Oni iz crkava i oni s ulica
Oduvijek je u katoličkoj dogmatici i moralu jedan od najtežih problema problem spasiteljske volje Božje: »voluntatis Dei salvificae«. Kako tu volju treba tumačiti? Kako se ona konkretno očituje, manifestira? U kolikoj se mjeri, faktično, realizira?
Glavna je poteškoća problema u tome, što se u njemu, — barem na prvi pogled, — sudaraju dvije od temeljnih istina kršćanstva: ona o Božjoj dobroti i ona o Božjem dostojanstvu, svetosti, pravdi.
Krist je došao, da sve ljude spasi; on je, svojom otkupiteljskom žrtvom sa Križa, izobila zadovoljio Bogu za sve ljudske grijehe i sve ljude otkupio; on im je svima otvorio raj. Ambicije su njegove spasiteljske ljubavi najveće, što mogu biti. I u objavi su one i vrlo emfatično naglašene, i vrlo široko formulirane. »Nije Bog Sina svojega poslao na svijet, da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi!« (Iv 3, 17.). »Bog hoće, da se svi ljudi spase i da dođu do spoznanja istine!“ (1 Tim 2, 3. 4.). Za sve se njih moramo moliti i ispred sviju njih zahvaljivati Bogu (1 Tim 2, 1. 2.). »Tkogod zazove ime Gospodnje, spasit će se!« (Dj Ap 2, 21.; Rim 10, 13.). »Sve je Bog zatvorio u nepokornost, da se svima smiluje!« (Rim 11, 32.). »Gdje se je umnožio grijeh, još je više obilovala milost!« (Rim 5, 20.). Sam je Gospodin izrijekom rekao u Evanđelju: »Nijesam došao, da pozovem na pokoru pravednike nego grješnike!« (Mat 9, 13; Mark 2, 17.; Luk 5, 32.; 1 Tim 1, 15.).
S druge strane Isus nije nimalo liberalan, kad, u Evanđelju, postavlja ljudima praktične uvjete za vječno spasenje, za ulazak u Kraljevstvo nebesko. On od njih traži puno: ne samo vjeru, nego i život po vjeri (Mat 7, 21—23.); on insistira i na zadnjoj črknji iz zakona (Mat 5, 17—19.); urgira savršenost (Mat 5, 48.), čistoću (Mat 5, 27—32.), praštanje (Mat. 5, 43—47.), ljubav k Bogu do kraja (Mat 22, 37—40.; Mark 12, 29—31.; Luk 10, 25—28.), vjernost sebi i svjedočenje za njega i pod cijenu križa, i pod cijenu života (Mat 10, 32—39., 16, 24—26.; Mark 8, 34—38.; Luk 12, 8. 9.; 14, 26. 27.; Iv 12, 25.): sve stvari, protiv kojih ljudi najviše griješe. I kao da upravo pretpostavlja, da to većinu ljudi diskvalificira i da će je zauvijek isključiti od spasenja. »Mnogo je zvanih, ali malo izabranih!« (Mat 20, 16.; 22, 14.). Bezbroj je onih, koji idu širokim putem, koji vodi u propast: uski i tijesni put spasenja malo tko nalazi (Mat 7, 13. 14.; Luk 13, 23. 24.).
Kršćanske je mislioce, — a pogotovu pastoralce, — to uvijek pomalo zbunjivalo i desorijentiralo. I katoličke, a još više one nekatoličke. Zauzimali su često najoprečnije stavove. Od skrajnjeg pesimizma i rigorizma jednog Tertulijana i Kalvina, pa do ekstremnog laksizma, koji, — najviše baš u ova naša, moderna, vremena, — naprosto briše pakao i sve od reda trpa u raj.
A razumije se, da je ovo zadnje moguće samo, ako oni Kristovi strogi moralni zahtjevi budu najprije praktično anulirani. Današnji ih svijet, — onakvih, kako su formulirani u Evanđelju, — nije, svi to vidimo, spreman prihvatiti. Ili ih, barem, faktično, ne prihvaća i ne slijedi. Bude li prema njima suđen, s njegovim je vječnim spasenjem gotovo. Ogromna bi većina ljudi bila zauvijek izgubljena. A to ne smije biti. To bi Boga i kršćanstvo učinilo krutim, okrutnim, krvničkim.
Odatle, i u katoličkim redovima, tendencije, da se Evanđelje »humanizira«. Sve u njemu treba tumačiti što blaže. Valja težište morala premjestiti sa objektivnog terena zapovijedi i zakona na onaj subjektivni: »dobre volje«, »osobne savjesti«, »realnih mogućnosti«. Ljudi su dobri, jer misle, da su dobri; jer nijesu još gori; jer su jadni i slabi. Olakšati im valja zakone: približiti valja načelne norme njihovim konkretnim shvaćanjima, željama i mogućnostima. Pa ćemo im, odmah, svima otvoriti raj. Bog će ih sve spasiti. Problem će odmah biti riješen, idealno i radikalno.
Samo, i odviše je jasno, da su takve ideje sa stanovišta ortodoksije potpuno nemoguće. Praktično one uključuju i pretpostavljaju likvidaciju i Evanđelja i historijskog kršćanstva. »Moral situacije«, subjektivni moral, nije ni kršćanski ni evanđeoski. Krist nije nikoga ovlastio, da ga demontira, ni da korigira i revidira njegove evanđeoske teze.
Poteškoća i problem moraju se drukčije rješavati. Ne smijemo kršćanski moral ni božanski zakon žrtvovati sentimentalnom čovjekoljublju i ljudskoj samovolji: ne smijemo ih relativizirati. A opet moramo vjerovati u snagu i efektivnost otkupljenja. Kristova žrtva, božanski veledušna i uzvišena, nije mogla biti uzaludna (Kebr 10, 1—18.). Božje osnove spasenja nitko ne može pokvariti: ni ljudska zloća, ni đavolska zavist. Božje nebo, veliki dar božanske dobrote ljudima, ne može ostati prazno: neposredno se protiv toga buni naš kršćanski osjećaj. A ostalo bi prazno, kad bi u njega unišla samo šaka onih, što »prakticiraju«.
Bilo bi, dakako, naivno izlaziti u ovoj stvari sa gotovim receptima, a pogotovu sa pozitivnim tezama. Uvijek će proces ljudskog spašavanja i ljudskog odabranja ostati velika tajna. U toj tajni i leži dobar dio božanske pedagogije, koja, u svojoj višoj mudrosti, neće da čovjeku dadne u ruke bianco-mjenice na nebo: zna, da bi je u svojoj lakoumnosti zlorabio. Bolje mu je, da sa strahom i trepetom radi na svome spasenju (Filip 2, 12.): da bude trijezan i da bdije (1 Petr 5, 8. 9.). Zato je Krist, onako značajno, i izbjegao da odgovori na radoznali upit: „Gospodine, je li ih malo, koji se spašavaju?” (Luk 13, 23.) i mjesto toga održao nam samo ozbiljnu propovijed o pokori i o užasnoj sudbini onih, koji će izgubiti nebo i dušu (Luk 13, 24—28.).
Ali jedno opće rješenje problema kao da nam ipak sugerira i sam Isus u Evanđelju. U onoj svojoj priči o uzvanicima na kraljevsku svadbenu večeru (Mat 22, 1—14.; Luk 14, 16—24.). Ne govori on u toj priči samo o pozivu ljudi i naroda u Crkvu. Mnogo toga se u njoj može, u punom smislu, primijeniti samo na nebo. Nebo je gozba i radost: kršćanski je život na zemlji prije borba i križ.
A dvije se vrsti uzvanika jasno razlikuju u priči. Oni prvi, privilegovani, odabrani, maženi (Mat 22, 3—8.; Luk 14, 17—21.), i oni drugi, iz mase: siromašni, neuki, bijedni (Mat 22, 9. 10.; Luk 14, 21—23.). Sasvim je različan postupak s jednima i s drugima. Posve se drugi zahtjevi postavljaju na te dvije skupine. Potpuno se različni kriteriji na njih primjenjuju. Onim se prvima ukazuje više pažnje: za njih su rezervirana počasna mjesta; oni pripadaju krugu kućnih prijatelja, izabranih gostiju. Ali se zato od njih više i traži. Njima se puno strože sudi. (Luk 12, 47.). Nepažnja i nemar završavaju na njima tragično (Mat 22, 7. 8.; Luk 14, 24.). Oni drugi su s te strane u boljoj kondiciji. Od njih se manje traži. Njima se gleda kroz prste. Kod njih se preko mnogo čega prelazi. Na njih se primjenjuje, više manje, isključivo princip milosrđa i dobrote (Luk: 12, 48.). Njih se na gozbu skoro ugoni (Mat 22, 9. 10.; Luk 14, 21. 23.). Mora se izvršiti ambiciozni kraljevski plan. Mora se napuniti kuća (Luk 14, 23.), svadbena dvorana. Ali, dakako, na prva mjesta ne će ipak ti ljudi sjesti. Dosta im je, ako se nađu i negdje u kutu dvorane; i na kraj svadbenog stola.
Možda je baš u tome rješenje problema. Ima i kršćana dvije vrsti. Ima ih, kojima se je Bog jasno objavio. Mnogo im je rekao o sebi. Velike im je milosti dao. Oni su pozvani, da budu prvi u nebu. Ali zato moraju biti i lojalni prema Bogu. Moraju biti čitavi kršćani. Kršćani cjelovitog Evanđelja i moralne savršenosti. Okrenu li leđa Bogu, — svejedno, da li radi zaseoka, ili volova, ili žene (Mat 22, 5.; Luk 14, 18—20.), — teško njima! Ne će okusiti večere Božje (Luk 14, 24.). Stići će ih teška kazna, konačno odbačenje, pakao (Mat 22, 7.). A ne smeta ništa, što ih je relativno malo: tih izabranih. Takav je plan Providnosti. To je logika uskoga puta (Mat 7, 13- 14.; Luk 13, 23. 24.). »Mnogo je zvanih, ali malo je izabranih!« (Mat 22, 14.). A ima kršćana, — a pogotovu ima ljudi, — koji su se našli na ulici i između ograda u zemaljskom carstvu Božjem. Njihove su šanse sa duhovne strane više nego skromne. U buci i vrevi života jedva Boga i čuju. I malo o njemu znadu: i o njemu i o njegovoj ljubavi. Struja ih je povukla na dno života. »Nemaju čovjeka« (Iv 5, 7.). Svakakvi su. Daleko su od praktičnog kršćanstva. Sjede za cariničkim stolovima. Svašta govore i svašta rade. Ali, — i oni su otkupljeni: »pretio magno« (1 Kor 6, 20.; 7, 23; 1 Petr 1, 18. 19.). I po njima je pala krv Božjega Sina. I oni imaju neumrlu dušu. Nijesu toliko zli u srcu, koliko su to ustima i očima. Nesretni su više nego zločesti. Zato je Bog s njima strpljiv i milosrdan. Bljesne i u njima kojiput svjetlo božanske milosti. Naglo, kao munja. Ugledaju u njemu Boga i prepanu ga se. Požale ga. Uzdahnu za njim. Cijene dobro, makar ga i ne činili. Stide se u potaji svojih grijeha. Zavire kojiput i u crkvu. Prekrste se koji put. Možda kojiput poljube i Propelo: makar na Veliki Petak. Računaju, eto, na Božje milosrđe. Nijesu bezbožnici. Nijesu otpadnici, iako su možda psovači od navade. Nijesu bogohulnici. Ne će ti doći na prva rajska prijestolja. Ali mnogo će ih, većina će ih, doći u nebo. Smijemo se, skupa s njima, tome nadati. Ugurat će ih Bog u njega. Misterioznim i nedokučivim putevimia svoje milosti. Svetim nasiljem svoje božanske dobrote. Susrest će im se negdje s njim pogledi. Pružit će za njim ruke. U času nevolje. Na čas smrti. A to je već kajanje i ljubav, što spasava. To je već padanje u ruke Božje i u Božji zagrljaj (Luk 15, 20. 21.). Njima će se nebo napuniti. Po njima će, otkupiteljski, triumfirati Krist. U njima će čovječanstvo, u većini, biti pomilovano. »Izađi na ulice i među ograde, pa natjeraj, neka uđu, da mi se napuni kuća!« (Luk 14, 23.).
Jest Kristovo kršćanstvo i kršćanstvo Crkve religija je elite i vjera velikih zahtjeva. No baš je zato i religija velikog i širokog spasenja. Može ono biti manjina. Ali kao Božja manjina pretvorit će se ono jednom u većinu: po grandioznom, spasiteljskom, planu Božjem. Misija joj je to: Crkvi u svijetu. Iz nje i kroz nju, — svetu i punu Boga, — Bog mnoge spasava. To i jest jedini, pravi i puni, smisao velikog ekleziološkog aksioma: »Extra Ecclesiam nulla salus!«
Ne treba da budemo laksni, ako hoćemo da budemo humani. Može Crkva biti, — i jest, — optimistična u pitanju vječnoga spasenja čovječanstva, a da zato ipak ne pada u religiozni defetizam i ne spušta ni za centimetar svojih moralnih standarda na niže. Može ona biti, — i jest, — čovjekoljubiva, a da zato ipak ne otpiše nijedne Gospodinove riječi iz Evanđelja!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 11/1965., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 67-71. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
