Ponedjeljak, 21 lipnja

“Ovo je trebalo činiti, a ono ne propustiti”

Što je važno a što nevažno u liturgiji? Što je u bogoslužju tek vanjština, a što njezin bitni dio? Što, dakle, prema Isusovim riječima, treba činiti, a što ne propustiti? Opet nas može poučiti povijest, učiteljica života.


1


Pravo bogoštovlje u Starom zavjetu


Bog više puta preko proroka tumači narodu da mu je bitna vjernost, poslušnost i poštovanje. Temeljni je tekst Izl 19,5-6: 

Budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.

Za pravog bogoslužitelja bitno je pokoravati se Bogu i držati njegov savez. To je ono pravo, istinsko bogoslužje po kojem sav narod postaje svećenički narod, kraljevstvo svećenikâ. U tome su smislu svi pozvani vršiti bogoštovlje, i to je ono bitno što Bog od njih traži. Bog, dakle, traži cijelog čovjeka, njega samoga, njegovu odanost i njegovu ljubav. To je kult i to je bogoštovlje. U tome smislu uobičajeno žrtvovanje životinja ili plodova zemlje tek je znak, izraz te privrženosti Bogu. No, što se zbiva? Izraelci su vidjeli kako je u okolnih naroda bogoštovlje materijalizirano u onom lošem smislu. U njih je materijalna žrtva bila sama sebi svrhom i nije pretpostavljala život prema Božjim zapovijedima. Bitno je bilo izvršiti vanjske odredbe žrtve, odnosno bogoštovlja da bi se onda po nekom automatizmu osigurala Božja zaštita. To je onda značilo: što veća izvanjska žrtva, što veći sjaj i raskoš obreda, time je žrtva uspješnija. Tako su se i Židovi počeli isuviše pouzdavati u hramske žrtve koje su onda za njih postale jedina liturgija. Tako grčki prijevod Starog zavjeta, Septuaginta (nastala u vremenu takvog shvaćanja bogoslužja) riječju „liturgija“ označava samo hramsko bogoslužje. Međutim, proroci vrlo odrješito ustaju protiv takvog shvaćanja

Jer 7,22s: Ja ništa ne rekoh ocima vašim o paljenicama i klanicama, niti im što o tome zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske. Ovo im zapovjedih: Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putem kojim vam zapovjedih, da vam dobro bude. (Usp. još Iz 1,10-17; 29,13; Hoš 6,6; Mih 6,6-8).

Ps 40,7-9: Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio: paljenice ni okajnice ne tražiš. Tada rekoh: “Evo dolazim!” U svitku knjige piše za mene: “Mîlje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju! Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.”

Izabrani je narod ove riječi shvatio tek kad se našao u progonstvu: najizvrsnija je žrtva prinos sama sebe:

Dn 3,39-41: No primi nas, slomljene duše, duha ponizna! Kao paljenice ovnova i bikova, kao tisuće pretilih janjaca – takva nek’ bude žrtva naša pred tobom danas da nas pomiri s tobom – jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju.

Iako se poslije progonstva hram obnovio, njegova jedinstvenost pomalo slabi, jer se vjerski život Židova koji su se našli u dijaspori (Egipat, Mala Azija, ali i sama Palestina izvan Jeruzalema) počeo odvijati oko sinagoga, a ne isključivo oko hrama koji je daleko u Jeruzalemu. Sada se javlja druga poteškoća: iako se nije davala kao prije tolika važnost hramskim žrtvama, u vjernih se Židova javlja potreba dosljednog i doslovnog obdržavanja zakona, predaja i propisa. I opet smo došli do izvanjskoga.


Pravo bogoštovlje u Novom zavjetu


Isus zatiče takvo ozračje gdje se gleda na izvanjsko obdržavanje propisa bez duha i bez ljubavi („obijeljeni grobovi“). Sav je Zakon i sve žrtve sadržan u zapovijedi ljubavi:

Mk 12,33s: “Njega (Boga) ljubiti iz sveg srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve:” Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: “Nisi daleko od kraljevstva Božjega!”

Možemo reći da je sav Isusov propovjednički napor i bio u tome da ljudima dozove u pamet kako je važno djelatno ljubiti Boga i bližnjega („veće ljubavi nema od ove da tko dade život svoj“). Zato ništa nije vrijedno u usporedbi s Kraljevstvom ljubavi koje Isus želi uspostaviti: ni zemaljska dobra, ni časti, ni otac ni majka.


Prva Crkva


Razumljivo je onda da prvi kršćani nisu htjeli nalikovati Židovima ni njihovoj liturgiji. Kršćani nisu imali ni hrama ni svećenika, nisu govorili o žrtvama. Umjesto hrama imali su domus ecclesiae (kuću u kojoj se sastaje živa Crkva). Krist je jedini svećenik – posrednik između Boga i ljudi, a prva je zajednica imala između sebe tek nadglednike i starješine (episkope i prezbitere). Sv. Justin tako npr. oko 150. godine svjedoči kako su u euharistiji svi djelatno sudjelovali molitvom, darivanjem, klicanjem i primanjem euharistijske hrane. Iako su ih pogani optuživali da su bezbožni jer nemaju ni hrama, ni žrtava ni svećenika, oni su shvaćali da je bitno bogoslužje srca, život prema zakonima evanđelja.

Međutim, s Konstantinovom slobodom i u kršćana se javlja izvanjskost.[1] Bogoslužje postaje sjajno u novosagrađenim bazilikama, a bogoslužna odjeća i ceremonije – besprijekorni. Puk se sve više udaljavao od bogoslužja, pogotovo nakon što je latinski postao nerazumljiv. I tako se tijekom dugih stoljeća događalo nešto slično kao u Starom zavjetu: kler je poput starozavjetnih levita bio zadužen za liturgiju i to se smatralo jedinom liturgijom. Koliko god i kler i puk u pojedinim slučajevima bio čestit i svet, sama postavka bogoslužja bila je upravo takva – poput levitske hramske službe, a u onodobnom tumačenju i u praksi te se dvije službe često uspoređuju i izjednačuju.


Danas?


Dogodile su se, naravno velike promjene. I u teologiji i u praksi. Danas vrjednujemo smisao duhovne žrtve. Svi su kršćani pozvani na svetost vlastitog života što onda uključuju u euharistijsku žrtvu. Samo liturgijsko slavlje je na narodnom jeziku, puk može i treba na svoj način djelatno sudjelovati. Međutim, ona stalna opasnost izvanjskoga uvijek ostaje. Uvijek iznova trebamo ljude poučavati da je misa naše zajedničko slavlje, da svatko treba uzeti udjela i u pjevanju i u molitvi i u samom odvijanju slavlja, a sve zato da bi ljudi razumjeli i srcem prihvatili da smo svi mi Crkva, Tijelo Kristovo koji zajedno – svatko na svoj način – slavimo Boga. Svojim dosljednim kršćanskim životom vjernici prinose duhovne žrtve, Bogu mile, a euharistija je najodličniji otajstveni izražaj naših duhovnih žrtava, gdje se vjernici suobličuju Kristu u euharistijskom vazmenom otajstvu njegove smrti, uskrsnuća i proslave. Euharistijsko je slavlje naša najveća svetinja, otajstvo u kojem se prepoznaje Crkva, po kojem se rađa Crkva.

U tome smislu treba ići i naše propovijedanje i naša kateheza. „Svetinje svetima“. U prva su vremena euharistiji pripuštali samo krštene, tj. prokušane. I danas smo puno puta u opasnosti da se misa – uz najbolje namjere – profanira. Euharistija ne smije biti tek dio programa neke proslave. Nedjeljnoj euharistiji valja dati počasno mjesto, a sve prigodničarske euharistijske službe valja ozbiljno preispitati. Oni koji traže od nas takve mise, redovito nisu upućeni. Možda i mi navikavamo ljude kako se „pristoji“ da uz svaku obljetnicu vatrogasnog društva mora biti i misa. A imamo toliko načina da molitvom ili nekim drugim bogoslužjem kršćanski obilježimo neke prigode na duhovnu izgradnju i poticaj prisutnima. Možda neće biti dobro nabrajati pojedine slučajeve da ne bismo upali u suvišne polemike, ali podsjetimo se: napast izvanjskog (da ne kažemo ispraznog) levitskog bogoslužja uvijek je prisutna. A to često puta pokazuje našu nemaštovitost i manjak duha.

Uvijek je dobro preispitati naše shvaćanje i naše ponašanje. U tome nam, kao što smo vidjeli, često puta može pomoći povijest, učiteljica života.


[1] Usp. članak „Sve je započelo s Konstantinom“.