Onus breviarii (Svećenički časoslov poslije Koncila)
Nekada
Nekada se, u crkvenom jeziku, govorilo o svećeničkom časoslovu kao o teretu: “onus breviarii”. Osjećali su, svećenici, i tada, da im je s ređenjem legao još jedan teret na leđa. Moralni, dakako. Ali ipak teret. Svaka je moralna obveza čovjeku teret: već zato, što mu veže slobodu, što ga na nešto sili. A pogotovu, kada ta obveza dolazi od Božje strane; kad je čovjeku nameće Crkva, kao auktoritativni tumač volje Božje: u Božje ime. A Crkva ju je, u ovom slučaju, barem na zapadu, uvijek svećenicima nametala. I kao formalni, crkveni, zakon. I pod tešku dužnost; pod smrtni grijeh.
Svi smo mi svećenici, — i oni najbolji među nama, — instiktivno to osjećali. Visio nam je, časoslov, na rukama kao lanac, od jutra do mraka. Nikada i nikamo nijesmo mogli od njega pobjeći. I na put je morao s nama. Bio nam je neprestani pratilac, “socius”, kamo bismo god odlazili od kuće, na dulje vrijeme. Putni nam je inventar bio: kao i češalj, i olovka, i notes. Nije nam dao, da ikada na njega zaboravimo. Iza stola bi nas i sa veselice dizao. I iz postelje, kojiput. Ne bi nam, ni u kasnu večer, dao zaspati. U svako bi nam se doba dana javljao. “A brevijar? Jesam li ga izmolio?”
Teret je uvijek bio časoslov nama svećenicima. Od prvoga dana ređenja (nekada za pođakona, danas za đakona), pa do smrti. Odgovorni smo bili za njega: Bogu, savjesti, Crkvi. Jest, i Crkvi! Naopako, ako bi nam ga biskup, na vizitaciji, našao na stolu u prašini i sa bilješkama od Bog zna kada.
Samo bio nam je to, — svima, koji smo se bojali Boga, — i drag, i svet, teret. Nije se nitko od nas protiv njega bunio ni od njega branio. Nije ga nitko od muke bacio na pod kao kakvu dosadnu knjigu ili prazne novine. Bili smo svjesni, da je u njemu božansko blago. Gledali smo u njemu nešto kao garantno pismo svećeničke ustrajnosti i spasenja. S Bogom nas je, svaki dan iznova, vezao naš brevijar. Dok smo ga molili, znali smo, da još vjerujemo i da se bojimo Boga. Priznavali smo ga svojim gospodarom. Davali smo mu makar minimum hvale. On nam je iz njega govorio. Čitali smo i slušali iz njega riječ Božju i mudrost Pisma. Javljao nam se je iz njega Gospodin, u Evanđelju, javljali su nam se patrijarhe i proroci, apostoli i hagiografi, crkveni oci i učitelji, javljali sveci i svetice, svojim životom. Uporno javljali: i onda, kad bismo mi bili voljeli, da nam se ne javljaju. Svi su nas oni, uvijek iznova, sjećali, da smo Božji ljudi i sluge Kristove (1. Kor. 4, 1.). I sluge Crkve: koje Crkvu slušaju, ali je i predstavljaju i brane.
Znali smo, da ispred Crkve molimo, kad molimo svoj časoslov. I za nju. I za duše. Za sve duše. A za one, kojima smo pastiri i za koje smo pred Bogom najdirektnije odgovorni, još posebno.
Možemo to još konkretnije izreći. I kad je svećenik bio mlak i pun pogrešaka, on nije ipak, dokle je god molio časoslov, posve prekidao ni s Bogom ni s Crkvom: priznavao je njihov auktoritet, pokazivao je, da vjeruje, pružao je, duhovnim načinom, ruke za nebesima. I bio je svjestan, da ga moli za općinu vjernika. I da je ta njegova molitva za njih efektna i plodna: za njim je stajao Krist; on se je molio Ocu, — za duše, za svoju Crkvu, za milosrđe i spasenje svijetu, — na njegova usta. I uvijek ga je to, svećenika, moralo, koliko toliko, uozbiljiti: nije mu dalo, da posve pane; čuvalo ga je od najgorega. A ako je pao, disponiralo ga je na skrušenje i pokoru. Bio je još uvijek čovjek, koji je slavio i zazivao Boga. Bio je još uvijek kršćanin, vjernik, svećenik, apostol. A prijekid s brevijarom bio je prijekid, — praktični prijekid, — sa svim tim. Svećenik, koji nije više molio brevijara, nije se više uopće ni molio: on je, — psihološki je to evidentno, — bježao od Boga kao Jona. A prema Crkvi ignorirao je svoju najelementarniju svećeničku dužnost: da je zagovara pred Bogom; da njezinoj djeci bude pred Bogom poslanik i posrednik. On je ostajao svećenik samo još mehanički i pravno. I dalje su vrijedili njegovi svećenički čini: “ex opere operato”; u koliko je Krist kroz njih djelovao. Ali kao osoba nije više takav svećenik davao Crkvi ništa.
Konsekventno nemoljenje brevijara bilo je teška moralna desordinacija: gruba povreda jednako svećeničkih obveza, kao i Božjih prava i interesa Crkve i duša. Morala je logično biti i sankcionirana najtežom sankcijom: smrtnim grijehom. Apsurdno bi bilo i pomisliti, da Crkva to prepušta “uviđavnosti” i “slobodi” pojedinoga svećenika i da je za to praktično nezainteresirana. Očito je, da ona to mora i urgirati. I obvezom u savjesti, i sredstvima svoje vanjske discipline, i moralnom prisilom. Nitko ozbiljan u Crkvi nije toga, sve do nedavno, ni osporavao, ni povlačio u sumnju.
Danas
Danas je, nažalost, drukčije. “Reformatori”, — bolje: revolucionari, — u Crkvi, modernisti i ekstremni “progresisti” za teološkim katedrama i u kleru, bezobzirno i cinički obračunavaju i sa brevijarom, baš kao i sa ispovijeđu, celibatom, primatom, seksualnim i bračnim moralom, kultom djevičanstva, redovništvom i evanđeoskim savjetima, privatnom molitvom, hijerarhijskim uređenjem Crkve, sakramentalnim svećeništvom, inspiracijom i dogmama, askezom i samozatajom, neumrlošću duše, anđeoskim svijetom, crkvenom disciplinom i crkvenim zapovijedima. Mnogi od njih smatraju, da ih uopće u savjesti ne veže nikakav crkveni zakon, pa ni onaj o obaveznom moljenju brevijara. A takva se shvaćanja, nažalost, sve više šire i sve više zahvaćaju i kler u pastvi. Nedavno smo, — i u katoličkim časopisima, — čitali kako u nekim katoličkim zemljama, po “anketama”, samo još 35 odsto svećenika moli brevijar, a opet se smatraju korektnima pred Bogom i ostaju u službi Crkve. I kod nas se već može čuti iz usta pokojega svećenika: “Pa šta, ako ne izbrbljam onih nekoliko psalama!” A da i mnogi od onih, koji brevijar možda još i mole, nijesu više puno zabrinuti za taj svoj svećenički “teret” i da se od njega vrlo lako, sami, dispenziraju, vidimo po kurentnim manirima nove naše svećeničke generacije. Malo tko da sa sobom “vuče” brevijar, malo ga tko u vlaku vadi i moli, sve ga manje čovjek viđa u svećeničkim rukama: i u crkvi i pred crkvom. Nitko se skoro više ne diže iza stola ili iz društva, da ga izmoli. Nije to više svagdanji prizor u svećeničkim ambijentima. A očito ih ima dosta, i koji ga uopće, “iz načela”, ne nose sobom, kad kamo idu na put. Baš kao ni kolara. Njima je, kad kuda idu, sva prtljaga ono odijelo na njima, a ljeti i samo “majica”. Nema više ni negdašnjih aluzija na “Aperi” i “Sacrosanctae” u svećeničkim razgovorima i šalama.
A nije bolje ni sa moljenjem brevijara u koru. Na veliko se priča, — i redovnici se sami na to kojiput tuže, — kako se u mnogim samostanima vrlo olako uzima služba u koru, a još se manje oni, koji ne dođu u kor, brinu, da oficij, naknadno, izmole (izvan kora). A i u većini je katedrala, — možda i bez dovoljna razloga, — kor sveden na minimum. Baš kao što je i savjet II. vatikanskog Koncila, da se i po župama, na nedjelje i blagdane, održavaju, uz učešće vjernika, barem, zajedničke “Večernje”, ostao dosada, uglavnom, samo “pium desiderium”: uza sve, teoretsko, oduševljenje tolikih svećenika za liturgijski pokret i liturgijsku reformu.
Šta treba na to kazati?
Treba kazati, da je to tragedija u životu današnje Crkve. Treba kazati, da je to teška i fatalna zloraba. Moralni i pravni abuzuz, čije će posljedice, ne učini li mu se, brzo i radikalno, kraj, biti strašne. Svećenici, koji tako govore i rade, izgubili su potpuno crkveni osjećaj: ono, što nazivamo “instinkt milosti” i vjere. Njima ništa ne znači ni praksa ni legislativa Crkve kroz dvije tisuće godina.
Tisućljetna praksa Crkve
Jer, ako je išta historijski evidentno, evidentno je, da je časoslov bio u univerzalnoj praksi Crkve još od prvih kršćanskih stoljeća: da se je u njoj uvijek i provodila, prakticirala, i urgirala “divina psalmodia”, — specifična, službena, svagdanja, molitva Crkve, “preces horariae”, “officium divinum”, — kao odjek i imitacija nebeske himnodije, koja se “vječno pjeva pred prijestoljem Božjim i Jaganjčevim” (Iz. 6, 3.; Otkr. 4, 8.; Urban VIII.). Kao konkretna primjena Gospodinove riječi, da se njegovi učenici moraju uvijek i neprestance moliti (Luk. 18, 1.; 1. Sol. 5, 17.), a s oslanjanjem na starozavjetnu i apostolsku praksu, da se pobožni ljudi triput na dan mole u hramu (Dj. Ap. 2, 15.; 3, 1.; 10, 3. 9. 30.) i, čini se, u vezi sa noćnom službom Božjom (vigilijama) u doba progona. U praksi je bila jednako na istoku, kao i na zapadu: raznovrsna u pojedinostima, ali jednaka po svojim bitnim elementima; razdiobi po dobi dana i sastavnim dijelovima (čitanju ili pjevanju psalama, čitanju Svetoga Pisma i njegovu tumačenju, molitvama, zazivima i svetim pjesmama, svetačkim životopisima). Već od 5. stoljeća, od sv. Benedikta, dobila je uglavnom svoju definitivnu formu: sa osam časova (sve do II. vatikanskog Koncila, koji je jedan od njih, t. zv. Primu, prvi čas dana, dokinuo). I najstariji crkveni oci često je spominju (Tertulijan, Ciprijan, Klement Aleksandrijski, Atanazije), a već u 4. stoljeću općenito je u uzusu, i po samostanima i među svećenstvom. Molila se obično zajednički, po crkvama i oratorijima, gdje je više molitelja bilo na okupu, ali i privatno, pojedinačno. I smatrala dužnošću svećenika i Bogu posvećenih osoba, koje su je vršile u ime čitave zajednice vjernika. A ta je obveza bila onda, kasnije, i pravno kodificirana, i disciplinski urgirana.
Najveće, najslavnije, najsvetije, ličnosti crkvene historije za nju su se zanimale, o njoj pisale, sudjelovale u njezinu razvoju: sv. Ambrozije, sv. Benedikt, sv. Grgur Veliki, Grgur VII., sv. Franjo Asiški, Pavao IV., sv. Pijo V., Klement VIII., Urban VIII., Benedikt XIV., opat Gueranger, sv. Pijo X. Stoljeća su na njoj radila. Učinila od nje specifičnost kršćanstva: ni u jednoj drugoj religiji nema analogne institucije. Čitava je kršćanska teologija i asketika u njoj. Bogata je sadržajem kao nijedna druga molitva. I simbolikom: svjetla i dana. Sve vrste su molitve u njoj zastupane: i poklonstvena, i zahvalna, i otprosna, i prosna.
Crkva ju je, — tu molitvu časoslova, — oduvijek smatrala, — i danas je smatra, — praktično indispenzabilnom, konstitutivnim dijelom svoga bogoslužnoga života. Gledala je u njoj svoju, vječnu, molitvu i poklonstvo Bogu i Kristu. Molitvu, uz koju su za nju povezani, kojom su joj garantirani, poseban Božji blagoslov i pomoć. I vjernike je uvijek pozivala, da, po mogućnosti, u njoj sudjeluju, gdje se je ona javno vršila. I na istoku i na zapadu to se prakticiralo. I danas se prakticira, gdje je vjerski život imalo živ. I u pravoslavnoj se Crkvi, još i danas, drže “jutarnje” i “večernje”.
Časoslov u crkvenom zakonodavstvu
Sve je to, barem u zapadnoj, katoličkoj, Crkvi, već duga stoljeća, i pravno regulirano. Tri su staleža u njoj i zakonom obvezana na redovito i svakodnevno moljenje časloslova. Svi redovnici i redovnice, koji su po svojim konstitucijama vezani na “kor”, moraju, svaki dan, čitav časoslov, izmoliti zajednički, a ako su odsutni, privatno (Kan. 610.). Na isto su to obvezani kanonici i nadarbenici stolnih i zbornih kaptola u svojim crkvama (Kan. 413. 414.). Svi ostali svećenici (i klerici viših redova), a tako i nadarbenici izvan komuniteta (Kan. 135., 1475.) dužni su, opet svaki dan, barem privatno, recitirati oficij (kanonske hore). Nadarbenik, koji tu obvezu zanemari, nema prava na proporcijalni dio prihoda od nadarbine i mora ga vratiti crkvi ili sjemeništu, odnosno podijeliti siromasima (Kan. 1475. § 2.). I svi oni, ako svojom krivnjom ne mole časoslova, griješe. A moralisti su, očito ispravno interpretirajući volju Crkve, taj grijeh kvalificirah kao teški. Jednoglasno su učili, da je bezrazložno ne izmoliti znatan dio (“notabilem partem”) oficija smrtni grijeh. A većinom su već jedan čas, jednu “horu”, smatrali takvim “znatnim dijelom”. Samo dispenza po zakonitoj višoj crkvenoj vlasti i nemogućnost, fizička ili moralna, ispričavala je od grijeha.
Nije se, uostalom, teško domisliti, koji su razlozi naveli Crkvu na ovako ozbiljan i strog stav u ovoj materiji. Htjela je njim osigurati, da se Bogu i Kristu, po svemu kršćanskome svijetu, — svaki dan i u svako doba, barem negdje, — pjeva slava od strane Kristove i Božje zaručnice. Onako, kao i na nebu, po riječima Otkrivenja: “Dostojan si, Gospodine i Bože naš, da primiš slavu i čast i silu, jer ti si stvorio sve i po tvojoj je volji bilo i stvoreno je!” (Otkr. 4, 11.), “Onome, koji sjedi na prijestolju, i Janjetu blagoslov i čast i slava i vlast u vijeke vjekova!” (Otkr. 5, 12. 13.). A htjela je i one izabrane u Crkvi, koji su se Bogu na poseban način posvetili i imaju u njoj, — u Crkvi, — funkciju svjetla, soli, kvasa, trajno obvezati na jedan intenzivniji duhovni kontakt s Bogom: preko česte, moralno neprekidne i neprestane, molitve. Spriječiti je htjela, da se i oni duhovno ne osuše zaboravljajući na onoga, koji je jedino vrelo i istine i dobrote, a koji se ljudima komunicira prvotno baš po molitvi. Svećenici. Bogu posvećene osobe. Ovako ne mogu i ne će: dok svaki dan, nekoliko puta, izlaze pred Boga, da u njega pogledaju i da mu se poklone ispred sviju otkupljenih i sa osjećajem odgovornosti za čitavu zajednicu Crkve. S upornom i neumoljivom dosljednošću njihov im ga časoslov izvodi pred oči: njegova prava i njegove zahtjeve. A htjela je, sebi i dušama, isprositi i obranu odozgor: onu, koju je onako emfatično obećao Krist, — promptnu i pouzdanu, — “izabranima svojim, koji k njemu vapiju dan i noć” (Luk. 18, 7. 8.).
Veliku, eto, svrhu ima ta “molitva časova” u Crkvi. Morala je zato, kao i sve druge, velike, stvari u Crkvi, biti zaštićena i velikim zakonom: crkvenom zapovijeđu, koja veže pod grijeh: pod smrtni grijeh. Nije to samo savjet, nije to prepušteno ničijoj dobroj volji ni osobnoj pobožnosti. Zapovijed je to.
Časoslov na II. vatikanskom Koncilu
A nije ta zapovijed dokinuta ni na II. vatikanskom Koncilu. Naprotiv, ona je na njemu izrijekom osnažena. I još jednom motivirana. Auktoritativno. Po najvišem crkvenom auktoritetu: jednoga općega Sabora, jedne saborske konstitucije: “Sacrosanctum Concilium” od 4. XII. 1963. Čitava je jedna glava Konstitucije, četvrta, posvećena tome predmetu. Izrijekom Sabor svodi tu molitvu Crkve na vječno Kristovo svećeništvo, koje je prešlo na Crkvu i po kojemu ona “ne samo euharistijskim slavljem, nego i na druge načine, a napose (“praesertim”) božanskim Oficijem, neprekidno hvali Gospodina i moli mu se za spasenje svega svijeta” (t. 83.). Njim se, po staroj tradiciji Crkve, hvalom Božjom posvećuje čitav tok dana i noći, pa “kad ga mole, svećenik i drugi, koji su za to određeni, — i vjernici, u zajednici sa svećenikom, — to je molitva same Zaručnice Božje, koja se njom obraća k svome nebeskom Zaručniku, pa dapače Kristova molitva Ocu, skupa s njegovim (mističnim) tijelom” (t. 84.). Svi, koji ga (časoslov) mole, “čine to u službi Crkve i učestvuju u visokoj časti Zaručnice Kristove: stoje u tom času pred prijestoljem Božjim u ime Majke Crkve” (t. 85.). A svećenici u pastoralnoj službi moraju pritom biti svjesni Apostolove opomene, da moraju uvijek moliti (1. Sol. 5, 17.), kako bi Gospodin, koji jedini može to učiniti, njihovu djelovanju dao uspjeh i napredak. Kao i apostoli, oni tim vrše jednu od svojih glavnih misija; onu molitvenu (Dj. Ap. 6, 4.), — t. 86. A moraju ga, brevijar, svećenici moliti s pažnjom i razumijevanjem “jer je to javna molitva Crkve i kao takva izvor pobožnosti i hrana osobnoj molitvi” (t. 90. 99.). U koru moraju moliti, cijeli časoslov, svaki dan, redovnici i redovnice, koji su na to po svojim konstitucijama obvezani, a tako i kanonici, one dijelove oficija, na koje su obvezani bilo po općemu, bilo po partikularnom pravu. Ukoliko ga (svi ti) ne izmole u koru, moraju ga izmoliti privatno (t. 95.). A svi ostali svećenici i klerici viših redova dužni su ga, čitava, svaki dan, izmoliti, ili zajednički ili sami (l. 96.). Dispenzirati od te obveze, u pojedinim slučajevima i iz opravdana razloga, u cijelosti ili djelomično, — ili im je zamijeniti s drugom, —mogu svoje podanike samo Ordinariji (t. 97.). I drugi redovnici i članovi pobožnih instituta, koji po svojim konstitucijama mole neke dijelove oficija, obavljaju tim javnu molitvu Crkve. Isto tako, kad, po konstitucijama, mole Mali oficij (t. 98.). I klerici, koji nijesu obvezani na kor, dobro će učiniti, izmole li, gdje u zajednici žive ili kad se sastanu, barem jedan dio oficija zajednički. A svi, koji ga mole bilo u koru bilo zajednički, valja da ga mole što bolje, i s nutarnjom pobožnošću i s doličnim vanjskim vladanjem. Preporučuje se, da ga u koru ili kod zajedničkog moljenja i pjevaju (t. 99.). I svjetovnjacima se savjetuje, da, od pobožnosti, mole časoslov, bilo sa svećenicima, bilo u skupinama, bilo sami. Osobito, kad se njegovi glavni dijelovi, prije svega Vespere, na nedjelje i veće blagdane, mole u crkvi. A dušobrižnici treba da se za to pobrinu (t. 100.). Po stoljetnoj tradiciji latinskoga obreda klerici treba da oficij mole latinski, ali Ordinarij može, u pojedinim slučajevima, onim klericima, koji ne vladaju toliko latinskim jezikom, da bi ga mogli na njemu dostojno moliti, dopustiti, da ga mole i na živom jeziku, u odobrenom prijevodu. A to isto može redovnicima i članovima pobožnih instituta dopustiti njihov kompetentni poglavar (t. 101.).
I u saborskom dekretu o svećeničkoj službi i životu “Presbyterorum Ordinis” (od 7. XII. 1965.) stavlja Sabor svećenicima na srce savjesnost u moljenju božanskog oficija i ističe, da ga oni mole pred Bogom “u ime Crkve, za sav narod, koji im je povjeren, pa i za čitav svijet” (t. 5.) i da u njemu “predstavljaju glas Crkve, koja se ustrajno moli, u ime čitava ljudskoga roda, skupa s Kristom, koji “uvijek živi, da nas zagovara” (Hebr. 7, 25.), — t. 13.
Treba li, iza svega ovoga, što smo ovdje sa Sabora donijeli i citirali, uopće dokazivati, da se u Crkvi, u stvari časoslova, ni na II. vatikanskom Koncilu nije ništa bitno izmijenilo? Ostao je ono, što je i prije bio: molitva Crkve i svećenička staleška dužnost.
Ostao je u svojoj dosadašnjoj, tradicionalnoj, bitnoj formi: kao molitva časova i molitva sastavljena od čitanja iz Svetoga Pisma i iz spisa velikih i svetih crkvenih ljudi kroz sva stoljeća, od psalama i svetih pjesama, himana, od molitava i zaziva; kao molitva bogate raznoličnosti, puna najljepših religioznih nadahnuća; kao molitva prilagođena toku liturgijske crkvene godine i njezinih otajstava; otajstava otkupljenja. Ostao je, uz svetu misu, u centru sve svećeničke pobožnosti i molitve. Ostao je kao jedna od glavnih staleških obveza svećenika, klerika, Bogu posvećenih osoba. Ostala je i njegova dosadašnja, formalna i pravna, obligacija. Nije s te strane nigdje, ni od kojega kompetentnoga, crkvenoga auktoriteta, izrečena ni najmanja indikacija, da je njegova dosadašnja obligacija pod tešku dužnost i pod smrtni grijeh (“obligatio ex genere gravis”) ublažena ili relativizirana: da je njegovo moljenje danas samo fakultativno.
A što je od njegovih sastavnih dijelova najhitnije i što predstavlja “materiam gravem”, to će nam, dakako, točnije, tokom vremena objasniti moralisti i kazuisti: oslanjajući se na nutarnje razloge i na, eventualne, nove direktive Crkve. No na svaki način čitav je on pod obvezom, i svatko, tko iz njega išta, bezrazložno i samovoljno, ispušta, griješi. I teško griješi, ako iz njega ispušta znatan dio. Svakako teško griješi, ako ne izmoli barem Jutarnju (“Laudes matutinae”) i Večernju (“Vesperae”). Izrijekom se je u tom smislu, — čitali smo to svi u crkvenoj štampi, — izjasnio kardinal John Wright, prefekt Kongregacije za kler, dakle očito jedan od najkompetentnijih rimskih auktoriteta za tu stvar.
Konsekvencije
Treba da naš kler s tim računa. Svi mi, i svjetovni svećenici i redovnici, moramo moliti svoj časoslov vjerno i savjesno: čitav, svaki dan. I ne smijemo se olako od njega deobligirati: ni pod izlikom putovanja, ni pod izlikom posla. Molitva nam je, po volji Crkve i po primjeru svetaca, najpreči posao: preči i od duhovne pastve. Samo kad se radi o ekstremnoj duhovnoj potrebi, može to, “in casu singulari”, ići i na račun naših bitnih svećeničkih molitava: brevijara u prvom redu. Ali to će, u praksi, biti “casus ranssimus”. I nikada mi ne smijemo sami sebi uzurpirati prava, da o tom, načelno, sudimo, Norme, po kojima se to ravna, ostaju pod kontrolom Crkve. Samo u njihovim granicama možemo se slobodno, po svojoj savjesti, opredjeljivati u konkretnim slučajevima. Znamo iz žalosnoga iskustva tolikih, kamo svećenika odvede “rad”, koji ide na štetu molitve, pa i kad je to pod zakonitim titulom dispenze. Općenito je svećenik nježne savjesti ne će, habitualno, ni tražiti. A ne bi je lako trebalo nikome ni davati. Opasno je. Riskantno je.
A rehabilitacija i praktično reaktiviranje korskog moljenja časoslova, po katedralama i samostanima, a tako i provedba koncilske preporuke, da se i u župskim crkvama, barem nedjeljom i velikim blagdanima, javno moli oficij (konkretno Vespere), stvar je biskupa i liturgijske komisije; nije naša. Baš kao što je i stvar reorganizacije sjemenišnih studija, kako će naši budući svećenici opet čestito učiti latinski. Moralo bi svako sjemenište imati među profesorima i latinistu, pa da pitomci, pod njegovim vodstvom, a uz pomoć prevedenoga misala i brevijara, savladaju i latinske liturgijske tekstove. Stvar je to mnogo važnija po crkveni život, nego što to misle oni, koji su pošli linijom najmanjega otpora, pa praktično likvidirali latinski i u teologiji i u liturgiji.
Mi, samo, i ovom prilikom apeliramo na naše svećenstvo, da uvijek ozbiljno uzima sveti “teret” časoslova. I da ga, s pažnjom i ljubavlju, svaki dan moli. I na putu! A oni od naših kolega, koji nam, kojiput i previše nametljivo, došaptavaju, kako je i brevijar samo jedna od formi, besmislenog, crkvenog juridizma, davno su umrli Bogu, pa i ako ih odista ima 65 odsto. A nema. Ne daj, Bože, da je tako! To bi bila tragedija savremene Crkve. Takvi više ne žive ni u celibatu. Ali žive, već i iz titula brevijara, “habituati in peccato mortali”. To su, obično, isti oni, koji, kad se sastanu, ne znaju ni o čemu drugome govoriti, nego o ženama i ženidbi. Isti oni, koji bježe od ispovjedaonice i vraćaju svijet (i redovnice) s ispovijedi. Isti oni, koji pred svojim svećeničkim kolegama sa siromašnih i planinskih župa, izjavljuju, kako oni na takvoj župi ne bi ostali ni tri dana. To su totalno lajicizirani svećenici, najamnici i vukovi u svetištu, kandidati apostazije i ženidbe.
Čuvajmo ih se! Ne dajmo, da oni igdje i ikada ispred nas govore! A najbolja će nam obrana od tih napasnika i zavodnika biti baš naša pobožna svagdanja misa i naš časoslov. Naš sveti i dragi “Onus breviarii”!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je napisan 1974. god., a prvi puta objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 117-126. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.