Papa Benedikt XVI. – trijumf Istine
Nakon smrti pape Benedikta XVI. napisani su nebrojeni tekstovi. Obrađeni su mnogi segmenti njegovog života i djela. I za veliko čudo ogromna većina tekstova, čak i u takozvanim svjetovnim, mainstream medijima bila je afirmativna i pozitivna. Baš onako kako je Papa zasluživao, ali i poprilično suprotno od onoga što su pisali dok je bio među nama.
Iako je tijekom života iz progresivnih – crkvenih i svjetovnih – krugova često bio nekršćanski i neljudski osporavan, snaga laži (i zla) na kraju ipak nije mogla biti jača od istine koja je neumoljivo prostrujila nakon njegovog nebeskog rođendana.
Osporavanja karaktera i osobe – globalna medijska hipnoza
Kako je već rečeno, još kao kardinal Joseph Ratzinger, u najmanju ruku nije bio omiljen u mainstream kulturi. U površnoj podjeli na konzervativno i liberalno (progresivno) Ratzingeru je prišivena etiketa konzervativca (nazadnog kardinala). Svi koji imalo prate duhovna kretanja u suvremenoj kulturi znaju što to znači za percepciju u javnosti. Nešto slično kao kad kažu da si zaostao u srednjem vijeku, nacionalist ili antivakser. Kad se još propagandistički i zlonamjerno montiraju fotografije s mrkim izrazom lica (to su Ratzingeru često radili), doda fotografija iz vremena kad je dječak Ratzinger, kao i svi njemački dječaci iz tog vremena, obučen u nacističko odijelo (poput pionira u Titovoj Jugoslaviji), navede da je Kongregacija za nauk vjere sljedbenica Inkvizicije i svemu tome doda priča o pedofiliji u Crkvi, onda si u očima prosječnog globalnog puka ožigosan do kraja života. Bez mogućnosti pomilovanja.
Zamislite križ koji je Joseph Ratzinger nosio: mrk i ljut tip, konzervativan, srednjovjekovan, bivši pripadnik nacističke mladeži i suvremeni inkvizitor koji uživa u svojoj funkciji, koji se nije obračunavao s pedofilijom. Kakva grdna reputacija! I kao takav Joseph Ratzinger predstavljen je generaciji kojoj i sam pripadam. Još kad ta generacija u mladenačkom, blago revolucionarnom zanosu i pod utjecajem iste medijske, mainstream kulture počne pratiti i čitati što o njemu pišu njegovi progresivni kolege (ljubitelji i ljubimci mainstream medija) poput Hansa Künga, onda počne vjerovati da je bio Joseph Ratzinger slabo koncilski i biblijski orijentiran i da je kao takav maltene zaustavio dolazak mesijanskih vremena i kraljevstva Božjeg na Zemlju.
Uzimajući sve to u obzir, teško je bilo biti zadovoljan kada su 2005. godine baš njega kardinali (i Duh Sveti) izabrali za papu. Pomisliš, zašto baš on? On koji još od 1968. godine odbacuje suvremeni svijet, a tako malo je potrebno da svijet procvjeta. Samo da Crkva pruži ruku pomirnicu, da se oslobodi (kanonskog prava) za ljubav, da se reformira od čvrstog u provizornije ustrojstvo – sve bi se promijenilo na bolje. Svijet je dobar, spreman i čezne za istinom i dobrom, a oni odabraše papu koji radi i govori sve suprotno…
No, kako čovjek sazrijeva i spoznaje pravu narav i povijest Katoličke Crkve, kako mu se malo po malo i kroz osobna iskustva otvaraju oči, upoznaje svijet u njegovoj ranjenosti zlom i dijabolična načela djelovanja vladajuće ideologije, koja nije baš tako dobra ni spremna za izgradnju humanije civilizacije kako govori. Počinju se do njega probijati i zrake istine o veličini lika i djela pape Benedikta XVI. Kako se godine i događaji nižu jedni za drugim istina postaje sve sjajnija, a Papino držanje sve privlačnijim. Nakon svega analitički se zapita kako je uopće bilo moguće pasti pod utjecaj takve percepcije o njemu? Onda shvati da je riječ o svojevrsnoj masovnoj, globalnoj i dijaboličnoj hipnozi u koju uranjamo samim životom u suvremenoj medijskoj kulturi.
Dobar primjer za opisivanje pod kakvim utjecajem živimo, a da nismo ni svjesni, paralela je s citatom Benedikta XVI. o vjeri hrvatskog naroda. Kaže Papa da hrvatski narod posjeduje vjeru „u kojoj nadnaravno postaje naravno, a naravno je prosvijetljeno nadnaravnim“. To se događa pod utjecajem žive vjere. S druge strane, po sličnom načelu, a pod snažnim utjecajem suvremenog i samoživog medijskog svijeta, laž postaje istina, a istina oklevetanim prognanikom i izbjeglicom protjeranom na rubove.
Osporavanja teološke misli – vječna adolescencija
Ni misao pape Benedikta XVI. nije ništa bolje prolazila. Utvrđen u povijesti i učenju prokušane, mudre i Duhom nadahnute Katoličke Crkve, govorio je i pisao o stranputicama suvremenog svijeta, razuma i znanosti bez svjetla vjere, krizi katolicizma, crkvenih struktura, liturgije, već viđenim promašajima, herezama i pozivao na povratak Kristu. Papina misao nije se prilagođavala da bi bila priznata, nego je bila istina izrečena u lice suvremenom svijetu. Izrečena jasno, hrabro, ali milosrdno i s puno ljubavi.
No, kako po mišljenju mnogih teoretičara mi živimo u vremenu vječne adolescencije („zaključanost u adolescenciji“) suvremenog čovjeka, onda takva misao nije mogla pasti na plodno tlo. Dapače, pala je u trnje buntovne i neopoganske, adolescentske kulture, koja umjesto pred Stvoriteljem ponizno kleči pred svojim idolima: narcizmom, bogatstvom, slavom, moći, ugodom… Nije bila prihvaćena jer je, poput Isusove, bila zahtjevna, budila je, otvarala oči i pozivala na pokajanje, promjenu srca i rađanje odozgor, a to je zaključanima u adolescenciji pretvrda besjeda.
Teško je bilo očekivati da će takva kultura afirmativno pristupiti učenju jednog svetog i briljantnog katoličkog naučitelja. Kako bi i mogla kad zaključanost u adolescenciji vodi ideologiji koja ne priznaje postojanje objektivno istinitog, dobrog i lijepog, nego se vodi kriterijima je li po mome i sviđa li mi se. To je Papa često nazivao relativizmom i pozitivizmom i raskrinkavao kao ideologije koje ne priznaju razumnost u njegovoj objektivnosti i cjelovitosti. Takvoj kulturi se vjera, kao korak iznad razuma, čini kao nešto nepotrebno i bezvrijedno. Preteško za adolescentska pleća koja su materijalizam (filozofski i praktični), slabost, lutanje i izgubljenost učinila vrlinama. U takvom duhovnom ambijentu teško se uopće uzdići iznad klasičnih socijalističkih (marksističkih) sanjarenja i aktivističkog parolaštva te postaviti temeljna životna pitanja. Teško se izdići iznad samoga sebe i prepoznati nepromjenjivu istinu o primatu Boga, stvorenosti, uvjetovanosti stvorenja i zadanosti prirodnih i moralnih zakona, dostojanstvu od začeća do prirodne smrti, a onda o ženi i muškarcu, braku, seksualnosti, spolu, rodu, umjetnoj oplodnji, pobačaju, eutanaziji, genetskom inženjeringu, transhumanizmu…
Iako se kune u prosvijećenost (to joj je jedna od najvažnijih praznih parola), adolescentska kultura nije na razini s koje može prihvatiti istinu u njezinoj cjelovitosti, pa tako ni kršćansku praksu koja zahtijeva stavljanje života u perspektivu Evanđelja i vječnosti i kreposne ljubavi. Izloženost cjelovitoj istini o svijetu i čovjeku kod takve kulture rezultira frustracijom i neprijateljskom reakcijom prema Katoličkoj Crkvi. A baš je papa Benedikt XVI. zadnjih pola stoljeća, možda više nego itko drugi, bio simbol te istine i Crkve. I zato je Papina misao bila osporavana, napadana, pa čak i prezrena. Sjetimo se samo manijakalnog inzistiranja da ne smije održati predavanje na rimskom Sveučilištu La Sapienza. Ili kada su brutalno napadali njegov govor u Regensburgu u kojemu je tako istinito pojasnio da se vjera (islam) bez razuma može pretvoriti u religijski fundamentalizam.
“Promatrah Sotonu kako poput munje pade” i „Ljubav u istini“
No, na koncu, mainstream kulturi ipak nije uspjelo moćnom ideološkom hipnozom prikriti evidentnu istinu o Papi. Svi koji su željeli to vidjeti, vidjeli su da je Papa u stvari bio svet, dobar, pristupačan i radostan čovjek, afirmativan prema svemu dobrom iz suvremenosti, znanosti, povijesti, filozofije. Sklon dijalogu s kulturom i religijama, protivnik totalitarizma, čovjek koji je dvaput davao ostavku na službu pročelnika Kongregacije za nauk vjere (jer je bio slabo oduševljen visokim službama, koje su ga uvijek pronalazile nekako protiv njegove volje) i čovjek koji se obračunao s pedofilijom u Crkvi. Mainstream ideologija pokazala je da ima svoje slabe strane i trenutke. Papa nam iz vječnosti daje naučiteljsku pouku kako (se) buditi iz mainstream hipnoze: ne mariti puno za priznanje svijeta, nego se radovati što su nam imena zapisana na nebesima i istina će pronaći način da iziđe na vidjelo.
Duh Božji je na svoj skrovit, ali moćan način ušutkao i umuknuo njegove osporavatelje. Baš u duhu one Isusove: “Promatrah Sotonu kako poput munje pade.” Istina koju je marljivo studirao, za koju je evanđeoski svjedočio i koju je tako ljubio na kraju je trijumfirala. Trijumfirao je na kraju Onaj kome je posvetio svoj život i ime koje je zadnje izgovorio: Isus.
Zbog svega toga teško je ne osjećati ljubav i dragost prema tom dobrom čovjeku i naučitelju Istine.