Pakao [video]

---

Pakao je često predmet šala na račun vjernika. Evo jednog primjera. Možemo reći što želimo, ali reakcija publike pokazuje da je George Carlin ukazao na jedan mogući problem. Kako može dobri Bog koji nas ljubi, koji je naš otac, dopustiti pakao i tjerati neke ljude u pakao? Još nam je razumljivo da postoji neka kazna za ljude koji su bili zli, ali zašto pakao mora biti toliko grozan i još k tome vječan?

Prije svega valja riješiti nekoliko načelnih problema. Što je pakao? Pakao je, jednostavno rečeno, mjesto bez Boga ili mjesto na kojem kao da Boga nema, gdje je njegova prisutnost nezamjetna. Također, valja reći da se vjerom u pakao pretpostavlja da su ljudi slobodni i da Bog nikoga ne tjera na prijateljstvo s Njim. Bog je svakog od nas stvorio i voli nas, ali nikoga od nas ne sili da budemo s Njim, da ga slušamo i molimo mu se. Možemo se, dakle, od Boga odvojiti i otići daleko, ondje gdje Boga nema, a to je pakao.

Drugim riječima, sasvim je moguće da dobri Bog dopusti da se na jednom mjestu okupe svi oni koji se s njim ne žele družiti. I to mjesto se nekako zove, a odabran je naziv pakao. Kada se ovako postave stvari, čini se da sve odgovara. Bog može dopustiti pakao.

Ali zašto je u paklu onda tako grozno? Zašto ljudi tamo ne mogu biti sretni? Pokušat ćemo objasniti ovom slikom. Zamislimo da je Bog izvor topline, što smo mu bliže, to nam je toplije, što smo mu dalje, to nam je hladnije. Kao i kad je u pitanju peć na drva: što smo joj bliže, to nam je toplije, što smo joj dalje, to nam je hladnije. I jasno da onda na mjestu na kojem nema nikakve peći ili izvora topline nama ne može biti toplo. Slično je tako Bog izvor sreće, radosti, mira, ljubavi, ispunjenosti…, i na mjestu gdje Boga gotovo i nema onda nema niti sreće, ni radosti, ni mira, ni ispunjenosti, već žalosti, patnje i tuge. Drugim riječima, pakao nije grozan zato jer je u njega Bog stavio sprave za mučenje, već jer je samo po sebi grozno biti udaljen od Boga.

Netko će sada reći da to nije tako jer je na svim slikama koje postoje pakao mjesto prepuno vatri, šiljaka, mraka itd., ali to su jednostavno slike. Iako će i Isus govoriti o vječnom ognju ili vatri koja se ne gasi, poanta nije plašiti se vatre, nego svijeta bez Boga. Osim toga, slike mogu izazvati strah koji ponekad dobro dođe. I roditelji svojoj djeci kada guraju prste u struju kažu: “Ne, to je pec-pec”, jer im je to puno jednostavnije i lakše nego im tumačiti što je struja, napon, voltaža, elektricitet, provodljivost struje, rad mišića, srca i živaca u odnosu na pritisak silom i biološke uvjete života. Dakle, pakao je, dječjim rječnikom rečeno, pec-pec. Ne želiš tamo ići, ali ako baš inzistiraš, Bog će jednostavno reći: “Budi volja tvoja!”

No, dobro, ali tko bi pri zdravoj pameti Bogu rekao “Ne”? Tko je tako nerazuman da ne želi biti s Bogom i radije bira pakao? Valja nam se opet poslužiti jednom slikom. Tko je toliko nerazuman da dobije crveni karton u utakmici? Možda nije nerazuman, ali očito je da postoje igrači koji čine takve prekršaje pa da sucu utakmice ne preostaje ništa drugo nego ih isključiti. Tako u paklu isto završavaju oni koji čine prekršaje prema Bogu, odnosno griješe. Konkretno se misli na istočni i na smrtne grijehe.

Istočni grijeh ima svaki čovjek i on se briše krštenjem. Drugim riječima, u paklu će završiti svatko tko nije kršten, ali na tu stravičnu spoznaju ćemo se još vratiti. Kao drugo, u paklu će završiti svaki koji čini smrtni grijeh, odnosno svjesno i namjerno čini ono za što zna da je zlo: krade, ubija, laže… Naravno, poznato je da su mnogi kršćani počinili smrtni grijeh, zato postoji ispovijed. Onaj koji se za svoj grijeh pokajao neće u pakao, ali tko umre u smrtnom grijehu bez da se za njega kajao, neće se spasiti.

Na sve ovo neki bi mogli reći da iako su ponekad napravili neki grijeh oni svejedno nikada ne bi htjeli u pakao, da bi oni uvijek ipak izabrali Boga, ali su slabi. I načelno to ima smisla, ali smrtni grijeh nije bilo što. Jedno je ženi kupiti loš poklon, ali je uvjeravati da je svejedno volite i želite biti s njom u braku, a sasvim je drugo tući ženu i izjavljivati joj ljubav. Tako je i s Bogom. Ne možemo tvrditi da ga volimo i želimo biti s njime, ako teško kršimo njegovu volju.

Vratimo se sada još na ono da su u paklu oni koji nisu kršteni. Valja napomenuti da Crkva jasno naučava da je sasvim moguće da i oni koji nisu kršteni ipak prispiju u raj makar se nikad ne krstili. Za to postoje razni uvjeti. Recimo, malo dijete koje nije kršteno nije za to krivo. Ili neki poglavica koji je živio u Americi 5 godina nakon Isusova uskrsnuća…, on nije čuo niti za Isusa ni za Bibliju, a kamoli krštenje… Jasno da ne možemo reći da će on u pakao jer nije kršten. No čovjek koji zna za Isusa, koji je svjestan svoje grešnosti i razumije da mu je potrebna milost Božja koja se dijeli krštenjem, ali taj sakrament svejedno odbija…, taj, načelno govoreći, živi i umire s istočnim grijehom i ne može u raj. On odbija Boga i njegovu ljubav.

Dotaknimo se još jednog važnog segmenta vjere u pakao, njegove vječnosti. Naime, mnogi će sve dosad rečeno nakon nekog promišljanja prihvatiti, ako ništa drugo, onda barem kao moguće. No, zašto je pakao vječan, zašto su paklene muke vječne? Zašto bi čovjek zbog nekoliko trenutaka slabosti ili čak dugog i teškim grijesima obilježenog života patio čitavu vječnost? To se čini nepoštenim. Ako ukradem 100 kuna trebam vratiti 100, može biti prihvatljivo da moram platiti i dodatnu neku kamatu, ali kako bi moglo biti pošteno da moram vratiti 500 milijardi kuna i onda još čitavu vječnost po 100 kuna?

Prvo, ovdje ipak valja priznati da je koncept vječnosti za nas ljude teško adekvatno shvatljiv. Kao drugo, nitko se ne žali što je raj vječan unatoč tome što je krštenje izuzetno kratak događaj, a i dobra djela nismo radili non-stop. Kao treće, čovjek ima besmrtnu dušu i utoliko će vječno postojati u budućnosti. Kao četvrto, iako je pakao mjesto na koje dolazimo svojom voljom, on ipak odražava i elemente kazne, tj. zadovoljenja pravde. Smrtnim grijehom se vrijeđa vječni Bog i radi se o najgorem mogućem prijestupu te se utoliko čini smislenim da za njega slijedi najgora moguća kazna, a to je svakako vječnost.

Sve u svemu, i početnu Georgovu šalu na stranu, pakao nije za ismijavanje. Iako to nije nešto što nam se čini spojivo s Isusom, on je itekako puno govorio o paklu. Iako nam se to ne čini spojivo s Božjom ljubavi, ipak zaključujemo kako je pakao kao mjesto odvojenosti spojivo s ljudskom slobodom i Božjom ljubavi. Na kraju valja napomenuti da Bog nikoga ne baca u pakao, da nikoga nije predodredio za pakao i da zaista ne želi da završimo u paklu. Zato je i poslao svoga Sina koji nas je od njega otkupio i to je stvarno razlog za slavlje.