Subota, 27 studenoga

Osvrt na rješenje Ustavnoga suda o nazočnosti 25 osoba u crkvama i na pogrebima


Prije nekog vremena zbio se jedan vrlo važan događaj, a koji je ostao gotovo bez ikakvog odjeka u katoličkim medijima, iako je riječ o potencijalno prilično opasnom s obzirom na vjerske slobode u Republici Hrvatskoj. Radi se o Rješenju Ustavnog suda od 23. veljače 2021. (str. 1-13), a kojim se ne prihvaća prijedlog odvjetnika Martina Sherrija iz Zagreba i Humanitarne udruge Isusove i Marijine ruke iz Karlovca za pokretanjem postupka ustavnosti odluka po kojima je ograničena nazočnost vjernika na vjerskim slavljima do 25 osoba. U pitanju su dvije odluke, od kojih je prva bila na snazi od 28. studenoga do 21. prosinca 2020. godine, a druga od 21. prosinca 2020. do 28. veljače 2021. god. S obzirom da isto ograničenje vrijedi i dalje, odluka Ustavnog suda izravno utječe i na aktualno stanje.

Rješenje nije doneseno jednoglasno, nego je od trinaestero sudaca za neprihvaćanje prijedloga bilo njih devetero, dok ih je četvero iznijelo svoje neslaganje s odlukom u vidu izdvojenog mišljenja. Uz njih, izdvojeno mišljenje dao je i predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, ali ne kao vid neslaganja, nego kao vid dodatnog podupirućeg mišljenja donesenog Rješenja

Načelno rečeno, Rješenjem Ustavnog suda ističe se opasnost bolesti COVID-19 te se poradi njezine ozbiljnosti opravdava razmjernost poduzetih mjera kojima su se ograničila vjerska prava i slobode.


Neslaganje četvero sudaca s Rješenjem Ustavnoga suda o ograničenju do 25 osoba u crkvama i na pogrebima


Držimo da je vrijedno istaknuti i s velikom zahvalnošću pohvaliti hrabrost, ozbiljnost i dubinu koju je pokazalo četvero sudaca Ustavnog suda u svojim izdvojenim mišljenjima. Svi su oni naglasili površnost kojom je većina sudaca Ustavnog suda pristupila problematici i time donijela i upitno Rješenje, a posebno su pritom apostrofirali da tako oštre mjere ozbiljno zadiru u vjerska prava, ljudsko dostojanstvo i savjest te je stoga trebalo prihvatiti prijedlog predlagatelja. Tih četvero sudaca su imenom i prezimenom ovi: Lovorka Kušan (izdvojeno mišljenje nalazi se na str. 26-28), Andrej Abramović (str. 29-34), Goran Selanec (str. 35-42) te Miroslav Šumanović (str. 43-53). Imena ostalih sudaca su ova: Miroslav Šeparović (predsjednik), Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Josip Leko, Davorin Mlakar i Rajko Mlinarić.

Unatoč izvrsnim obrazloženjima četvero navedenih sudaca, iz kojih je vidljivo s kolikom ozbiljnošću žele zaštititi dostojanstvo vjernika, ta se njihova izdvojena mišljenja nisu mogla čitati u našim katoličkim medijima, nego su u potpunosti ignorirana. S druge strane, svoje je istaknuto mjesto našlo tek izdvojeno mišljenje predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića (str. 14-25), a pri tome se predstavilo kao pohvalno i vrijedno jer se poziva na papu Franju i hrvatske biskupe


Izdvojeno mišljenje suca Miroslava Šeparovića


Nažalost, upravo to izdvojeno mišljenje suca Miroslava Šeparovića zorno pokazuje koliko hijerarhijska Crkva vuče pogrešne i opasne poteze oko sprječavanja širenja zaraze bolesti COVID-19, jer će gotovo sigurno dovesti do represije nad vjernicima. Naime, ovim je Rješenjem postavljen pravni kamen temeljac gašenju vjerskih sloboda, a moglo bi se reći da su ga u određenoj mjeri zalili hrvatski biskupi zajedno s papom Franjom. 

Sudac Miroslav Šeparović se tako, između ostaloga, poziva na papu Franju i hvali njegov doprinos kao poglavara cijele Katoličke Crkve u sprječavanju širenja bolesti COVID-19, napose imajući u vidu kako je riječima i djelima u više navrata pozivao vjernike da se pridržavaju civilnih propisa s obzirom na epidemiološke mjere. Također se poziva na hrvatske biskupe i njihove Odredbe u vezi sa sprječavanjem širenja bolesti COVID-19 od 19. ožujka 2020. god., kao i na izjavu Komisije HBK Iustitia et pax od 17. rujna 2020. god., pod nazivom “Pandemija bolesti Covid-19: ispit solidarnosti i bratstva“.


Pozivanje na papu Franju


S obzirom na papu Franju, moramo primijetiti da se ne slažemo s onim što je sudac Šeparović naveo, a to je da papa Franjo pokazuje veliku odgovornost držanjem distance i nošenjem maske. Naime, da bi potkrijepio svoje stajalište poziva se na pisanje Večernjeg lista (iz pera Silvija Tomaševića od 10. rujna 2020. i uz autorstvo HINA-e od 14. listopada 2020.), iako mnoštvo Papinih fotografija na internetu kroz proteklih godinu dana svjedoči da Papa vrlo rijetko nosi masku, čak i onda kada ju svi oko njega imaju, i često ne drži potreban razmak, nego se i u ovakvim okolnostima zna rukovati s drugima, ljubiti im ruke ili na druge načine imati izravan fizički dodir. S obzirom na tu činjenicu, argument suca Šeparovića o primjeru pape Franje nije uvjerljiv i u tom smislu mogao bi se ocijeniti pravno i moralno upitnim.



Imajući u vidu navedeno ne možemo se ne zapitati prije svega zašto Papa zdušno poziva sve ljude, a napose vjernike da se pridržavaju civilnih odredaba s obzirom na epidemiološke mjere, kad se sam toga često ne pridržava, ne možemo se također ne zapitati zašto to njegovo kršenje propisanih mjera ni jedan medij nikada ne problematizira, a jednako se tako ne možemo ne zapitati koji su motivi suca Šeparovića da posegne za takvim argumentom, kad je on evidentno neutemeljen.


Pozivanje na odredbe HBK


Sudac Šeparović se, kako je već navedeno, poziva i na Odredbe biskupa HBK u vezi sa sprječavanjem širenja bolesti COVID-19, a za koje je, s odmakom od gotovo punih godinu dana, jasno vidljivo koliko su bile pogrešne i koliko danas osjećamo posljedice zbog njih i na polju pastoralnog i liturgijskog života i na polju vjerskih prava. Prema njima biskupi su pokazali početno nesnalaženje zbog zatečenosti nadolazećom nepoznatom bolešću i reagirali su kako su mislili da je u tom trenutku najbolje, a imajući u vidu brigu za druge i za opće dobro. Pri tome su slijedili primjer pape Franje i Talijanske biskupske konferencije te su, iz dobre nakane i s pozitivnim očekivanjima o dobroj suradnji s društvom u sprječavanju zaraze, jednako kao i mnoge druge biskupske konferencije svijeta, odlučili privremeno podrediti svoju duhovnu vlast svjetovnoj. Danas vidimo kako se očekivana dobra suradnja s državom nije ostvarila, nego je naprotiv Crkva postala nebitan čimbenik ne samo u društvu, nego i s obzirom na čisto crkvene stvari, kao što je uređenje vlastitog bogoslužja u vlastitom prostoru. Tako si država, kao u vrijeme cezaropapizma i jozefinizma, daje za pravo donositi odluke crkvene naravi, a da se pritom uopće ne konzultira s biskupskim konferencijama, nego ih ignorira, kako je to npr. učinjeno kod nas pri donošenju navedenih dviju odluka koje su predložene Ustavnom sudu za procjenu ustavnosti. Ono što nam se u ovom slučaju čini tragikomično, to je da se svjetovna vlast u opravdanju svojih odluka uvijek može, kao i sudac Šeparović, pozvati na odredbe HBK i time svim biskupima i svakom biskupu oduzeti pravo na neslaganje ili promjenu mišljenja.


Pozivanje na izjavu Komisije HBK Iustitia et pax


Takav autogol, da ne kažemo pripremu čekića i čavala za vlastiti lijes, biskupi su posebno napravili s objavom izjave Komisije Iustitia et pax Pandemija bolesti Covid-19: ispit solidarnosti i bratstva“, na koju se sudac Šeparović također poziva, obilato je citirajući, a s obzirom da je njezin jasan zaključak kako država ima potpuno pravo u okolnostima opasnosti od zaraze bolešću COVID-19 ograničiti vjerska prava, nije imao potrebu dodati ni jednu jedinu riječ. S obzirom na to čini se razumnim zaključiti kako je ta izjava, zbog svojih krivih polazišta i krivih zaključaka, referentna točka za zatiranje vjerskih sloboda u Republici Hrvatskoj.


Zašto biskupi šute?


Ono što nas posebno muči u cjelokupnoj situaciji, pa tako i s obzirom na ovo Rješenje Ustavnog suda, to je nereagiranje naših biskupa i time pripuštanje da obruč vjerskih sloboda iz dana u dan postaje sve uži i tanji. Istina je da su pojedini biskupi reagirali na donesene mjere, štoviše vrlo jasno izrekli svoje neslaganje (npr. ovdje ili ovdje), ali je i istina da je izostao njihov zajednički odgovor, kao i odgovor na Rješenje Ustavnoga suda, a nama se čini da je to presudno važno. Pokušavamo takvoj šutnji pronaći uzrok i pronalazimo ga u nekim mogućim okolnostima koje slijede.


Papa Franjo i preferencijalna opcija za siromašne


Ponajprije uzrok takvog stanja, koje nije samo hrvatski nego svjetski problem, vidimo u papi Franji. Papa Franjo je prema našem uvjerenju iznimna osoba koja ima široko srce i mnoštvo kvaliteta, a posebno je uočljiva njegova ljubav prema siromašnima, bolesnima i svima onima koji su na bilo koji način marginalizirani. Međutim, takvo njegovo milosrđe, makar i neizravno, izvire iz teologije oslobođenja i preferencijalne opcije za siromašne, a koje je upio u svom argentinskom ambijentu i ugradio u svoj pontifikat. Ono se na izvanjski način manifestira možda i najviše tako što je okrenuto prema potrebama jedne skupine, a da pritom ne primjećuje potrebe nekih drugih skupina, te se po rezultatima pokazuje nepravedno, nerazmjerno i agresivno prodorno. Konkretno, papa Franjo ima puno sućuti prema onima koji su pogođeni ili postoji opasnost da će biti pogođeni bolešću COVID-19 i svim im sredstvima nastoji olakšati njihove muke, ali pritom zanemaruje potrebe svih drugih, ne uočavajući ili zanemarujući koliko su one ozbiljne i teške. Ako to primijenimo na temu koju ovdje problematiziramo, onda vidimo kako sve njegovo nastojanje ide za tim da se što prije čovječanstvo oslobodi pošasti koronavirusa, ali uopće u svemu tome ne uočava kako se zbog njegovog selektivnog milosrđa ozbiljno sužavaju vjerska prava i kako takva situacija prijeti da se u dogledno vrijeme pretvori u krvave progone.


Poštovanje prema službi Svetog Oca


Drugi uzrok vidimo u biskupima i njihovoj već poslovičnoj šutnji. Ona je započela još prije koju godinu, kada su jasnije na vidjelo došle nejasnoće u nauku i moralu Crkve, a koje su proistekle iz različitih Papinih čina i riječi, kao što su npr. dvojbe oko tumačenja Papine pobudnice Amoris laetitia, njegovo ignoriranje Dubia koje su mu uputila četvorica kardinala 2016. god., potpisivanje Deklaracije o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot 2019. god.,  nošenje poganske božice Pachamame u posvećenom prostoru, nejasnoće oko sazivanja i provedbe Amazonske sinode, povremene nedovoljno argumentirane promjene u Zakoniku kanonskog prava i Katekizmu Katoličke Crkve itd., a nastavile su se Papinim često bezuvjetnim i napadnim zalaganjem za suzbijanje zaraze bolešću COVID-19 i promicanjem cjepiva, unatoč činjenici kako tu sve nije moralno najčišće i uz to je najvećim dijelom uzrok ograničenja vjerskih sloboda. Razloge takve šutnje biskupa vidimo s jedne strane u poštovanju prema službi Svetoga Oca, a koje jednostavno ne otvara dostatan prostor da bi netko od njih na prihvatljiv način javno propitivao nejasnoće koje proizlaze iz Papinih riječi i djela, zatim u činjenici da je većina biskupa u poodmakloj dobi i nema dovoljne ni snage ni zdravlja da bi se uhvatila ukoštac s navedenim problemima, potom u činjenici kako su oni međusobno vrlo različitih stajališta i oko navedenih pitanja, ali za dobro Crkve nastoje djelovati zajednički ili stvar prepuštaju mlađima (obično i liberalnijima) između sebe, pa sve do toga da poradi svog načina života koji je odvojen od svijeta uopće nisu u mogućnosti jasno uvidjeti prijetnje koje se nadvijaju nad Crkvu. U tom bismo svjetlu rekli da su oni na neki način taoci pape Franje, a preko njih smo to i svi mi ostali.


Problem (katoličkih) medija


Treći uzrok vidimo u medijima, ne samo svjetovnim, nego još više u katoličkim, a koji ona posebno važna pitanja nikada ne postavljaju ili predstavljaju necjelovito i pristrano, kako se to npr. vidi i u slučaju određene pohvale izdvojenog mišljenja suca Miroslava Šeparovića i u njegovu opravdanju jer se pozvao na papu Franju i hrvatske biskupe, te u izostanku kritičkog osvrta na Rješenje Ustavnog suda ili u ignoriranju ostalih izdvojenih mišljenja, iako su iznimno vrijedna i važna. I tome su uzroci vjerojatno različiti i moguće po sebi opravdavajući, a vjerojatno se također najvećim dijelom vezuju uz poštovanje prema hijerarhijskoj Crkvi.


I dalje šutnja ili traženje rješenja problema?


Dakle, mogli bismo reći da je spletom okolnosti situacija iznimno kompleksna i da je neopravdano uprijeti prst u nekoga kao izravnog krivca. S druge strane, Rješenje Ustavnog suda vidimo kao ono koje nije dovoljno promišljeno, kao ono koje je u svojoj biti nepravedno i koje stvarno može dovesti do ozbiljnog ugrožavanja vjerskih sloboda i prava. Zato bi se na njega trebalo reagirati. Po mogućnosti u vidu zajedničkog priopćenja Hrvatske biskupske konferencije ili, ako se to ne može postići, kao priopćenje nekoliko biskupa zajedno ili, ako se ni to ne može postići, barem kao izjava jednog jedinog koji će u tom smislu pokazati hrabrost. Dakako da je to teško i zahtijeva javno priznanje vlastitih pogrešaka i propusta, s obzirom na zajednički donesene odredbe od 19. ožujka 2020. god., a još više s obzirom na izjavu komisije Iustitia et pax od 17. rujna 2020. 

Biskupi tako mogu, a mi bismo rekli da poradi odgovornosti koje imaju pred Bogom i Crkvom i nužno trebaju, podići svoj glas i jasno se zauzeti za vjerska prava i slobode, odnosno omogućiti vjernicima dostojno i dostojanstveno sudjelovanje u bogoslužju, kako im je to zajamčeno i Ustavom i Ugovorima između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Njihova naučiteljska, upraviteljska i posvetiteljska služba traži od njih da se svim snagama zalažu da se Bogu prinosi čista žrtva, neokaljana, sveta, a ne da se otežava ili onemogućuje. Crkva je saziv, zbor, zajednica, a kao takva gubi svoj puni smisao ustucima po kojima se može sabrati samo 25 osoba. Sudeći prema tome da je prošla gotovo puna godina dana bez punog saziva i da se takvom stanju ne nazire kraj, kao i vjerojatnošću da nam za Uskrs slijede još restriktivnije mjere, možemo pretpostaviti da bi produžetak šutnje donio nove i dublje probleme. Čekanje na mrvice koje padaju sa stola Stožera civilne zaštite također se ne čini razumnim, jer se do sada tolika požrtvovnost Crkve i spremnost na davanje doprinosa u suzbijanju koronavirusa nije nagradila, nego naprotiv obezvrijedila. Ukoliko, dakle, svjetovna i zakonodavna i izvršna i sudbena vlast ne vide kako promiču nepravedne mjere, a razumljivo nam je da to ne uočavaju s obzirom da ih opravdavaju papom Franjom i odredbama biskupa, sve to može dovesti do puno teže situacije, a zbog koje će biskupi na kraju morati podnijeti tužbu, kako su to već neki bili prisiljeni učiniti drugdje u svijetu. Kroz to se vrijeme mogu nanijeti nepopravljive štete, pa bi se biblijskim rječnikom reklo sad je vrijeme milosti, sad je vrijeme spasa.


Mogući načini izlaska iz postojećeg stanja


Držimo, dakle, da se ponajprije treba stvar pokušati riješiti dogovorom između predstavnika države i HBK, a imajući u vidu kako je sve što se zbiva više stvar nesporazuma nego nečijeg inata ili zlonamjernosti (ali sa stvarnim teškim posljedicama za život vjernika), vjerujemo da bi on mogao uroditi plodom. Normalno funkcioniranje nekih drugih životnih područja uz klasične mjere nošenja maske i upotrebu dezinficijensa, a bez nekog većeg razmaka i uz duže zajedničko zadržavanje (npr. u školama) pokazuju da nema opravdanog razloga da se isto ne primijeni na crkve i pogrebe, kao što nema nikakvog doista razumnog razloga da za velike i male crkve vrijedi ista preporuka od 25 osoba. Na to su, između ostaloga, argumentirano upozorili četvero sudaca Ustavnog suda koji su imali izdvojeno mišljenje.

Ukoliko bi ipak svjetovna vlast ustrajala u svojim mjerama i odbacila dogovor, biskupi itekako imaju adut u rukavu, štoviše nekoliko, a najvažniji vidimo u povredi Ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Dok bi se sve drugo moglo gledati iz različitih perspektiva i pravno drukčije tumačiti, pa tako čak i davanje prvenstva Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ispred Ugovora o pravnim pitanjima između Svete Stolice i Republike Hrvatske, a po kojemu bi bilo, zbog izvanredne situacije i dobra koje se želi postići, opravdano ograničiti vjernička prava s obzirom na zakonom zajamčenu slobodu bogoslužja i nepovredivost crkvenih mjesta (usp. Ugovor o pravnim pitanjima, čl. 4.; 7.1. i 7.2.), ipak ima nešto što ne dozvoljava državi da provodi svoju samovolju. Naime, Ustav u svom čl. 141. jasno određuje da su međunarodni ugovori ispred nacionalnih i da se mogu mijenjati samo prema uvjetima pod kojima su sklopljeni, a Ugovor o pravnim pitanjima između Republike Hrvatske i Svete Stolice, kojim se jamči nepovredivost svetog prostora i bogoslužja, zahtijeva da se prijepor oko tumačenja ili primjene tog Ugovora mora rješavati diplomatskim putem, tako da se oformi povjerenstvo sastavljeno od predstavnika obiju strana (čl. 18. i 19.). S obzirom da je svjetovna vlast jednostrano donijela sporne odluke o ograničenju broja vjernika na 25, bez konzultiranja s biskupima, a time je jednostrano protumačila opravdanost ograničenja slobode bogoslužja i crkvenog prostora, jasno je da je time povrijedila i međunarodni ugovor i pravnu proceduru tumačenja zakona, što znači da je time njezina odluka ništavna. Jednako su tako ustavni suci u svom Rješenju propustili vidjeti navedenu povredu i ona se ne može opravdati ni odlukom HBK od 19. ožujka 2020., jer je davno prestala vrijediti, ni izjavom Komisije HBK Iustitia et pax od 17. rujna 2020., jer ona nema baš nikakvu pravnu snagu i s te je strane irelevantna, a pogotovo ne navedenim primjerom s papom Franjom.


Zaključak


Naš narod ima uzrečicu: Puno babica – kilavo dijete. Čini nam se da bi se ona mogla lako primijeniti na postojeće stanje po kojem su vjernicima bitno ograničena njihova prava na slobodno štovanje Boga na vlastiti način i u vlastitom svetom prostoru. Koliko god je riječ o ograničenjima za koja se češće ne može naći razumno opravdanje i koja uz to dovode do teških i ozbiljnih nepravdi, ipak držimo da su ona više rezultat spleta okolnosti nego nečije samovolje. To se odnosi kako na Crkvu, tako i na državu. S obzirom na Crkvu, vidimo kako problem svoje izvorište ima u osobi pape Franje, potom se prelijeva na Hrvatsku biskupsku konferenciju, svakog pojedinog biskupa i katoličke medije, uz vjerojatni negativan doprinos i mnogih drugih, ali se svemu tome može naći i svojevrsno opravdanje, kako smo to iznijeli u tekstu. S obzirom na državu, također se vidi nesnalaženje i nesigurnost, koji se ponajviše očituju u češćim izmjenama međusobno oprečnih odluka, kao i u površnom pristupu prema duhovnim potrebama vjernika, bez pokušaja razumijevanja da one mogu biti iznimno snažne, štoviše važnije od svih drugih ovozemaljskih potreba.

Vrijeme je, dakle, takvo kakvo je, učinjeno je što je učinjeno i tu se ne može ništa mijenjati, ali se zato svi zajedno možemo konačno usmjeriti na traženje pravednih i svima prihvatljivih rješenja, koja neće imati izvorište u selektivnom milosrđu, nego u želji i nastojanju da se ovdje na zemlji, u ovakvim okolnostima, uprisutnjuje kraljevstvo Božje. Gospodar Života i Smrti darovao nam je ove i ovakve dane, a na nama je da kroz njih tražimo milosno Božje Lice – i ono Vječno i ono koje se ocrtava u licu čovjeka.