Subota, 4 prosinca

Papa Bonifacije VIII. i kralj Filip IV.


U prošlom ogledu ispratili smo kardinale i njihove srodnike Colonne u Francusku,[1] gdje će se oni povezati s kraljem. Prelazimo na drugu temu pape Bonifacija VIII. Engleski kralj Eduard I., zvani „Dugonogi“ (1272.-1307.) i francuski kralj Filip IV. zvani „Lijepi“ (1285.-1314.) bijahu u zavadi zbog nekih feudalnih posjeda u Francuskoj.

Porezi na crkve. Nije se smirivalo nego samo raspirivalo i mirisalo na rat. A za rat hoće se oružje, a za oružje novac. Kraljevi udarili „namet na vilajet“ pa i na crkvene osobe, što nije bio običaj. To raspali papu Bonifacija, koji 24. II. 1296. izdade apostolsku konstituciju Clericis laicos [Klericima laike], kojom odluči, pod prijetnjom izopćenja, da crkvene ustanove i osobe ne plaćaju poreza ni kraljevima ni uopće laičkim osobama prije nego prime odobrenje Apostolske Stolice. Europske zemlje uglavnom to prihvatiše osim Engleske i Francuske. U Engleskoj kralj u srpnju 1297. izopćen. A u Francuskoj reakcija uze dramatičan tijek: kralj Filip naredi, 17. VIII. 1296., da se ne smiju iz Francuske iznositi nikakve novčane vrijednosti u inozemstvo. To izravno pogodi Svetu Stolicu kojoj biskupije kanonski davahu svoje redovite kolekte. Bonifacije u tu svrhu objavi bulu/pečatnicu Ineffabilis amoris [Neizrecive ljubavi] 20. IX. 1296. Da uzavrelu situaciju smiri, Papa potakne da se završi kauza kanonizacije francuskoga kralja Luja IX. (+1270.), koja bijaše prekinuta 25 godina prije toga. Sve se okruni obredom kanonizacije 11. kolovoza 1298. Mislilo se da franko-papinskim sukobima dođe kraj.

Jubilej – Sveta godina. Kako bi donio mir ljudskim srcima i povezao sve narode uz Krista, Papa bulom Antiquorum habet [Od starih je običaj] 22. II. 1300. zakaza veliki Jubilej, duhovni vrhunac njegove službe, koji će se posebno slaviti svake Stote godine. Okićen ne samo papinskim nego i kraljevskim znakovljem, pozva katolike svega svijeta – tko može! – na grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla u Rim. Udijeli posebne milosti i oproste. Jedan kroničar zabilježi da je samo u Rimu za Jubilej bilo 200.000 hodočasnika ne računajući one koji bijahu na putu iz Grada i u Grad.[2] Među mnoštvom hodočasnika pjesnik Dante primijeti i onoga iz Hrvatske koji dođe vidjeti „našu Veroniku“.[3]

Budući da je kralj Filip porezima stiskao Crkvu, Bonifacije posla svoga delegata biskupa Bernarda Saisseta, Francuza, da upozori kralja koji krši crkvene zakone o nametima. Filip IV., umjesto da se pribere, dade zatvoriti delegata zbog izdaje. Papa žestoko planu zatraživši da se delegat odmah oslobodi, a kralju oduze povlastice koje mu bijahu prije dane. Ujedno odredi da svi francuski biskupi, doktori teologije i obaju prava i predstavnici kaptola dođu u Rim na Sinodu zakazanu za svetkovinu Svih Svetih 1302. K tomu, 5. XII. 1301., posla pismo Ausculta, fili carissime [Počuj, predragi sine], kojim pozva kralja Filipa da dođe na Sinodu da se opravda. U pismu Papa ističe svoje pravo da intervenira u političko-crkvenim pitanjima i donese presudu o kralju prekršitelju kanona. Uvjeren da je postavljen: „nad kraljeve i kraljevstva, da istrebljuje i ruši, da zatire i ništi, da gradi i sadi“, na sebe primjenjuje riječi proroka Jeremije (1,10). Filip IV. ne dođe u Rim, gdje bi vjerojatno izgubio parnicu. Ne samo to, nego kraljevski dvorjanici bulu Ausculta istrgoše iz ruku Papina legata Jakova Normanna. I spališe je! A kraljev pravnik Petar Flote autentično pismo zamijeni lažnim pismom Deum time [Boga se boj] u koje su kralju upravljene ove riječi kao Papine: „Želimo da znaš da si nama u duhovnim i vremenitim stvarima podložan.“ S tim lažnim Papinim pismom napisan je istodobno i kraljev odgovor Papi: „Filip, milošću Božjom kralj Franaka, Bonifaciju koji se pravi vrhovnim svećenikom, pozdrav neznatan ili nikakav! Neka znade tvoja vrhovna ludost da se mi u vremenitim stvarima nikomu ne podlažemo.“[4]

Ta prevarantska akcija uspje dezinformirati francusku javnost. Tri staleža: svećenstvo, plemstvo i građanstvo na kongresu 10. travnja 1302. pohvališe kralja i prosvjedovaše zbog miješanja Rimske kurije u francuske poslove. Na to Bonifacije na konzistoriju u kolovozu 1302. izreče riječi: „Četrdeset je godina da smo mi stručni u pravu i znamo da su dvije vlasti postavljene od Boga. Tko dakle smije ili može vjerovati da je tolika ludost, tolika nemudrost bila u našoj glavi? Izjavljujemo da ni u čemu ne želimo uzurpirati jurisdikciju kraljevu… Ne može kralj nijekati, ili bilo koji drugi vjernik, da nije nama podložan s obzirom na grijeh… Naši prethodnici tri puta svrgnuše kralja Francuske… Kada je kralj pronevjerio sve što mu je bilo povjereno i još više, mi bismo svrgnuli kralja kao jednoga slugu, iako s bolju i velikom žalošću.“[5]

Unam sanctam. Rimska se svisvetska Sinoda ipak održa: unatoč kraljevoj zabrani, iz Francuske dođe 39 biskupa u Rim. Objavi se famozna enciklika Unam sanctam, 18. XI. 1302. o jedinstvu i vlasti Crkve. Evo je u izvodima:

Bonifacije, biskup, sluga slugu Božjih. Na vječni spomen.

Obvezani smo vjerom držati i vjerovati u jednu svetu Crkvu katoličku i apostolsku. I mi u nju čvrsto vjerujemo i jednostavno ispovijedamo: izvan nje nema ni spasenja ni oproštenja grijeha […]; a ona predstavlja jedno mistično tijelo, kojemu je glava Krist, a Kristu Bog. U njoj je „jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje“ (Ef 4,5) […]. A ovu jedincatu častimo, jer Gospodin govori po proroku: „Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj“ (Ps 22,21). On za svoju dušu naime, tj. za sebe, glavu i ujedno tijelo moli: a tijelo naziva jedincatom Crkvom, zbog jedinstva Zaručnika, vjere, sakramenata, ljubavi Crkve. Ovo je ona nešivena Gospodinova „haljina“ (Iv 19,23-24), koja ne bijaše razdijeljena nego kockom doznačena.

Stoga postoji jedno tijelo jedne i jedincate Crkve, jedna glava, ne dvije glave kao nakaza; Krist naime i Kristov namjesnik Petar i Petrov nasljednik; jer Gospodin govori samomu Petru: „Pasi ovce moje“ (Iv 21,17). „Moje“, veli, i općenito, ne pojedinačno ove ili one, po čemu se misli da je njemu sve povjerio. Stoga ako bilo Grci [pravoslavni] ili drugi kažu da nisu povjereni Petru i njegovim nasljednicima, neka priznaju da nije nužno biti od ovaca Kristovih, jer Gospodin kaže u Ivana da „postoji jedan ovčinjak i jedan i jedincati pastir“ (Iv 10,16). U njoj i u njezinoj vlasti dva su mača, duhovni naime i vremeniti, poučavaju nas evanđeoske riječi [usp. Lk 22,38; Mt 26,52]. I jedan je i drugi mač u vlasti Crkve, duhovni i vremeniti. Ovaj treba isukati za Crkvu, a onaj od Crkve! Ovaj rukom svećenika, a onaj rukom kraljeva i vojnika, ali na mig i strpljivost svećenika. A treba da je mač podložan maču i da je vremenita vlast podvrgnuta duhovnoj […]. Treba to jasnije priznati da duhovna vlast i po dostojanstvu i plemenštini nadilazi bilo kakvu zemaljsku vlast kao što sve duhovne stvari nadilaze vremenite […]. Jer sama Istina kaže, duhovna vlast ima postaviti zemaljsku vlast i suditi joj, ako ne bude dobra […]. Dakle, ako zemaljska vlast zastrani, nju duhovna vlast sudi, ali ako duhovna niža zastrani, podlaže se višoj: a ako vrhovna, nju može suditi samo Bog, a ne čovjek, jer apostol svjedoči: „Duhovan čovjek sve prosuđuje, a njega nitko ne prosuđuje“ (1Kor 2,15). Ova naime vlast, iako dana čovjeku i vrši se po čovjeku, nije ljudska nego radije božanska, božanskim ustima dana Petru, i njemu i njegovim nasljednicima u samom Kristu, kojega je ispovjedio, jer Gospodin, učvrstivši stijenu, samomu Petru reče: „Štogod svežeš“ itd. (Mt 16,19). Tko se god dakle ovoj vlasti od Boga tako uređenoj odupire, Božjoj se uredbi odupire (Rim 13,2), osim ako su dva počéla, kao što Manihej umišlja: što smatramo da je lažno i krivovjerno, jer Mojsije svjedoči: ne u početcima, nego „u početku Bog stvori nebo i zemlju“ (Post 1,1).

Nadalje, izjavljujemo, izričemo, određujemo da je potpuno nužno radi spasenja da se svako ljudsko stvorenje podloži Rimskomu prvosvećeniku.

Dano u Lateranu, 18. studenoga VIII. godine našega pontifikata.[6]

Francuski kraljevski pravnici protumačiše da enciklika naučava da Crkva ima oba mača i direktnu vlast i za duhovno i za vremenito područje.

Zlostavljanja Bonifacija VIII. Kralj Filip sazva svoje vijeće 14. VI. 1303. u Parizu pod kraljevim predsjedanjem. Ministar Guillaume a Plaisanians izreče 29 optužaba pripisujući Papi najgore zločine: krivovjerje, savezništvo s đavlom, bogohulu, simoniju, bludničenje, pa i protiv naravi, ubojstvo Celestina V. itd. Poziva se kralj, kao pokrovitelj vjere, da potakne održavanje ekumenskoga koncila da se providi Svetu Stolicu i Crkvu. U tu svrhu kraljev kancelar Guillaume de Nogaret dođe u Italiju da okupi Bonifacijeve oporbenjake i silom i strahom prinudi Papu na ostavku.

Zbog nesnosne kolovoške vrućine u Rimu, Bonifacije tada ljetovaše u svome rodnom Anagniju. Papa u konzistoriju u kolovozu izreče ukor kralju i njegovim savjetnicima što pokušavaju sazvati ekumenski koncil. Najavi za Malu Gospu 8. rujna 1303. bulu Super Petri solio [Na Petrovu prijestolju] kojom naumi kralja i njegove savjetnike izopćiti iz Crkve, a kraljeve podložnike osloboditi poslušnosti. Dan uoči Male Gospe, Nogaret zajedno s onim Sciarrom [Šȁrom] Colonnom i drugim gibelinima, Papinim protivnicima, nađe se pred dvorcem Caetani u kojem bijaše Papa. Sciarra Papi prijeteći postavi ove uvjete:

  • predati sve blago kardinalima koji su u Anagniju;
  • reintegrirati dvojicu kardinala Colonna u puno dostojanstvo;
  • odreći se papinske tijare i – u zatvor! (već je u zatvoru!).

Dok su drugi grabili blago, Sciarra se probi u Papinu dvoranu gdje Bonifacije „sjeđaše na prijestolju, sam, u veličanstvu svega papinskog ornata“. Zatraži od Pape odreknuće, a Papa mu pučki uzvrati: „ec col, ec cape“ – „evo šije, evo glave“, ali odreknuća nema! Nije dokumentirano, ali obično uz Bonifacijevo ime ide i „pljuska u Anagniju“, kojom je Sciarra, navodno, obilježio Papino zlostavljanje.[7]

Oslobođenje i smrt. Nakon dvodnevna zarobljeništva 70-godišnjega Pape, trećega se dana digoše stanovnici Anagnija i oslobodiše Bonifacija koji 18. rujna pod vojnom pratnjom stiže u Rim gdje, ispovjedivši vjeru, tjelesno slomljen, a duševno uspravan, do tri tjedna preminu 11. listopada 1303. Pokopan je u grob koji za života sebi uredi u bazilici sv. Petra.[8]

Posljedice toga mučna sukoba i obostrana višestruka ponižavanja Bonifacija VIII. i Filipa IV.: papa Benedikt XI. (1303.-1304.) odriješi kralja od izopćenja i ublaži sve kazne, ali odbi proglasiti Bonifacija heretikom i nezakonitim Papom. A Klementa V. (1305.-1314.), Francuza, kralj Filip privolje da 1309. prenese papinsku katedru u Avignon, gdje će sedmorica papa sužnjevati u Avignonu kroz 70 godina!

U „procesu“ protiv Bonifacija, godine 1311. Klement V. kralja opravda od sudjelovanja u zločinu nad Bonifacijem. Tako oba Bonifacijeva nasljednika kralju udovoljiše koliko mogoše.[9] Politički korektni!

Osvrt. Kralj je Filip IV. nastojao dokazati – i uspio je! – da nije dostojan ni imena ni plemena ni trona svoga djeda sv. Luja IX. Kakav kralj, takvi mu i ministri i savjetnici.

Sciarra Colonna (s bratom kard. Petrom i stricem kard. Jakovom) kao da nije vidio svoje životne šanse izvan borbe protiv pape Bonifacija VIII. sve do njegova fizičkoga maltretiranja. 

Povjesničari se slažu da je Bonifacije imao borbenu i srdžbonosnu narav. A u srditosti razum više puta zakazuje, a srce pokazuje ono što u sebi nosi.

  • Papa Bonifacije nastojao je promicati jedinstvo Kristove Crkve. Ali svojom ambicioznošću i za vremenitom vlašću upleo se u svjetovne posle koji mu pribaviše nemalena poniženja u šakama bezobzirnih moćnika. Jest bio zlopaćen i mučen, ali ne tako da bi mu mučenje pribavilo aureolu mučenika.
  • Ploveći političkim vodama ovoga svijeta, zanesen više juridičkim ustrojem Crkve, Gelazijevu teoriju o „dva mača“, duhovnom i vremenitom, Jeremijino proroštvo „o čupanju i rušenju“, primjenjivao je na Papinu vlast, više nejasno i dvoznačno. Kao da je u svojoj samosvijesti da je on „pontifex omnibus pontificibus superior“ [vrhovnik viši od svih vrhovnika] umišljao da mu  Nebo potvrđuje i ono što on na zemlji politički „razveže i sveže“!
  • Papa i njegovi suradnici zapetljavali se u raspravama oko vremenite, izravne ili neizravne jurisdikcije. Da ne bijaše bljeska duhovnoga Jubileja 1300. godine i kanonizacije pape Bonifacija IV. i kralja Luja IX., običan vjernik ne bi uočio puno razlike u utrci za vlašću između rimskoga pontifeksa i velmoža onoga vremena. 
  • Da je toliko vremena i stranica posvetio ulozi Duha Svetoga u Crkvi koliko borbi za vlašću, vjerujemo da bi crkveni život i onoga vremena i nakon toga poprimio drugačiji duhovni smjer.
  • Bonifacije u enciklici Unam sanctam kaže: Ako vrhovna vlast u Crkvi zastrani, nju ne prosuđuje čovjek, nego samo Bog. I on je sam vidio da je u mnogome korigirao svoje prethodnike pa su tako i njegovi nasljednici njega ispravljali! Bula bulu korigira!
  • U tolikim pismima rijetko se nađe nauk da je u Crkvi najveći onaj tko služi. A još rjeđe ona zgoda o „praoniku i ubrusu“ (Iv 13,5), da kardinalima barem nekada opere „noge“ a ne samo „glavu“, a vidimo toliko ekskomunikacijâ, anatemâ, interdiktâ…
  • Pa ipak, Crkvom u biti upravlja kao svojim djelom Troosobni Bog – Otac nebeski, njegov vjekovječni Sin Isus Krist i Duh Sveti. I nikakva je vrata paklena, kamoli ljudska, ne će nadvladati. Kada bi njome upravljali samo ljudi, davno bi se ljudski raspala kao tolika milenijska carstva i civilizacije ovoga svijeta.

[1] Usp. https://www.vjeraidjela.com/papinstvo-celestina-v-1294-i-bonifacija-viii-1294-1303/

[2] F. Callaey, Praelectiones Historiae ecclesiasticae aetatis mediae et modernae, Rim, 1959., str. 220.

[3] D. Alighieri, Božanstvena komedija, „Raj“ 31, rr. 103-108. Prijevod M. Kombola, dopuna M. Marasa od XVII. pjevanja Raja:

Ko čovjek možda iz Hrvatske stati
što zna, kad vidi našu Veroniku,
pa je se s glada ne zna nagledati
veleć u sebi dokle motri sliku:
„Isuse Kriste, Bože istiniti,
to li si ti u svome pravom liku?“

[4] F. Callaey, nav. dj., str. 221-222.

[5] F. Callaey, nav. dj., str. 222: „Cum rex commisit omnia quae illi commiserunt et majora, nos deponeremus regem ita sicut unum garcionem, licet dolore et tristitia magna”; E. D. Theseider, „Bonifacio VIII.“, u: Enciclopedia dei Papi, II., Rim, 2000., str. 472-493, navod: str. 485.

[6] Latinski tekst s ispuštanjima: DH, 870-875. Hrvatski prijevod u Zbirka sažetaka… Đakovo, 2002., ovdje prijevod ponegdje preinačen. Cjelovit latinski tekst:  https://www.catholicplanet.com/TSM/Unam-Sanctam-Latin.htm (15. 11. 2021.).

[7] Enciclopedia dei Papi, II., str. 487.

[8] Isto, str. 487-488.

[9] F. Callaey, nav. dj., str. 221-222.