Četvrtak, 7 srpnja

Opravdanost odbijanja cijepljenja iz perspektive jednog nekatolika


Dana 12. prosinca 2021. god. kolumnist Večernjega lista Borislav Ristić objavio je na tom portalu iznimno zanimljiv tekst, koji nosi naslov Zašto se neki katolici, unatoč pozivima pape i biskupa, ne žele cijepiti? Autor u prilogu sustavno navodi i analizira moralne razloge koji u savjesti priječe jedan dio katolika da se cijepe protiv bolesti COVID-19, a odnose se na činjenicu da su sva cjepiva koja imamo u Republici Hrvatskoj okaljana pobačajima.

Sintagma okaljanost pobačajima je u biti uljepšanica, a iza koje stoji gorka činjenica da je veliki broj djece žrtvovan kako bi se proizvelo takvo cjepivo. Tako, ponavlja autor mnogima poznatu činjenicu, šifra stanične linije HEK 293, čije stanice u svom sastavu sadrži cjepivo AstraZeneca, a u završnoj fazi testiranja svojih cjepiva koristili su ih i Pfizer i Moderna, označava da je riječ o bubregu ljudskog embrija i da je proizvodnja stanične linije uspjela tek nakon što je prethodno ubijeno 293-oje djece.

Također navodi da su svi ti pobačaji, zbog zahtjevnosti postupka, učinjeni naživo, tj. stanice su uzete sa živog embrija koji je raskomadan neposredno nakon vađenja iz majčine utrobe. Činjenica da je to bilo prije gotovo 50 godina (1972.) ne umanjuje glas prigovora savjesti naznačenih katolika, nego ih naprotiv opominje da ni na koji način ne sudjeluju u tom zlodjelu. Slično se odnosi i na cjepivo Johnson & Johnson, u čijem se sastavu nalaze stanice proizvedene iz stanične linije PER.C6, proizvedene 1985. godine iz tkiva mrežnice namjerno pobačenog fetusa starog 18 tjedana.

Ono po čemu nam se čini posebno vrijedan prilog kolumnista Ristića, to je da jasno uviđa i snažno opravdava razloge prigovora savjesti onih katolika koji odbijaju cijepljenje protiv bolesti COVID-19, iako sam, kako navodi, uopće nije katolik i u tom smislu od njega se ni ne očekuje da razumije problematiku. U svom tekstu obrazlaže da je u zadnje vrijeme razgovarao o tome s velikim brojem katolika, koji su mu jasno osvijetlili razloge svoga odbijanja cijepljenja, kao i dali do znanja kako se njihov glas iznimno teško probija u javnost. U tom smislu može se reći da je njegov prilog i veliko djelo milosrđa, jer je svojim perom ustupio javni prostor njihovu zatomljenom glasu.

Još je zanimljiviji onaj dio autorove analize u kojoj prosuđuje odgovor Crkve (misleći pritom na njezinu ljudsku hijerarhijsku stranu) na takav prigovor savjesti, jasno pokazujući da se on i njemu kao nekatoliku čini nelogičan, pun kompromisa i pogrešno postavljenih teza. Kritički se tako osvrće i na priopćenje Kongregacije za nauk vjere i na Papu i na biskupe, posebno kad tvrde da je cijepljenje čin ljubavi. Pri tome ističe kako je teško racionalno prihvatiti činjenicu da Crkva uči da je cijepljenje okaljanim pobačajima moralno opravdano ako etički nesporna nisu dostupna, dok istovremeno ne čini ništa da se takva nesporna cjepiva osiguraju i promiču.

Još izravnije tvrdi da Crkva neopravdano poziva vjernike na cijepljenje i tumači da je ono čin ljubavi, s obzirom da bolest prenose i oni koji su cijepljeni i oni koji nisu. Štoviše, jasno naglašava da je u tom smislu riječ o svojevrsnoj moralnoj ucjeni, a što je daleko od ljubavi. Za takav čin ljubavi protiv volje onoga koga se ljubi autor podsjeća da se svuda u svijetu kažnjava s nekoliko godina zatvora.

Bez okolišanja je i kada navodi podatak da su se oni koji tako preporučuju mahom cijepili pa po naravi stvari ne mogu protiv sebe. A onda se u tome s jedne strane mogu vidjeti posljedice istočnoga grijeha, a s druge grijeha struktura. Autor tako kaže: “I tu vidimo kako nije tolika odgovornost u tome što su se crkveni velikodostojnici sami među prvima cijepili, već u tome što je taj mali grijeh postao korijen jedne rijeke koja nosi i sve za njima. Kao što nije veličina Adamova grijeha samo u tome što je prvi ‘jeo jabuku’, već što su svi nakon njega jeli jabuke.”

Zato kolumnist Ristić dobro razumije muku onih s kojima je razgovarao – da oni nisu ljuti na Crkvu, nego su žalosni i razočarani onima koji ih vode. Pogotovo jer ih u ovakvoj ozbiljnoj moralnoj i egzistencijalnoj ugrozi trebaju kao branitelje, a ne one koji okreću glavu, u istom danu mijenjaju mišljenje i ne nude nikakvo rješenje.

Konačno, sam autor nudi jednostavno rješenje: svim onim vjernicima koji nemaju problem s cijepljenjem kao takvim, ali imaju problem s moralno okaljanim cjepivom, može se i mora ponuditi moralno prihvatljivo cjepivo. Da se ona osiguraju, Crkva treba učiniti važan iskorak.

Imajuću u vidu cijeli prilog kolumnista Ristića, zaključujemo da je riječ o izvrsno uočenim i obrazloženim najvažnijim točkama problematike iz perspektive onih koji odbijaju cijepljenje moralno okaljanim cjepivima. Prilog bi netko, istina, mogao označiti mjestimično preoštrim i s nedovoljno razumijevanja prema učiteljima vjere, no ako pođemo od činjenice da ga je napisao nekatolik, odnosno onaj koji stvar promatra izvana i koji vjerojatno u svemu tome nema nikakve koristi, onda bi nam se svima bilo mudro zamisliti nad njim. Čini se, naime, da on kao nekatolik bolje razumije pitanja katoličke moralke i socijalnog nauka Crkve od mnogih između nas.

Posebno se to odnosi na činjenicu da je uslijed svih ovih događanja došlo do relativiziranja crkvenog nauka, a po kojem će – u najboljem slučaju, ako se stvari počnu ispravljati danas – proći desetljeća dok Crkva ponovno stekne autoritet naučavati o dostojanstvu i nepovredivosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti. A samo Bog zna koliko će se u međuvremenu žrtvovati nevinih ljudskih života.