Otpornost djece i mladih na zle misli

Svetopisamski svjetonazor

Za razumijevanje sljedećih odlomaka važan je pojam svetopisamski svjetonazor, kako ga je odredio George Barna,[1] da je to

„vjerovanje kako postoje apsolutne ćudoredne istine; da su takve istine određene Svetim Pismom i čvrsto osvjedočenje o šest osobitih vjerničkih pogleda. Ta su stajališta:
1. Isus Krist živio je bezgrješnim životom;
2. Bog je svemoćni i sveznajući Stvoritelj svemira i On upravlja njime i danas;
3. spasenje je dar od Boga i ne može se zaslužiti;
4. Sotona je stvaran;
5. svoju vjeru u Krista kršćanin je odgovoran dijeliti s drugim ljudima;
6. Sveto Pismo je točno u svim svojim učenjima.“

Činjenice

Ljudska stajališta o ćudorednom prihvatljivom ponašanju duboko su pod utjecajem njihova pogleda na svijet. Istraživanja pokazuju da odrasli sa svetopisamskim svjetonazorom imaju korjenito različite poglede na ćudoređe, različita vjerska uvjerenja i pokazuju znatno drukčije izbore životnoga stila od drugih ispitanika. Uspoređujući gledišta onih koji imaju svetopisamski svjetonazor s onima koji ga nemaju, prema istraživanju iz jeseni 2003., provedenom na stanovnicima SAD-a, prva je skupina imala:

  • 31 puta manju vjerojatnost da će prihvatiti živjeti na bračni način nevjenčano (2 % prema 62 %);
  • 18 puta manju vjerojatnost da će podržavati pijanstvo (2 % prema 36 %);
  • 17 puta manju vjerojatnost da će se kladiti;
  • 15 puta manju vjerojatnost da će odobriti homoseksualne odnose (2 % prema 31 %);
  • 12 puta manju vjerojatnost da će prihvatiti prostačenja i psovanja (3 % prema 37 %);
  • 11 puta manju vjerojatnost da će preljub opisati kao ćudoredno prihvatljiv (4 % prema 44 %);
  • osam puta manju vjerojatnost da će kupiti srećke;
  • tri puta manju vjerojatnost da će se opiti;
  • dva puta manju vjerojatnost da će gledati pornografiju.

Osim toga,

  • manje od pola posto onih sa svetopisamskim svjetonazorom reklo je da je dobrovoljno izlaganje pornografiji ćudoredno prihvatljivo (u usporedbi s 39 % ostalih odraslih osoba),
  • a slično minijaturni udio odobrava pobačaj (u usporedbi s 46 % odraslih koji nemaju svetopisamski svjetonazor).

Isto tako dvostruko je vjerojatnije da su razgovarali o duhovnim stvarima s drugim ljudima u proteklom mjesecu i dvostruko je vjerojatnije da su postili iz vjerskih pobuda tijekom prošloga mjeseca.

Dok je osmina (12,5 %) odraslih koji nemaju svetopisamski svjetonazor imala spolne odnose s nekim tko nije njihov supružnik tijekom prethodnoga mjeseca, to je učinilo manje od 1 % osoba koje imaju svetopisamski svjetonazor.

Odrednice kao što su spol i dob ispitanika i primanja njegova kućanstva nisu pokazali nikakvu statističku povezanost s ìmānjem svetopisamskoga svjetonazora.

Promjene u prva dva desetljeća trećega tisućljeća

Mnogi kršćanski roditelji zabrinuti su kako najbolje prenijeti vjeru svojoj djeci. Na žalost, statistike pokazuju da su s pravom zabrinuti. Iako se 61 % američkih milenijalaca[2] smatra kršćanima, istraživanje Zavoda za istraživanje kulture Kršćanskoga sveučilišta u Arizoni (Arizona Christian University) sa sjedištem u Phoenixu, provedeno u siječnju 2020., utvrdilo je kako samo 2 % milenijalaca, naraštaja koji je sada duboko u odrasloj dobi, ima svetopisamski svjetonazor. To je najniže u odnosu na bilo koji naraštaj od početka istraživanja te pojave, jer su u drugim starosnim kohortama ti udjeli puno veći, pa ukupno 6 % odraslih Amerikanaca još uvijek ima čvrst svetopisamski svjetonazor.

Prema izvješću Lifeway Researcha dvije trećine onih koji dolaze u crkvu kao mladi prestat će to činiti kao odrasli.

Značajan vid bitke za srca i umove sljedećega naraštaja ima veze sa zamislima, shvaćanjima. Pomaganje učenicima da ispravno razmišljaju o životu i svijetu, Bogu i sebi osobito otežavaju jake kulturne preprjeke. Jednostavno rečeno, mnogi mladi ljudi danas napuštaju vjeru, jer nemaju potrebnu otpornost na loše zamisli naše kulture, nisu dovoljno otvrdnuli ili okorjeli[3] na zatupljujuća i zamamna shvaćanja aktualne kulture. Nije dovoljno da kršćanski roditelji svojoj djeci samo primjerom pokazuju, govore i predočavaju istinu. Moraju pronaći načine:

  • da ih učine opornima protiv laži,
  • da ih cijepe protiv zabluda,
  • da ih nauče moliti kako bi sami stjecali obrambenu moć,
  • da im pomognu imunizirati se protiv zavodljivosti zla da ih grijeh ne svladava.

Dr. William James McGuire (1925.–2007.), profesor psihologije na Yaleu i stručnjak za psihologiju uvjeravanja, od godine 1961. tvrdio je kako se loše zamisli ponašaju poput virusa. Bez okolišanja, držao je da što je netko izloženiji lošim zamislima u nadziranom okruženju, manja je vjerojatnost da će im kasnije nasjesti. McGuire je izveo nekoliko pokusa u kojima je pokušao uvjeriti ispitanike u laž da im je loše četkati zube.

Nije bilo iznenađujuće da se one koji nisu bili pripremljeni za ono što su trebali čuti lakše uvjerilo u laž, tj. nagovorilo da prestanu prati zube. S druge strane, one koji su bili upozoreni kako će im se predočiti prividno suvisao zaključak, namjerno izvučena ili izmišljena, nepouzdana tvrdnja, odnosno netočan, obmanjujući dokaz, bilo je teže obmanuti. Bili su otporniji.

Međutim, iznenađujuće je bilo koje su podskupine bile najlakovjernije, a koje najmanje lakovjerne. Skupina najranjivija na obmane nije bila ona bez ikakve pripreme, nego ona kojoj se istina samo pojačavala. Drugim riječima, ispitanici koje se najlakše prevarilo jesu oni koji su smatrali istinitim rečenice: „Znate da je četkanje zuba dobro za vas, zar ne? To ste učili još od malih nogu. Vjerujte nam.“ Kad su nakon toga čuli tvrdnje i „dokaze“ koji im nikad prije nisu predočeni, ta se skupina osjećala kao da je prije bila pod pokroviteljstvom i varana.

Prijevari su najmanje bili podložni oni koji nisu bili samo upozoreni na neodrživost tvrdnji koje će čuti, nego su bili naučili i kako se postaviti. To su oni koji su bili unaprijed opomenuti kako bi im se naknadno moglo predlagati neispravno rasuđivanje, da toga budu svjesni i da zbog toga budu oprezni.

Iz McGuireova pokusa može se naučiti da je metoda mnogih kršćanskih roditelja, vjeroučitelja i svećenika koji prenose vjeru – učvršćivanje bez ozbiljna uzimanja u obzir suprotnih tvrdnji – najosuđenija na propast. Zašto? Zato jer mlade ljude može ostaviti podložnijima laži, osobito u okruženju visokoga pritiska. To isto tako znači da se djeci ne mora dati sve odgovore, ali ona moraju biti svjesna i spremna misliti sami za sebe. To zahtijeva da im damo okosnicu ili uzorak da na zle misli i loše zamisli odgovaraju promišljeno i sa samopouzdanjem.

Teorija cijepljenosti

Teorija cijepljenosti (engleski inoculation theory) ili teorija otpornosti na utjecaj  nagovaranja (engleski theory of conferring resistance to persuasive influence) jest društveno-psihološko-komunikacijska teorija koja objašnjava kako se stajalište ili uvjerenje može učiniti otpornim na nagovaranje, uvjeravanje ili utjecaj, slično tomu kako tijelo cijepljenjem stječe otpornost na bolest. Teorija se služi pojmom cijepljenja, ali umjesto da ga primijeni na bolest, rabi ga za raspravu o stajalištima. Može se primijeniti na javne kampanje usmjerene na dezinformacije i lažne vijesti. Teorija cijepljenosti danas se rabi kao dio skupa alata onih koji sudjeluju u oblikovanju ili manipuliranju javnim mnijenjem u politici, zdravstvenoj promidžbi, oglašavanju, odgoju i obrazovanju i znanstvenoj komunikaciji.

Teoriju je razvio socijalni psiholog William James McGuire godine 1961. kako bi objasnio kako se stajališta i uvjerenja mijenjaju, točnije, kako postojeća stajališta i uvjerenja održati dosljednima usprkos pokušajima da ih se promijeni. Teorija cijepljenosti služi za pružanje otpornosti na utjecaje suprotnoga stajališta iz izvora kao što su mediji, oglašavanje, međuljudska komunikacija i pritisak vršnjaka.

Teorija tvrdi da slabija protuuvjeravanja stvaraju otpor u primatelju omogućujući mu da zadrži svoja uvjerenja pred budućim, jačim izazovom. Nakon izlaganja slabim protutvrdnjama (primjerice onima koje su uparene s opovrgavanjem) primatelj će potražiti dodatne informacije kako bi dodatno ojačao svoju ugroženu poziciju. Zastupljeno stajalište ili uvjerenje postaje otporno na jače protuuvjeravanje, otuda sličnoznačnost s cjepivom.

Medicinsko cjepivo djeluje izlažući tijelo virusu u oslabljenu obliku, ali dovoljno jakom da izazove odgovor (tj. proizvodnju protutijela), a ipak ne toliko jakom da virus nadvlada otpor tijela. Cijepljenje stajališta djeluje na isti način: primatelja se izlaže oslabljenim protuuvjeravanjima pokrećući postupak protuargumenta koji daje otpor kasnijim nagovarajućim porukama. Taj postupak djeluje poput metaforičkoga cijepljenja: primatelj postaje otporan na napadačke poruke koje pokušavaju promijeniti njegova stajališta ili uvjerenja. Teorija cijepljenosti sugerira da, ako netko šalje poruke sa slabim protuuvjeravanjem, pojedinac može izgraditi otpornost na jače poruke i ojačati svoja izvorna stajališta prema problemu.

Apologetika

Većina vjernika danas ne zna braniti svoju vjeru od izazova. Grana teologije, čija je svrha objašnjenje i obrana kršćanske vjere, tj. obrazlaganje sadržaja kršćanskoga vjerovanja i kršćanske prakse, zove se apologetika. Početci otačke književnosti su apologije – obrane vjere, razložno odbijanje usmenih ili pisanih napada, opovrgavanje lažnih optužbi ili opravdanja radnje ili crte ponašanja. Crkveni otci i naučitelji to su usavršili, ostavili nam vrlo konkretne uzore. Kod izlaganja svakoga otajstva vjere, sakramenta ili ćudoređa uz pozitivnu definiciju, razloge i prikladnost navode razloge krivovjernika koji su o tom drukčije govorili i nakon toga donose zašto je Crkva odbacila i osudila njihovu nauku. Patristika i kasnija povijest kršćanske književnosti pune su takva kristaliziranja onoga što Crkva vjeruje pozitivno, ali i na način isključivanja, negativnim utvrđenjima onoga što ne pripada u polog vjere i zašto su neke tvrdnje – krivovjerne.

Zato su Pape XIX. i XX. stoljeća isticale metodu svetoga Tome Akvinskoga kao onu po kojoj se na katoličkim učilištima mora predavati filozofija i teologija. Zato je Lav XIII. proglasio sv. Tomu zaštitnikom filozofskih i teoloških znanosti, sveučilišta i katoličkih škola. Zato je Drugi vatikanski sabor u izjavi Gravissimum educationis o kršćanskom odgoju 28. listopada 1965. istaknuo koji je put da sveučilištarci postanu svjedoci vjere u svijetu:

„10. Crkva se pomnjivo brine za visoke škole, osobito sveučilišta i fakultete. Štoviše, u onima koje o njoj ovise sustavno nastoji da se pojedine discipline razvijaju prema vlastitim načelima, vlastitom metodom i sa slobodom potrebnom za znanstveno istraživanje. Tako se njihove spoznaje sve više produbljuju i najsavjesnije uzimajući u obzir nova pitanja i rezultate istraživanja današnjice uviđa se kako vjera i razum teže za jednom istinom slijedeći stope crkvenih naučitelja, osobito sv. Tome Akvinskoga (praesertim S. Thomae Aquinatis vestigia premendo).“

To je prokušano najbolji način osnaživanja predanosti katolicizmu, ostajanja vjernim Svetomu Pismu i Predaji.

Studentske župe

Zakonik kanonskoga prava iz 1983. u kanonu 813. određuje:

Neka dijecezanski biskup ima znatnu pastirsku brigu za studente, i osnutkom župe ili barem preko svećenika koji su stalno za to određeni, i neka providi da na sveučilištima, i onima koja nisu katolička, postoje katolička sveučilišna središta koja će biti mladima na pomoć, osobito duhovnu.

Zakonik kanona Istočnih Crkava iz 1990. u kanonu 645. određuje:

Odgovornost je hijerarhâ osigurati usklađeni plan da i na drugim sveučilištima postoje druženja (convictus) i katolička sveučilišna središta (centra universitaria catholica) u kojima Kristovi vjernici, pomno odabrani i pripremljeni, mogu pružati stalnu duhovnu i umnu pomoć sveučilišnoj mladeži.

U Hrvatskoj postoji 131 visoko učilište (14 sveučilišta, 66 fakulteta, šest umjetničkih akademija, 11 sveučilišnih odjela, 17 veleučilišta i 17 visokih škola) i 24 studentska doma. Na koliko od njih su uspostavljena katolička sveučilišna središta (centra universitaria catholica) koja nude duhovnu i umnu pomoć mladima? Koliko ima studentskih župa (paroeciae studentium)? Postoji li koordinacija rada studentskih kapelana na nacionalnoj razini?

Priređeno prema: John Stonestreet i Shane Morris, Immunizing Students from Bad Ideas (11.1.2024.); Josh Compton, Ben Jackson i James A. Dimmock, Persuading Others to Avoid Persuasion: Inoculation Theory and Resistant Health Attitudes (9.2.2016.), Inoculation theory (16.4.2023.).

[1] George Barna (rođen 1954.) proučava vjerska uvjerenja Amerikanaca, njihovo vjersko ponašanje i sjecišta vjere i kulture te prožimanje vjere i kulture. Od 2013. do 2018. bio je izvršni direktor Američkoga zavoda za kulturu i vjeru, a od godine 2019. profesor je na Kršćanskom sveučilištu u Arizoni gdje je pokrenuo Zavod za istraživanje kulture. On kaže: „Ako je Isus Krist došao na ovaj planet kao uzor kako bismo trebali živjeti, onda bi naš cilj trebao biti ponašati se kao Isus. Nažalost, malo ljudi dosljedno pokazuje Isusovu ljubav, poslušnost i prioritete. Poglaviti razlog zašto se ljudi ne ponašaju kao Isus jest taj što ne razmišljaju kao Isus. Ponašanje proizlazi iz onoga što mislimo – naših stajališta, uvjerenja, vrjednota i mišljenja. Iako većina ljudi ima Sveto Pismo i poznaje dio njegova sadržaja, naše je istraživanje pokazalo da većina Amerikanaca nema pojma kako integrirati temeljna svetopisamska načela kako bi oblikovali jedinstven i smislen odgovor na izazove i prilike života. Često smo više zabrinuti za preživljavanje usred kaosa nego za doživljaj istine i važnosti“ (izvor).

[2] Milenijalci ili dvotisućljetnici (engleski millennials) ili naraštaj Y izraz je koji se rabi za označavanje ljudi rođenih između 1981. i 1996. Prvi su put milenijalce tako imenovali William Strauss i Neil Howe u knjizi Generations (1991.). Oni su smatrali da je to prikladan naziv za prvi naraštaj koji će postati odrasli u novom tisućljeću. Milenijalci su razdobljem rođenja povezana skupina ljudi između naraštaja X (engleski Generation X), onih koji su rođeni između 1965. i 1980., i naraštaja Z (engleski Generation Z), onih koji su rođeni između 1997. i 2010., a naraštaj alfa (engleski Generation Alpha) bili bi rođeni između 2011. i 2025.

[3] Okorjeti znači stvrdnuti se tako da na površini nastane kora, dobiti koru djelovanjem pečenja, sleđivanjem na hladnoći, grijanjem na suncu; skoriti se, postati tvrd, negibak, skorušiti se, a od toga: potpuno se priviknuti na što, postati otporan na vanjske utjecaje, nevolje, neprilike, nedaće, postati otporan na što, suživjeti se s čim. U nesvršenom obliku glagol okorijevati znači postajati otporan na (neprilike,), stjecati obrambenu moć prema čemu, postajati imun na što. Istovrijednica joj je tuđica imunizirati (se), cijepljenjem unijeti klicu u tijelo kako bi se stekla otpornost (imunost).