Utorak, 15 lipnja

Otajstvenost bogoslužja


S užitkom prelistavam knjige u kojima su razmišljanja pape emeritusa Benedikta XVI., s užitkom i malom nelagodom što nisam sličnim žarom listao te knjige dok ih je pisao “samo” kardinal Ratzinger. Kako bilo da bilo, htio bih s vama podijeliti jedan papin odlomak koji govori o otajstvenosti bogoslužja:

“Bilo je godina u kojima su se vjernici, pripremajući se za sudjelovanje na obred, na samoj sv. misi pitali na koji će se način taj dan odvijati ‘kreativnost’ celebranta… Zbog ovoga koncil je dao ozbiljno upozorenje: ‘Stoga, neka u liturgiji nitko drugi (izvan Svete Stolice i biskupske hijerarhije), pa ni svećenik, ništa ne mijenja po svojoj volji ne dodaje, ukida ili mijenja’ (SC 22). Liturgija nije šou, predstava za koju su potrebni genijalni redatelji i talentirani glumci. Liturgija ne živi od simpatičnih ‘iznenađenja’, od toga da nekome ‘omili’, već od svečanog ponavljanja. Ne treba izražavati aktualnost i prolaznost, već otajstvo Svetoga. Mnogi su mislili i govorili da liturgija mora bili ‘učinjena’ od cijele zajednice, da bi bila doista njezina. Takav pogled je doveo do mjerenja ‘uspjeha’ terminima uspješne spektakularnosti, zabave.”[1]

Ne tako davno vjernici u liturgiji jedva da su sudjelovali, odnosno, njihovo je sudjelovanje bilo izvanjsko (pjevanje i molitva krunice), a svećenik je sam sve činio i to većim dijelom tiho. Nije se uopće doživljavalo da Crkva kao zajednica vjernika pod predsjedanjem prezbitera slavi kršćanska otajstva. Hvala Bogu, Sabor je to promijenio. Kao prvo, naglasio je upravo to da liturgijski čini nisu privatni čini, nego slavlje čitave Crkve, a u tome slavlju svatko sudjeluje na svoj način, primjereno službi i redu kojem pripada. I tu ne bi trebalo biti dvojbe, to su tekovine Drugog vatikanskog sabora koje uglavnom nitko ne niječe. Međutim, površan čovjek površno gleda, a od površnosti nitko nije posve imun. O tome govori papa emeritus, iako se njegova kritika – za one koji su upućeni – odnosi više na Crkvu u Njemačkoj. O čemu se radi?

Papa želi naglasiti da je bogoslužje uvijek otajstveno slavlje. Kad velimo otajstveno, onda – sjećamo se iz vjeronauka – uvijek razlikujemo onu vidljivu, od one nevidljive razine. Tako u krštenju razlikujemo vidljivi obred od onog nevidljivog, milosnog i otajstvenog što se u kršteniku događa. Tako je sa svekolikom liturgijom. Zato je krivo, izvještačeno, pa i štetno vjerovati da će sjajno “izrežirano” bogoslužje biti nužno bolje i plodonosnije. Čak se može dogoditi i obratno. Slavlje, naime, može biti tako dobro ustrojeno, s tako dobrim meditativnim tekstovima, s tako savršenim ceremonijama, s tako dobrim “specijalnim efektima” (igra svjetlosti, glazbe, scenskih pokreta), tako da zaguši otajstvenu snagu samog bogoslužja. Ispadne, naime, kao da mi svojom domišljatošću i smislom za liturgijsko redateljstvo (“režiju”) dajemo snagu i djelotvornost liturgiji. To se može vidjeti u nekim posebnim prigodama (misa zahvalnica, zornice, svećenički jubileji, mise za posebne skupine i prigode) gdje stvari lako otkliznu u površnost i kič, tako da ispadne da je važno da se netko istakne (zbor, svećenik, posebna skupina).

Da bismo izbjegli “banaliziranje” bogoslužja, valja proučiti liturgijske odredbe i prema njima postupiti. Nije to rubricizam. Treba uzeti u obzir da su današnje liturgijske odredbe i rubrike trijezne i mudre i da daju toliko mjesta i prostora za prilagodbu. Ako ih čovjek slijedi, imat će dovoljno prostora da bogoslužje prilagodi zajednici i prigodi, a da u isto vrijeme ne naruši otajstvenost i crkvenost određenog liturgijskog slavlja. Osim toga, bit će korisno proučavati liturgiju i konzultirati literaturu (a toga je sve više), da bi čovjek proniknuo u smisao i duh liturgije. Svima, baš svima nam je potrebno više divljenja, poštovanja, pa i strahopoštovanja prema svetim tajnama. Jer, otajstva koja slavimo, nisu naša. Ako mi liturgijskom slavlju pristupamo s poštovanjem i pobožnošću, bez potrebe za samiosticanjem, vrlo je vjerojatno da ćemo i svojim vjernicima prenijeti neverbalnu poruku da se iskreno trudimo svetinje sveto slaviti.

Zato, kad ove jeseni budemo priređivali mise zahvalnice i mise za početak školske godine, poštujmo liturgijske odrednice i nemojmo dopustiti da naša iznašašća i potreba za spektaklom zaguši osnovni i otajstveni značaj bogoslužja koje slavimo.


[1] J. RATZINGER – V. MESSORI, Razgovor o vjeri. Jasni odgovori na suvremene dvojbe, Verbum, Split 2005.3, str. 117-118.