Petak, 14 svibnja

Opća uredba Rimskog misala

misal


Uvod


Svojevremeno su u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji postajali “opetovni ispiti” za svećenike. To je bio hrvatski izraz za “permanentno obrazovanje”. Svećenici su “opetovali”, ponavljali i produbljivali ono što su kao studenti učili. Danas, naravno, umjesto toga imamo Teološko-pastoralni seminar (TPS) u rujnu svake godine. Međutim, činilo mi se zgodnim “opetovati”, ponoviti i proširiti ono što donosi Opća uredba Rimskog misala[1]. Njezino je tipsko izdanje izišlo 2002. god., a kod nas je prevedena 2004. god., prije samog misala, upravo s idejom da je svećenici i ini pastoralni djelatnici proučavaju, da bi dostojnije i prikladnije mogli pripravljati i slaviti euharistiju.[2] Tako ćemo i mi prikazati i komentirati rečenu Opću uredbu, sa željom da ta ista uredba dospije svima u ruke, baš kao što u njezinoj uvodnoj riječi veli biskup Škvorčević: “Opća uredba nije običan uvod u Rimski misal ili zbir rubrika, nego pravi teološko-liturgijski, pastoralni, duhovni i praktični direktorij za slavljenje euharistije. Stoga će je uzimati u ruke svećenici, njihovi pastoralni suradnici, profesori i studenti teologije, svi oni koji po svome poslanju i struci imaju obvezu promicati ispravno razumijevanje i oblikovanje euharistije, održavanje kateheza i stručnih predavanja o njoj, uređenje liturgijskog prostora, pomno pripremanje slavlja, raspored službi i aktivno sudjelovanje svih vjernika”.

Napominjem da je tekst koji slijedi objavljen tijekom 2005. i 2006. god. u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, u 10 nastavaka, a ovdje je tek mjestimično neznatno prilagođen.


1. Novo i staro


Svjedočanstvo nepromijenjene vjere


Na samom početku OURM donosi osnovne postavke, polazeći od tvrdnje da je nauk Crkve uvijek u skladu s pokladom vjere i drevnom predajom koja snagom duha Svetoga uvijek živi u Crkvi. U izlaganu te predaje OURM govori donoseći u osnovnim crtama nauk Tridentskog sabora – čiji je plod Misal Pija V. iz 1570. – i Drugog vatikanskoga sabora – čiji je plod, naravno, Misal Pavla VI. čije se prvo izdanje pojavilo 1970. Evo osnovanih naglasaka koje OURM daje glede značaja euharistije.

Žrtveni značaj mise. Krist je na Posljednjoj večeri ustanovio žrtvu svoga tijela i krvi i Crkvi zapovjedio da to čini njemu na spomen. Tridentski je sabor je u skladu s predajom Crkve naglasio žrtvenu narav mise, što je potvrđeno i u SC 47: “Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri ustanovio euharistijsku žrtvu svoga tijela i krvi, da žrtvu na križu ovjekovječi kroz stoljeća, sve dok ne dođe te tako Crkvi, ljubljenoj zaručnici, povjeri spomenčin svoje smrti i uskrsnuća”, upravo kako se u drevnom molitvenom tekstu veli da “kad god se slavi spomen ove žrtve, izvršuje se djelo našega otkupljenja”.[3] Zanimljivo je da se naglašava žrtva Kristova na križu, ali ne i njegovo uskrsnuće, tj. cijelo vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Ističe se kako Crkva vjeruje “da je, izuzevši različit način prinošenja, jedno te isto žrtva križa i njezino sakramentalno obnavljanje u misi, koju je Krist Gospodinu Posljednjoj večeri ustanovio da je prinose njemu na spomen te da je stoga misa istodobno žrtva hvale, zahvaljivanja, pomirenja i zadovoljštine.[4]

Kristova prisutnost pod euharistijskim prilikama jasno se naglašava. Zato ima dubokoga smisla štovanje koje vjernici iskazuju Kristu pod euharistijskim prilikama u euharistijskoj pobožnosti, a posebice na Veliki četvrtak i na svetkovinu Tijelova.

Važnost i nezamjenjiva uloga ministerijalnog svećeništva. Biskupi i prezbiteri imaju posebnu i nezamjenjivu ulogu u euharistijskom slavlju snagom svetoga reda. Oni “u Kristovoj osobi prinose žrtvu i predsjedaju skupu svetoga naroda.” Stoga se i u samom slavljenju treba jasno vidjeti njihova uloga i kompetencija.

Kraljevsko svećeništvo svih vjernika sastoji se u tome da “se (njihova) duhovna žrtva izvršuje službom biskupa i prezbitera u jedinstvu sa žrtvom Krista, jedinog posrednika”. OURM nadalje daje jedno važno objašnjenje: “Slavljenje euharistije uistinu je djelo svekolike Crkve: u njoj svatko vrši samo ono i sve ono što na nj spada prema svome položaju u narodu Božjem.” Ovo je bilo važno reći. Naime, s jedne strane svi vjernici sudjeluju u euharistiji, ali svatko na svoj način. Neumjesno je i sasvim pogrešno vjerovati da bi se dostojanstvo vjernika trebalo očitovati u tome da nezaređeni službenik u misi čini ono što spada na zaređenoga. To bi bio nered i izraz nepoznavanja naravi mise.


Izraz neprekinute predaje


Naglašava se kako dva misala, onaj iz 1570. i onaj iz 1970., “sadrže istu i jednaku predaju”. Misal Pija V. iz 1570. u vremenu reformacije htio je iznijeti staru predaju, tako da se veoma malo razlikovao od Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1474. Nakon Tridentskog sabora u Crkvi su se otkrivale i proučavale drevne liturgijske knjige, ako da sadašnji Misal na svoj način sadrži drevnu predaju, dijelom bogatiju od one koju sadržava Misal Pija V.


Prilagođavanje novim prilikama


Navode se dva slučaja gdje se vidi da je sadašnji Misal u skladu s prethodnim, iako to na prvi pogled možda i ne izgleda. To je pitanje narodnoga jezika i pričesti pod obje prilike.

Kada je u pitanju narodni jezik u liturgiji, Tridentski sabor ga nije odbacio, nego je smatrao da u tome trenutku neće biti koristan: “Iako misa sadrži bogatu pouku za vjerni puk, ipak se ocima nije činilo korisnim da se ona nesmetano slavi na narodnom jeziku”. Dakle, Tridentski se sabor načelno ne protivi bogoslužju na narodnom jeziku, nego mu se ta mogućnost u tome trenutku nije činila korisnom”. Drugi vatikanski sabor  je sa svoje strane potvrdio dostojanstvo i vrijednost bogoslužja na narodnom jeziku, ali je, za razliku od Tridentskog sabora ustvrdio da će “nerijetko biti vrlo korisno za puk upotrijebiti narodni jezik”. Riječ je opet jednostavno o korisnosti.

Slično je pitanje pričesti pod obje prilike. Tridentski sabor naglašava kako je Krist cjelovito prisutan i u samo jednoj euharistijskoj prilici, pa je onda bila praksa pričesti samo pod prilikama kruha. Danas se to ne stavlja u pitanje, pa je Drugi vatikanski sabor dopustio pričest pod objema prilikama.

Provođenje odredaba Tridentskog sabora. Drugi je vatikanski sabor u nekim stvarima proveo ono što je propisao Tridentski sabor, a što se nije provodilo. To je  odredba da se nedjeljom i blagdanom obavezno drži homilija te mogućnost da se u obrede umetnu neke napomene, kao i preporuka da se vjernici na misi pričešćuju stvarno, a ne samo “duhovno”.

Novo i staro. OURM naglašavaju kako se u priređivanju reda mise kao i molitvenih obrazaca posegnulo za drevnim molitvenim blagom Crkve sadržanom u starim liturgijskim kodeksima, s tim da su u tim izvorima promijenili i prilagodili ono što bilo potrebno, da bi sve to bolje odgovaralo današnjem vremenu.

U Uvodu (prvih petnaest brojeva) OURM naglašava da je sadašnji Misal vjeran samom Gospodinu koji je ustanovio euharistiju, kao i drevnoj i neprekinutoj predaji Crkve kada je u pitanju nauk o euharistiji i samo euharistijsko slavlje. Ovaj Misal želi biti u ravnovjesju: vjeran je predaji Crkve, a u isto vrijeme želi biti u skladu s potrebama i osjećajima vjernika u ovome vremenu.


2. Važnost i dostojanstvo euharistijskog slavlja


Ovaj se naslov nalazi u prvoj glavi Opće uredbe. U br. 16-19 naglašava se važnost i središnje mjesto euharistijskog slavlja, u br. 22 ističe se središnja uloga biskupa u liturgiji u jednoj partikularnoj Crkvi, da bi se u br. 23-26 načelno govorilo o uređenju euharistijskog slavlja i njegovim prilagodbama.


Središnje mjesto euharistijskog slavlja


Opća uredba izrijekom naglašava ono što bi po sebi trebalo biti razumljivo. Misno je slavlje[5] središte svekolikog kršćanskog života, Crkve i pojedinih vjernika. Euharistija je vrhunac Božjeg spasenja ostvarenog Kristovim vazmenim otajstvom, jer se to otajstvo spasenja, naravno, ponazočuje i ostvaruje upravo u euharistijskom slavlju. Sva ostala liturgijska slavlja, pa i sam kršćanski život proistječu iz velebnog otajstva euharistije. Doista je to važno naglasiti. Po euharistiji se ostvaruje otajstvo spasenja, po slavlju euharistije Crkva postaje Crkvom. Zato, naravno, ne možemo govoriti niti o pravom crkvenom životu, niti o kršćanskom životu pojedinaca, ako bismo isključili euharistiju. Ona je nenadomjestiva. Naravno, posebno valja istaknuti nedjeljnu i blagdansku euharistiju. Nedjeljno euharistijsko slavlje temelj je i središte svekolikog liturgijskog, eklezijalnog i duhovnog života Crkve i svakog pojedinog vjernika. To nam izgleda samo po sebi razumljivo. Međutim u Crkvi njemačkog govornog područja, što zbog manjka svećenika, što uslijed utjecaja nekih “modernih” teoloških razmišljanja, kao da se želi izjednačiti služba riječi (Wortgottesdienst) i euharistijsko slavlje. To je posvema pogrešno, pogotovo kad se služba riječi želi izjednačiti s nedjeljnom euharistijom.[6]

Budući da je euharistija središnje, temeljno i najvažnije liturgijsko slavlje Crkve, dolikuje da se ono pažljivo uredi, da bi svi – prema stupnju svoje službe – mogli dostojno i djelatno u njemu sudjelovati. Djelatno sudjelovanje puka je važno, jer to iziskuje sama narav slavlja (koje je slavlje svekolike Crkve, tj. svih njezinih članova), a “kršćanski narod ima snagom krštenja na nj pravo i dužnost” (br. 8)

U broju 19. Opća uredba ponovno donosi preporuku poznatu iz prijesaborskih vremena. Naime, kako euharistijsko slavlje kao takvo uvijek “ima svoju djelotvornost” jer je djelo Krista i Crkve na spasenje puka Božjega, svećenicima se preporučuje svakodnevno slavljenje mise, pa i bez puka.

Naglašava se važnost znakova u euharistijskom slavlju. Potrebno je ih je pažljivo odabrati i rasporediti. To je oduvijek bila oznaka katoličke liturgije. Znakovi koji puta govore i više od riječi. Npr. ophod, naklon, držanje tijela mogu na izvrstan način izraziti poštovanje koje imamo prema svetim otajstvima. Zato će u kasnijim brojevima ova uredba pažljivo i podrobno razložiti sve geste i znakove, koji, naravno, ne smiju biti prepušteni samovolji pojedinaca, ali koji će se uzimati prema okolnostima i kulturi pojedinih naroda.


Uloga dijecezanskog biskupa


Uredba ističe ključnu ulogu biskupa u bogoslužju. Na mnogim poljima rada i djelovanja u partikularnoj Crkvi svakako je središnja uloga biskupa. Međutim, čini nam se da je ona na području bogoslužja osobito važna. Temeljno je , naime, poslanje biskupa kao apostolskih nasljednika upravo naviještanje evanđelja i slavljenje Gospodnjih otajstava. Stoga Uredba veli da je biskup “prvi djelitelj Božjih otajstava u partikularnoj Crkvi koja mu je povjerena, moderator, promicatelj i čuvar cjelokupnog liturgijskog života”. Naglašava se, dakle, vodeća uloga biskupa, što u isto vrijeme znači da svi oni koji sudjeluju u bogoslužnim činima (zaređeni i nezaređeni službenici, kao i ostali članovi Božjeg puka), trebaju slaviti liturgiju u skladu s odredbama Crkve i dijecezanskog biskupa. Ta nitko ne može sebi prisvojiti ono što je blago Crkve![7]


Prilagodbe i preuredbe


Uredba veoma oprezno govori o prilagodbama i preuredbama, o kojima će se podrobnije govoriti u daljnjim brojevima. Prilagodbe se sastoje prvenstveno u ponudi različitih mogućnosti koje onda svećenik može izabrati. To su oni slučajevi kada se na izbor daje više inačica Tako npr. na Svijećnicu se svijeće mogu blagosloviti u kapelici ili kakvu prikladnu mjestu, pa se onda u ophodu krene u crkvu gdje će se slaviti misa, a svijeće se mogu blagosloviti na ulazu u crkvu, da bi se onda u svečanom ulazu išlo do oltara. Svećeniku je prepušteno, da prema prilikama uzme jedan ili drugi način. Neke se pak prilagodbe ostavljaju biskupima ili biskupskim konferencijama (tako je npr.  naša Biskupska konferencija odredila način na koji se daje mir za vrijeme mise). Kada su, međutim, u pitanju veće prilagodbe koje bi bile više odgovarale kulturi i duhu pojedinih naroda, Uredba određuje da se treba striktno postupiti prema uputama koje donose br. 395-399.


3. Razne sastavnice mise


U drugoj glavi Opća uredba govori o ustrojstvu mise, njezinim sastavnicama i dijelovima (br. 27-90). U ovom ćemo nastavku izložiti razne sastavnice mise (br. 29-45).

Čitanje i tumačenje Božje riječi. Uredba veli: “Kad se u Crkvi čita Sveto pismo, tada Bog govori svome narodu, a Krist, prisutan u svojoj riječi, navješćuje evanđelje.” Važno je ovo imati na pameti. Bog je onaj koji govori dok se čita Sveto pismo, a sâm Krist naviješta svoje evanđelje. Božja riječ nije Božja riječ smo po svome sadržaju, nego otajstveno njegova riječ odjekuje kada se ta riječ naviješta, štoviše, Bog progovara srcu svakog čovjeka kojemu je ta riječ upravljena. Zato je čitanje Božje riječi bitno u bogoslužju. Nezamislivo je, onda, što bi neki htjeli, da se umjesto Božje riječi čita bilo što drugo, pa bili to i spisi velikana Crkve. Zbog toga, nadalje, treba posvetiti izuzetnu pozornost čitanju i čitačima koji, recimo tako, posuđuju svoj glas Bogu koji ovdje i sada progovara svome narodu. Na koncu Uredba podsjeća da homilija, kao dio bogoslužja riječi, treba tumačiti i razlagati naviještenu Božju riječ. Naglašavamo, homilija treba tumačiti i razlagati Božju riječ, što neka prigodna ili moralizatorska propovijed svakako ne čini.

Molitve i ostali dijelovi koji pripadaju svećeniku. Uredba govori kako neke molitve i neki dijelovi mise pripadaju svećeniku, kako to određuje red mise. Svećenik moli euharistijsku molitvu i ostale “predsjedateljske molitve” među kojima se ističu zborna, nad prinosima i popričesna. Može nam se činiti da je suvišno to naglašavati. Međutim, potrebno je to izrijekom reći, jer bi možda netko mogao pasti u napast da, krivo shvaćajući opće svećeništvo vjernika, prepusti laiku neke od tih molitava. Liturgija neprestano naglašava da cijela zajednica vjernika sudjeluje u euharistijskom slavlju, ali svatko na svoj način i primjereno službi koju u Crkvi ima. Sudjelovanje u euharistijskom slavlju ne mjeri se, naime, efektivnim sudjelovanjem u liturgijskim ceremonijama, nego svetošću vlastitog života koji se uključuje u euharistijsko slavlje na način primjeren službi i staležu pojedinog krštenika. Tako ne možemo reći da npr. đakon više sudjeluje u euharistiji od običnog ministranta ili jednostavnog vjernika koji moli i pjeva. Zbog toga je i nepotrebno i krivo i protivno katoličkom bogoslužju brkati službe i zadaće u euharistijskom slavlju.

Drugi obrasci u slavlju. Misa je zajedničarsko slavlje. Zato, veli Uredba, “poklici i dijalozi između svećenika i okupljenih vjernika… nisu samo vanjski znakovi zajedničkog slavljenja, nego oni promiču i ostvaruju zajedništvo svećenika i naroda.”

Način izgovaranje raznih tekstova. Uredba kratko pripominje da ono što se u bogoslužju izgovara treba odgovarati naravi teksta, ovisno o tome radi li se o molitvi, pokliku ili pjesmi.

Važnost pjevanja. Oduvijek je u bogoslužju bilo prisutno pjevanje, štoviše, ono je svojevrsna duša bogoslužja. Augustin veli da je pjevanje vlastito onome tko ljubi. Pjevanje treba biti osobito prisutno u nedjeljnoj i blagdanskoj euharistiji. Ističemo ono što se veli u br. 41: “Glavno mjesto među jednakima, imat će gregorijansko pjevanje, kao vlastito rimskoj liturgiji. Ostali rodovi svete glazbe, poglavito polifonija, nipošto se ne isključuju, sve dok odgovaraju duhu liturgijskog čina i dok promiču sudjelovanje svih vjernika.” Valja u ovoj tvrdnji zapaziti dvoje. Prvo, činjenica je da je gregorijansko pjevanje vlastito rimskoj liturgiji, kao što je i polifono pjevanje – ukoliko odgovara duhu liturgije i ukoliko primiču sudjelovanje svih vjernika – primjereno euharistijskom slavlju. Naglašavamo, polifono pjevanje treba odgovarati duhu liturgije i u isto vrijeme treba promicati sudjelovanje vjernika. Drugo, ukoliko bi nekome ova odredba izgleda suviše ograničavajućom, rekao bih da u sadašnjem trenutku liturgiju manje ugrožava polifono pjevanje koje koji puta ne pogoduje sudjelovanju vjernika, a da je puno više upropaštavaju pjesmi i pjesmuljci slabe glazbene vrijednosti i dvojbenoga teksta. Nažalost, pod izlikom da vjernicima pružimo dopadljive pjesme, liturgiju punimo kičem.

Kretnje i držanje tijela. Uredba jasno i precizno određuje kada u misi treba sjediti, kada stajati, a kada je poželjno klečati. Rekao bih da nije nakana ovih odredaba vratiti nas u stara rubricistička vremena. Uredba jednostavno donosi jasna i logična pravila. Uglavnom znamo kada treba stajati, a kada sjediti ili klečati. Ističemo samo dvije odredbe koje nam možda nisu posve jasne. Prvo, potrebno je ustati kada svećenik počne govoriti: “Molite, braćo…” Zašto? Logično je. Ako ustanemo na “Pomolimo se” prije zborne kao i prije popričesne molitve, onda to činimo i prije molitve nad prinosima, samo što umjesto kratkoga “Pomolimo se” svećenik govori “Molite, braćo”. A nama se, eto, redovito događa da ustajemo tek na dijalog prije predslovlja. Drugo, trebalo bi klečati kod posvećenja, ali samo ako netko nije spriječen bilo iz zdravstvenih razloga, bilo zbog tijesna prostora. Praktički, može se ostati stajati, s tim da se treba duboko nakloniti. Međutim, dobro je zadržati hvalevrijedan običaj da se kleči od “Svet” do završetka euharistijske molitve, te dok svećenik govori “Evo Jaganjca Božjeg”. Što se tiče klečanja, mogli bismo zaključiti kako doista nema potreba “lomiti koplja” oko klečanja. Uredba to predviđa i preporučuje, ali ne nameće. Oni koji bi – po uzoru na prvu Crkvu – htjeli klečanje posve izbaciti iz nedjeljne euharistije odgovaramo riječima svetoga Pavla u jednom drugom prijepornom pitanju: “Ako je kome do prepirke, takva običaja mi nemamo, a ni Crkve Božje.”

Šutnja. Uredba naglašava vrijednost šutnje u euharistijskom slavlju: u pokajničkom činu, nakon poziva na molitvu, nakon čitanja ili nakon homilije te nakon pričesti. Jednako je tako važno održavati svetu šutnju prije samog slavlja, da bi se svi oraspoložili za slavlje na koje se spremaju.


4. Dijelovi mise


U trećem dijelu druge glave govori se o pojedinim dijelovima mise (br.46-90). Komentirat ćemo samo one dijelove za koje nam se čini da u praksi na njih manje obraćamo pozornost.


a) Uvodni obredi[8]


Ulazak. Po sebi se pjeva ulazna pjesma iz Misala. Međutim, može se uzeti antifona iz Graduala ili pak druga pjesma odobrena od Biskupske konferencije. Ukoliko se ne pjeva, antifonu iz misala govore vjernici ili pak sam svećenik.

Pozdrav oltaru i narodu. Ukoliko u neposrednoj blizini oltara nema svetohraništa, onda se svećenik, đakon i poslužitelji duboko naklone oltaru, a nakon toga svećenik, koncelebranti i đakon poljube oltar. Nakon toga svećenik se kod sjedišta (sedesa) znamenuje znakom križa i pozdravi vjernike. Kratko uvesti u misu može svećenik, đakon ali i služitelj laik.

Pokajnički čin. Kada se pokajanje izražava zazivima s Gospodine, smiluj se, onda se to svećenik, đakon ili neki drugi pogodan službenik laik može činiti predloženim obrascem ili sličnim riječima. Podsjeća se, također, da se nedjeljom, a osobito u vazmenom vremenu umjesto uobičajenog pokajničkog čina može biti blagoslov i škropljenje vodom.

Gospodine, smiluj se jest poklik koji bi po sebi trebali izvoditi svi: puk i pjevački zbor.

Slava Bogu na visini. Uredba izrijekom veli da se tekst ovoga himna ne može zamijeniti nekim drugim.[9] Ukoliko se ne pjeva, može se recitirati u dvije skupine naizmjence.

Zborna molitva. Nakon Pomolimo se slijedi šutnja. Izrijekom se veli da se u misi moli samo jedna zborna molitva.[10]


b) Liturgija riječi


Šutnja. U bogoslužju riječi važno je njegovati šutnju, da bi Božja riječ bolje odjeknula u srcima vjernika.

Biblijska čitanja. Uredba jasno veli da se biblijska čitanja nipošto ne smiju zamijeniti nekim drugim nebiblijskim tekstovima. Jednako tako valja poštovati propisani raspored čitanja. Čitanja se uvijek naviještaju s ambona.[11] Naravno, po sebi svećenik ne bi trebao čitati neevanđeoska biblijska čitanja. Pripjevni psalam po sebi valja pjevati, ori čemu bi puk trebao pjevati barem otpjev. Da bi puk lakše pjevao moguće je, umjesto predviđenih, uzeti neke druge psalme ili otpjeve koji se nude za određena liturgijska vremena ili različite redove svetaca. Da bi se pogodovalo pjevanju moguće je da se psalam pjeva s ambona, ali i s nekog drugog pogodnog mjesta. Uredba naglašava da od svih čitanja navještaj evanđelja ima najčasnije mjesto.

Homilija  se veoma preporučuje i za svagdanje mise, a za nedjeljne i blagdanske mise (s narodom) ne smije se ispuštati osim zbog kakva izvanredna razloga. Propovijeda slavitelj ili koncelebrant ili – ako je prikladno – đakon, ali nikada laik.[12]

Ispovijest vjere. Ako se simbol vjere pjeva, započeti ga može svećenik, ali isto tako pjevač ili zbor. Može se recitirati i u dva zbora.

Sveopća molitva, naravno, nema obaveznih obrazaca, nego se u njoj, svakoj zajednici primjereno, iskazuju Bogu molbe i prošnje za potrebe te zajednice u tome trenutku. Međutim, kada se pripravljaju zazivi, veli Uredba, potrebno je paziti da se u njoj očituju molbe za potrebe sveopće Crkve, a ne samo određene zajednice. Izrijekom se spominju nakane koje ne bi trebale izostati: za Crkvu, za spasenje svega svijeta, za one u poteškoćama, za određenu zajednicu. Tome se, naravno, pridodaju nakane primjerene zajednici, okolnostima i sudionicima slavlja. Prošnje se mogu izgovarati s ambona ili kojeg drugog prikladnog mjesta.[13]


c) Euharistijska liturgija


Priprava darova. Darovi se na oltar donose tek nakon sveopće molitve. Uredba veli: “Najprije se pripravi oltar ili Gospodnji stol, koji je središte čitave euharistijske liturgije, tako da se na nj stave tjelesnik, ubrus, misal i kalež, ako se on ne pripravlja na stoliću.” Prema tome, sve do priprave darova na oltaru se ne nalazi ništa osim oltarnika, te eventualno križa, decentnog cvijeća i svijeća. Križ, cvijeće i svijeće po sebi mogu biti ispred ili pokraj oltara. Predviđa se čak da se kalež može pripraviti i na stoliću. Hvalevrijedno je da darove donose vjernici. Uredba pretpostavlja i prikupljanje novčanih i drugih darova, s tim da se oni ne stavljaju na oltar. Podsjetimo da vjernici ustaju na riječi “Molite braćo…”

Euharistijska molitva. Uredba donosi ustroj euharistijske molitve i razlaže smisao svakog pojedinog dijela (davanje hvale, poklik, epikleza, izvještaj o ustanovljenju, anamneza, prinos, zagovori i doksologija). Valja podsjetiti kako četvrta euharistijska molitva ima vlastito predslovlje, pa se onda ne može uzimati onda kada je propisano neko drugo predslovlje.

Obred pričesti. Uredba jednostavno veli da  vjernici primaju Tijelo i Krv. Pretpostavlja se, dakle, pričest pod obje prilike, iako se kasnije, u broju 283, precizira kada se vjernici mogu pričestiti pod obje prilike.

Obred mira. Glede oblika davanja mira, ostavlja se biskupskim konferencijama da to urede. U nas se zabranjuje svaki oblik grljenja i ljubljenja, a uobičajeno je pružanje ruke. Uredba precizira: “Prikladno je ipak da svatko pruži mir na jednostavan način samo onima koji su mu blizu.” Pružanje mira je naime znakovito i smisao znaka se ne povećava time što bi netko npr. pružio mir velikom broju osoba u crkvi. To bi, naprotiv, bilo neprikladno i unosilo bi nered u samo slavlje.

Lomljenje kruha. U slučaju potrebe, lomiti kruh sa svećenikom mogu koncelebranti  i đakon. Zanimljivo je da se veli kako lomljenje kruha ne treba smatrati pretjerano važnim trenutkom.[14]

Pričest. Poželjno je da se vjernici pričeste od hostija posvećenih na toj istoj misi, jer je tako znak potpuniji. Uredba naglašava kako se “valja pobrinuti za to da se i pjevači mogu neometano pričestiti”.[15] Nadalje, preporučuje se da se nakon pričesti neko vrijeme ostane u tišini.


d) Završni obredi


Obavijesti – ako su potrebne – trebaju biti kratke.[16] Ne treba zaboraviti da misal predviđa svečane blagoslove i molitve nad narodom. Otpust čini svećenik ili đakon. Na koncu oltar ljuba svećenik i đakon, a oltaru se naklone svećenik, đakon i ostali služitelji.


5. Dužnosti i službe u misi


U trećoj glavi (br. 91-111) govori se kratko i pregledno, a u isto vrijeme jasno o dužnostima i službama u misi. U uvodnom se broju daje temeljno načelo:

Euharistijsko je slavlje čin Krista i Crkve, to jest svetoga naroda, okupljenoga i uređenoga pod biskupom. Stoga ono pripada čitavomu tijelu Crkve, njega očituje i zahvaća. Ono se na različit način – prema različitim redovima, službama i djelatnome sudjelovanju – tiče i njegovih pojedinih udova (SC 26) Na taj način kršćanski narod, “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečen”, očituje svoje suvislo i hijerarhijsko uređenje. Stoga svi, bilo zaređeni služitelji bilo vjernici laici, vršeći svoju službu ili zadaću, neka vrše samo ono i sve ono što se odnosi na njih.

Jasno je istaknuto dvoje. Prvo: Krist u Crkvi vrši bogoslužje. To znači da sav narod sudjeluje, jer su svi članovi Crkve “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečen”. Međutim, u samome slavlju, u njegovu djelatnom izvođenju, svatko sudjeluje  vršeći zadaću primjerenu svome statusu kao zaređeni ili nezaređeni službenici. Temeljno je načelo, dakle, slijedeće: ako – s pravom! – velimo da npr. euharistijsko slavlje pripada svima i da svi u njemu sudjeluju, to ne znači da svi trebaju sve činiti, da bi time pokazali da su “rod izabrani”. Svatko, naime, čini ono što se na nj odnosi.


a) Službe svetoga reda (92-94)


Odmah se daje temeljno načelo: Svakim zakonitim euharistijskim slavljem ravna biskup, bilo sam bilo preko prezbitera, svojih pomoćnika.” Sukladno nauku 2. Vatikanskog sabora (LG 26;28; SC 42) ističe se, dakle, središnja uloga biskupa koji ravna svekolikim bogoslužjem u svojoj biskupiji. To je njegovo pravo i dužnost. Važno je i ovo napomenuti, jer se zna dogoditi da poneki svećenik ili zajednica smatra da u ime nekog svoga (“božanskog”) prava može mimo ili čak protiv odredbe vlastitog biskupa slaviti bogoslužja i okupljati narod po vlastitom nahođenju. Svako bogoslužje jest bogoslužje Crkve, a biskup je, kao apostolski nasljednik dužan voditi i ravnati bogoslužjem u svojoj mjesnoj Crkvi.

Stoga je jasno da, kada je biskup prisutan, dolikuje da on predvodi slavlje okružen svojim prezbiterima. U slučaju da biskup ipak ne slavi euharistiju – a nazočan je – on predsjeda službi riječi i na koncu mise podjeljuje blagoslov.

Kada nema biskupa, prezbiter – vlašću svetoga reda – predsjeda vjernom narodu, predvodi molitve, naviješta riječ te “pridružuje sebi narod u prinošenju žrtve Bogu Ocu po Kristu u Duhu Svetome”. Dakle, narod sudjeluje u prinošenju žrtve tako da ga svećenik u tome pridruži sebi. Zbog tako uzvišene zadaće prezbiter treba služiti narodu dostojanstveno i ponizno.[17]

Nakon prezbitera prvo mjesto u euharistijskom slavlju pripada đakonima, opet snagom svetoga reda. Đakonu je u misi vlastito naviještati evanđelje, katkada propovijedati, iznositi nakane sveopće molitve, općenito posluživati svećeniku u euharistijskom slavlju te dijeliti pričest vjernicima. Katkada će upozoravati vjernike kako se trebaju držati za vrijeme slavlja.


b) Službe Božjega naroda


U br. 95 jasnije se govori o smislu i dostojanstvu vjernika u euharistijskom slavlju. Kao i u br. 91 naglašava se kako vjernici tvore sveti puk i kraljevsko svećenstvo. Oni daju “hvalu Bogu te mu ne samo po svećenikovim rukama nego i zajedno s njime prinose neokaljanu žrtvu te uče prinositi i sami sebe”. Vjernici, dakle, ne bi trebali imati “komplekse” zato što u samome slavlju nemaju istu ulogu kao prezbiteri. Uredba to krajnjom obazrivošću ovako postavlja:

Stoga neka (vjernici) izbjegavaju bilo koju vrstu životne otuđenosti i podvojenosti, ne zaboravljajući da imaju jednoga te istoga Oca na nebesima i da su zbog toga svi međusobno braća.

Hoće se reći da vjernici u slavljenju euharistije trebaju izbjegavati individualizam, određenu svojeglavost što bi dovelo do podjela među različitim skupinama vjernika.[18]

Vjernici naime tvore jedno Tijelo slušanjem Božje riječi, molitvom, pjevanjem, prinošenjem žrtve, a poglavito sudjelovanjem na stolu Gospodnjem (pričešću). To se jedinstvo očituje složnim kretnjama i držanjem tijela.


c) Posebne službe


Od službi Božjega naroda na prvom su mjestu postavljeni akolit i postavljeni čitač. To su muževi koji su postavljeni “uvedeni” posebnim liturgijskim činom prema Rimskom pontifikalu. Do liturgijske reforme to su bili “niži redovi”. U nas su te službe praktično tek prijelazni stupnjevi do svećeništva.[19]

Akolit je postavljen na službu svećeniku i đakonu. On pripravlja oltar i sveto posuđe. On je također izvanredni djelitelj pričesti.

Čitač naviješta Božju riječ, osim evanđelja. Osim toga  može predmoliti nakane sveopće molitve i čitati psalam ukoliko se on ne pjeva.

“Opunomoćeni akoliti i čitači”. Ukoliko nema postavljenih akolita, tu službu mogu vršiti prikladni laici. To su, u praksi, naši ministranti ili odrasli poslužitelji koji se ponegdje rado nazivaju “suradnici”. Nadalje, takvi laici mogu biti od biskupa imenovani izvanrednim djeliteljima pričesti. Isto tako, ukoliko nema postavljenih čitača, za čitanje se mogu opunomoćiti prikladni laici. Napominjemo da je samo za postavljene akolite i čitače uvjet da budu muškarci, a za “opunomoćene akolite i čitače” i sve ostale služitelje toga ograničenja nema.

Psalmista pjeva psalam, dakle, nije običan čitač. On svoju službu po sebi ne mora vršiti s ambona, ako mu je tako zgodnije zbog glazbene podrške.

Pjevački zbor po sebi treba promicati djelatno sudjelovanje vjernika u pjevanju. Dakle, zbor svoje pjevanje nipošto ne smije shvatiti kao svoj nastup ili koncert. Zborovođa može također ravnati pjevanje puka.[20]

Ostale službe koje se izrijekom navode su sakristan (prvi puta se izrijekom spominje), zatim tumač, oni koji u crkvi skupljaju darove. U nekim krajevima je važna služba “redara” koji stoje na vratima i raspoređuju vjernike, što je i u nas potrebno u nekim osobito svečanim slavljima gdje sudjeluje veće mnoštvo vjernika.

Obredničar (ceremonijar) se također prvi puta spominje i to u posebnom broju (106).

“Uvođenje u službu”. U br. 107 stoji jedna, po mom mišljenju, ne baš sretna odredba. Naime, kada su u pitanju gore navedene “nepostavljene službe” (dakle sve one osim postavljenih akolita i čitača), onda župnik ili upravitelj crkve te službe može povjeriti prikladnim laicima “liturgijskim blagoslovom ili privremenim odabirom”. Drugim riječima, daje se mogućnost svečanog liturgijskog uvođenja takvih laika u takve službe. Tu se javlja nekoliko problema. Kao prvo, ne postoji neki propisani obred kojim bi se to činilo.[21] To otvara mogućnost posvemašnjoj liturgijskoj improvizaciji.[22] Drugo, u sve službe po sebi uvodi biskup. Treće je ujedno i najvažnije. Ovakvom odredbom ozakonjuje se paralelna praksa. S jedne strane dopuštamo da ni četrdeset godina nakon reforme redova i službi, službe akolita i čitača polagano odumru, prije i nego što su se ukorijenile. S druge pak strane, liturgijsko uvođenje “opunomoćenih” akolita i čitača, posvema poništava smisao i važnost “postavljenih” čitača i akolita. Logika je jasna, ako imamo ministrante, što će nam postavljeni akoliti, ako imamo čitače (od slatke dječice do bakica), što će nam postavljeni čitači, ako imamo izvanredne djelitelje pričesti, što će nam đakoni…?


d) Raspoređivanje služba i pripravljanje slavlja


Ovdje se daje samo nekoliko napomena. Predsjedateljsku službu (u koncelebraciji) treba vršiti uvijek samo jedan te isti svećenik. Dakle, nije u redu da jedan dio mise predvodi jedan, drugi dio mise drugi svećeni. Nadalje, u koliko ima više službenika istog stupnja (đakona, akolita, čitača), oni, naravno, mogu podijeliti uloge, kao što više službi može vršiti samo jedan poslužitelj, ako drugih nema.

Kod pripravljanja slavlja, svećenik sa svojim suradnicima može pripravljati i određivati ono što se njih tiče, ali će glavnu riječ imati upravitelj crkve. Vjernici ovdje – strogo pravno gledano – imaju tek savjetodavnu ulogu.[23] Međutim svećeniku slavitelju ostaje pravo uređivanja onoga što se njega tiče.[24]


6. Različiti oblici misnog slavlja


U Glavi IV. (br. 112-287) govori se o različitim oblicima misnog slavlja. U uvodnim se brojevima daje nekoliko opaski od kojih izdvajamo neke. Opća uredba, naime, donosi puno odredaba i tumačenja koja su nam uglavnom poznata. Mi ćemo načelno izdvajati ono što nam se čini manje poznatim.

Na samom se početku opetovano ističe važnost i dostojanstvo misnog slavlja koje predvodi mjesni biskup okružen svojim prezbiterima. Odmah se nakon toga ističe važnost mise koja se slavi u određenoj zajednici, naročito župskoj, “jer ta zajednica predstavlja sveopću Crkvu u određenom vremenu i prostoru, poglavito u zajedničkom nedjeljnom slavlju”.[25] Nadalje se naglašava svakodnevna “konventualna misa”, odnosno “misa zajednice”. To se odnosi na redovničke i kanoničke zajednice. Dolikuje da u toj zajedničkoj misi koncelebriraju i oni članovi zajednice koji ne moraju zbog pastoralne potrebe pojedinačno slaviti misu.[26] Štoviše, čak i oni koji su, zbog pastoralne potrebe, već slavili pojedinačnu misu, mogu koncelebrirati u toj “misi zajednice”, što se ovako obrazlaže: “Dolikuje naime da prezbiteri koji sudjeluju u misnome slavlju, ako nisu spriječeni valjanim razlogom, službu svetoga reda vrše kao i obično te da na svetoj službi sudjeluju kao suslavitelji.[27]


a) Mise s narodom


Poželjno je da se nedjeljna i blagdanska misa slavi s pjevanjem i uz odgovarajući broj služitelja.

Što valja pripraviti. Oltar treba prekriti barem jednim oltarnikom. Ništa, dakle, ne priječi da onaj tko želi, prekrije oltar s više oltarnika, kako je prije bio propis. Zanimljivo je da Uredba govori o broju svijeća. Njih može biti dvije ili četiri ili, u osobito svečanim prigodama, šest (dakle, paran broj), a kada biskup slavi euharistiju, onda sedam. Na oltaru ili pored njega treba biti križ “s likom raspetoga Krista”! Svijeće sa svijećnjacima kao i križ mogu biti doneseni u ulaznom ophodu. Sveto posuđe i darovi trebaju biti pripravljeni na stoliću. Zanimljivo je da se napominje kako je hvalevrijedno da kalež bude prekriven velom u liturgijskoj ili bijeloj boji. Dakle, prekrivanje kaleža velom, što je u starini bio propis, sada se preporučuje. Važno pojašnjenje za odijevanje albe: treba uzeti pojas i naglavnik, “osim ako zbog oblika albe nisu potrebni”. Odredba je jasna.


Misa bez đakona


Misa bez đakona je standardna misa. O tome je već bilo govora u ovogodišnjem trećem broju ovog glasila. Donosimo samo jednu korisnu napomenu koja je možda manje poznata. U euharistijskoj se molitvi spominje papa i dijecezanski biskup. Pomoćnog biskupa ili više njih može se imenom spomenuti nakon što se spomene dijecezanski biskup ili ih se pak može spomenuti bez imena: “… s biskupom našim I. i njegovim pomoćnim biskupima”. Međutim, druge nazočne biskupe (koji nisu iz dotične biskupije) ne spominje se. Jedino biskup, koji nije iz dotične biskupije kao koncelebrant veli: “… sa mnom, tvojim nevrijednim slugom i bratom mojim I., biskupom ove Crkve”.

Valja uočiti odredbu br. 157: Prije molitve “Evo Jaganjca Božjega” svećenik “uzme hostiju posvećenu na toj misi, malo je podigne iznad plitice ili kaleža…” Dakle, svećenik može (što je logičnije) držati hostiju nad kaležom dok moli “Evo Jaganjca Božjega”, čime se ističu obje euharistijske prilike.


Misa s đakonom


Iznijet ćemo samo one naglaske koji se tiču službe đakona u misi. Đakon općenito služi svećeniku kod mise, naviješta evanđelje, a može i držati homiliju, s ovlašću svećenika slavitelja.. Đakon također ravna pukom prikladnim napomenama, pomaže svećeniku u dijeljenju pričesti i, općenito, preuzima dužnosti drugih služitelja, ako ih nema.

Uvodni obredi. Pristupajući k oltaru, đakon u pravilu nosi evanđelistar. U tome slučaju izostavi počasti, a evanđelistar položi na oltar. Ukoliko ne nosi evanđelistara, onda zajedno se sa svećenikom nakloni oltaru i poljubi ga.

Liturgija riječi. Đakon pomaže svećeniku kod stavljanja tamjana, a zatim, duboko naklonjen moli blagoslov. Kada ga primi znamenuje se znakom križa, uzme evanđelistar s oltara te ga, malo uzdignuta, okružen poslužiteljima nosi do ambona, gdje ga okadi i zatim navijesti samo evanđelje. Kad završi čitanje, poljubi knjigu evanđelja, kao što je uobičajeno. Ukoliko misi predsjeda biskup, đakon može odnijeti evanđelistar biskupu da ga poljubi, ili će sam đakon poljubiti evanđelistar. Biskup može knjigom evanđelja blagosloviti puk. Nakon toga evanđelistar se odlaže na stolić ili koje drugo prikladno mjesto. Po sebi je zadatak đakona izricati nakane molitve vjernika.

Euharistijska liturgija. “Đakonu pripada briga oko svetog posuđa”. On uz pomoć akolita pripravi oltar te na uobičajeni način ulijeva vino i vodu u kalež. Jednako tako đakon pomaže svećeniku ako ovaj prima darove od naroda. Ako se nakon priprave darova kadi, đakon ili akolit okade svećenika i narod. “Za vrijeme euharistijske molitve đakon stoji kraj svećenika, ali malo iza njega da ga, kad zatreba, posluži kod kaleže i misala. Đakon na tome mjestu obično kleči “od epikleze do pokazivanja kaleže”. Kod posvećivanja, ako ima više đakona, jedan od njih može kaditi prigodom pokazivanja hostije i kaleža (kod tzv. “podizanja”). Kod doksologije (“Po Kristu…”) đakon podigne kalež. Ako je zgodno, đakon pozove vjernike da pruže znak mira jedni drugima. Naglašava se da đakon prima pričest pod obje prilike od svećenika, dakle, on ne drži posvećenu hostiju dok svećenik govori “Evo Jaganjca Božjega…” Nakon što pomogne svećeniku kod dijeljenja pričesti, đakon pospremi pretekle hostije u svetohranište, odnese sveto posuđe na stolić gdje ga počisti i posloži. Dopušteno je da posuđe dolično pokrije i onda počisti poslije mise.

Završni obredi. Obavijesti može reći đakon. Kod molite narodom ili kod svečanog blagoslova, đakon kaže: “Naklonite glave na blagoslov”. Na koncu mise đakon, naravno kaže ili zapjeva: “Idite u miru”. Na koncu slavlja đakon zajedno sa svećenikom poljubi oltar.


Dužnosti akolita


Različite su službe koje može vršiti akolit. Zato, ako ih ima više, oni te dužnosti mogu podijeliti među sobom. A ako je samo jedan akolit, neka neke dužnosti povjeri drugim poslužiteljima. Dok se pristupa oltaru akolit može nositi križ. Tijekom cijeloga slavlja akolit je na službu svećeniku i đakonu da im npr. pruži knjigu ili općenito posluži gdje je potrebno. Kod euharistijske službe akolit stavlja na oltar tjelesnik, ubrus, kalež, ciborij, pokrivalo i misal. On, naravno, ne ulijeva vino i vodu u kalež. Postavljeni akolit je po sebi izvanredni djelitelj pričesti. Akolit pomaže svećeniku kod čišćenja i spremanja posuđa. Ako nema đakona, “postavljeni akolit  odnosi sveto posuđe na stolić i tamo ga na uobičajeni način čisti, briše i sprema.”


Dužnosti čitača


Ako nema đakona, čitač u ulaznom ophodu može nositi evanđelistar. On s ambona naviješta Božju riječ, osim evanđelja. Ako nema đakona, može kazivati nakane molitve vjernika. Ako se antifone ne pjevaju, čitač ih može pročitati.


b) Koncelebrirana misa


Koncelebracija se nalaže u misi ređenja biskupa i prezbitera, u misi blagoslova opata i u misi posvete ulja. Preporučuje se u misi Večere Gospodnje, u misama prigodom sabora, sinode ili biskupskih sastanaka, u konventualnim misama i u misama prigodom skupa svećenika. Nije dopušteno slaviti pojedinačno misu u istoj crkvi i u isto vrijeme kada se slavi koncelebracija.[28] Ukoliko je takva potreba može biti i više koncelebracija u jednome danu, ali, naravno, ne u isto vrijeme i na istom mjestu. Nadalje se veli: “Prezbiterima hodočasnicima neka se rado dopusti sudjelovanje u euharistijskoj koncelebraciji, samo neka se provjeri njihovo svećeničko stanje”. To nalaže gostoljubivost i uljudnost.

Naglašavamo odredbu br. 202: “Biskupu pripada da prema odredbama prava utvrđuje način koncelebriranja u svim crkvama i oratorijima svoje biskupije”. Kao što je već rečeno, posebnu vrijednost ima koncelebracija biskupa sa svojim prezbiterima.

Uredba određuje kada je moguće više puta istoga dana pojedinačno slaviti misu ili koncelebrirati. Na Veliki četvrtak (kod mise posvete ulja i mise večere Gospodnje), u vazmenom bdjenju i na sam dan Uskrsa, na Božić (tri mise), na Spomen svih vjernih mrtvih (tri mise). Kada se koncelebrira s biskupom prigodom kakvog skupa, ili kod skupa prezbitera, može se u slučaju pastoralne potrebe ponovno slaviti misa.

Još jedna važna napomena koja bi se trebala podrazumijevati: “Nitko ne smije ni u kojem slučaju pristupiti niti biti pripušten koncelebraciji kad se misa već započne”.

Ako nema đakona, njegove dužnosti mogu preuzeti prezbiteri koncelebranti.

Uvodni obredi. Nakon ulaznog ophoda svi prezbiteri se naklone oltaru i poljube ga.

Bogoslužje riječi. Đakon uobičajeno traži blagoslov prije nego što navijesti evanđelje. Ako biskup predsjeda euharistiji, u odsutnosti đakona blagoslov traži i prezbiter koji ima navijestiti evanđelje. Međutim, ako prezbiter predsjeda koncelebraciji, blagoslov traži samo đakon.

Euharistijska služba. Đakon stoji uz glavnog slavitelja, ali malo iza njega, a ostali se svećenici rasporede uz glavnog slavitelja. Euharistijska se molitva moli kako je naznačeno. Neke dijelove moli glavni slavitelj, neke svi koncelebranti, a neke pojedini koncelebranti. Kada svi zajedno mole, onda glavni slavitelj moli glasno, a ostali koncelebranti tišim glasom. Valja zapaziti i ovu odredbu za koncelebrante koji izgovaraju riječi ustanovljena: “Riječi Gospodnje (izgovaraju), ako se čini prikladnim, ispruživši desnu ruku prema kruhu i kaležu”. Ta gesta, dakle, nije nužna ako se čini manje prikladnom npr. kog osobito velikog broja suslavitelja (kao što je to bio slučaj u misi s papom). Nadalje, “završnu doksologiju (“Po Kristu…”) izgovara sam svećenik glavni slavitelj ili, ako se čini prikladnim, svi suslavitelji zajedno s glavnim slaviteljem, ali ne i vjernici”. Prema tome, nije nužno da svi koncelebranti govore ili pjevaju “Po Kristu…”. Koncelebranti se pričešćuju iz kaleža bilo na oltaru, bilo da im đakon donese kalež, a moguće je da se pričeste pod obje prilike na oltaru. Moguće je, k tome, da se koncelebranti pričešćuju umakanjem.

Završni obredi. Na koncu se svi koncelebranti naklone oltar, a poljube ga samo glavni slavitelj zajedno s đakonom.


c) Misa u kojoj sudjeluje samo jedan poslužitelj


Dobro je znati odredbu br. 254: “Neka se misa ne slavi bez poslužitelja ili barem kojeg vjernika ako nije prijeka i opravdana potreba.” Sigurno nije prijeka i opravdana potreba što se svećeniku npr. ne da ići na večernju koncelebraciju, nego sam samcat slavi misu u vrijeme kad je njemu zgodno…

U ovoj misi pretpostavlja se mogućnost da svećenik uvodne obrede slavi s oltara. Na koncu mise ne govori se “Idite u miru”.


d) Neki opći propisi za sve oblike mise


Počast oltaru i evanđelistaru. U nas je to uobičajeno poljubac, ali se u nekim drugim kulturama, prema sidu Biskupske konferencije može uzeti koji drugi znak.

Poklek i naklon. Svećenik čini tri pokleka: poslije pokazivanja hostije, poslije pokazivanja kaleža te prije pričesti. Ukoliko je u prezbiteriju svetohranište, poklek se čini kad se dokazi do oltara i kad se od njega odlazi na kocu mise. Za vrijeme misnog slavlja svećenik, đakon i poslužitelji ne čine poklek. Ponovno se određuje da se naklon glavom vrši kod izgovaranja “imena svih triju božanskih osoba zajedno, te kod imena Isusova, blažene Djevice Marije i sveca u čiju se čast slavi misa.” Ovo je stara odredba, koje u prethodnom misalu nije bilo.

Kađenje. Kaditi se može kod ulazne procesije, može se kaditi oltar na početku mise, kod procesije i naviještanja evanđelja, nakon priprave darova, te prigodom pokazivanja hostije i kaleža. Kod kađenja se ništa ne govori. Kad se tamjan stavlja u kadionicu, svećenik nad njim načini znak križa ništa ne govoreći. Valja zapaziti i odredbu da se prije i poslije kađenja nakloni osobi ili predmetu koji se kadi, osim kad se kadi oltar i prinosi za misnu žrtvu.

S po tri zamaha kadi se presveti Sakrament, relikvije svetoga Križa, Gospodinova slika, prinosi za misnu žrtvu, oltari križ, evanđelistar, vazmena svijeća i narod. S po dva zamaha kade se relikvije i slike svetaca. Ako je križ pokraj oltara, prvo se njega pokadi, a ako je na oltaru, pokadi se kad se kraj njega prođe.

Čišćenje. Svećenik obriše prste od mogućih prilijepljenih mrvica hostije tako da obriše prste nad pliticom ili da ih opere. Poslije pričesti posuše čisti svećenik, đakon ili postavljeni akolit vodom ili vinom i vodom, što popije onaj tko čisti. To treba po mogućnosti učiniti na pokrajnjem stoliću. Ako ispadne hostija na pod, s poštovanjem se podigne. ako se prolije nešto Krivi iz kaleža, to mjesto valja oprati vodom koja se onda izlije u sakrarij.[29]

Pričest pod objema prilikama. Naglašava se da pričest pod obje prilike, što se tiče znaka, ma puniji oblik. Međutim, vjernicima valja protumačiti da se, prema nauku Crkve, i samo pod jednom prilikom prima “sav i cjelovit Krist… a oni koji se pričešćuju samo pod jednom prilikom ne bivaju lišeni nijedne milosti potrebne za spasenje. Pričest pod obje prilike, osim u slučajevima predviđenim u obrednim knjigama (npr. kod vjenčanja ili zavjetovanja) dopušta se svećenicima koji ne mogu sami slaviti misu  ni koncelebrirati, đakonu i drugima koji u misi vrše neku službu (dakle, to mogu biti čitači, izvanredni djelitelji pričesti i ini službenici) te, konačno, svim članovima zajednice na konventualnoj misi (sjemenišnim pitomcima, redovnicima), onima koji obavljaju duhovne vježbe ili sudjeluju na nekom pastoralnom skupu. Dijecezanski biskup ove odredbe može proširiti. Tako on može odrediti da svaki svećenik kojemu je povjerena određena zajednica može, svaki puta kada to smatra prikladnim, vjernicima dijeli pričest pod obje prilike.

Kada se dijeli pričest pod obje prilike, onim vjernicima koji se ipak žele pričestiti samo pod jednom prilikom, valja to omogućiti.

Predviđena je mogućnost pričesti izravno iz jednog ili više kaleža ili pričesti umakanjem. Ne spominje se mogućnost pričešćivanja pomoću cjevčice ili žličice, što je bilo u prethodnom izdanju misala.


 7. Rasporedba i uresi crkvenog prostora


U Glavi V. Uredba govori o rasporedu i uresu crkvenog prostora za slavljenje euharistije. U općim se načelima ističe nekoliko važnih stvari. Prvo, crkve treba biti i prikladna za euharistijsko slavlje tako da hrani vjeru, ali u isto vrijeme i lijepa. Uredba veli: “Zato pri povjeravanju posla umjetnika, kao i pri odabiranju umjetničkih djela za crkvu, treba težiti za pravom umjetničkom vrsnoćom koja će hraniti vjeru i pobožnost i biti u skladu s pravim značenjem i svrhom kojoj služe.” To je uzvišena i teška zadaća onih koji projektiraju, grade i uređuju crkvu i crkveni prostor: spojiti ljepotu, funkcionalnost s posebnim osjećajem za sveto i otajstveno. Zato ures crkve treba težiti više “za plemenitom jednostavnošću, negoli za raskoši.[30] Nadalje, prostor za vjernike treba urediti tako da oni mogu djelatno sudjelovati. Iako se prezbiterij po sebi ističe, on se ima tako urediti da se osjeća zajedništvo sviju, makar u različitosti službi.[31]

Zbog svega je toga potrebno da se ustanovi biskupijska komisija za svetu liturgiju i crkvenu umjetnost s kojom trebaju surađivati svi koji uređuju ili izgrađuju crkve. Biskup se treba obratiti toj komisiji kada donosi neke propise o tome pitanju ili kad odobrava nacrte za izgradnju ili uređenje crkava. O važnosti ove odredbe ne treba posebno raspravljati.


a) Uređenje prezbiterija


Prezbiterij treba biti dovoljno istaknut i dovoljno prostran. U njemu su smješteni oltar, ambon i “sedes”, a moguće je da u njemu bude i svetohranište.


Oltar


Oltar u prvom redu ističe žrtvu Kristova križa, ali u isto vrijeme oltar je i stol Gospodnji. On predstavlja središte svekolikog euharistijskog slavlja. Određuje se da on mora biti čvrst i nepomičan jer predstavlja Krista koji je Živi kamen.[32] Ukoliko se euharistija slavi izvan crkve, oltar može biti i pomičan. Napominje se, nadalje, da “u skladu s predajom” oltarna ploča bude od kamena, a ostali dijelovi mogu biti i od kakva drugog čvrsta materijala. Ipak, po sudu biskupskih konferencija, može se za oltarnu ploču uzeti i kakav drugi čvrsti materijal. Ispod oltara dobro je ugraditi moći svetaca, ukoliko su sigurno vjerodostojne.[33] U novim se crkvama postavlja samo jedan oltar, odvojen od zida, tako da svećenik može biti okrenut licem prema narodu. Ukoliko u starim crkvama nije uputno pomicati “predkoncilski” oltar, onda se ispred njega postavlja drugi nepomični oltar. U tome se slučaju stari oltar previše ne ukrašava da ne bi odvlačio pozornost s oltara na kojem se slavi euharistija.

Oltar se prekriva barem jednim stolnjakom. U došašću se skromnije ukrašava cvijećem, a u korizmi se cvjetni ukrasi uopće ne stavljaju osim na nedjelju Laetare, te na svetkovine i blagdane koji bi u to vrijeme pali.

Svijećnjaci i križ mogu biti na oltaru ili u njegovoj neposrednoj blizini.


Ambon


Ambon treba biti uočljiv i čvrst i nepomičan, da bude vidljivo da je on jedan od onih dvaju stolova euharistijskog slavlja. Prema tome, nije u redu da to bude neki pomični stalak. S njega se čitaju sva svetopisamska čitanja, pjeva pripjevni psalam i vazmeni hvalospjev, a može se s njega držati homilija i čitati nakane molitve vjernika. Uz euharistijski stol, ambon predstavlja onaj drugi stol, stol Božje riječi, a to bi trebalo biti vidljivo i iz samog izgleda oltara i ambona koji zajedno trebaju dominirati prezbiterijem. Nažalost, u mnogim našim crkvama ambon je tek malo svečaniji stalak.


Sjedište za svećenika slavitelja i ostala sjedala


Sjedište (“sedes”) za svećenika treba biti tako postavljeno da se omogući komunikacija između predsjedatelja i puka. Uredba izričito veli da treba izbjegavati “bilo kakav oblik prijestolja”. Naime, u prezbiteriju se trebaju isticati oltar i ambon, a ostalo treba biti funkcionalno i ukusno. Uredba određuje da se trebaju razlikovati sjedišta za suslavitelje i đakona od sjedišta za ostale poslužitelje.


b) Raspored crkve


Mjesto za vjernike


Mjesto za vjernike valja urediti tako da oni lako mogu “očima i duhom” sudjelovati u euharistiji, te da mogu čuti svećenika i čitače. Klupe i stolci trebaju biti takvi da vjernici tijekom slavlja lako mogu sjediti, stajati ili klečati. To znači da bi u pravilu na redovitim nedjeljnim misama za sve vjernike trebala biti osigurana sjedeća mjesta. Uredba, nadalje, izričito veli: “Za osudu je običaj da se nekim privatnim osobama dodjeljuju posebna mjesta”.


Prostor za pjevače i glazbene instrumente


Pjevački zbor treba smjestiti tako da bude vidljivo “da je on dio okupljene zajednice vjernika i da ima osobitu službu”, tako da oni mogu u punoj mjeri, sakramentalno sudjelovati na misi. To znači dvije stvari. Prvo, treba biti vidljivo da su pjevači dio zajednice, što baš i neće biti slučaj ukoliko su pjevači na koru, izdvojeni od ostalih. Drugo, sakramentalno sudjelovanje znači i uzimanje dijela u euharistiji, što je teže ukoliko su pjevači na koru, pa su tako de facto odijeljeni od zajednice. Nadalje, budući da pjevači nerado prekidaju pjevanje, zna se dogoditi da oni zatraže da ih svećenik pričesti poslije mise, što je protivno propisima i narav euharistijskog slavlja. A onda, ukoliko to svećenik ne čini, neki će se pjevači radije uzdržati od pričesti, samo da ne prekidaju pjevanje za vrijeme pričesti.[34] Takvi pjevači de facto pokazuju kako je za njih liturgijsko pjevanje nastup, a ne sudjelovanje u misi.

Ponavlja se poznata odredba da u korizmi orgulje mogu bit samo potpora pjevanju, osim u nedjelju Laetare kao i blagdanima i svetkovinama.


Svetohranište


Svetohranište treba biti “u nadasve dostojnom, časnom, vidljivom, rešenom i za molitvu prikladnom dijelu crkve”. Treba biti samo jedno, izrađeno od čvrstog i neprozirnog materijala i sigurno zaključano. Ne smije se postaviti na oltar na kojem se slavi euharistija. U praksi se svetohranište postavlja bilo u prezbiteriju ili pak u nekoj kapeli, prikladnoj za klanjanje i molitvu. Uredba određuje da pored svetohraništa “trajno gori posebna svjetiljka na ulje ili od voska”.[35] Konačno se podsjeća da se, glede čuvanja presvete euharistije obdržavaju propisane zakonske norme.[36]


Svete slike


Glede slika potvrđuje se drevna uredba: “U skladu s pradavnom predajom Crkve, na svetim se mjestima vjernicima na štovanje izlažu slike gospodina, blažene Djevice Marije i svetac, ali neka se ipak tako rasporede da vjernike mogu voditi otajstvima vjere koja se ondje slave.” Slike se ne bi trebale nepotrebno umnožavati. Ne bi trebala biti više od jedne slike istoga sveca. Podrazumijeva se da slike budu na određenoj umjetničkoj razini. Iako se izrijekom ne spominju kipovi, latinski izraz imago očito se ne odnosi isključivo na (dvodimenzionalne) slike, nego i na reljefe i kipove, kako je u latinskoj Crkvi običaj.[37]


8. Potrebno za misno slavlje


U glavi VI. govori se o onome što je potrebno za misno slavlje. Odredbe su uglavnom poznate, a mi ćemo istaknuti ono što se možda može izgubiti iz vida.


a) Kruh i vino


Kruh za euharistiju je, naravno, pšenični i beskvasan. Međutim, Uredba naglašava da taj kruh stvarno treba izgledati kao hrana. Hostije koji se kod nas redovito uzimaju za misu uglavnom baš i ne izgledaju kao hrana, nego kao malo deblji papir. Na njemačkom govornom području hostije su deblje i smeđkaste, tako da puno više izgledaju kao kruh. Bilo bi dobro kad bi se i u nas tome više obratila pozornost, tj. kada bi bilo moguće nabavljati takve hostije. O tome se u nas uvijek iznova može nešto pročitati u liturgijskim člancima, međutim, u praksi se ništa ne mijenja.[38] Nadalje, Uredba također napominje da bi “velika” hostija trebala biti toliko velika da se može stvarno prelomiti na više dijelova i dati barem nekim vjernicima, tako da se ostvari znak lomljenja kruha, što, naravno, ne isključuje unaprijed izrezane hostije za vjernike. Dobro je ponovno podsjetiti da treba nastojati da se vjernici pričeste od hostija posvećenih na misi u kojoj sudjeluju.

Vino za misu treba biti od roda trsova, bez primjesa, odnosno “misno vino”, kako mi to redovito kažemo. Ističemo kako Uredba ne govori da vino nužno mora biti bijelo.


b) Bogoslužni predmeti općenito


Uredba priznaje i dopušta da dođe do izražaja umjetnički izražaj svakog pojedinog naroda. Čini nam se važnim poticaj da se “pomno vodi briga o uzvišenoj jednostavnosti, koja se na najbolji način spaja s istinskom umjetnošću”. Jednostavnost je inače jedno od važnih načela u bogoslužju. Ona bi se trebala očitovati i u ceremonijama i u glazbi i u uresima i u uređenju prostora. Ova je napomena po sebi razumljiva. Nažalost, dolazi do nejasnoća kada u posve određenom slučaju valja prosuditi odiše li nešto “plemenitom jednostavnošću” ili je to najobičniji kič. Možda bi stoga bilo dobro da se donesu određene pisane upute, odnosno da određena komisija može i treba dati svoj placet za neke zahvate u uređenju bogoslužnog prostora i izboru bogoslužnih predmeta. Uz dužno poštovanje, župna crkva nije vlasništvo određenog župnika koji, uz najbolju volju i veliko zalaganje, može imati krive predodžbe o “plemenitoj jednostavnosti”.


c) Bogoslužno posuđe


Bogoslužno se posuđe izrađuje od plemenite kovine. Ukoliko bi to bila kovina koja rđa, redovito bi je trebalo pozlatiti. Dopušteno je prema sudu biskupskih konferencija uzeti i neki drugi čvrsti materijal koji bi odgovarao kulturi pojedinog naroda (kao primjer se izrijekom navodi ebanovina). Za kalež vrijedi dodatna napomena da materijal nipošto ne smije biti porozan. Podsjeća se na potrebu da sveto posuđe prije uporabe valja blagosloviti  prema propisima. Zanimljiva je odredba koja veli da treba poštovati običaj da se “u sakristiji napravi sakrarij u koji se izlijeva voda od pranja bogoslužnog posuđa i rublja”. Kada se govori o rublju, vjerojatno se misli osobito na rupčić kojim se briše kalež.[39]


d) Liturgijsko ruho


Različitost službi u bogoslužju traži različito ruho. Uredba nalaže da se liturgijsko ruho prije uporabe ima blagosloviti prema propisima.

Alba je ruho zajedničko svim zaređenim i postavljenim službenicima.[40] Ona se oko bokova  privezuje pojasom, osim ako toga njezin kroj ne zahtijeva. Nedopušteno tek preko talara ili superpelicija, a bez albe, obući misnicu ili dalmatiku. Prije nego što se alba obuče stavlja se amikt, osim ako alba dovoljno dobro pokriva odijelo.[41] Vlastito odijelo svećenika predsjedatelja jest misnica obučena preko albe i štole.[42]

Đakonovo odijelo jest dalmatika preko albe i štole vezane na đakonski način (s lijevog ramena na desni bok). U manje važnim slavljima đakon može izostaviti dalmatiku.

Za liturgijsko ruho bitno je da bude lijepo i skladno. O tome lijepo i jasno govori Uredba u br. 344:

Ljepotu i otmjenost svakog pojedinog ruha ne valja tražiti u obilju ukrasa koji se dodaju, nego u materijalu koji se upotrebljava i u obliku. Za ures pak neka posluže likovi, odnosno slike, ili simboli koji odaju svetu uporabu, kloneći se onih što ne dolikuju svetoj uporabi.

Možda je i danas potrebno naglašavati ljepotu i urednost liturgijskog ruha. Koji put se, naime, zna dogoditi da se i liturgijsko ruho nosi po onome starome “dok se ne podere”. Koji puta je to ruho zgužvano, pokrpano, iznošeno, odnosno jednostavno nije više lijepo. I za nas može biti inspirativno starozavjetno načelo da se za hram i hramsko bogoslužje uvijek uzima ono što je besprijekorno i bez mane, bez obzira koliko to bilo skupo. Konačno, danas je životni standard takav, da se izdaci za odjeću ne smatraju osobito velikima.[43]


e) Drugi predmeti određeni za crkvenu uporabu


Od drugih predmeta Uredba navodi liturgijske knjige, oltarni križ kao i onaj koji se nosi u ophodu. Šteta je da se koji puta liturgijske knjige upotrebljavaju dok se ne raspadnu. Iako koji puta imamo poteškoća s izdavačima liturgijskih knjiga, ipak je važno da i one budu uredne. To na poseban način vrijedi za evanđelistar koji se svečano nosi u ophodu. Ne bi trebalo zaboraviti svijećnjake, kadionicu, vaze i stalke za cvijeće, “vječno svjetlo”… Za sve te predmete Uredba veli kako je važno da budu čisti, uredni, lijepi i umjetnički skladni. Lijepo je vidjeti kako je nekim župnicima važno da sve ono što ide u crkvu, za ono što se upotrebljava u liturgiji bude lijepo, skladno i – prvoklasno. To, istina, ima i svoju cijenu. Međutim, vrijedan i lijep predmet za liturgijsku uporabu dugo će trajati, pa onda vrijedi sredstava koje su za nj potrošeni. Skrb oko toga da predmeti za liturgijsku uporabu budu skladni, lijepi i plemeniti zacijelo će biti znak našeg poštovanja i naše ljubavi prema svetinjama kojima služimo i koje slavimo.


9. Izbor mise i njezinih dijelova


U glavi VII. govori se o izboru mise i njezinih dijelova. Uputit ćemo na njezine najvažnije odredbe, ali bi svakako bilo dobro pročitati sam tekst, jer se u praksi počesto čini suprotno od onoga što se ovdje određuje. Misal često nudi mogućnost izbora. Uredbe napominju da pri tome valja imati na umu potrebu i dobro vjernika, a ne samo osobne želje svećenika. Kod izbora određenih misnih dijelova dobro je posavjetovati se s najbližim suradnicima (đakonom, zborovođom, čitačima…).


a) Izbor mise


Na svetkovine je svećenik dužan obdržavati kalendar crkve u kojoj slavi bogoslužje. U nedjelje, svagdane jakih vremena kao i na blagdane i obvezatne spomendane, svećenik je dužan slaviti po kalendaru crkve u kojoj slavi, ukoliko se radi o misi s narodom. Međutim, ukoliko slavi misu samo s jednim poslužiteljem, u te dane može slaviti misu po vlastitom kalendaru.

Na neobvezatne spomendane u tjednu prije Božića, u Božićnoj osmini te u korizmi (osim na Čistu srijedu i svagdane Velikog tjedna) može se uzeti samo zborna spomendana, a ostalo se uzima od dana. U svagdanima vazmenog vremena, božićnoj osmini i u došašću do 17. XII. mogu se uzeti neobvezatni spomendani u cijelosti.

Svagdanom kroz godinu može se po želji uzeti neobvezatan spomendan, misa od dana ili zavjetna misa. Ako je ostavljena mogućnost izbora između općeg spomendana i vlastitog spomendana neke biskupije ili redovničke zajednice, daje se prednost vlastitim spomendanima.


b) Izbor misnih dijelova


Čitanja


Nedjeljama i svetkovinama čitaju se tri čitanja. U prijašnjem izdanju bila je predviđena mogućnost da se iz pastoralnih razloga i po sudu Biskupske konferencije mogu uzeti samo dva čitanja (što je u crkvama njemačkog govornog područja postalo pravilo). Sada se više ne daje takva mogućnost, nego određuje da valja čitati sva tri čitanja. Na blagdane se čitaju dva čitanja. U slučaju kada Gospodnji blagdan padne nedjeljom (Preobraženje Gospodinovo i Uzvišenje Svetoga), odnosno kad se blagdan prema pravilima uzdiže na stupanj svetkovine, uzimaju se tri čitanja.

Valja zapaziti sljedeću odredbu: na spomendan svetaca, ako nema vlastitih čitanja, obično se čitaju svagdanja čitanja. Čak kada se za pojedinog sveca donose određena čitanja, ona nisu obvezatna. Međutim, bilo bi uputno uzeti čitanja od onoga sveca koji  se spominje u Novom zavjetu (npr. sv. Marta, sv. Marija Magdalena). Dakle, u načelu se daje prednost svagdanjim čitanjima koja su se susljedno čitaju (lectio continua). To se vidi i iz sljedeće odredbe. Ako se zbog nekog blagdana ili svetkovine prekine svagdanji niz čitanja, svećeniku je dopušteno da spoji određene dijelove, ili da izabere onaj dio kojemu bi trebalo dati prednost. Naime, koji puta je prava šteta izostaviti neke dijelove kada se određena svetopisamska knjiga čita u nastavcima.

U obrednim misama za slavlje pojedinih sakramenata (npr. ženidbe) svećenik treba birati čitanja “imajući pred očima primjerene pastoralne razloge”. Kada je dana mogućnost duljeg ili kraćeg oblika teksta, treba uzeti u obzir sposobnost vjernika da plodonosno slušaju te razumiju, čemu treba pomoći i prikladna homilija.


Molitve


Molitve se uzimaju iz mise koja je propisana. Kod spomendana svetaca uvijek se uzima zborna, bilo vlastita, bilo iz zajedničkog slavlja. Molitva nad darovima i popričesna, ako nisu vlastite, mogu se uzeti bilo od sveca, bilo od dana. Naime, u Misalu ima dosta svetaca za koje se donosi samo zborna molitva.[44] Naravno, Biskupske konferencije i pojedine biskupije mogu povesti brigu da se određeni spomendani svetaca na njihovom području uzdignu na dostatnu razinu. Tako je npr. neobična neosjetljivost Crkve u našoj domovini na spomendane sv. Katarine Aleksandrijske (25. XI.) ili sv. Roka (16. VIII.) čije je štovanje u puku rašireno, a koje Misal uopće ne uvršćuje u kalendar liturgijskih slavlja.


Euharistijske molitve


U dosadašnjoj uredbi ne govori se u izboru euharistijske molitve. Sadašnja Uredba daje pobliže odredbe.

Prva euharistijska molitva može se uvijek uzeti, poglavito u dane za koje je predviđen vlastiti U zajedništvu i vlastiti Molimo, Gospodine, kao u i onim slavljima svetaca čija se imena spominju  u ovoj molitvi.

Druga euharistijska se prvenstveno uzima na svagdane i to s vlastitim ili nekim drugim predslovljem. Kada se slavi misa za pokojne može se uzeti obrazac Spomeni se i naše braće.[45]

Treća euharistijska molitva po sebi ima prednost nedjeljom i blagdanima. Vrijedi ista opaska za spomen pokojnika kao i u Drugoj euharistijskoj molitvi.

Četvrta euharistijska molitva ima nepromjenjivo predslovlje i donosi sažetak povijesti spasenja.[46] Može se uzeti kada u misama nije određeno vlastito predslovlje i u nedjeljama kroz godinu.[47]


Pjesme


Opet jedna odredba koja se u nas često ne provodi. Naime pjesme koje su dio Reda mise (npr. Svet i Jaganjče Božji) nije dopušteno zamijeniti drugim pjesmama.

Ponavljamo da bi svakako bilo dobro pogledati sam tekst OURM glede izbora mise i njezinih dijelova, jer, čini mi se, da ima podosta odredaba koje su većini nedovoljno poznate ili se ne obdržavaju, što je dosita šteta. Jer, Opća je uredba doista i dobra i uravnotežena i zasigurno bi naša euharistijska slavlja bila puno skladnija i bolja kada bi smo se pridržavali odredaba ove opće uredbe.


10. Prigodne mise i mise za pokojne


U glavi VIII. govori se o prigodnim misama i misama za pokojne (br. 368-385). Ovdje samo ukazujemo na neka osnovana načela koja donosi Uredba, a kada se u praksi pokaže dvojba, najjednostavnije je za pojedini slučaj pogledati što za određeni dan stoji u Direktoriju.


a) Prigodne mise i mise za pokojne


Prigodne mise i molitve


To su obredne mise, mise za razne potrebe, prigodne i zavjetne mise. U svim tim misama, ako nije izričito drugačije određeno, dopušteno je uzeti svagdanja čitanja.[48]

Obredne mise povezane su sa slavljem sakramenata i sakramentala (npr. ređenje, vjenčanje, zavjetovanje…). One su po sebi zabranjene nedjeljama došašća, korizme i vazmenoga vremena, kao i na svetkovine, u dane vazmene osmine, na Dušni dan, Pepelnicu i dane Velikog tjedna.[49]

Mise za razne potrebe ili prigode uzimaju se naravno u nekim posebnim prigodama. (npr. za Crkvu, za evangelizaciju naroda, za mir, za izbjeglice, itd.). Ukoliko je neka veća potreba, po nalogu mjesnog biskupa ovakve se mise mogu slaviti u sve dane, pa i nedjelje, osim onih dana u kojima se ne mogu slaviti ni obredne mise, kako je u prethodnoj odlomku navedeno.

Zavjetne mise slave se o Gospodnjim otajstvima, ili u čast BDM ili svetaca (npr. o Presvetom Trojstvu o Duhu Svetom, o sv. Josipu, o sv. Petru, itd.) mogu se slaviti na svagdane “kroz godinu”, ukoliko toga dana nije neki obvezatni spomendan.


Mise za pokojne


Sprovodna misa može se slaviti svakoga dna osim na zapovijedane svetkovine, na Veliki četvrtak i u vazmenom trodnevlju, te u nedjeljama došašća, korizme i vazmenoga vremena.

Izdvaja se misa za pokojne prije ili neposredno poslije pokopa, te na obljetnicu smrti može se slaviti u sve svagdane, pa i obvezatne spomendane, osim na Pepelnicu i dane Velikoga tjedna.

“Svagdanje” mise za pokojne mogu se slaviti u svagdane “kroz godinu” i na neobvezatne spomendane.

Glede sprovodnih misa i misa za pokojne čini mi se dobrim upozoriti na neke pastoralne okolnosti.

  • U pastoralu, a osobito kada su u pitanju sahrane, vjenčanja i slične prigode, od velikog je značenja tzv. casus praecedens, odnosno, presedan. Ako smo npr. jedanput imali sprovodnu misu, trebamo znati da će, s pravom, vjernici to tražiti i za druge pokojnike. Teško je i nerazborito vjernicima objašnjavati kako jedan pokojnik to “zaslužuje, a drugi ne. Zato, prije nego što nešto uvedemo, valja nam razmisliti, možemo li se ubuduće nositi s tim teretom.[50]
  • Mi gotovo redovito imamo misne nakane za pokojnike. Ne bi bilo dobro da onda, kad god to rubrike dopuštaju uzimamo obrazac misa za pokojne. Konačno, ostali svijet je došao jednostavno na misu i ne mora biti opterećen molitvama za određenog pokojnika. Konačno, naša euharistijska slavlja, pa i ona tjedna, ne bi se smjela pretvoriti u molitve za pokojne. Zato je dobra praksa da se uzimaju mise već prema rubrikama, a pokojnika se samo spomene. I tu se moramo čuvati presedana.
  • Spominjanje imena pokojnika u euharistijskoj molitvi predviđeno je baš u pokojničkim misama, inače ne. Međutim, kad je jedanput uvedena praksa da se redovito u svim misama spominje ime pokojnika (opet casus praecedens!), onda je to teško dokinuti. A trebalo bi.
  • U tome smislu spominjanje imena pokojnika na početku mise ili u molitvi vjernika po sebi nije poželjno, zbog svega ostalog puka Božjega koji je na misi (pogotovo nedjeljama i svetkovinama). Za to bi bilo najbolje kada bi se to pismeno oglasilo na oglasnoj ploči ili u župskom listiću.
  • Obzirom da je vjernicima sve više stalo da misa za pokojnika bude točno određenoga dana i da to bude u njihovoj (župskoj) crkvi, bit će potrebno razmisliti kako što bolje organizirati tzv. zbirne mise i kako u tome smislu urediti pitanje misnog stipendija, koji je, po mom mišljenju, još uvijek, obzirom na redovitu plaću koju imamo, nedopustivo visok.

b) Prilagodbe koje spadaju na biskupe i biskupske konferencije


Prilagodbe predviđene samom Uredbom


U IX., posljednjoj glavi govori se o prilagodbama i inkulturaciji. Uredba je tu veoma oprezna. Valja, naime, imati na pameti da Misal, kakav jest, ostavlja svećeniku slavitelju puno mogućnosti prilagodbe. To su oni slučajevi gdje obnovljena liturgija kaže: Ako je zgodno… Prema prilikama… Može se… Hvalevrijedno je…Međutim, želi li se zadirati u sam red mise i u ono što je po sebi jasno određeno, potrebno je poštovati određenu proceduru.

Neke se odredbe prepuštaju skrbi i sudu dijecezanskog biskupa: o koncelebraciji, o posluživanju kod oltara, dijeljenju pričesti pod objema prilikama, i odredbe o gradnji i uređenju crkava.

Biskupske konferencije brinu o pripravi i odobrenju prijevoda misala na narodnom jeziku. One određuju kretnje i držanje vjernika tijekom mise, tekstove ulaznih, prinosnih i pričesnih pjesama, oblik pružanja mira, način primanja pričesti, itd. One se trebaju skrbiti oko dobrih prijevoda svetopisamskih čitanja i samoga Misala, poštujući izvorni smisao latinskog teksta. Valja se pobrinuti da svaka pokrajina ili svaka biskupija ima svoj kalendar i misni proprij, pri čemu valja paziti na prednost i dostojanstvo nedjelje. Podrazumijeva se da sve ovo treba odobriti Apostolska stolica.


Daljnje prilagodbe i inkulturacija


Ukoliko bi se, pogotovo u narodima gdje je evanđelje naviješteno u novije vrijeme, pokazala potreba daljnjih i dubljih promjena, potrebno je poštovati određenu proceduru.

Apostolskoj stolici treba najprije potanko izložiti određeni prijedlog, da bi se, tek nakon dobivenog dopuštenja, pristupilo  izrađivanju pojedinih prilagodbi, koje se onda uvode na određeno pokusno vrijeme. Međutim, uvijek valja imati na pameti da se svaka mjesna Crkva treba slagati s Općom crkvom, ne samo u nauku i sakramentalnim znakovima, nego i u vezi s općeprihvaćenim običajima koji su izraz neprekinute predaje. Time se čuva načelo da Crkva vjeruje onako kako moli (lex orandi – lex credendi). Rimski obred, koristi bogatstvu cijel Crkve i treba ga njegovati. Konačno, podsjeća Uredba, Rimski obred, nije nastao isključivo u Rimu, nego je obogaćen drugim elementima Istoka i Zapada.

U načelu se novine u liturgiju mogu uvoditi samo ako to traži istinska potreba i to tako da novo na neki način proizlazi iz staroga. Pri tome treba ići postupno, da se zbog brzopletosti ne bi narušilo ono što je bitno. Na koncu Uredba jasno veli da smisao inkulturacije nije u tome da se ide prema stvaranju novih obreda, nego jednostavno da se uvaže zahtjevi i potrebe određene kulture, prilagođujući Rimski obred. Zaključni, 399. broj stoga jasno veli:

Stoga Rimski misal, premda u različitosti jezikâ i u određenoj raznolikosti običajâ, mora biti sačuvan za budućnost kao sredstvo i predivan znak cjelovitosti i jedinstva rimskoga obreda.

Glede prilagodbi i inkulturacije možemo naglasiti slijedeće:

  • Ova Uredba načelno pristupa restriktivno glede nekih velikih promjena, a i ono što se čini, treba biti u skladu i s izričitim dopuštenjem apostolske stolice.
  • Kada je naša Crkva u pitanju, valja priznati kako smo mi dio Europe u kojoj je Rimska liturgija nastala i doista se ne vidi potreba za nekim posebnim promjenama i prilagodbama izvan onoga što sama Uredba predviđa.
  • Poteškoća je u tome što Crkva u Hrvata ne koristi dovoljno mogućnosti prilagodbe koju predviđaju liturgijske knjige. U najvećem broju slučajeva mi – kao što smo ovdje to više puta konstatirali – time da samo prevedemo tipska izdanja.
  • Iz iskustva nekih zapadnih Crkava možemo razumjeti određenu rezerviranost ove Uredbe prema nekih prilagodbama i promjenama. Naime, ako se prilagodbe čine samo radi ceremonijalnih promjena i izvanjskog efekta, a sve bez prethodnog liturgijsko-teološkog razmišljanja i provjere te bez odobrenja nadležne vlasti, onda je takva liturgija doista “mjed što ječi i cimbal što zveči”. To su one liturgije koje su više nalik školskim priredbama, prepne gesta i slika koji su sami sebi svrhom. Da bi se stvorio i stvarao novi obred i nova liturgija potrebno je puno duha Božjega, puno vještina i znanja i – vjekovno iskustvo.
  • Nadalje, što god mi o tome mislili, treba ozbiljno uzeti u obzir i sveprisutnu globalizaciju. Ako se elementi europske kulture –u svome dobrom i lošem izdanju – sve više širem cijelim svijetom, valja pripaziti da u nekim svojim pretjeranostima, jedino liturgija bude nekakav umjetni arhaični izraz neke drevne kulture koju ni domaće stanovništvo više ne razumije i ne prepoznaje kao svoje.
  • Konačno, rekli bismo, otajstvena veličina i duhovno djelovanje određenog bogoslužja ne ovisi prvenstveno o liturgijskom izričaju, nego o “duhu spremnom” da prihvatio i slavi Božja otajstva. Kroz tolika stoljeća liturgija je bila na latinskom jeziku, puk u njoj nije djelatno sudjelovao, pa ipak ne možemo reći da se taj puk nije hranio svetim otajstvima i živio od njih. Kao što najsuvremenija oprema neke škole ne mora po sebi jamčiti dobar uspjeh učenika, tako i “prilagođena” i “maštovita” liturgija sama po sebi nije jamac plodonosnog slavljenja. Jer, sve što je dobro, događa se isključivo po Duhu Svetom. Naše je tek da – osluškujući znakove vremena – vjerno služimo tome Duhu.

[1] Za Opću uredbu Rimskog misala upotrebljavat ćemo uobičajenu skraćenicu OURM.

[2] Rimski misal prerađen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugoga vatikanskog, objavljen vlašću Pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004. Aktualni Misal je izdan 2014. god., a riječ je o trećem izdanju, koje je dopunjeno i ponovljeno prema drugom tipskom izdanju.

[3] Veronski sakramentar, br. 93.

[4] Sa svoje strane neki tekstovi Drugog vatikanskog sabora ne propuštaju naglasiti i Kristovu smrt i njegovo uskrsnuće koje se onda naviješta i slavi u liturgiji: SC 6: “Zato je Krist, sam poslan od Oca, poslao apostole napunjene Duhom Svetim ne samo da propovijedajući evanđelje svakom stvorenju navješćuju da nas je Sin Božji smrću svojom i uskrsnućem oslobodio od vlasti sotone i od smrti, te nas prenio u kraljevstvo Očevo, nego također da to naviješteno djelo spasenja i izvršuju žrtvom i sakramentima, oko čega se kreće sav liturgijski život.”

[5] Smatramo korisnim naglasiti kako u originalu stoji Celebratio Missae, dakle, misno slavlje. Naravno, da je izraz euharistija bogatiji od izraza misa, ali je smiješno kako se neki među nama trude da nikad ne kažu misa, nego isključivo euharistija.  To osobito dolazi do izražaja kada nas u tome oponašaju svjetovni izvjestitelji i novinari koji se, očito, muče s izrazom kao što je “koncelebrirano euharistijsko slavlje”. A evo, sama Opća uredba mirno rabi oba izraza, euharistija i misa, iako je on, što svi priznaju jezično siromašniji.

[6] Ukoliko se radi o tjednom liturgijskom slavlju, koji put će biti uputnije umjesto mise slaviti neko drugo bogoslužje. Tako npr. u nekim svečanim prigodama preko tjedna (kao npr. susret ministranata, susret pjevačkih zborova i sl.) ne mora biti nužno uključena misa.

[7] I ovo je važna napomena, jer se zna događati da neke skupine unutar Crkve euharistiju slave prema nekim svojim pravilima izdvajajući se iz svojih župnih zajednica. Tako zacijelo štete jedinstvu Crkve koja okuplja sve, a ne samo članove nekog pokreta. Osim toga, poneki župnik (istina, rjeđe na našem području), pod krinkom prilagođavanja i otvaranja svijetu zna nepromišljeno i, naravno, nedopušteno, mijenjati u euharistijskom slavlju. Tako pokazuje i svoju nekompetentnost, određenu umišljenost, a iznad svega pomanjkanje crkvenosti. Na Zapadu biskupima ponekad nije lako u tome smislu uvesti reda.

[8] U br. 46. uočavamo određenu nepreciznost. Kao uvodni obredi nabrajaju se ulazak, pozdrav, pokajnički čin, Gospodine, smiluj se, Slava i Zborna molitva i potom napominje da se “u onim slavljima koja se, sukladno odredbi liturgijskih knjiga, povezuje s misom, izostavljaju uvodni obredi ili se vrše na poseban način”. Redovito se, naime u tim slučajevima (npr. kod krštenja, vjenčanja, ophoda na Cvjetnicu ili Svijećnicu) ne izostavlja Slava i zborna molitva.

[9] Teško je reći koliko će ova odredba – iako izričita! – zaživjeti, jer je u nas npr. za Božić uobičajena odgovarajuća Božićna pjesma, a u crkvama njemačkog govornog područja od davnine su u uporabi prepjevi ovoga himna.

[10] U Redu mise prije Sabora bio je čest slučaj da se mole dvije zborne molitve (npr. od sveca i od dana). I danas neki koji nedjeljom pak žele slaviti nekoga sveca, prvo mole propisanu zbornu od nedjelje, a zatim zbornu od sveca. To je nepotrebno i nedopušteno.

[11] Bez obzira tko čitao, sva se čitanja čitaju s ambona. Naime, riječ je Božja po sebi sveta i uzvišena, naviještao je laik ili svećenik.

[12] U Crkvama njemačkog govornog područja ova se odredba nerado prihvaća, a koji puta jednostavno ignorira. Šteta je što se na takav način ne vrednuje uloga prezbitera u sakramentalnom slavlju.

[13] Po sebi službu se riječi slavi s ambona. Izuzetak može biti samo psalam, radi pjevanja i molitva vjernika radi boljeg sudjelovanja vjernika.

[14] Vjerojatno se to rečeno zbog toga jer neki svećenici žele oponašati posljednju večeru pa bi doslovno lomili kruh za sve vjernike. Euharistijsko slavlje, naravno, nije puko oponašanje posljednje večere, nego otajstveno slavlje. Kad bismo htjeli oponašati posljednju večeru, onda bismo npr. trebali ležati za stolom, jer su tom prigodom Isus i učenici upravo tako postupili.

[15] Time se na lijep način želi reći da je posve neprimjereno da se pjevači pričešćuju iza mise.

[16] Obavijesti su stvarno nepotrebne ako se redovito tiska župski listić sa svim informacijama.

[17] To znači, iako prezbiter predsjeda euharistijskom slavlju, on je samo sluga Božjemu narodu, jednako potrebit Božjega milosrđa. Rekao bi Pavao: “Služba je to koja mi je povjerena” (1Kor 9,17).

[18] Hrvatski je prijevod malo nejasan. U latinskom stoji: “Vitent proinde omnes species vel singulariae vitae vel divisionis, prae oculis habentes se unicum Patrem habere in caelis, omnesque propterea esse inter se fratres. Talijani su to puno jasnije preveli: “Evitino perciò ogni forma di individualismo e di divisione, tenendo presente che hanno un unico Padre nei cieli, e perciò tutti sono tra loro fratelli”. I kod Nijemaca je to puno jasnije: “Eigenbrötelei und Uneinigkeit sei ihnen fern im Bewußtsein, einen gemeinsamen Vater im Himmel zu haben, vor dem alle untereinander Brüder und Schwestern sind”.

[19] Izvan svake diskusije da bi se u ovome trenutku u takve službe mogle postavljati žene. Možda je upravo to razlog zašto u nas jedva da ima takvih postavljenih akolita i čitača. Praksa je da se radije uzimaju laici, muževi i žene, kao “opunomoćeni” akoliti i čitači.

[20] Rekli bismo da je pri tome važno izbjegavati teatralnost. Sve treba biti u službi djelatnog sudjelovanja vjernika.

[21] Zato u našim “šalabahterima” imamo ponuđene neke obrasce, sastavljene već prema znanju, sposobnosti i nahođenju sastavljača. Tko to nadgleda i vrednuje?

[22] Naš je dojam slijedeći: Nije se htjelo dati prevelike važnosti takvom jednom bogoslužju uvođenja, pa zato ono i nije napisano i određeno, a s druge strane, htjelo se ozakoniti ono što se uglavnom radi.

[23] Možda je podloga za ovako jasnu odredbu poteškoća s kojom se koji puta susreću neki svećenici (osobito na njemačkom govornom području), da suradnici laici žele određivati cjelokupno euharistijsko slavlje, pa i protiv volje i želje župnika.

[24] Npr. župnik ne može narediti kapelanu koji predsjeda euharistiji koju će euharistijsku molitvu izabrati…

[25] Opet se – po tko zna koji put! – naglašava kako nedjeljna misa župne zajednice ima prvenstvo. Zato je neshvatljivo da bilo koja skupina – ma kako “pobožna” bila! – pod bilo kojom izlikom nedjeljom slavi svoju posebnu euharistiju.

[26] Dakle, krivo je da u jednoj redovničkoj zajednici li u nekom svećeničkom zavodu svećenici, tobože radi veće sabranosti, pojedinačno slave euharistiju.

[27] Pojednostavljeno rečeno, dolikuje da svećenik u euharistiji sudjeluje kao svećenik (tj. kao koncelebrant), a ne kao laik.

[28] Time se logično provodi odredba da se u istoj crkvi i u isto vrijeme može slaviti samo jedna misa.

[29] U svakoj je sakristiji prije bilo mjesto u podu koje se zvalo sakrarij i u koji se onda mogla izlijevati takva voda. U starim liturgijskim knjigama pisalo je da takvu vodu treba izliti “u ribnjak”. Čini nam se da ništa ne smeta ako se to izlije u vrt.

[30] Čini se da suvremeni arhitekti i umjetnici ponajviše teže za originalnošću, posebnošću i neobičnošću, a pri tome zanemaruju funkcionalnost. A kada je u pitanju crkva i crkveni prostor, zadatak je još teži, jer i građevina i prostor trebaju biti u funkciji svetoga i otajstvenoga.

[31] U povijesti su se katkada crkve tako uređivale, da je prezbiterij bio i uzvišen i odijeljen, tako da se snažno osjećala podjela između puka i klera.

[32] Očito je da se naglašava žrtveni značaj euharistije i samog oltara na uštrb “gozbe Jaganjčeve” i “stola Gospodnjeg”.

[33] Dakle, ugrađivanje moći svetaca nije obvezatno, kao što je to bio slučaj u vremenu prije koncilske reforme.

[34] Ima slučajeva, da će zborovođa ili orguljaš doći na drugu misu samo da bi se mogao pričestiti!

[35] Čini mi se da je veoma malo crkava u kojima je još uvijek “vječno svjetlo” uljanica ili voštana svijeća.

[36] Usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 934-944.

[37] Njemački prijevod za riječ imago uzima čas izraz Bild (slika), čas Darstellung, lik.

[38] Sigurno i zbog toga što bi se aparatura i tehnologija pečenja hostija trebale promijeniti, a to zahtijeva nove investicije… Tko bi tu mogao i trebao uredovati?

[39] Teško je vjerovati da danas i u sakristijama starijih crkava možemo naći sakrarij, a da o novim crkvama i ne govorimo.

[40] Tj. biskupima, svećenicima, đakonima, postavljenim akolitima i postavljenim lektorima.

[41] Time bi se trebale zaključiti rasprave o “cingulumu” i amiktu. Ukoliko je alba tako skrojena da uredno stoji i da pokriva odijelo, nisu nužni ni pojas ni amikt.

[42] Dakle, želimo li se doslovno držati propisa, ne bi se smjela stavljati štola preko misnice, kako se to u nekim krajevima običaje.

[43] To je danas još i uočljivije, kada najveći dio naših vjernika dolazi na misu u lijepoj i skladnoj odjeći, a u isto vrijeme liturgijsko ruho i oltarnici kao i cijela crkva baš ne odišu čistoćom i urednošću…

[44] Ipak, valja priznati, da je koji puta čudan kriterij prema Kojem Misal za neke svece donosi samo zbornu, a za neke sve tri molitve. Tako npr. za svetog Antuna (obvezatan spomendan) donosi samo zbornu molitvu, a za sv. Pavla od Križa (neobvezatan spomendan) donosi sve tri molitve. Ne možemo se oteti dojmu d i u sastavljanju Misala dolaze do izražaja određeni “lobiji”.

[45] Dakle, može se, ali ne mora. Međutim, tamo gdje se počelo s tim spomenom, sada se više “ne smije” izbaciti. Insistiranje na tom spomenu po sebi nije dobro, jer se onda u vjernika stvara svijest da je misa samo za pokojnika. U svakoj misi, kako i sama OURM veli, moli se za sve potrebe Crkve, za žive i za pokojne.

[46] To je, da se podsjetimo, zapravo euharistijska molitva iz Istočne liturgije sv. Bazilija.

[47] Zanimljivo je da Opće uredbe uopće ne spominju i druge odobrene euharistijske molitve, kao da im želi umanjiti važnost.

[48] Opet se nastoji sačuvati tzv. lectio continua.

[49] Dakle, dopuštene su u nedjelje božićnoga vremena i vremena “kroz godinu”, kao i u dane koji nisi gore naznačeni.

[50] To može biti teško i iscrpljujuće u župama gdje u prosjeku budu barem dva sprovoda tjedno, a dogodi se i dva sprovoda u jednome danu. Kako to uskladiti, a da mise ne slavimo kao na tekućoj vrpci…