Četvrtak, 20 siječnja

Optužujuće i milosno kršćanstvo


Fenomenologiju bismo mogli ovdje opisati kao način kako razumijemo određena iskustva. Postoji širok spektar osjećaja, intuicija, uvida koji obilježavaju neko određeno iskustvo. Uzmimo fizičku bol. Recimo glavobolju. Glavobolja ima svoju fenomenologiju, način na koji razumijemo glavobolju i razlikujemo je od drugih iskustava. Mogli bismo reći da svako iskustvo koje iskusimo ima svoju vlastitu fenomenologiju.

I kršćansko iskustvo ima svoju fenomenologiju. Recimo nešto o dva takva iskustva.

Iskustvo grijeha. Grijeh ima svoju fenomenologiju. Grijeh je optužujući, očajni i udaljavajući fenomen. Optužba, očaj i udaljavanje temelj su fenomenologije grijeha. Fenomen optužbe javlja se kao subjektivna optužba kada kršćanin sebe uvjerava da nikad neće biti dovoljno moralan. Fenomen optužbe prati fenomen očaja koji kršćanin osjeća kao nemogućnost da načini bilo kakav korak prema promjeni i obraćenju. Na kraju dolazi fenomen udaljavanja koji je objektivna potvrda subjektivnog iskustva optužbe i očaja kada kršćanin sebe uvjerava da se ne može promijeniti i obratiti i da mora odustati od sebe.

Fenomenologija grijeha služi se trima iskustvima. Optužbom, očajem i udaljavanjem kako bi kršćanina udaljila od mogućnosti obraćenja. Sva tri fenomena miješaju se u trenutku grijeha kada se događa prekid s Božjom milošću. Grijeh bi radio protiv sebe kada bi grešniku skretao pozornost na trenutke kada je nadvladavao vlastite grijehe. Fenomenologija grijeha kao temeljno iskustvo pred kršćanina stavlja iskustvo pada u grijeh i istovremeno mu zamagljuje pogled na razdoblja i iskustva života u milosti. Fenomenologija grijeha kaže zgriješio si i kršćanin zaboravlja postaviti sebi pitanje: što je s razdobljima milosti kada nisam griješio?  

Kako bi kršćanin bio svjestan da nije uvijek bio u stanju grijeha potrebna je druga fenomenologija. Fenomenologija milosti. Fenomenologiju milosti prate tri fenomena od kojih se sastoji iskustvo milosti. Fenomen kajanja, opraštanja i promjene. Fenomen kajanja je trenutak priznanja grijeha, fenomen opraštanja je trenutak milosti i fenomen promjene je trenutak spoznaje potrebe za milošću i snage milosti u odnosu na grijeh.

Fenomenologija grijeha rađa optužujuće kršćanstvo. Optužujuće kršćanstvo je kršćanstvo očaja koje kršćanina uvjerava da nikad neće biti dovoljno moralan i spreman primiti milost. Treba se pomiriti sa stanjem stvari. Prihvatiti grijeh i grešnost kao prirodno stanje i uz male doze očaja udaljiti se od mogućnosti susreta s milošću. Središnje iskustvo optužujućeg kršćanstva je fenomenologija grijeha: opet si pao u grijeh i središnje iskustvo je pad u grijeh. Pogled na milost je zamagljen i zamračen. Fenomenologija grijeha svjesno skriva razdoblja milosnog života kako bi čovjek odustao od mogućeg kajanja i susreta s oproštenjem u milosti. U optužujućem kršćanstvu grijeh je metafizičko i egzistencijalno skrivanje Božje milosti od čovjekova pogleda, a samo optužujuće kršćanstvo je metafizičko i egzistencijalno skrivanje mogućnosti spasenja koje Bog nudi, ne samo od čovjekovog pogleda nego od cjelokupnog čovjeka kao osobe.

Fenomenologija grijeha u optužujućem kršćanstvu je dvostruka. Riječ je o fenomenologiji otkrivanja i skrivanja. Optužujuće kršćanstvo otkriva grijeh kao temeljno iskustvo i istovremeno nastoji skriti milost kao moguće egzistencijalno iskustvo kršćanskog života. U trenutku kada čovjek čini grijeh optužujuće kršćanstvo kroz fenomenologiju grijeha gasi čovjekovu svijest i spoznaju o Božjoj milosti. Gasi čovjekovu spoznaju o razdobljima kada je živio u milosti i nadvladavao svoje grijehe. Na drugoj strani susrećemo milosno kršćanstvo. Milosno kršćanstvo nastaje kao iskustvo iz fenomenologije milosti. Iskustvo se javlja kao spoznaja da je milost uvijek dovoljno jaka da bude jača i svlada naš grijeh. Nema mirenja sa stanjem stvari i grešnost i grijeh se ne prihvaćaju kao dio sebe nego se kajanjem, oproštenjem i promjenom kršćanin bori protiv grijeha.  

Milosno kršćanstvo koje nastaje na temelju fenomenologije milosti je metafizičko i egzistencijalno otkrivanje Božje milosti čovjekovom pogledu u trenutku iskustva kajanja, oproštenja i promjene, odnosno obećanja da se više ne griješi. Fenomenologija milosti je fenomenologija otkrivanja. Otkriva grijeh i otkriva snagu Božje milosti u odnosu na grijeh.

Ove dvije fenomenologije svi smo povremeno doživjeli kroz iskustvo onog trenutka kada se ispovijedamo. U ispovjedaonicu ulazimo na određeni način slijepi i zamagljenog pogleda na razdoblja kršćanskog života kada nismo griješili i kada smo bili u milosti. U našem iskustvu prisutan je samo grijeh i trenutak kada smo pali u grijeh. Taj trenutak zaokuplja cijelo naše biće, maštu i umske sposobnosti i cijelo vrijeme vidimo samo trenutak kada smo počinili grijeh. Grijeh po svojoj naravi nas nikada neće pohvaliti za razdoblja milosti i kada nismo griješili. U njegovoj naravi je da nas isključivo optužuje. I što duže ostajemo u grijehu to će više optužujuće kršćanstvo zavladati našim umom i razumom dok nas ne udalji od milosti i učini ravnodušnima prema kajanju, oproštenju i promjeni.

Kada iziđemo iz ispovjedaonice ponekad imamo dojam da smo progledali, kao da su nam kao i svetom Pavlu spale „ljuske“ s očiju. Odjednom vidimo razdoblja kada smo bili u milosti i kada smo svladavali grijeh. Doživljavamo pohvalu od milosti što smo se u nekim trenutcima junački borili protiv grijeha i nadvladali. Milosno kršćanstvo je kršćanstvo pohvale i ohrabrenja da ne posustanemo i odustanemo.

Ova dva kršćanstva kao dvije posebne fenomenologije našeg iskustva s milošću i grijehom osjećamo ponekad ili kada kažemo sebi kao da nam je pao kamen sa srca ili kao da sebe vidimo drugačijim očima. Čini se da je nakon susreta s milošću u ispovjedi naš pogled nekako jasniji i precizniji dok je u razdoblju grijeha naš pogled nejasan, težak i opterećujući kao da ne vidimo ni sebe jasno i kako treba, niti druge ljude niti svijet oko sebe. Nakon ispovijedi u susretu s milosnim kršćanstvom iz nekog razloga sve vidimo drugačije. Kao što u grešnom razdoblju optužujućeg kršćanstva sve vidimo jednako, isto, monotono i nepromjenjivo i udaljavamo se od milosti.

Fenomenologija milosti i grijeha dobro se primjećuje u onom trenutku nakon ispovijedi kada shvatimo da nam je grijeh cijelo vrijeme skrivao razdoblja kada smo živjeli u Božjoj milosti i da je bilo trenutaka kada smo bili jači od grijeha. Ali tek s iskustvom milosti jasnije i očitije vidimo koliko smo postali bolji kršćani, kajući se i moleći za oproštenje, i kakvi bismo bili da nikad nismo pokušali surađivati s Božjom milošću. Uvijek na kraju shvatimo da smo ipak unatoč našoj grešnosti napredovali na putu prema moralnijem kršćanskom životu i življenju.