»U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe.« (Fil 2, 3b)

Papa Franjo između sablazni i edifikacije


U okviru uvodnih dijelova svete Mise mi katolici izražavamo svoje kajanje tako što, između ostaloga, ispovijedamo svoje grijehe koje smo učinili mišlju, riječju, djelom i propustom. Snažna je to i duboka molitva nad kojom bi se svakodnevno moglo razmatrati satima, no češće o njoj i kroz nju razmišljamo samo dok tako zajednički u euharistijskom slavlju ispovijedamo svoje grijehe, dok nam misli, kako to i treba biti, već u narednim trenucima slijede daljnji tijek svete Mise. Poneki će možda navečer ispitati svoju savjest imajući u vidu spomenute načine činjenja grijeha, no ipak vrlo često u svemu tome ostajemo na površini, bez stvarnog uranjanja i dubokoga prebiranja po onome što smo učinili, a nismo trebali učiniti, ili onome što nismo učinili, a bilo je važno ne propustiti. Imajući u vidu težinu i ozbiljnost navedenih propusta, ovdje se želimo zaustaviti tek na dvije relativno oprečne stvarnosti i u tom smislu progovoriti o sablazni i o edifikaciji.

Pojam sablazan je relativno poznat prosječnom katoliku, dok je edifikacija uglavnom nepoznata. Oni imaju svoje određeno i važno značenje u svakodnevnoj svjetovnoj terminologiji, ali su još znatno dublji ako ih se iščitava iz vjerničke perspektive. Sablazan se tako obično gleda kao skandal, neko zlo djelo koje čini osoba od koje se to nipošto i nikada ne bi očekivalo, odnosno riječ je o nečemu što kod drugih izaziva negodovanje pa čak i ogorčenje, jer može dovesti slabe i nepoučene u iskušenje i navesti ih na grijeh. Jednako tako sablazan može biti toliko velika da i one poučenije, snažnije i ispravnih stavova poljulja u postojanosti, tako da se i oni počinju preispitivati nisu li na krivom putu. U tom svjetlu sablazan se može primijeniti na mnoga područja i razine, od lošeg roditeljskog primjera do najvažnijih osoba u javnom životu. Od njih se, naime, očekuje da prednjače u moralnosti i prenošenju istinskih vrijednosti, odnosno da žive u skladu s postulatima svoje životne i profesionalne uloge, a umjesto toga pokazuju, na jednom ili na više područja, ozbiljno udaljavanje od tih vrjednota. 

Može se govoriti i o stupnjevitosti i dosegu sablazni, prema kojima, makar se radilo i o istim činima, nije jednako teško ako netko manjeg društvenog utjecaja sablazni nekolicinu ljudi, i ako je netko vrlo poznat i utjecajan, a kao takav sablažnjuje mase. Primjerice, neki korumptivni čin nekog relativno nepoznatog malog poduzetnika nije jednako sablažnjiv kao kada taj isti čin učini netko tko je u državnom vrhu. Jednako tako otkriveni bludni čin nekog roditelja sablaznit će njegovu djecu, susjede i poznanike, ali nipošto nije po težini usporediv s istim djelom koje bi učinio svećenik, biskup ili papa. U tom smislu, sablazan se naročito odnosi upravo na posvećene osobe, one koje su na poseban način obećale da će služiti Bogu i Crkvi. 

Edifikacija je suprotan pojam od sablazni, dolazi od lat. aedificare što znači zidati, a u teološkoj se terminologiji odnosi na izgrađivanje u moralnom i duhovnom smislu, odnosno na čine koji drugoga okrjepljuju, uzdižu iz malodušnosti i potiču na nasljedovanje i svetost. I edifikacija ima slične zakonitosti kao i sablazan, odnosno i ona će uvelike ovisiti o javnosti neke osobe. To znači da poznatija i društveno priznatija osoba ima veću snagu edificirati mase, nego što to može jedan prosječan roditelj, učitelj ili npr. svećenik. Ukoliko gledamo Crkvu, to bi značilo da se upravo u edifikaciji najviše pokazuje smisao i vrijednost njezina hijerarhijskoga ustroja, jer onaj tko je na višem položaju ima mogućnost više djelovati na izgradnji masa. Naravno, ako je edifikacija ispravno shvaćena, onda hijerarhijski ustroj Crkve ne podrazumijeva puko upravljanje, nego naprotiv služenje. U tom svjetlu, upravo po edifikaciji papa postaje sluga slugu Božjih, onaj koji svetošću svoga života i pravovjerjem može doista oduševljavati mase za Boga, a nakon njega takvu snagu imaju kardinali, pa biskupi, svećenici, redovnici itd. Jednako tako, veliku ulogu imaju medijski eksponirani vjernici, bez obzira je li riječ o klericima ili laicima.

No, edifikacija nije jednoznačan pojam i potrebna je velika tankoćutnost da bi se ona razumjela u svojoj izvornosti i nenarušenosti. Naime, ukoliko nije čista, nego je tek izvanjska ili glumljena, može biti i opasnija od same sablazni. Drugim riječima, danas se mnogi i mnogi nameću za vjerske autoritete i duhovnike, uvjeravajući i sebe i druge kako po svom djelovanju stvarno pridonose općem posvećenju, a zapravo vrlo često iza toga stoji tek njihov ego. Internetska prostranstva o tome jasno svjedoče. Kao da se kod mnogih izgubila ona plemenita samozataja koja ima snagu stvarno i trajno ugrijati ljudska srca i privoditi Bogu, a ustupila mjesto različitim evangelizatorima koji su se pogubili u silini aktivizma, naročito na društvenim mrežama, uvjeravajući se kako je njihovo djelovanje stvarno Bogu na slavu, a ljudima na korist. Nasuprot tome, vrlo je često riječ tek o stvaranju kulta ličnosti, preko kojih one slabe i malene pretvaraju u svoje, a ne Božje obožavatelje. Na isti način kako to viđamo u mnoštvu različitih sekti. I takvih aktivističkih evangelizatora koji iskorištavaju Evanđelje za svoje probitke i interese pronalazimo na svim razinama, od običnih vjernika do kardinala.

No, još je veća poteškoća u činjenici da danas ne prepoznajemo jasnu granicu između sablazni i edifikacije, jer se isti čini i iste osobe jednima čine kao sablazan, drugima kao edifikacija. Mnoštvo je primjera, ali vjerojatno je najuočljiviji onaj koji stvara podjele među katolicima s obzirom na način djelovanja pape Franje i s obzirom na djelovanje nekih utjecajnih kardinala i biskupa. Isti, naime, njihovi čini jednima su teška sablazan, drugima su poticaj na svetost života. Jedni će s moralnom ogorčenošću i nezamislivom unutrašnjom tugom gledati na pojedine njihove čine kao na uništavanje dvijetisućljetnoga crkvenoga nauka i ustroja, dok će drugi te iste njihove čine glorificarati kao poseban znak siline Duha Svetoga.

Tako su se mnogi sablaznili na Papinu šutnju na Dvojbe koje su mu još 19. rujna 2016. god. uputila četvorica kardinala o nejasnoćama koje je izazvala njegova pobudnica Amoris laetitia (AL); mnogi se sablažnjavaju nad činjenicom da sve veći broj biskupa i svećenika, oslanjajući se na AL i neke druge Papine riječi, pripušta pričesti rastavljene i ponovno (civilno) vjenčane; mnogi se sablažnjavaju nad činjenicom da je sve veći broj biskupa i svećenika koji pripuštaju pričesti protestante koji žive u bračnom zajedništvu s katoličkom stranom, unatoč činjenici kako oni ne vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama Kruha i Vina i nemaju želju prijeći na katoličanstvo; mnogi se sablažnjavaju nad činjenicom da je Papa 4. veljače 2019. god. u Abu Dhabiju potpisao Deklaraciju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot s velikim imamom džamije Al-Azhar, Ahmadom Al-Tayyebom, a unutar koje izrijekom stoji da su “pluralizam i raznolikosti religija… božanska volja kojom je Bog u svojoj Mudrosti stvorio ljudska bića”; mnogi se sablažnjavaju nad činjenicom da je tijekom Amazonske sinode u listopadu 2019. god. u Vatikanskim vrtovima u Papinoj nazočnosti izvršen obred u čast božici Zemlje – Pachamami, da je njezin drveni lik bio uzvisivan i postavljen u svetom prostoru, da su tijekom sinode isticani i neki drugi poganski simboli, obredi i običaji i pri tome nipošto ne prihvaćaju objašnjenja kako su ti čini samo izraz kršćanskoga osjećaja za poštovanje drugoga i drugačijega, a ne idolopoklonstvo; mnogi se sablažnjavaju nad zaključicma i poticajima iste te Amazonske sinode jer u njima vide put za ukidanje celibata i ređenje žena, unatoč činjenici kako je papa Ivan Pavao II. svojim apostolskim pismom Ordinatio sacerdotalis od 22. svibnja 1994. to pitanje dogmatski zaključio; mnogi se sablažnjavaju nad činjenicom kako Papa pokazuje veliki interes za ekološka, klimatska, politička, ekonomska i druga relativno svjetovna pitanja, dok je Crkva u velikoj konfuziji s obzirom na doktrinarnu stranu, a zbog čega ga javno kritizira jedan broj kardinala, nadbiskupa, biskupa i drugih vjernika; mnogi se sablažnjavaju nad činjenicom kako je Papa spreman stupati u dijalog s onima koji drukčije vjeruju ili uopće ne vjeruju, dok smatraju da je vrlo zatvoren za dijalog sa svojima ukoliko traže bilo kakva pojašnjenja za njegove čine; mnogi se sablažnjavaju nad načinom na koji Papa pristupa rješavanju nekih gorućih problema, a posebno onih vezanih uz seksualna zlostavljanja; mnogi se sablažnjavaju nad činjenicom kako njemački biskupi, iako uz Papino negodovanje i upozorenje, ali bez stvarnih sankcija, uvode sinodalan put koji može dovesti do odvajanja Crkve u Njemačkoj od univerzalne Crkve, jer poništavaju dosadašnje njezino učenje na nekim područjima i uvode neke još donedavno nezamislive prakse i definicije, nazivajući grešna stanja normalnima; itd. Moglo bi se zapravo reći da papa Franjo i jedan dio kardinala, biskupa i eksponiranijih svećenika svakodnevno sablažnjavaju mnoge i mnoge katolike diljem svijeta.

No, to je, kako je već naznačeno, tek jedna strana medalje, jer dok oni jedne duboko sablažnjavaju i tjeskobno ogorčuju, drugima su veliki duhovni poticaj i pravi primjer čovjekoljublja i bogoljublja. Tako postoji solidan broj onih katolika (i nekatolika) koji u papi Franji i u drugim nekim crkvenim velikodostojnicima koji slijede Papin primjer, vide snažnu ljubav prema marginaliziranima i onima koji su na različite načine obespravljeni, odnosno u njihovu djelovanju vide izvrstan primjer konkretizacije Dviju zapovijedi ljubavi koji bi valjalo slijediti, jer takvo djelovanje doživljavaju kao znak istinske edifikacije.

S obzirom na navedenu činjenicu kako isti čini i iste osobe jedne u Crkvi sablažnjavaju, a druge edificiraju, postavlja se pitanje kako se uopće može jedan katolik postaviti prema onome što čini i govori papa Franjo, a da pri tome ostane vjeran Kristu i Evanđelju? Ukoliko se pri tome osloni na javne medije, primijetit će da se oni mogu oštro podijeliti u dva tabora, pri čemu jedni u Papi vide Antikrista i uzurpatora na Apostolskoj Stolici, dok su drugi opet spremni samo isticati pozitivnosti, tj. na oba oka žmiriti na njegove povremene nedorečenosti i teološke upitnosti, nemušto ih opravdavajući bez stvarne uvjerljivosti. Ako se osloni na sud crkvenih velikodostojnika, kao onih koji imaju naučiteljsku ulogu u Crkvi i koji bi po naravi stvari trebali osnaživati svoje vjernike, opet će primijetiti kako među njima postoji određeni broj onih koji će ga oštro, manje oštro ili pak blago kritizirati, kako postoji određeni broj onih koji će baš svaki Papin potez braniti, ali i kako postoji najveći broj onih koji će jednostavno šutjeti.

Iako naš narod ima poslovicu da je šutnja zlato, čini se da to u ovom slučaju nije. Jednako tako ni druga poslovica – da je šutnja znak odobravanja – vjerojatno ovdje ne vrijedi. Nema, naime, nikakvih uvjerljivih naznaka da bi Papini postupci bili općeprihvaćeni i odobravani među biskupima, nego se daleko više stječe dojam da je takva njihova šutnja, barem kad je u pitanju većina biskupskog zbora, ili znak straha, ili znak srama, ili znak dubokog poštovanja prema papinstvu kao takvom.

Iako su to razumni, razumljivi i opravdani razlozi za šutnju, ipak treba imati u vidu složenost situacije i potpunu dezorijentiranost vjerničkoga puka, a koji s pravom očekuje jasnu i pravovjernu riječ onih svojih pastira koji imaju puni crkveni legitimitet i obvezu javno pokazivati svoju naučiteljsku, posvetiteljsku i upraviteljsku službu. Drugim riječima, uporna i tvrdokorna šutnja biskupa na one Papine čine i riječi koje izazivaju smutnju i dvojbe, a onda i podjele među vjernicima, također može biti velika sablazan, jer se propušta prilika neuka poučiti i dvoumna savjetovati, jednako kao što njihova mudra, ohrabrujuća i na Evanđelju utemeljena riječ može biti najsnažniji oblik edifikacije. Nadamo se da će o tome razmisliti i naši biskupi dok ispovijedaju, zajedno sa svojim pukom, kako mnogo griješimo mišlju, riječju, djelom i propustom.