Petak, 27 studenoga

Osobna i zajednička molitva u životu Crkve


Uvod


Svaka religija poznaje neki oblik molitve Bogu, odnosno božanstvu ili bogovima. Smisao molitve od religije do religije nije isti, a to će velikim dijelom ovisiti o poimanju Vrhovnoga bića. Kršćanska molitva je zato bitno drukčija od molitava ostalih religija jer predstavlja oblik obraćanja Trojedinom Bogu: Ocu, Sinu i Duhu Svetom, još točnije: Ocu po Sinu u Duhu Svetom. Štoviše, možemo govoriti i o različitom razumijevanju molitve unutar samog kršćanstva, pa tako shvaćanje molitve iz katoličke perspektive neće u svemu biti jednako onome iz perspektive pravoslavlja, a pogotovo se razlikuje s obzirom na protestantizam i različite sekte koje su proistekle iz njega. Nas ovdje zanima razumijevanje molitve koje proizlazi na temelju života Katoličke Crkve.


Značenje i vrste molitve


Prema najjednostavnijoj i najraširenijoj definiciji, molitva je razgovor s Bogom. Sveti Ivan Damaščanski pak ovako objašnjava molitvu: Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga. Prema tome, po molitvi uživamo u snazi Božje blizine i zahvaljujemo mu na radosti koja proizlazi iz toga dara. Drugim riječima, molitva nas prije svega uvodi u razumijevanje zahvalnosti, a tek onda se spušta na ovozemaljsku razinu, koja nam kaže da je u redu od Boga moliti i primjerena dobra.

Najizvrsniji oblik molitve kao zahvaljivanja i uzdignuća duše k Bogu je sveta Misa ili Euharistija, jer je riječ o molitvi cijele zajednice, još više molitvi koja nas po Kristovoj žrtvi ujedinjuje s cijelom Crkvom, ali takav vid molitve zaslužuje poseban tekst i poseban pristup, o čemu smo npr. progovorili ovdje ili ovdje, pa se u tom svjetlu ovdje baziramo samo na osobnu i zajedničku molitvu izvan toga konteksta. 

Možemo govoriti o četiri oblika molitve, a to su: molitva prošnje, zagovorna molitva, zahvalna molitva i molitva pohvale.

Molitva prošnje je takav oblik molitve po kojem se Bogu obraćamo kao prosjaci, kao oni koji prose, tj. s punim pouzdanjem i skrušenošću, a ne nadmenošću i ohološću, molimo Boga da nam usliši vapaje. Objekt takvog vapaja može biti različit, pa tako primjerice Boga možemo moliti da nam oprosti grijehe, da nas vodi svojom mudrošću kroz život, da učini ovaj svijet svojim pravim kraljevstvom, ili pak za bilo kakvu drugu primjerenu potrebu. Tu je dakle naglasak na stavu koji zauzimamo u molitvi, a smisao te molitve opisan je lijepo u prispodobi o farizeju i cariniku (Lk 18, 9-14).

Zagovorna molitva podrazumijeva takav oblik molitve u kojemu ne stavljamo sebe u središte pozornosti, nego uviđamo potrebe drugih ljudi i za njih molimo Boga. Tako možemo moliti Boga da drugim ljudima npr. da snage vjere, da im daruje mudrost u životu da ne skrenu s pravog puta i slično, odnosno molimo za njihove duhovne potrebe, ali isto tako možemo moliti i za njihove tjelesne potrebe, npr. da ih Bog ozdravi od bolesti, da ukloni od njih siromaštvo, da ih oslobodi od raznih životnih nedaća itd.

Zahvalna molitva je takav oblik molitve po kojem razumijevamo da je vrijedno i da nije pogrešno moliti Boga za različite potrebe, svoje i drugih ljudi, ali je još uzvišenija ona molitva po kojoj zahvaljujemo Bogu. Takva zahvala podrazumijeva i zahvalu Bogu na mnogostrukim dobrima kojima nas obasiplje, kao što su npr. zdravlje, život u miru, dostatna materijalna i druga sigurnost, dar obitelji i sve ono što uviđamo kao vrlo vrijedno i što nas kao takvo potiče na zahvalnost, ali isto tako podrazumijeva i važnost zahvaljivanja Bogu i onda kada nije sve ugodno i lijepo. Tako nas zahvalna molitva potiče da znamo i hoćemo Bogu zahvaljivati i na bolesti, žalosti ili bilo kojoj drugoj situaciji koju ne bismo htjeli da nam se dogodi u životu, jer kroz takvu molitvu pokušavamo razumjeti što je Božja volja i preko nje još snažnije otkrivati Božju ljubav i milost, s obzirom da se Božja ljubav najviše može razumjeti upravo u takvim teškim situacijama.

Molitva pohvale je najdublji i najuzvišeniji način molitve. Riječ je o takvom razumijevanju i dubini vjere po kojem dolazimo do zaključka kako je divno što Bog postoji i što nam otkriva dar svoje ljubavi, posebno po djelu stvaranja i po Kristovom vazmenom otajstvu, a poradi tolikoga dara jednostavno nemamo toliko potrebu tražiti nešto od Boga, bilo za sebe, bilo za druge, niti zahvaljivati što smo uslišani, nego je riječ o dubokoj radosti i zahvalnosti koja obuhvaća dušu zato što može spoznati da Bog postoji i što ga doživljava kao čistu Ljubav.


Načini molitve


Moliti se možemo na različite načine. Govorimo o tri temeljna izražaja molitve, a to su usmena molitva, razmatranje i unutarnja molitva.

Usmena molitva je takav način molitve u kojem se Bogu obraćamo naglas. Ona može biti i osobna, ako želimo da nas izgovorena riječ još više potiče da razmišljamo o onome što govorimo Bogu, ali je prikladnija za više osoba i za molitvu u zajednici. To se npr. odnosi na obiteljsku molitvu, koju smo pozvani njegovati i učiniti ju neizostavnom sastavnicom svoga života, prema onome kada Isus govori da je on ondje gdje su dvojica ili trojica okupljeni u njegovo ime, svjesni da obiteljska molitva bitno utječe na bliskost članova obitelji, kao i ukupan njihov odnos prema Bogu, Crkvi i općenito vjeri. Usmena molitva je posebno prikladna i za zajedničko moljenje u crkvi, kao što je npr. krunica prije početka svete Mise, kao što su litanije, križni put, časoslov i drugi oblici pobožnosti i sl.

Razmatranje je oblik molitve koji traži dublje poniranje u Božju ljubav, a kao takvo zahtijeva prikladno i mjesto i vrijeme. Riječ je o načinu moljenja koje za polazište uzima npr. neki svetopisamski tekst, promatranje križa, svete slike ili kipa, razmišljanje nad životopisom nekoga sveca itd., a koji potiče osobu da se zaustavi i otpočine od svakodnevnog ubrzanog ritma života i određeno vrijeme posveti Bogu i promatranju svoga života u svjetlu Božje Objave i njegova nauma spasenja. Poseban oblik razmatranja je molitva lectio divina ili božansko čitanje, odnosno pažljivo i sabrano osluškivanje onoga što mi Bog govori kroz čitanje kraćeg odlomka Svetog pisma. Lectio divina zahtijeva da osoba prije početka čitanja oraspoloži dušu, a također traži da se osigura prikladno mjesto i prikladno vrijeme, kako bi se doista mogla i doživjeti Božja ljubav kroz takvu molitvu.

Božansko čitanje ima nekoliko stupnjeva i potrebno je duže vrijeme vježbanja u takvom načinu molitve: osoba treba najprije što sabranije, tako da pomno u mislima prati svaku napisanu riječ, čitati odlomak Svetoga pisma, a može ga i više puta pročitati, posebno tako da se prepusti Duhu Svetom i prati one riječi koje joj se čite naročito važne u tom trenutku. Taj se korak naziva lectio. Zatim si treba osigurati vrijeme razmišljanja nad tim što je pročitano, odnosno meditirati nad cijelim pročitanim tekstom ili nad riječima koje se osobi tada čine posebno važne. Taj se korak naziva meditatio. Poslije toga slijedi oratio, tj., ako je osoba plodno osluškivala Božju riječ i nad tim ispravno raspoložena meditirala, dolazi do spontane zahvale Bogu, odnosno do hvale Bogu jer se spušta u srce molitelja i čini ga sretnim i zahvalnim jer mu je otkrio ponešto od svoje silne ljubavi. Takva zahvala rađa još jednu dublju razinu promišljanja i zahvalnosti, posebno na daru otkupljenja, a iz koje onda molitelj ima potrebu hvaliti Boga i zahvaljivati mu bez da pri tome očekuje išta zauzvrat, nego samo želi Bogu klicati: Hvala! Taj se korak još dubljeg uranjanja u Božju ljubav naziva contemplatio. Cjelokupna takva molitva vodi osobu da ne ostane samo na tom osobnom spoznanju Božje ljubavi u svom srcu, nego i da učini nešto konkretno, odnosno da posvjedoči svoju vjeru nekim konkretnim činom. Taj se korak naziva actio, a riječ je o nužnoj želji i unutrašnjoj potrebi da se iz zahvalnosti Bogu čine dobra djela, tj. djela milosrđa ili djela odricanja od nekih materijalnih dobara (npr. post), a kako bi se na takav način koliko-toliko pokušala uzvratiti Bogu na tolikoj silnoj ljubavi, a istovremeno od onoga što je ušteđeno takvim djelima odricanja pomoći bližnjemu.

Treći oblik je unutarnja molitva, koja je slična razmatranju i božanskom čitanju, ali se razlikuje od njih što poticaj za takvu molitvu ne dolazi nužno iz promatranja nekoga objekta ili razmišljanja nad pročitanim tekstovima, nego svoj izvor ima u raspoloženju same osobe i njezinu prepuštanju milosti Duha Svetoga.


Preduvjeti za molitvu


Sve to pokazuje da nije lako moliti, odnosno da se čovjek treba svakodnevno vježbati i u samoj molitvi i u djelima milosrđa, kako bi mu molitva bila plodonosna. A da bi to bilo tako, potrebni su i neki preduvjeti. To se odnosi npr. na mjesto, vrijeme, stav, šutnju, otvorenost srca, značenje riječi, uspostavu odnosa, razumijevanje oprečnosti između želje i dužnosti itd.

Nije tako svejedno gdje se osoba moli. Mjesto molitve je prilično važno. Drukčije je tako ako se netko moli sam u crkvi, ispred svetohraništa, gdje ga cijeli ambijent potiče na sabranost i upućuje na svetost, drukčije je ako ima dovoljnu sabranost u svojoj sobi ili na nekom drugom mjestu gdje si može osigurati mir, a drukčije je ako npr. moli u tramvaju, dok vozi automobil, dok se kreće ulicom gdje ima drugih ljudi itd.

I vrijeme utječe na dobru molitvu. Drukčije je kada netko odmah početak dana započne molitvom i time pokazuje da mu je važno da ga Bog prati svojom milošću cijeli taj dan, a drukčije je ako se moli kad je već vrlo umoran i pospan pa molitvu “odradi” prije spavanja. Drukčije može biti i npr. raspoloženje za molitvu kada se netko moli po danu, kada ga ometaju vanjski zvukovi, a drukčije kada npr. iz ljubavi prema Bogu ustaje usred noći kako bi mu u tišini i miru zahvaljivao.

Važan je i stav tijela u molitvi. Drukčije je tako ako se osoba moli klečeći, jer ju već taj stav potiče na skrušenost, a drukčije je ako se moli ležeći u krevetu, šećući ulicom ili zauzimajući neki drugi stav tijela koji je više prikladan za običan život koji ne izražava molitvu.

Važno je uočiti i značenje šutnje u molitvi. Drukčije je tako kada netko osluškuje što mu Bog ima reći, a drukčije je kada samo on Bogu govori i iznosi svoje potrebe. Molitva nas, dakle, uvijek potiče da prije svega Bog bude na prvom mjestu i njegova sveta volja.

Uz to je vezano i čovjekovo srce, u smislu nastojanja oko onakvog raspoloženja u molitvi koje će nam doista uzdići dušu k Bogu, a ne ostati samo na razini traženja i očekivanja da Bog nužno usliša takvu molitvu.

Također je uz to vezano i razumjeti značenje riječi, tj. da ne mora svaka molitva biti izrečena ili unutrašnje razmatrana nad nečim, nego je vrijedno i prepustiti se ljubavi Božjoj i bez izravnog oblika upotrebe riječi, pa i misli.

U tom smislu, potrebno je uvidjeti da je molitva obostrani odnos Boga i čovjeka, a ne jednosmjerno kazivanje Bogu.

I, konačno, važno je imati na pameti da je nekada vrlo lako i lijepo moliti, da nam se duša lako uzdiže k Bogu, ali nekada se molitva čini dosadna, naporna, suhoparna i bezvrijedna. Važno je zato uvijek moliti, i kada nam se da i kada nam se ne da, a u tom je smislu poželjno pridržavati se reda, odnosno imati točno određeno vrijeme tijekom dana kada se molimo, i pri tome, koliko se može, pridržavati se svega gore navedenoga. Na takav način osoba ne sazrijeva samo u postizanju dubokih osjećaja koji nas vezuju uz Boga, nego i u mnogim drugim krepostima.


Isus i molitva


Na sve nas to potiče sam Isus, a Sveto pismo svjedoči da je često molio, najčešće tražeći osamljeno mjesto, a gdje je znao u takvom predanju svome Ocu provesti cijelu noć. Sveto pismo nam također stavlja pred oči činjenicu da je Isus posebno snažno molio prije nekih važnih događanja. U tom se smislu mogu izdvojiti ovi događaji: prilikom krštenja (usp. Mt 3, 13–17), prilikom izbora Dvanaestorice (usp. Mt 10, 1–4), prilikom preobraženja (usp. Mt 17, 1–8), prilikom Petrove vjeroispovijesti (usp. Mt 16, 13–20), kada je molio da Petar kao apostolski prvak ne malakše u vjeri (usp. Mt 26, 31–35), a posebno dok se krvavim znojem znojio u Getsemanskom vrtu neposredno prije početka svoje muke (usp. Mt 26, 36–46). Koliko su to bili važni događaji, svjedoči i činjenica da o njima ne govori samo Matejevo evanđelje, nego ih sve nalazimo i kod Marka i Luke, a neke i kod Ivana. Zbog njihove važnosti i poticaja, ovdje ćemo donijeti sve navedene svetopisamske događaja prema Lukinu evanđelju, a iz kojih se vidi koliko je važno mjesto molitva zauzimala u Isusovu životu.

Isusovo krštenje

Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: »Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!«

Izbor Dvanaestorice

Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanoga Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.

Preobraženje

Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.

I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.

Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

Petrova vjeroispovijest

Dok je jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on im reče: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist – Pomazanik Božji!«

A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju.

Proroštvo o Petrovoj zataji

»Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera.

Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.«

Petar mu reče: »Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.« A Isus će mu: »Kažem ti, Petre, neće se danas oglasiti pijetao dok triput ne zatajiš da me poznaš.«

Molitva na Maslinskoj gori

Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru. Za njim pođoše i njegovi učenici. Kada dođe onamo, reče im: »Molite da ne padnete u napast!«

I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!«

A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju.

Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: »Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!«

Posebno mjesto u Isusovu životu s obzirom na vrijednost molitve zauzima onaj trenutak kada su ga učenici pitali da ih nauči moliti, a on im je tada predao molitvu Oče naš (usp. Lk 11,1-13). U njoj i nas potiče prije svega da u molitvi tražimo Božju volju i da njome izražavamo svetost Imena Božjeg, odnosno da tražimo i molimo Božje kraljevstvo, a tek onda molimo i za ovozemaljske potrebe, kako konkretne i materijalne, tako i one duhovne.


Prispodobe o molitvi


Osim što je sam molio i što nas sve poučava kroz molitvu Očenaša koji je njezin smisao i cilj, Isus je ispričao i nekoliko prispodoba kojima je to dodatno potvrdio. U tom su smislu značajne prispodobe o bezočnom prijatelju (usp. Lk 11,5-13), o udovici koja dodijava (usp. Lk 11,1-8) i prispodoba o farizeju i cariniku (usp. Lk 18,9-14).  I njih donosimo, onako kako nam ih je sačuvao evanđelist Luka.

O bezočnom prijatelju

I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem …’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.«

»I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.«

»A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«

O udovici koja dodijava

Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«

Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«

O farizeju i cariniku

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Prve nas dvije prispodobe poučavaju koliko je važno moliti uporno i strpljivo, i onda kada se molitva čini vrlo smislena i kada osjećamo Božju blizinu, ali i onda kada nam se čini da nas Bog ne čuje i ne osvrće se na naše vapaje. Na drugom mjestu Sveto će pismo reći: Mnogo može žarka molitva pravednikova (Jak 5,16). Zato je na nama prije svega da nastojimo biti pravednici Božji i da mu se uvijek obraćamo s punim pouzdanjem, razumijevajući da će nam Bog dati ono što je za nas najbolje, i onda kada se to takvim naizvan ne čini. Također nas te prispodobe poučavaju da je vrijedno moliti i za čisto ovozemaljske potrebe, no uvijek razumijevajući da je važnije ono duhovno, jer one koji tako mole Bog obdaruje snagom Duha Svetoga.

Treća prispodoba nas poučava da nikada ne molimo nadmeno i umišljajući se da su naša molitva i naš život duhovniji i bolji od onih kod drugih ljudi, nego nam naprotiv svraća u pamet da smo svi grešnici i da se uvijek Bogu trebamo obraćati skrušeno i ponizno. Takva molitva u kojoj osoba razumije koliko je grešna i da svojim postupcima često vrijeđa Božju ljubav po kojoj nam je darovao i svoga Sina da nas otkupi od grijeha, čini nas otvorenijima za Božju ljubav i spremnima da nam on uvijek bude na prvom mjestu.


Zaključak


Molitva je vrlo važna u životu svakoga onoga koji želi živjeti punim vjerničkim životom. Ona nas priljubljuje uz Boga i potiče nas na iskrenu i nehinjenu zahvalnost Bogu baš na svemu. Ona je u tom smislu predokus nebeske radosti, a koju Sveto pismo predstavlja kao neprestanu unutrašnju potrebu da u zajedništvu s drugima kličemo Bogu: Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot! Zato je vrlo važno da se trudimo već i ovaj svoj ovozemaljski život učiniti neprestanom molitvom hvale Bogu.


Uz temu “Kršćanska molitva”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 2. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 2. razredu srednje škole:

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta: