Otpusti nam duge naše
Akvinčevo razlaganje Očenaša (6).
Peta prošnja: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“
Postoje neki ljudi velike mudrosti i jakosti, ali jer se previše uzdaju u svoju snagu, što čine ne čine mudro, niti dovode do dovršetka što su kanili: „Naumi se jačaju savjetima“ (Mudre izrjeke 20, 18, po Vulgati). No, valja napomenuti da Duh Sveti, koji daje jakost, daje i savjet.[1] Naime, svaki dobar savjet za dobro ljudi od Duha je Svetoga. Čovjeku je potreban savjet kada je u nevolji, kao savjet liječnikâ kad je netko bolestan. Stoga i čovjek duhovno oslabljen grijehom mora tražiti savjet kako bi ozdravio.
Da je grješniku savjet nužan pokazuje prorok Daniel kada kaže Nabukodonozoru: „Neka ti bude mio savjet moj, kralju, pa grijehe svoje iskúpi milostinjama i bezakonja svoja milosrđima prema siromasima; možda će On oprostiti prijestupe tvoje“ (Daniel 4, 24). Najbolji je, dakle, savjet protiv (posljedica) grijeha: milostinja i milosrđe. Zato Duh Sveti poučava grješnike iskati i moliti: „Otpusti nam duge naše“.[2]
Bogu dugujemo ono što Mu oduzimamo od Njegova prava. A Bog ima pravo tražiti da radije činimo Njegovu volju, nego svoju vlastitu. Stoga Bogu oduzimamo Njegovo pravo kada više volimo svoju volju od Njegove i to je grijeh. Grijesi su dakle naši dugovi.[3] Prema tome savjet je Duha Svetoga da od Boga tražimo oproštenje grijeha[4] i zato govorimo: „Oprosti nam duge naše“.
U tim riječima možemo razmotriti troje. Prvo, zašto upućujemo ovu prošnju. Drugo, kada se ispunjava. I treće što se od nas traži da se ispuni, to jest što moramo učiniti da je Bog čuje.
Zašto upućujemo ovu prošnju?
[1.] U vezi s prvim pitanjem valja znati kako iz ove prošnje možemo izvući dvije pouke potrebne ljudima u ovom životu. Jedna je da čovjek uvijek treba biti u bogobojaznosti i poniznosti, a druga da treba živjeti u nadi.
Neki su bili tako preuzetni[5] da su učili kako bi čovjek mogao živjeti na ovom svijetu tako da bi svojom snagom mogao izbjegavati grijehe. Ali, to nikomu nije dano osim Kristu, koji nije imao Duha u ograničenoj mjeri, i Blaženoj Djevici, koja je bila puna milosti i u kojoj nije bilo nikakva grijeha, kako kaže Augustin: „Kad je riječ o Djevici, ne dolazi u obzir da bi sagriješila“.[6] No, od drugih svetaca nikomu nije bilo dano da ne sagriješi barem lakim grijesima. „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama“ (Prva Ivanova 1, 8). A to dokazuje i ova prošnja. Naime, sigurno je kako svim svetcima pa i ljudima priliči izgovarati Otče naš, u kojemu se kaže: „Otpusti nam duge naše“. Stoga svi prepoznaju i ispovijedaju da su grješnici ili dužnici. A ako si grješnik, moraš se bojati i poniziti.
Druga je pouka da uvijek živimo u nadi, jer, iako smo grješnici, ipak ne smijemo zdvajati da nas očaj ne odvede k većim i različitim grijesima, kako veli Apostol: „Oni očajavajući podadoše se razvratnosti, da čine svaku nečistoću“ (Efežanima 4, 19, po Vulgati). Vrlo je, dakle, korisno da se uvijek nadamo, jer koliko god velik grješnik bio, čovjek se mora nadati da će mu Bog oprostiti ako se pokaje i obrati. A ta se nada u nama jača kada ištemo: „Otpusti nam duge naše“.
Ali tu su nadu potkopavali novacijanci,[7] koji su učili kako nikad ne će postići milosrđe oni koji su poslije krštenja makar jedanput sagriješili. To pak nije istina, ako je istinito rekao Krist govoreći: „sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio“ (Matej 18, 32). Zato ćeš u koji god dan zatražiš moći zadobiti milosrđe, ako zamoliš sa skrušenjem zbog grijeha. Tako se, dakle, iz ove prošnje dižu bogobojaznost i nada, jer svi grješnici koji se raskajano ispovijedaju zadobivaju milosrđe. I stoga je ova prošnja bila nužna.
Ispunjenje ove prošnje
[2.] U vezi s drugim pitanjem valja znati kako u grijehu postoji dvoje: krivnja kojom se vrijeđa Boga i kazna koja se duguje za krivnju. Ali krivnja se prašta u kajanju koje prati odluka da će se grijeh ispovjediti i za njega dati zadovoljštinu. David pjeva: „Prijestup sam svoj otkrio Tebi i nepravednost svoju nisam zatajio. Rekoh: Priznat ću protiv sebe Gospodinu bezakonje svoje, a Ti si mi krivnju grijeha moga oprostio“ (Psalam 32, 5, po Vulgati). Stoga ne treba očajavati, jer je za praštanje krivnje dovoljno kajanje s odlukom da će se grijeh ispovjediti.
No, netko bi mogao reći: Ako se grijeh otpušta kajanjem, za što je nužan svećenik? Na to treba reći: Bog po kajanju otpušta krivnju i vječna kazna mijenja se u vremenitu, ali grješnik ipak i dalje ostaje dužan snositi vremenitu kaznu. Stoga, kad bi umro bez ispovijedi, ne iz prijezira prema njoj, nego jer nije imao načina obaviti je – otišao bi u čistilište, gdje je kazna, kako kaže Augustin, vrlo velika.[8] Ali, kada se ispovjediš, svećenik te odrješuje te kazne vlašću ključeva[9] kojoj se podlažeš u ispovijedi.[10] Stoga je Krist rekao apostolima: „Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Ivan 20, 22–23). Zato, kada netko ispovjedi, otpušta mu se nešto od te vrste kazne, a slično i kad opet zgriješi pa se ispovjedi. A može se otpustiti toliko puta koliko se ispovjedi.
Nasljednici apostolâ pronašli su i drugi način otpuštanja vremenite kazne, naime, dobročinstva oprosta. Onomu koji je u ljubavi (stanju milosti) oni vrijede toliko koliko crkvena vlast oglasi i koliko javno proglasi. Razumije se da papa može davati oproste. Naime, mnogi su svetci učinili brojna dobra, a ipak oni nisu sagriješili, barem ne smrtno, a ta su dobra na dobrobit Crkve. Slično su zasluge Krista i Blažene Djevice kao u riznici. Stoga vrhovni svećenik i oni kojima on povjeri mogu podijeliti takve zasluge gdje je to potrebno.
Na taj se način, dakle, otpuštaju grijesi, ne samo u odnosu na krivnju u kajanju, nego i u odnosu na kaznu u ispovijedi i po oprostima.[11]
Što moramo činiti?
[3.] U vezi s trećim pitanjem valja znati kako se od nas traži da svojim bližnjima otpustimo uvrjede koje su nam nanijeli. Zato se kaže: „kako i mi otpuštamo dužnicima našim“.[12] Inače Bog ne će otpustiti nama. Doista, pisano je: „Ako čovjek gaji srdžbu na čovjeka, kako da od Boga traži ozdravljenje? Kad nema milosrđa prema čovjeku sličnu sebi, kako može moliti za oproštenje svojih grijeha? On, koji je samo od mesa puca od bijesa, a od Boga moli pomilovanje: tko će izmoliti blagost za prijestupe njegove?“ (Sirah 28, 3–5, po Vulgati). I na drugom mjestu: „Praštajte i oprostit će vam se“ (Luka 6, 37). Zato se samo u ovoj prošnji uvjetuje da od svoje volje sasvim zaboravimo, kada se kaže: „kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Ako dakle ne otpustiš, ni tebi se ne će otpustiti.
Ali ti bi mogao reći: ja ću govoriti prvi dio, to jest „otpusti nam“, a prešutjet ću: „kako i mi otpuštamo dužnicima našim“.
Zar misliš da možeš obmanuti Krista? Njega sigurno ne ćeš prevariti. Krist, koji je sročio ovu molitvu, dobro je pamti pa Ga se ne može zavarati. Zato – ako govoriš ustima, ispunjavaj srcem.
Nego, pita se mora li onaj koji ne kani otpustiti bližnjemu svomu govoriti: „kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Čini se da nije obvezan, jer bi lagao. Ipak, treba reći kako ne bi lagao, jer ne moli u svoje ime, nego u ime Crkve, koja se ne vara: stoga je i sama prošnja stavljena u množinu („otpusti nam… kako i mi otpuštamo“).[13]
Ali mora se znati da se otpušta na dva načina. Jedan je način savršenih, to jest da uvrijeđeni potraži uvrjeditelja u skladu s nalogom: „traži mir i za njim idi“ (Psalam 34, 15b). Drugi je način zajednički svima i obavezan za sve, to jest da uvrijeđeni oprosti onomu koji to traži: „Ostavi za sobom nepravdu bližnjemu svomu koji te vrijeđa, pa ćeš tada, dok se budeš molio, biti razriješen od svojih grijeha“ (Sirah 28, 2, po Vulgati).
Iz ovoga proistječe blaženstvo: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe“ (Matej 5, 7). Milosrđe, naime, potiče da se smilujemo svomu bližnjemu.
sv. Toma Akvinski
latinski izvornik
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod
portugalski prijevod
talijanski prijevod
s latinskoga preveo i priredio Petar Marija Radelj
Proslov i Otče naš
Sveti se Ime Tvoje
Dođi Kraljevstvo Tvoje
Budi volja Tvoja
Kruh naš svagdanji
I ne uvedi nas u napast
Nego izbavi nas od Zla
[1] Savjet je kao vrsta nadnaravna predosjećaja, koji omogućuje osobi da brzo i pravilno prosudi, osobito u teškim okolnostima. Dok razboritost djeluje u skladu s razumom prosvijetljenim vjerom, dar savjeta djeluje pod vodstvom Duha Svetoga kako bi rasvijetlio Božju volju.
Sv. Toma piše da je savjet dar koji prati i usavršava stožernu krjepost razboritosti te ističe: „Darovi Duha Svetoga određena su raspoloženja po kojima Duh Sveti dobro pokreće dušu. Ali Bog pokreće svakoga i sve prema načinu na koji se pokreće, kao što se tjelesno stvorenje miče kroz vrijeme i prostor, a duhovno stvorenje kroz vrijeme, no ne i kroz prostor. Značajka je razumna stvorenja da ga na djelovanje pokreće traženje razuma, a to se traženje naziva savjetom. I stoga Duh Sveti savjetom pokreće razumno stvorenje. Zbog toga se savjet ubraja u darove Duha Svetoga“ (Suma teologije, II.–II., 52. pitanje, 1. članak, odgovor).
[2] „Ovom prošnjom ulazimo u nov način molitve. Naime, do sada smo od Boga tražili ne samo vječna i duhovna dobra, nego i prolazna, kao i koristi koje se odnose na ovaj život, a sada molimo da se otklone zla, i od duše i od tijela, i u ovom i u vjekovječnom životu“ (Rimski katekizam, IV. dio, XIV. poglavlje, 3. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 495).
[3] Razlika između onoga što bismo trebali dati Bogu i onoga što Mu ne dajemo. Dȗg (lat. debitum, eng. debt i trespass, njem. Schuld, fran. dette, češki dluh, slovački dlh, poljski dług, slovenski dolg, ruski i makedonski долг, dolg, ukrajinski борг, borg): 1. ono što se duguje, nešto vrijedno što se mora platiti ili vratiti komu ili što u zamjenu za nešto primljeno (novac, posudba, zajam, kredit) [biti / gušiti se / grcati u dugu do grla / guše / ušiju: jako zadužen, u velikim dugovima; pasti u dugove; biti pod dugom; plivati u dugovima: jako se zadužiti, posuditi puno, toliko da će biti teško vraćati], stanje onoga koji to treba vratiti ili učiniti, sila po kojoj treba vratiti; 2. obveza (dužnika prema vjerovniku), dužnikova dužnost da vjerovniku ispuni određenu tražbinu ili činidbu (davanje, propuštanje, trpljenje, isplatu, predaju) koju prati dužnikova odgovornost da će dug biti ispunjen, negativna glavnica, ono što se može tražiti tužbom; 3. ćudoredna obveza prema višemu načelu ili dobru [dug prema Bogu / domovini / roditelju / učitelju / struci]; 4. međusobna dužnost bračnih drugova [dug ženidbeni / posteljni]; 5. što tko treba učiniti ili dati kao naknadu za nešto što je skrivio [dug zločinca prema društvu]; 6. ono što se može oprostiti, otpustiti ili otpisati; dug je zao drug grubo je biti dužan, ne valja padati u dugove, loše je zaduživati se, dugovanje ne donosi spas]; Alienum aes homini ingenuo acerba est servitus (Publilije Sir) slobodnu čovjeku dug je gorko ropstvo; Bolje je leći bez večere, nego se s dugom ustati.
[4] „Ono za što molimo jest da nas Bog oslobodi od grijeha. To je tumačenje svetoga Luke, koji umjesto Matejeve riječi ‘dugovi’ ima riječ ‘grijesi’ (‘I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakomu dužniku svojemu!’, Luka 11, 4). Naime, počinivši grijehe postajemo krivci pred Bogom i navlačimo na sebe dugove kazni koju moramo platiti zadovoljštinom ili trpljenjem“ (Rimski katekizam, IV. dio, XIV. poglavlje, 12. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 500). „Na ovom mjestu ne molimo tako samo za oproštenje manjih pogrješaka i lakših grijeha, nego i za teške i smrtonosne grijehe. Međutim, ta molitva ne će imati težinu na breme opačina i ne može osigurati oproštenje osim ako to breme k sebi ne uzme sakrament pokore, primljen stvarno ili barem željom“ (Rimski katekizam, IV. dio, XIV. poglavlje, 14. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 501).
[5] To su pelagijevci, nazvani po Pelagiju (354.–418.), Keltu iz Britanije i monahu koji je nijekao istočni grijeh i potrebu Božje milosti i pomoći iznutra, zabacivao krštenje djece i isticao kako čovjek sâm, po svojoj naravi može postići svetost, snagom svoje volje i vlastitim naporom. Protiv Pelagija pisali su sv. Augustin, sv. Jeronim i Pavao Orozije, ističući da je za spasenje potrebna Božja milost. Sinoda u Kartagi, čije je zaključke potvrdio papa Zosim, u svibnju 418. osudila je Pelagijeve zablude i proglasila krivovjerjem: da je prvi čovjek bio stvoren podložan smrti; da se djeca ne trebaju krstiti radi oproštenje izvornoga grijeha; da se milost daje samo za oproštenje već počinjenih grijeha, a ne i kao pomoć da više ne griješimo; da milost otkriva razumijevanje zapovijedi, a ne pomaže da želimo i hoćemo učiniti što smo spoznali da treba; da bismo bez milosti mogli obdržavati Božje zapovijedi; da čovjek može reći kako nema grijeha; da u Gospodinovoj molitvi svetci ne mole ‘Oprosti nam duge naše’ za sebe, nego za druge i iz poniznosti, a ne zato što su zgriješili (Denzinger-Hünermann, broj 222–230, str. 59–60).
[6] Sv. Augustin, De natura et gratia, 36. poglavlje, 42. odlomak (Patrologia Latina, Parisiis: Migne, svezak 44, stupac 267).
[7] Novacijanci su sljedbenici Novacijana, protupape (251.–258.), koji je tražio da se prema otpalima od vjere tijekom progona (lapsi) postupa vrlo strogo. Na temelju Mateja 10, 33 („tko se odreče Mene pred ljudima, odreći ću se i Ja njega pred svojim Otcem, koji je na nebesima“), Mateja 12, 31 („svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, ne će se oprostiti“), Hebrejima 6, 4–6 („onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovo razapinju Sina Božjega i ruglu Ga izvrgavaju) i Prve Ivanove 5, 16 („Ima grijeh što je na smrt; za nj ne velim da moli“) smatrao je da se one koji su se odrekli Krista ne smije ponovo puštati u Crkvu. Vjerovao je da se oni mogu pokajati i biti stavljeni na doživotnu pokoru, ali da im Crkva na ovoj zemlji nema vlast oprostiti taj grijeh, nego da se njegovo praštanje mora prepustiti Bogu. Godine 1551. Tridentski sabor kao istinu vjere utvrdio je: „Gospodin je sakrament pokore ustanovio kada je poslije uskrsnuća dahnuo u svoje učenike govoreći: ‘Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im’ (Ivan 20, 22–23). Opća suglasnost otaca uvijek je shvaćala da je tim značajnim činom i tako jasnim riječima apostolima i njihovim zakonitim nasljednicima dana vlast opraštanja i zadržavanja, za opravdanje onih vjernika koji su pali poslije krštenja, a Katolička Crkva s velikim je pravom proglasila i osudila novacijance koji su nekoć uporno nijekali ovlast opraštanja“ (Denzinger-Hünermann, broj 1670, str. 353).
[8] Sv. Augustin, Enarratio in Psalmum 37, 3. odlomak (izlagao u Hiponu u ožujku 395.: Patrologia Latina, svezak 36, Parisiis: Migne, 1841., stupac 397): „Kaže se naime: ‘ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj’ (Prva Korinćanima 3, 15). A budući da se kaže ‘spasit će se’, taj se oganj zanemaruje. Stoga je jasno da će, iako će biti spašeni kroz oganj, taj oganj biti teži (gravior) od bilo čega što čovjek može pretrpjeti u ovom životu. A znate koliko su zli ovdje patili i mogu patiti; ipak su trpjeli onoliko koliko su mogli trpjeti i dobri“;
Pseudo-Augustin, De vera et falsa paenitentia ad Christi devotam, 18. poglavlje, 34. odlomak (Patrologia Latina, svezak 40, Parisiis: Migne, 1841., stupac 1128): „A taj oganj, iako ne će biti vječan, ipak je na čudan način strašan (gravis), nadilazi, naime, svaku kaznu koju god je netko trpio u ovom životu.“ Rečenicu preuzima Gracijanov Dekret, 1. dio, 25. razlučivanje, 5. poglavlje (Corpus iuris canonici, 1, ur. Aemilius Friedberg, Leipzig, 1879., stupac 94);
Sv. Cezarije Arlski, De igne purgatorio, 5. odlomak (Patrologia Latina, svezak 39, Lutetiae Parisiorum: Migne, 1865., stupac 1947): „Taj će čistilišni oganj biti suroviji (durior) od kazni koje se u ovom svijetu mogu pomisliti, vidjeti ili osjetiti“;
Sv. Grgur Veliki, Explanatio tertii psalmi poenitentialis (Psal. XXXVII), 1. odlomak (Patrologia Latina, svezak 79, Parisiis: Migne, 1849., stupac 568 A): „Taj prolazni oganj smatram nepodnošljivijim (intolerabiliorem) od svake sadašnje nevolje“;
Sv. Toma Akvinski, Spis nad Knjigama Misli, 4. knjiga, 45. razlučivanje, 2. pitanje, 2. članak, 2. pitanjce: „Čistilišna kazna dopuna je zadovoljštine koja nije bila posve dovršena u tijelu.“
[9] Izraz vlast ključeva (potestas clavium) temelji se na Isusovim riječima upućenim Petru: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Matej 16, 19), a znači ovlast koju Crkva ima radi uklanjanja zaprjeka za ulazak u Kraljevstvo nebesko. Te su zaprjeke grijesi koje Crkva oprašta u Božje ime i tako tom vlašću kao ključem otvara rajska vrata: „Ključ je oruđe kojim se otvaraju vrata. A dveri Kraljevstva nama se zatvaraju po grijehu, i zbog ljage i zbog krivnje kazne. I stoga moć kojom se takav grijeh i kao ljaga i kao dug kazne. Stoga se vlast kojom se uklanja ta preprjeka Kraljevstvu naziva ključem… No, budući da su iz boka Usnuloga na križu potekli sakramenti kojima se Crkva izgrađuje, stoga u sakramentima Crkve ostaje djelotvornost Muke. I zbog toga je i službenicima Crkve, koji su upravitelji (dispensatores) sakramenata (Prva Korinćanima 4, 1; Prva Petrova 4, 10), prenesena određena vlast, koja nije od nje same, nego po božanskoj snazi i od Kristove Muke, kako bi uklanjali spomenutu zaprjeku. A ta se vlast u prenesenom smislu naziva ključem Crkve, koji je ključ služenja (clavis ministerii)“ (sv. Toma Akvinski, Spis nad Knjigama Misli, 4. knjiga, 18. razlučivanje, 1. pitanje, 1. članak, 1. pitanjce, odgovor; Suma teologije, Dodatak, 17. pitanje, 1. članak).
[10] Učinci sakramenta pokore jesu: 1. udijeljena je posvećujuća milost kojom se ukida krivnja smrtnoga grijeha i ujedno krivnja vječne kazne; 2. oživljavaju se zasluge prijašnjih dobrih djela; 3. krivnja vremenite kazne otpušta se više ili manje, sukladno pokornikovoj skrušenosti. Naime, „raspoloženje (dispositio) može biti takvo da se snagom kajanja (vi contritionis) cijela kazna ukida“, kaže sveti Toma (Spis nad Knjigama Misli, 4. knjiga, 18. razlučivanje, 1. pitanje, 3. članak, 2. pitanjce, na 4). Tridentski sabor uči da se puno i potpuno oproštenje svih grijeha, pa i cijeli oprost od kazne, kakav se prima krštenjem, ne prima sakramentom pokore „bez naših znatnih ganuća i napora (magnis nostris fletibus et laboribus), jer to traži Božja pravednost te su sveti otci pokoru s pravom nazvali na neki način mukotrpnim krštenjem“ (25. studenoga 1551., Denzinger-Hünermann, broj 1672, str. 354).
[11] Oprost (indulgentia) je otpuštanje vremenite kazne koju, čak i nakon što je grijeh oprošten, tek treba proći u ovozemnom životu ili u čistilištu. Svoju vrijednost i djelotvornost oprosti crpe iz duhovne riznice Crkve, koja se sastoji od preobilnih zasluga Krista, Njegove Blažene Majke i svetih. Ta se riznica ima smatrati zajedničkom imovinom vjernika, povjerenom Crkvi na upravljanje. Snagom općinstva svetih, po kojem smo ujedinjeni kao udovi jednoga tijela, obilje nekih nadomješta oskudicu drugih. Tridentski sabor ističe da je „korištenje oprosta vrlo spasonosno kršćanskomu narodu“ (4. prosinca 1563., Denzinger-Hünermann, broj 1835, str. 383).
[12] Nasuprot provoditeljima koji su u Matejevu evanđelju 6, 12 zadržali izričaj Očenaša iz pučkoga molitvenoga jezika: Ivanu Drkoličiću Ričiću i Bartolu Kašiću („dužnikom našiem“), Petru Katančiću i Ivanu Matiju Skariću („dužnikom našim“), Franji Zagodi i Gracijanu Raspudiću („dužnicima našim“) – Bogoslav Šulek preveo je „dužnikom svojim“ (1877.), Milan Rešetar „dužnicima svojijem“ (1895.), Josip Stadler, Lujo Bakotić, Ivan Evanđelist Šarić, Ljudevit Rupčić 1967.–2003., Bonaventura Duda i Biblija kralja Jakova „dužnicima svojim“, a Ljudevit Rupčić 1961. „svojim dužnicima“.
Petar Bašić primjećuje: „Po pravilima sadašnje hrvatske gramatike treba reći ‘dužnicima svojim’ (ono ‘dužnicima našim’ ostatak je iz hrvatskoga jezika kada se tako govorilo i pisalo).“ (Treba li hrvatski prijevod molitve „Oče naš“ posuvremeniti?, Služba Božja (Split), 42/2002., br. 4, str. 312; Petar Bašić, O hrvatskome crkvenome jeziku (II.), Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2018., str. 83).
Mile Mamić i Ante Periša dodaju: „Svezi dužnicima našim moguća su dva prigovora. Prvo, trebalo bi atribut premjestiti ispred imenice, kako su to napravili poljski, češki, slovenski i slovački. Drugo, oblik našim po pravilima hrvatskoga standardnog jezika trebalo bi preinačiti u svojim jer se odnosi na isti subjekt… slovenski i slovački su to proveli (imaju ‘svojim’), a poljski i češki nisu (imaju ‘našim’). Možda ono prethodno duge naše ili naše duge utječe na to da se ‘našim’ i u svezi dužnicima našim ili našim dužnicima bolje čuva“ (Trebamo li mijenjati Očenaš – što, kako i zašto?, Jezik (Zagreb), 65/2018., br. 2, str. 59).
No, na te je prijedloge još prije odgovorio jezikoslovac Stjepan Babić (1925.–2021.): „Naše gramatike traže da se umjesto posvojnih zamjenica za pojedina lica upotrebljava povratno-posvojna zamjenica svoj kad se koji imenički ili pridjevni pojam odnosi na subjekt u istoj rečenici. U prvoj se rečenici zamjenica naš odnosi na objekt 1. lica množine nama i zato je upotrijebljena zamjenica za 1. lice množine naš, a u drugoj se odnosi na subjekt mi i zato bi trebala biti upotrijebljena zamjenica svoj:… kao što i mi otpuštamo dužnicima svojim. Znajući to, jednom sam davno upozorio kardinala Kuharića, ali mi je on odgovorio neka ostane kako je uobičajeno. S gledišta gramatičke norme trebalo bi biti dužnicima svojim, ali treba uzeti u obzir tradiciju i stilsku vrijednost“ (Jezik hrvatskoga Očenaša, Bogoslovska smotra (Zagreb), 64/1994., br. 1–4, str. 313). „Suvremena praksa u širokim molitvenim slojevima ima dužnicima našim, i da već zbog te proširenosti u današnje doba valja ostaviti tako opću upotrebu. Ne samo to. Ta praksa… traje bar sedam stoljeća“ (isto, str. 314). „Hrvatska tradicija utjecala [je] na današnji jezični oblik Očenaša i u njoj ima potpuno opravdanje veza dužnicima našim. Za ostavljanje te veze kako je bilo dosad u ritualnim knjigama može se navesti još jedan razlog, stilski. U ponavljanju dva puta iste zamjenice ističe se stilski paralelizam: duge naše – dužnicima našim, za razliku od duge naše – dužnicima svojim, gdje toga paralelizma nema. Kad se sve uzme u obzir, onda se može zaključiti da nema razloga zbog kojega bi se u današnjem hrvatskom molitvenom tekstu Očenaša mijenjala zamjenica našim u svojim“ (isto, str. 315).
[13] „Ne govorimo otpusti meni, nego nama, jer bratimska svojta i ljubav koja postoji između svih ljudi od svakoga od nas zahtijeva da se, zabrinuti za zajedničko spasenje naših bližnjih, kada molimo za sebe, molimo i za njih“ (Rimski katekizam, IV. dio, XIV. poglavlje, 16. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 501–502).
