Ovaj siđe opravdan, a ne onaj

Ovaj siđe opravdan, a ne onaj


Gospodin je Isus nekom zgodom iznio prispodobu o duševnom stanju farizeja i carinika, i to kao da je obojicu osobno pratio u Hramu u njihovu ponašanju i molitvi. A tih nam šest redaka njegove parabole prenio sv. Luka (18,9-14), kako čitamo u evanđeoskom odlomku 30. nedjelje kroz godinu C. Isus nas poučava tko je pred Bogom opravdan i koga treba nasljedovati, a tko neopravdan i nikakav, bez obzira na to što takav čovjek misli o sebi ili što ostali smrtnici misle o njemu. Mjerilo ljudske vrijednosti daje Bog sudac, a ne čovjek nepravednik. A Isus, vječni Sin, zna što Otac nebeski misli. On i Otac jedno su! On je i došao na svijet da nam objavi pravednoga i milosrdnoga Oca. 


Tko su bili farizeji?


To je židovska religiozno-politička stranka koja je djelovala od svršetka 2. stoljeća prije Krista do svršetka 1. stoljeća po Kristu, oko 200 godina. Nakon toga nestaju barem imenito, pogotovo što je pojam farizej u svim zapadnim jezicima poprimio značenje dvoličnjaka, hipokrita, licemjera, prevrtljivca, podlaca, prijetvornika, podmuklice, himbenika, lašca i tomu slično. U Isusovo doba moglo je biti od tri do tri i pol milijuna Židova u Palestini. A među njima bilo je oko 6.000 članova farizejske sljedbe. Gotovo ništa posto. Nije lako bilo biti farizej! Posve rijetki smrtnici mogli su se učlaniti u to izabrano društvo. Oni bijahu odijeljeni, perušim. Farizej i znači odijeljen od svakodnevnih radova, od običnih ljudi koji su umreženi u svjetovne poslove. Farizeji su posvećeni Zakonu i opsluživanju običaja i otačkih predaja. Opsluživanju slova, ne duha Zakona. Bog je dao Deset svojih zapovijedi, a stari su na to dodali na stotine svojih popratnih provedbenih pravila koja je trebalo u sitnice obdržavati. Farizeji su bili uvjereni da su sve te norme savršeno obdržavali.

Farizejska molitva i druga djela. Židovi su imali četiri molitve preko dana: u 9, u 12, u 15 i u 18 sati. Molitva se smatrala uslišanom osobito ako je bila obavljena u Hramu. Isus uspoređuje dvojicu molitelja. Ako se ti ljudi Bogu mole, onda Isus, utjelovljeni Sin Božji, istobitan s Ocem, najbolje zna srca njihova:

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: “Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili ‑ kao ovaj carinik.’ Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem'” (Lk 18,9-12).

U ovom tekstu, na prvi pogled, valja priznati barem desetak pozitivnih oznaka farizejevih, koje i sam očituje:

– Ulazi u Hram, a ne mora; može se moliti i kod kuće. Ali on hoće u Hramu, u domu Božjem, da bude Bogu bliži, a i da ga drugi vide kao primjer.

– Moli se Bogu direktno, uzdignutih ruku, uzdignute glave i srca, sav u zanosu.

– Uspravan i ne stidi se nikoga. Uvjeren da je bez ljage i bore u svome ponašanju. Zahvaljuje Bogu, zapravo zahvaljuje mu što on nije, kao na primjer:

– Nije kao drugi ljudi – “grabežljivac” – znamo te grabežljivce iz profane povijesti, čak su nazvani epitetom “Veliki”,[1] po procjeni ovoga velikoga farizejskog svijeta.

– Nije kao drugi ljudi – “nepravednik” – kao da ima kudikamo više takvih negoli pravednika. 

– Nije kao drugi ljudi – “preljubnik” – po kojima se ljudski naraštaj i naziva “preljubničkim” (Mk 8,38), ako ne po djelima, a ono po mislima i željama!

– Nije pogotovo kao ovaj “carinik” – pokazuje rukom preko leđa na jadnika – koji je ostao na dnu Hrama, sagnut nemilosrdno se busa u prsa moleći smilovanje Božje.

– Posti, i to tjedno dvaput, a dosta je jednom po Zakonu. On dvostruko više negoli propisuje Zakon.

– Daje desetinu „od svega što stekne“, a ne treba nego samo na egzistenciju, na zemlju i na trgovinu.

– Farizej kazuje Bogu da on čini puno više nego što treba, nego što propisi određuju. Isus reče: Kada učinite sve, recite – “sluge smo beskorisne” (Lk 17,10). A farizej: Učinio sam sve što je trebalo, i to dva puta! Nedostižan.

Čini se da farizej istinu govori o sebi. On najbolje zna kakav je. Ni Isus ne primjećuje da istinu ne govori. U pitanju je farizejeva motivacija, molitvena nakana, koju Isus čita.

Zaustavimo se kratko kod drugoga molitelja u Hramu.


Tko su bili carinici?


To su u Palestini bili osobito omraženi ljudi, koje su Rimljani unajmili da za njih ubiru porez: glavni dio skupljena poreza ili carine treba dati caru, a višak su carinici dijelili između sebe. Uvijek bijaše toga viška i jagme. Tako se bogatili na račun sirotinje. Čitav sustav carinjenja bijaše utemeljen na korupciji.

Oni su u društvu smatrani domaćim izdajnicima, prodane duše, kolaboracionisti. Eto jedan carinik kojega bije takav glas nađe se u Hramu, u dnu kuće Božje. I on se obraća Bogu.

Čim je Isus izgovorio ime farizejevo i carinikovo, slušateljima je odmah moglo biti jasno da je farizej “službeni svetac”, a carinik “službeni grješnik”.[2] Da vidimo je li to tako u Božjim očima.

Molitva carinika. A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen (Lk 18,13-14).

Iz ovoga se razabire nekoliko značajki carinikovih:

I on moli u Hramu, ali daleko iza farizeja.

– Stoji daleko od Svetinje gdje se nekoć čuvao kovčeg s Deset Božjih zapovijedi, Aronov štap i posuda mȁne s nebesa. Nestalo u vrijeme velikih sužanjstava, 700 godina prije toga. Po tom njegovu stajanju “izdaleka” i zaključujemo da je farizej otišao što bliže Svetinji nad Svetinjama.

– Ne usuđuje se ni očiju podignuti prema nebu: skroman, skrušen, praznih a sklopljenih ruku. Iz toga se dade zaključiti da je farizej bio uzdignute glave prema nebesima!

Carinik govori: “Gospodine, smiluj se! Bože, oprosti meni cariniku i grješniku. Ja sam najveći grješnik na svijetu. Smiluj mi se, smiluj!” Drugo i ne zna i ne govori. Neki suvremeni pismoznanci uočavaju da ne govori, na grčkom: “eléeson me” kao onaj slijepac u Lk 18,38, nego: “hilástethi moi!” – hilasterion je pomirilište (Rim 3,25). On prikazuje molitvu pomirnicu, molitvu ispaštanja, a ne vapi samo općenito za Božjim smilovanjem.[3] Moli Boga da se s njime pomiri.

– On se ni s kim od ljudi ne uspoređuje. On želi Božju pomoć, ljubav, milost, milosrđe. Ima u njemu zrake milosti, makar bio i ozloglašeni carinik.


Zašto Isus ne čestita farizeju?


Zato jer farizej čestita samomu sebi. Njega nitko ne zna adekvatno pohvaliti kao on sam sebe!

On je on sam sebi, po sebi, za sebe i u sebi zadovoljan. Sretan. Savršen. On se nema za što kajati!

A ono “hvala ti, Bože” nije pripisivanje svega Bogu, nego je to više onako, poštapalica. Farizej dolazi u Hram Boga informirati o svojim vrlinama, postovima i desetinama, da Bog dozna kakva sveta čovjeka ima u Jeruzalemu.

Farizej je klasičan oholica koji se ne udara u prsa pokajnički, nego se pred Bogom isprsava junački, uvjeren da mu Bog ne može ništa drugo nego ga uzeti za primjer drugima.

Najveći grijeh farizejev jest u tome što se sam proglašava pravednikom, što se oholo uspoređuje s drugima, naizgled s gorima od sebe, što podcjenjuje i prezire druge.


Jesam li ja farizej?


“Od potajnih grijeha očisti me. Od oholosti čuvaj slugu svoga” (Ps 19,13-14). Tako psalmist. Potajan je grijeh upravo oholost, koju ni ne primjećujemo u sebi, ili je zamjenjujemo za zdrav ponos, za svoje ljudsko dostojanstvo do kojega držimo!

Oholost se sakrila pod kožu, u krv, i ne osjećamo je, a razara nas kao što virus uništava ono živo tkivo u tijelu. I čovjek nije ni svjestan da nosi u sebi zloćudni dok ne metastazira…

Kajem li se što tako olako propuštam jutarnju ili večernju molitvu, što tako malo postim, što Bogu dajem samo desetinu svoga srca, desetinu svoga vremena, svoga studija, svoga dana, desetinu svoga života? Ostalih devet desetina potrošim za sebe i za svoj – farizejizam. Zapravo izgubim i za sebe i za Boga.

Omjeram li se s drugima? Govorim li poput farizeja – “Bogu hvala, ima ih puno gorih od mene: u razredu, među župnicima, među redovnicima, među biskupima, u Crkvi, u svijetu?”


Tko je i za što uslišan?


Zbog koje je riječi farizej otišao neuslišan?

Zbog one: “kao drugi”, “kao ovaj carinik”.

Mi se moramo ugledati u Boga Oca nebeskoga, tj. nastojati da kao sinovi Božji, kao slike i prilike Božje, imamo Božja obilježja, kao što nam to kazuje i Stari i Novi Zavjet:

Budite sveti, jer je Gospodin svet: Lev 19,2.

Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan: Lk 6,36.

Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš na nebesima: Mt 5,48.

A mi to možemo biti samo s pomoću Božjom, a ne sami od sebe, svojim zalaganjem. A farizeji su mislili da to mogu postići vlastitim rukama i pametima, „pouzdavajući se u sebe“. Što znači biti “savršen”? Čini se nemogućim. Ali ako Isus kaže da je moguće, onda je moguće. Uzmimo ovu sliku: Imaš pet ključeva u džepu i samo jedan otvara tvoju sobu. Druga četiri mogu biti od zlata, ali ne mogu otvoriti sobe. Tako savršen je čovjek koji izvrsno, savršeno izrađuje svoju zadaću. Savršeno dolazi i odlazi na posao, obavlja ga potpuno, temeljito i cjelovito, uljudno se ponaša prema drugima, savršeno otključava i zaključava…

Zbog koje je riječi carinik otišao uslišan?

Zato što se priznaje grješnikom i propusnikom. Propustio je toliko dobra u svome životu. A počinio toliko zla u mislima, riječima i djelima.

Zato što ponizno traži od Boga pomirenje, milosrđe, vrhunac Božje ljubavi.

Ne može biti milosrdan tko ne želi i ne čini milosrđa drugima.

Carinik je otišao kući opravdan pred Bogom zato što se ne uspoređuje s drugima.

Carinik stajaše podalje i samo je iz njega izlazila jeka prsiju i jedna jedina misao raskajana srca: “Milostiv budi meni grješniku!” Svjestan da pripada cariničkoj vojsci grješnika, koju samo Bog može oprati od grijeha! “Od kojih sam prvi ja!” – viknut će iz svega grla sv. Pavao (1 Tim 1,15), koji je inače bio “farizej, sin farizeja” (Dj 23,6); “po Zakonu farizej”, “po pravednosti, zakonskoj, besprijekoran” (Fil 3,5-6). On je bio jedan od onih šest tisuća! Ali mu se Bog smilovao i opravdao ga…

Zaključak. Kako to da čovjek, koji je tako visoko svjestan svoje „krjeposti“ i “dobrih djela”, bude stvarno tako daleko od Boga? U 50 svjesnih i radnih godina ima jedno 18.250 neopravdanih dana! Ili 438.000 neopravdanih sati! Kakav je to život, škola i rad!?

I kako to da čovjek, koji je tako ponizan i carinički duboko svjestan svojih grijeha i za koje moli pomirenje s Bogom, bude stvarno tako blizu Bogu? I da ode opravdan kući svojoj? Nagrađen s pohvalom: carinik generacije opravdanih!

Vidiš li ti te Božje tezulje!


[1] Na primjer Aleksandar Veliki. Piše sv. Augustin kako je bio neki morski gusar koji je presretao lađe i robio. Doveli ga caru Aleksandru koji mu reče: Čujem da presrećeš ljude i pljačkaš ih. Kakav si to ti lopov? Gusar mu odgovori: “Isto što i ti koji si osvojio cijeli svijet; ali jer to ja činim s malim brodom, zovu me lopovom; a ti s golemim brodovljem, i zovu te carem“ (O Božjoj Državi, 4,4).

[2] S. Garofalo, Parole di vita, III., Libreria Editrice Vaticana, 1979., str. 387.

[3] H. Hendrickx, The Parables of Jesus, London – San Francisco, 1986., str. 239-240.