isusa, živi kamen (1 Pt 2, 4; usp. Ef 2, 20). U drugim prostorima koji su namijenjeni za bogoslužje oltar može biti pomičan. Nepomični je oltar onaj koji je tako građen da je pričvršćen za tlo te se ne može pomaknuti, a pomični onaj koji se može prenositi.
299. Oltar, gdje god je to moguće, neka se gradi odvojeno od zida da se može lako obići i na njemu slaviti licem prema narodu. Neka zauzima takvo mjesto da bude uistinu središte kamo se sama od sebe usredotočuje pozornost svekolike zajednice vjernika. Oltar će redovito biti nepomičan i posvećen.
300. Oltar, kako pomični tako i nepomični, posvećuje se prema obredu iz Rimskoga pontifikala. Pomični se oltar ipak može samo blagosloviti.
301. U skladu s običajem i značenjem što je do nas došlo crkvenom predajom, ploča nepomičnoga oltara neka bude kamena, i to izrađena od prirodnoga kamena. Ipak, može se, prema sudu konferencije biskupâ, uzeti i druga tvar, dolična, čvrsta i umjetnički obrađena. Nosači pak ili osnova na kojima leži ploča mogu se izraditi iz koje mu drago tvari, samo da je dolična i čvrsta. Pomični se oltar može napraviti iz bilo koje plemenite i čvrste tvari koja, prema običajima i predaji raznih krajeva, odgovara liturgijskoj upotrebi.
302. Dobro je uščuvati običaj da se kod posvećenja pod oltar ugrade, odnosno pohrane relikvije svetaca, pa i nemučenika. Samo neka se pazi da vjerodostojnost tih relikvija bude zajamčena.
303. U novim crkvama koje se grade bolje je da se postavi samo jedan oltar, koji će u zajednici vjernikâ biti znak jednoga Krista i jedne euharistije Crkve. U već sagrađenim pak crkvama gdje je postojeći oltar tako smješten da otežava sudjelovanje naroda te se zbog svoje umjetničke vrijednosti ne može premjestiti, izgradit će se drugi nepomični oltar koji će se umjetnički oblikovati i obredno posvetiti te će se samo na njemu vršiti sveta slavlja. Da se pozornost vjernika ne odvraća od novoga oltara, postojeći oltar neka se posebno ne urešava.
Da sažmemo:
- Oltar je ujedno i žrtvenik Gospodnji i stol Gospodnji (296).
- Uputno je (dakle ne nužno) da u crkvi oltar bude nepomičan, a u izvancrkvenom prostoru on je pomičan (298).
- Oltar treba biti postavljen tako da se oko njega može obilaziti i da svećenik slavi misu okrenut licem prema puku (299).
- Običaj je da oltarna ploča nepomičnog oltara bude od kamena, a pomičnog od bilo kojeg plemenitog materijala (301).
- Hvalevrijedno je da se pod oltar ugrade moći svetaca ako su vjerodostojne (302).
- U jednoj crkvi načelno može biti samo jedan oltar, ali ako se zbog umjetničke vrijednosti stari oltar ne može izmjestiti, dopušteno je ispred njega postaviti drugi nepomični oltar (303). Istom se logikom, naravno, ne uklanjaju ni pokrajnji oltari iz umjetnički vrijednih crkava.
OURM u sljedećim brojevima govori o ukrašavanju oltara, pri čemu valja težiti za umjerenošću (305). Oltar se prekriva barem jednim oltarnikom. U došašću se oltar može ukrasiti cvijećem, ali u korizmi ne, osim u nedjelji Laetare (4. korizmena nedjelja). Cvjetni ukras treba biti umjeren i radije ga treba postaviti pored oltara, nego na samom oltaru (305). Svijeće mogu stajati na oltaru ili pored njega, jednako kao i križ, ovisno o njegovoj veličini (306 i 308). Naravno, na početku mise na oltaru ili u njegovoj neposrednoj blizini mogu biti samo svijeće, križ i cvijeće. Za pripravu darova donosi se na oltar misna knjiga, kruh, vino i sveto posuđe. Poslije pričesti sve se to odnosi s oltara: pretekle posvećene čestice u svetohranište, a sve ostalo na prikladan stolić, gdje je to i bilo do priprave darova.
4. Zaključak
Više smo puta upozoravali kako nam svetinje valja sveto slaviti. Najvažnije i najsvetije mjesto, uz svetohranište, jest oltar. On predstavlja Krista, ugaoni kamen koji su graditelji odbacili. On je stol Gospodnji, žrtvenik Gospodnji, središte našeg crkvenog prostora. Oko njega, jer on predstavlja Krista, okuplja se zajednica. Zlobna je primjedba kako u misi u kojoj je svećenik okrenut prema puku sve izgleda kao da svećenik preko tezge razgovara s konzumentima. Nipošto. Oltar predstavlja Krista, Krist je središte i stjecište, on nas okuplja. Zato svećenik na početku pozdravi puk riječima Gospodin s vama. Krist nas sabire.[8] Sada, kada se nastoji da oltar bude središte crkvenog prostora, važno je da se vidi da nam je on najvažniji. Naravno da on ne smije biti pretrpan stvarima koje na njemu ne bi trebale biti. Naravno da oltarnici trebaju biti i lijepi i čisti i vrijedni. Oltar treba biti dominantan, i na umjetničkoj razini cijele crkve, već prema njezinom stilu.[9] Odijelo ne čini čovjeka, ali ipak o njemu puno govori. Tako je i nama prva briga Crkva, živa zajednica. Međutim, i crkva, kao liturgijski prostor, puno govori o našem pristupu i doživljavanju svetoga. Važno je kako uređujemo i održavamo liturgijski prostor. Ta, to nam je jedna od osnovnih zadaća. Nije nam nevažno u kakvom okruženju naviještamo riječ i slavimo otajstva.
HBK je izdala OURM kao separat (Misal se još nije pojavio) upravo s nakanom da ga pastoralni djelatnici proučavaju i pokušavaju provoditi u djelo. Vrijedi nabaviti tu malu knjižicu. I čitati je. Pa kad je u pitanju uređenje crkve, ona nam daje temeljna, jasna i zdrava načela. Od njih krenimo, a Duh će nas onda nadahnuti da u našem vlastitom prostoru ostvarimo ono što je najprikladnije za našu zajednicu.
[1] Da podsjetimo: u ono vrijeme sustolnici bi kod objeda ležali za stolom, kako je to, posve sigurno, bilo i na Posljednjoj večeri. Nedvojben dokaz nalazi se u Ivanovu evanđelju. Kad je ono Petar znakovima zamolio Ivana da upita Isusa tko je taj koji će ga izdati, Ivan je naslonio glavu na Isusove grudi i upitao ga tko je to. To je Ivan mogao izvesti jedino ležeći, pri čemu je Isus ležao iza njega. Konačno, Isus je na posljednjoj večeri slavio i pashalnu večeru, a svi se stari izvori slažu u tome da su Židovi tu večeru slavili ležeći, da bi tako naglasili da je slave kao slobodni ljudi, jer ih je Bog izbavio iz egipatskog ropstva.
[2] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, 1, Ancora, Milano, 1950., 407.
[3] U Liber pontificalis spominje se, istina, dekret pape Feliksa (269.-274.) gdje se određuje da se misa slavi na nadgrobnoj ploči mučenika. Taj je spis apokrifan.
[4] Osim toga, okrenut prema polukružnoj apsidi svećenik bi, dok bi govorio, imao sjajnu akustiku.
[5] Do tada je bila poznata koncelebracija biskupa sa svojim prezbiterima. Koncelebracija više prezbitera pod vodstvom jednoga uvedena je tek s 2. vatikanskim saborom.
[6] R. KACZYNSKI, Enchiridion documentorum instaurationis liturgicae, 1 (1963-1973), Marietti, Roma, 1976., 50-78, ovdje75. Vidi također AAS56(1964)877-900. Ova se odredba ponavlja u Oćoj uredbi br. 299. Usp Rimski misal prerađen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugoga vatikanskog, objavljen vlašću Pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004. (= OURM).
[7] Usp. Isto.
[8] Usput rečeno, neumjesno je i teološki nekorektno kada svećenik u svoje ime pozdravlja vjernike i, što je još gore, zahvaljuje im što su došli. Ta, ne poziva ih on, niti ih on sabire, niti su k njemu došli. Krist je pozivatelj i domaćin!
[9] Neka mi kolege ne zamjere, ali u nekim monumentalnim i umjetnički zaista vrijednim crkvama isuviše dugo vremena stoje privremeni drveni “koncilski oltari” koji po svome stilu posvema odudaraju od crkve, a o njihovoj umjetničkoj vrijednosti ne može biti ni govora. Kod obnove crkve nije lako određivati prioritete, ali ako oltar smatramo središnjim i najvažnijim dijelom crkve, ne bi li možda ipak bilo vrijeme da se time žurnije i ozbiljnije pozabavimo…
