Petak, 14 svibnja

Ophod na Dane moljenja

Nekada je bio običaj da se na tri dana prije Spasova (Uzašašća Gospodinova), koji su se nazivali Dani moljenja, Male prošnje ili Prosni dani, održavaju ophodi uz sadržajno bogate molitve. O tome imamo svjedočanstva u više obrednika korištenih na našim područjima prije Drugog vatikanskog sabora.



Ophod na Dane moljenja vuče podrijetlo iz Galije, kada ih je propisao biskup Mamert iz Vienne 469. god., s nakanom da odvrati razne nesreće koje su nekoliko uzastopnih godina harale gradom. Ti su se Prosni dani, povezani s postom i pokorom, slavili u ponedjeljak, utorak i srijedu prije Spasova, a službeno su za Galiju odobreni 511. god., dok ih je tek papa Lav III. († 816. god.) propisao za cijelu Crkvu, i to bez posta. Kasnije su se Prosni dani preoblikovali u molitvene procesije vezane uz urod plodova i uopće uspjeh u ratarskim poslovima. Na takav je način razumljivo i što su po koncepciji bili slični ophodu na Markovo.

Taj ophod imaju samo krajevni obrednici, odnosno vlastiti obrednici pojedinih biskupija, ali ne i (službeni) rimski. Pronalazimo ga tako u ostrogonskim, kaločkim, zagrebačkim i đakovačkim obrednicima, a prema njemu, obred započinje jednako kao i kad je riječ o Velikim prošnjama na dan sv. Marka, ali se pri tome ne pjevaju vesele pjesme, jer je taj ophod pokorničkog karaktera.

Ako ophod ide iz jedne u drugu crkvu, kada se tamo dođe i završe litanije, svećenik klečeći moli pred oltarom: Bože, u pomoć mi priteci… i sve molitve koje slijede nakon Litanija svih svetih. Potom bi se slavila misa, a nakon nje su se klečeći molile različite molitve: o svecu kome je posvećena crkva, o uskrsnuću, o danu moljenja, o svetom križu, o Blaženoj Djevici Mariji, o svetim apostolima Petru i Pavlu, (o svecu/-ima), o svim svetima, za grijehe, (za cara i kralja), protiv pogana i krivovjeraca, te za mir.

Potom bi ophod išao prema svom završetku, odnosno, ako se navedeni dio slavio u nekoj crkvi, sada bi se ophod vraćao u onu iz koje je krenuo, a za to bi se vrijeme pjevale Litanije lauretanske, te bi se po dolasku u crkvu zapjevala pjesma Kraljice neba. Nakon toga bi prva dva dana ophod završavao zaključnom molitvom i blagoslovom ručnim križem, a treći dan bi se nakon Kraljice neba zapjevao himan Tebe Boga hvalimo i završio bi se ophod posebnom molitvom i blagoslovom. (Cjeloviti ophod se može vidjeti dolje, str. 242- 252.)


Obrednik Biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, 1878.