Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupske sinode)


Prošlogodišnja biskupska sinoda u Rimu (27. IX. — 26. X. 1974.) nije, kako se iz svih izvještaja o njoj, i službenih i neslužbenih, jasno vidi, protekla nimalo glatko, i ako joj je predmet i dnevni red bio najglavnija zadaća Crkve: evangelizacija, propovijedanje Evanđelja svijetu. Nije, iza jednomjesečnog zasjedanja i raspravljanja, donijela ni formalnih, definitivnih, zaključaka. Zadovoljila se je samo “izjavama”, “porukama”, prijedlozima (“propozicijama”). Nijesu se, njezinih oko dvjesto učesnika, najviše delegata biskupskih nacionalnih konferencija iz svih krajeva svijeta, u kojima ima katolika, — mogli složiti u nekim centralnim točkama, koje su bile na njezinu dnevnom redu.


Šta se je sve govorilo i pisalo o sinodi?


Ali je zato interes za nju bio vrlo velik. I u crkvenoj i katoličkoj štampi, i u onoj svjetovnoj, profanoj, informativnoj. A nije to bilo samo registriranje događaja sa sinode po poslovnoj, novinarskoj i publicističkoj, dužnosti. Jasno su iz mnogih od tih izvještaja provirivale tendencije, da se utječe i na tok i ishod sinode. Jasno su se opažala unaprijedna, aprioristička, opredjeljenja za izvjesne teze. Mnogi su gledali na sinodu kao na palestru, na kojoj se sukobljuju dvije struje u Crkvi, dvije oprečne koncepcije o njezinoj naravi i djelokrugu, ali i o njezinoj strukturi i organizaciji. Ona tradicionalna koncepcija, koja primarno insistira na nadnaravnom karakteru Crkve, pa njezinu specifičnu misiju i zadaću gleda u odgoju ljudi za službu Bogu i njihovoj pripravi za jedini, pravi i konačni, cilj života, za blaženu vječnost, za smirenje u Božjoj istini i ljubavi, i ona “nova”, “suvremena”, “horizontalistička”, “oslobodilačka”, koja bi htjela da aktivnost Crkve upravi, orijentira, prvotno prema čovjeku i njegovoj sreći: sreći najprije i direktno zemaljskoj, društveno-socijalnoj, a onda istom onoj vječnoj, eshatološkoj. Ona rimska, “centralistička”, koja sve gradi na univerzalizmu Crkve, na papinstvu i primatu, i ona druga, decentralistička, koja bi htjela da Crkvu “demokratizira” i da vlast u njoj učini kolegijalnom, pa više ističe značenje biskupa i prava nacionalnih i lokalnih crkava: njihovu organizacijsku autonomiju i samobitnost, prema geniju i psihi pojedinih kultura i naroda, nego što se brine za jedinstveno vodstvo Crkve, u rukama Pape. Ona kruto dogmatička, integralistička, unitaristička, i ona “pluralistička”, koja je za mnogovrsnost u teologiji i u oblikovanju vjere i za prilagođavanje kršćanstva i Crkve duhu vremena i rezultatima znanosti. Pa su i u svojim izvještajima sa sinode i u svojim komentarima, odlučno podržavali ovu drugu koncepciju: zagovarali je, branili, hvalili, popularizirali. Jednostrano, tendenciozno, nelojalno. Trijumfilrali su i uživali u toj opoziciji Rimu i kuriji i u njezinim, “parlamentarnim”, manirama i metodama. Brižljivo su i sa simpatijom notirali, bilježili, sa sinode sve, za što im se je činilo, da je s te strane simptomatično i da govori u prilog njihovim “progresističkim” sumišljenicima sa te “do sada najplodnije biskupske sinode”. Požurili su se i da pozdrave njihovu (i svoju) pobjedu na sinodi. Većina se je biskupa, govorili su oni, — izrijekom ili između redaka, — izjasnila, opredijelila, za novo. To je volja svjetskoga Episkopata: njegove većine. To je glas Duha Svetoga, koji je progovorio kroz kolektivno, episkopalno, vodstvo Crkve. To je providencijalni “prvi prodor Duha”, “udar evanđeoskoga vjetra”, u pojavnu stvarnost Crkve. To je plebiscitarni votum Božjega naroda, posredstvom njemu najbližih predstavnika Crkve. To je, dugo očekivani, veliki korak, prema radikalnoj kanadskoj reformi: “burno i plodno oživljavanje Koncila”: križ preko svega onoga, što se je u Crkvi preživjelo i što je u njoj nazadno i anahroniično. Na pomolu je pomirenje Crkve sa svijetom. I sa zdravim snagama u njoj. Stao se je, prvi put, i realno ostvarivati program Drugoga vatikanskog sabora. Dovest će nas to napokon “do reforme crkveniih struktura i rađanja jedne nove Crkve”. Katolička Crkva obavlja svoj “veliki ispit savjesti” i priznaje svoje slabosti, propuste, pogreške. Mjesne crkve stiču zakonito pravo na svoj vlastiti kulturni i religiozni lik. Institucionalna Crkva ustupa, malo pomalo, mjesto onoj duhovnoj, karizmatičkoj: “Crkvi budućnosti”. Ne može iza ove sinode drukčije biti. “Psihološki je i moralno nemoguće, da se Papa ogluši na riječi biskupa”. “Hrabre izjave sinodskih otaca pokazuju, da se problemi ne će rješavati — zataškavanjem”. “Nema više vraćanja na ustajale administrativne tokove”. “Duh govori na usta izabranih predstavnika Učiteljstva Crkve”, a “Papa osluškuje šapat Duha Svetoga za odluke, koje će morati donijeti”. “Ne mogu se više zaglušivati i izbrisati toliki govori hrabrih i vjernih biskupa”. “Nitko više ne će moći u ime katoličkih Episkopata zastupati zaleđivanje Crkve”: “spas Crkve nije u spašavanju svih sadašnjih oblika njezina ustrojstva”. “Nitko ovoga trenutka ne može reći, kako će izgledati sutrašnja Crkva, sa svojim promjenljivim ustrojstvom; bit će to Crkva ukorijenjena u svakom kraju u konkretne ljude, u različite duhovne baštine mentaliteta, jezika, filozofija, religija, obreda”. Sinoda treba da označi kraj “ekleziocentrizmu”. Crkva odsele mora služiti svijetu.

Neki njihovi komentatori nijesu bili zadovoljni ni Papinim zaključnim govorom na sinodi. Ocijenili su ga kao “podrezivanje rascvjetalih prijedloga sinode”. Oni ta mišljenja “biskupske većine” smatraju već novim zakonom u crkvenom životu. Bilo ih je, pa su odmah stali iz njih povlačiti i konsekvencije. Crkva, kojom upravlja biskupski kolegij, može biti i bez Pape. Jedan je od njih, švicarski teolog, profesor na katoličkom sveučilištu u Fribourgu, Dr. H. Stirnemann 0. P., u predavanju, održanom koncem prošle godine, na ekumenskom zasjedanju akademičara, izišao odmah i sa konkretnim idejama. “Ako je stvar sa papinstvom počela u 9. ili 10. stoljeću, pa možda već i u četvrtom i petom, ona može, u 20. stoljeću, i završiti”. “Papinstvo možemo, kao historijski fenomen, bez straha za vjeru, otpisati, da onda iznova naglasimo Petrovu službu, — onu, koju omogućuje Biblija, — službu jedinstvu pojedinačnih crkava”. Sve to taj teolog govori iza dogmatičkih izjava, — definicija, — I. i II. vatikanskog koncila. A da parada bude potpuna, njegov ga je, — toga profesora, — biskup, kad je züriško Društvo katoličkih lajika protiv te profesorove izjave protestiralo, uzeo u zaštitu i tim braniteljima vjere formalno spočitnuo, da stvaraju zabunu u katoličkim redovima, jer da profesor Stirnemann “nije tražio, da se papinstvo dokine, ni da se svrgne papa Pavao VI.”. A drugi se je opet švicarski profesor (sa teološkog fakulteta u Luzernu), Dr. D. Wiederkehr O. M. Cap., u “Vaterlandu”, javno, radosno i bučno, solidarizirao sa kardinalima Alfrinkom i Dopfnerom, — koji su na sinodi govorili, kako “Crkva danas ljudima priječi pristup vjeri” i u dokaz toga citirali činjenicu, što se “današnja mladež oduševljuje za Isusa, ali ne za Crkvu”, — i s drugima, “do sada često zaplašenim (“schüchtern”) biskupima”, kojima se je (na sinodi) jezik odriješio za, u najvećoj mjeri, iskrene i kritičke upite i optužbe na adresu “rimskih instanci”, pa su im otvoreno spočitavali “njihove centralističke strukture i njihovu duboko štetnu intervencionu politiku”. A treći su opet presretni, što se neki biskupi nijesu više smatrali dužnima doći na ručak s Papom, kad ih je, pred konac sinode, na nj pozvao, jer su ih drugi prije njega ponudili svojim gostoljubljem. I to je “jedan znak sve zrelijeg, sve ljudskijeg shvaćanja papinstva”.

Sve je to deprimiralo mnoge dobronamjerne u kleru i među vjernicima. I nas je, u prvi mah. Bili smo, to se zna, svjesni, da sinoda nije koncil, — Papa je to unaprijed nekoliko puta naglasio, — i da su biskupi, samo ako je Papa uz njih, autentični nosioci auktoritativnog crkvenog Učiteljstva, ali bilo je ipak tjeskobno slušati, da tako neozbiljno govori većina predstavnika svih katoličkih Episkopata svijeta.


“Pia desideria” progresista i modernista. Tendenciozni novinarski izvještaji. Mistifikacije.


Na sreću, brzo se je ispostavilo, da su sve to, uglavnom, mistifikacije, “pia desideria”, progresista i modernista u Crkvi. Sami su biskupi — crkveni oci, na povratku ili iza povratka sa sinode, to dementirali. Jedno je sigurno, — čulo se je više puta iz njihovih usta, — novinari su opet, u svome lovu za senzacijama, stvari sa sinode jako iskrivili. Oni misle, da se svijet i Crkva moraju ravnati po njihovu shvaćanju i mišljenju. Htjelo se, u vezi sa Papinim zaključnim govorom na sinodi, izazvati utisak, da Papa i centralna crkvena uprava sabotiraju biskupska nastojanja. A Papa im je, biskupima, puštao punu slobodu: veću, nego što je imaju poslanici u jednom svjetovnom parlamentu. “Papa je pokazivao”, — rekao je jedan sjevernoamerički kardinal u svojoj izjavi, — “puno razumijevanje za razna stanovišta, ali je bio i svjestan svoje goleme odgovornosti. Da je on kazao ‘Amen’ na svako (biskupsko) mišljenje (na sinodi), odvelo bi nas to u nezapamćenu katastrofu”.

Napose je izrazito tendenciozno i nelojalno od mnogih novinara prikazan tok događaja sa, na koncu sinode, odbačenim zaključnim dokumentom. Pisali su, kako je većina biskupa odbila nacrt zato, jer da, tobože, u njemu nije bilo dovoljno istaknuto ono, što su oni htjeli unijeti o socijalnoj angažovanosti Crkve i o situaciji onih, koji vjeruju, ali su izgubili pouzdanje u Crkvu. A upravo je protivno istina. S velikom većinom glasova bio je od sinode prihvaćen prvi, najdulji, dio nacrta: baš onaj načelni, kojemu je glavni auktor bio talijanski isusovac Grosso, od progresističkih novinara toliko razvikan kao “povjerljivi čovjek kurije”, a odbijena su bila tri, kraća, zadnja dijela, izrađena najviše po sugestijama indijskog isusovca Amalorpadavas-a, najvećega ideologa “teologije oslobođenja” na sinodi, s konkretnim prijedlozima za socijalno angažovanje Crkve. Možda su to neki biskupi učinili odista, jer im predložene mjere nijesu izgledale dovoljno radikalne, ali većina, koja ih je otklonila, bila je baš iz redova tradicionalista: nijesu im se u svemu učinili teološki korektnima, zrelima, ozbiljnima, motiviranima. Sam nam je naš delegat, biskup Škvorc, tako stvar protumačio. I on je, iz takvih pobuda, glasovao protiv. Nije teško shvatiti ni na prvi pogled paradoksalnu činjenicu, da su u glasovanju za stalne članove sinode najviše glasova dobili biskupi, koji su se ešofirali za socijalnu angažovanost Crkve i za radikalne reforme, napose oni iz Afrike, pa i da su “poruke” sa sinode formulirane pretežno humanitarno. Za tim je, čini se, stajala jedna zatvorena skupina, koja je nastupala po planu i organizirano i koncentrirala svoje sumišljenike na iste osobe i na iste formule. To je danas jedna od tipičnih pojava u crkvenom životu: skupinsko opredjeljivanje nasuprot individualnom. Samo što se nikako ne može kazati, kako govore poneki novinari, da za tim biskupima stoje, kompletno, i njihove biskupske konferencije. Najbolji dokaz, da su ta delegiranja Biskupskih konferencija bila vrlo široko i koncipirana i shvaćana, pruža svakomu objektivnomu promatraču sinode činjenica, da su biskupi i iz istoga kraja i od iste biskupske konferencije, sve odreda, zauzimali, i u najvažnijim pitanjima, različne, pa i protuslovne stavove. Vidi se, da su prvotno iznosili svoja osobna mišljenja i dojmove. Treba ih tako i klasificirati.


Mišljenja najautoritativnijih


A ako ih tako klasificiramo, — po imenima i po auktoritetu, — odmah će nam biti jasan omjer snaga na sinodi. Dosta je s te strane, da pročitamo prikaz sa sinode, što ga je, u đakovačkom “Vjesniku”, u broju 2. iz g. 1975., objelodanio biskup Škvorc, pod naslovom: “Svećenik kao evangelizator u duhu sinode”, i s tim paralelno konferiramo izvještaje o toku sinode u “Osservatore Romano” i u objektivnim i reprezentativnim katoličkim časopisima iz inozemstva. Mi smo ih nekoliko pročitali (i ekscerpirali), pa nam više nitko ne može podvaliti rog pod svijeću. Baš najauktoritativniji sinodalni oci, — dosta njih i iz “Trećega svijeta”, — govorili su, svi od reda, vrlo superiorno, ozbiljno, teološki kritično i korektno, potpuno u duhu Crkve i evanđeoskih i apostolskih tradicija, — često i zabrinuto, — o današnjim prilikama u Crkvi i o problemima njezine evangelizacije u suvremenom svijetu. Treba im samo navesti imena i titule: kardinal Cordeiro iz Karačija u Pakistanu, nadbiskup Cahill iz Canberre u Australiji, nadbiskup Nsubuga iz Kampale u Ugandi, nadbiskup Bartoletti, tajnik talijanske biskupske konferencije, pomoćni nadbiskup Trinh Van Can iz Hanoja, kardinal Wojtyla iz Krakova, nadbiskup Lopez Trujillo, generalni tajnik “Celam”-a, latinsko-američkog biskupskog vijeća, kardinal Siri iz Genove, kardinal Bengsch iz Berlina, kardinal Höffner iz Kölna, kardinal Scaffa, kardinal Primatesta, nadbiskup Anguille iz Gabona, Msgr. Delhaye, tajnik internacionalne papinske teološke komisije, kardinal Vega iz Equadora, kardinal Wyszinsky iz Varšave, patrijarh Beltritti iz Jeruzalema, škotski kardinal Gray, ceylonski kardinal Coorey, nadbiskup Ruiz iz Equadora, biskup D’ Rosario iz Indije, biskup koadjutor Lara iz Venezuele, biskup Urkia iz Laosa, libanonsko-armenski patrijarh Batanian, koptsko-egipatski kardinal-parijarh Sidarouss, kardinal Roy, kardinal Garrone, kardinal Raimondi, nadbiskup Doumith iz Libanona, kardinal Corberry iz Saint Luisa u Sjedinjenim Državama, nadbiskup Padyiara iz Indije, biskup Worlock iz Engleske, P. Letayf, generalni poglavar maronitskih monaha sv. Antuna, i t. d. Uglavnom se svi vraćaju na iste glavne teme. Upozoravaju na opasnost, da se evangelizacija i rad oko socijalnog napretka čovječanstva površno poistovjete i da se “oslobođenje” u biblijskom smislu riječi svede prvotno na društveno-ekonomsko-političko područje; ističu, da metode nasilja razaraju djelotvornost Evanđelja; kritiziraju lijeve kršćane; okreću se protiv ispražnjivanja vjere politikanstvom i strančarstvom, protiv posvjetovnjačenja i sekularizacije u svetištu, protiv koncepcije o samootkupljenju čovjeka i antievanđelja i pseudoeshatologije zemaljskoga raja, koja se širi propagandom, ali i pritiskom i u kojoj jedan drugomu pružaju ruku fantastični privredni optimizam i revolucionarni mesijanizam; s tjeskobom govore o doktrinalnoj zbrci u Crkvi (među teolozima, svećenicima, redovnicima, katehetama, pa, kojiput, i među biskupima), koja unosi pometnju u vjernike, i traže radikalne protumjere od crkvenoga učiteljstva; naglašuju fundamentalno značenje duhovnog, meditativnog, kontemplativnog, života; odlučno se ograđuju od pseudoteoloških teza, po kojima je tobože dosta, da evangelizacija Crkve nauči ljude svih vjera, da žive svaki po svojoj savjesti i po svojoj vjeri; istupaju protiv krivoga ekumenizma (bez čvrstoće i jasnoće u načelima), konformizma, vjerskog indiferentizma; ističu potrebu duboke osobne pobožnosti, — i one pučke, — osobito Euharistijske i Marijanske, i brane je primjerom i uspjesima starih misionara; žigošu disciplinarni nered u Crkvi i preuzetnost ponekih karitativnih i socijalnih katoličkih institucija, koje propovijedaju ili populariziraju necrkvene i modernističke ideje; ograđuju se energično od povjeravanja bilo kakvih učiteljskih funkcija u Crkvi bivšim svećenicima, koji to zlorabe za širenje doktrinalnih i moralnih zabluda; tuže se, da “horizontalizam” sve više hvata maha u crkvenom životu; sa žalošću konstatiraju, kako je u svijetu, koji se zove slobodnim, katolički život postao zarobljenikom “općega mišljenja”, koje stvaraju i zlorabe sredstva masovnih komunikacija, što tobože govore ispred većine vjernika, dok faktično imaju za sobom manjinu; signaliziraju opasnosti, koje u sebi kriju t. zv. pentekostalistički pokreti i zahtjevi, koji se iz njih čuju, kako bi tobože hijerarhijsku Crkvu trebalo nadomjestiti “duhovskom”, “karizmatičkom”; ističu žrtveni karakter Euharistije, među ostalim baš i radi obraćenika sa prirodnih regija; primjećuju, kako se kod mnogih modernih teologa vjera pretače u filozofiju; energično odbacuju fikciju novih moralnih teologa, po kojima su socijalni grijesi jedini pravi i teški grijesi, dok se oni najgori nutarnji i osobni, minimaliiziraju: njih “moderni” kršćani niti ispovijedaju niti okajavaju; ustaju protiv crkvenih “futurologa”, koji budućnost Crkve ovijaju u punu maglu, fantastiku, neizvjesnost, nesigurnost, pa je koji put i definiraju kao “treću Crkvu” Duha Svetoga; naglašuju, da se kultura i mentalitet savremenoga svijeta moraju prilagoditi Evanđelju, a ne Evanđelje njima; plediraju, da se u sjemeništima i novicijatima opet počne ozbiljnije provoditi odgoj u duhu pobožnosti i žrtve: vrijednosti, koje su zadnjih godina bile i previše zanemarivane; toliko da je čovjek dobivao dojam, da su se svećeničke i redovničke starješine odrekle svake primjene auktoriteta i posluha. Napose su mnogi saborski oci (na primjer, vrlo lucidno, berlinski kardinal Bengsch: u govoru na sinodi i, kasnije, iza povratka sa sinode, u interview-u berlinskom “Petrusblatt”-u) opširno polemizirali sa hegelijanskom evolucionalističkom idejom o nekoj novoj “inkarnaciji” Kristovoj u liku mjesnih crkava i sa mutnim teorijama “oslobodilačkog kršćanstva”. Propovijed Crkve nije, i ne smije biti, navješćivanje neke nove “objave”, u formi evolucionističkog razvoja čovječanstva i historije: njezin je predmet osoba propetoga i uskrsloga Krista, koji je oslobođenje i spasenje svijeta, pa tako i temelj, mjerilo i cilj čitave humanizacije ljudskoga života. Vjera je okretanje cijeloga čovjeka k Bogu. Gdje nema toga okretanja k Bogu, ostaje čitav ljudski život, — dakle i “napredak” i “oslobođenje” čovječanstva, — stran dimenziji Duha Božjega. I ako bi se Crkva prepustila samo toj struji “napretka” i “slobode”, ostala bi ona ljudima dužna baš ono, što samo ona može dati čovječanstvu. A tvrdnju, da samo Crkva uklopljena u način mišljenja i u socijalne i kulturne uvjete nacije i kraja, može djelotvorno navješćivati Evanđelje, osim što otvoreno protuslovi iskustvu s najraznoličnijih područja života, — ljudi su uvijek prihvaćali i prenosili k sebi sve pozitivne elemente sa strane, — brzo bi nas dovela dotle, da bi na koncu i svaki ekonom, inžinir, menadžer, mogao reflektirati na vlastitu crkvu. Nužno bi to značilo kraj Crkve kao “communio fidelium”, koja, unatoč svim razlikama, konačno živi od jedinstva duha, a učinilo od nje jednu vrst Ujedinjenih nacija: savez samostalnih crkava. To novo “utjelovljenje Kristovo” u mjesnim crkvama, — kaže duhovito kardinal Bengsch, — poneki naši “pastoralni instituti” vode, organizuju, manipuliraju, po principu: “Ti nam, Kriste, moraš doći, kako te mi trebamo u svome socio-kulturnom kontekstu!” Stvaraju nam “novoga Krista”.


Krivi stavovi. Sumnjive i problematične ideje


Samo, s druge strane stoji, — nije to moguće nijekati, — da je na sinodi jedna, — ne doduše većinska, ali jaka, — skupina biskupa zastupala i stavove, — onih posve naivnih, kao onoga afričkoga biskupa, koji je, navodno, upitao: “Kad će Papa, konačno prodati Vatikan?”, valjda u korist “nerazvijenih”, ne ćemo ni spominjati, — koji su, očito, bili teološki krivi i neodrživi: na primjer onaj kardinala Alfrinka, kako se nauka Crkve i Evanđelja mora ljudima našega vremena predlagati na ljudski način, — onako valjda, kako to rade u Holandiji: ukidajući praktično hijerarhiju i dogme, — ili onaj, da je preduvjet uspješne evangelizacije “strogo ispravljanje razumijevanja vjere”, ili onaj, kako bi trebalo izraditi “sintetičnu i nedefinitivnu formulu bitnih vjerskih istina, po načelu stupnjevitosti, koja se ne može fiksirati jednom zauvijek, nego je uvijek treba revidirati”, ili onaj, da u Africi treba stvarati “izvornu afričku teologiju” i, na primjer, euharistijski kruh i vino zamijeniti afričkom hranom.

No još se puno više, iz njezinih redova, o prilikama u Crkvi i o problemima evangelizacije govorilo neodgovorno i neozbiljno: s ambicijom, da govornik na svaki način bude nov i originalan i da o njemu pišu novine; u dvoznačnom i nebuloznom stilu “nove teologije”. Padale su, na primjer, izjave, kako ideja hijerarhijske Crkve kao središta svih prava i svih vlasti škodi naporima oko afirmacije Kraljevstva Božjega, koje da je po svome pravom pojmu puno šire od pojma Crkve; kako moderni ljudi, a napose moderna omladina, prihvaćaju duhovne i moralne vrijednosti kršćanstva, ali su ravnodušni i odbojni prema racionalnoj i institucionalnoj religiji i nemaju u nju povjerenja, — ona im zamračuje evanđeosku poruku radosti, liturgijski obredi čine im se bezlični i bez značenja; — kako Crkva ne posjeduje tajnu evangelizacije, — previše je zaljubljena u samu sebe, pa nema na sebi ništa privlačno; — kako bismo morali prihvatiti “Božje danas” u domeni provizornoga; kako ne smijemo stvarati Crkvu elite, nego Crkvu puka; kako mlade treba prihvaćati “onakve, kakvi su” (dakle i onda, kad su samo “katolička” varijanta “hipika”), “bez predrasuda i s punim povjerenjem”; kako valja u sporovima u Crkvi biti strpljiv, jer će istom Bog odijeliti kukolj od pšenice, pa se stoga Crkva budućnosti ne će puno boriti oko struktura, — ne će takvih borbi ni razumjeti; — kako ubuduće sinoda, konkretno “trajna sinoda”, treba da postane organ biskupskog kolegija, pod Papinim predsjedništvom, dok biskupima treba priznati puno pravo vršenja njihove pastirske vlasti, osim u slučajevima, koje valja pridržati Papi, za dobro opće Crkve, — rimska se kurija i vatikanska diplomacija moraju više nadahnjivati tim smislom Koncila; — kako bi u Crkvi trebalo uvoditi nove ministerije, odgoditi sakramenat potvrde za zrelu dob, omogućiti, osobito u misijama, svećeničko ređenje prikladnim muževima i katehistima (očito i onim oženjenima; — jedan je, dapače, bijeli misijski biskup dramatično uskliknuo: “Inače nas za pet godina (s odlaskom bijelih misionara) ne će više tamo ni biti”, — kako treba, osobito svećenicima — “prosjacima” iz misija, dopustiti i tečevni rad izvan crkve, od koga bi mogli živjeti; kako je u mladim crkvama potrebno provesti indigenizaciju i dekolonizaciju Crkve i ugraditi ih u stare kulturne oblike Azije i Afrike; kako rimski centar nije sposoban razumjeti probleme crkava iz drugih kulturnih pojasa, ni o njima odlučivati; kako nije dovoljno u evangelizaciji naglašivati dogmatske istine, — treba pronaći izvornost Božje objave; moramo se postaviti kao “tražitelji Boga”; — kako je po novom, ekumenskom, shvaćanju evangelizacije II. vatikanskog koncila povijest prava platforma Božjega otkupiteljskog plana, a nije to više Crkva, — naglasak valja staviti na autentično “očovječenje”, na cjelovito poimanje čovjeka, kao na znak totalnoga spasenja; — kako je obrana ljudskih prava i borba za društvenu pravdu “jedna od glavnih zadaća Crkve”; kako valja honorirati one katolike, svećenike i lajike, koji u situaciji i bijedi (na primjer južne Amerike) “vide prostor Evanđelja jedino u borbi za ekonomsku i društvenu pravdu”; kako pretjerano insistiranje na posljednjim, eshatološkim, istinama vjere sprječava povjerenje onih, koji su inače spremni na obraćenje; kako vjera, koja izravno ne utječe na život i ne sudjeluje u njegovoj socijalnoj preobrazbi, ničemu ne služi; kako je Crkva svojim pasivnim shvaćanjem kršćanstva i svojim historijskim socijalnim propustima dala na neki način pravo Marxu, da o vjeri govori kao o opijumu za narod; kako je politika općega dobra jedno poglavlje Evanđelja, obveza kršćanska i pastoralna; kako evangelizacija nužno uključuje borbu za puno ljudsko oslobođenje, “na duhovnom, ideološkom, religioznom i moralnom polju”; kako je svjedočenje “teopraksom” važnije od dogmatičke ortodoksije; kako danas borba protiv grijeha znači borbu protiv gladi, rata, tlačenja, tortura, izrabljivanja, nedovoljnih plaća, pornografije; kako je Crkva sredstvo služenja svijetu, pa treba učiniti kraj ekleziocentrizmu.

A sve su to, zapravo, samo poluistine, dvoznačnosti, ekstremne i netočne formulacije, eksperimentalne ideje, koje se malo ili nimalo ne obaziru na tisućljetno iskustvo i praksu Crkve: u kontinuitetu njezina naučavanja i u interpretaciji njezinih genija i svetaca. Ignoriraju se kojiput u njima i principi, koji su jasno i promulgirani i formulirani u Evanđelju i u apostolskoj predaji. Operira se u njima više racionalnom refleksijom, nego onom evanđeoskom. Primjenjuju se i na Crkvu kriteriji svjetskoga društva, a zaboravlja na njezin pozitivni, objavni i nadnaravni, karakter i na njezinu specifičnu misiju odozgor, s neba. Da ona, po odredbi Kristovoj, nije učenica, kolegica, služavka, ljudi i svijeta, nego njihova Majka i Učiteljica: od Boga im poslana. Ako Crkva svijetu služi, služi mu samo po materinskoj ljubavi, s kojom vrši tu svoju, nadljudsku, službu: božansku i auktoritativnu. Ne pazi se dovoljno ni na bitnu distinkciju između zemaljskoga života ljudi i onoga milosnoga, kojemu je Crkva specifični subjekt i organ, u jednom bitno višemu redu, nego što je onaj civilni i vremeniti. Da njezina prva zadaća nije ona ekonomska i socijalno-politička, nego ona spiritualna i duhovna: kult nutarnjega čovjeka, nadsvijeta, ideal nadnaravnoga i vječnoga života, sa svojim posebnim, višim zakonitostima. Davno je još Crkva i njezina klasična teologija fiksirala na tom području bitne principe: o indirektnom i direktnom angažiranju Crkve u socijalnom radu. Direktno ona na socijalni život utječe postavljanjem i urgiranjem moralnih principa, koji ga reguliraju, indirektno slobodnom, ali i odgovornom akcijom svojih vjernika — svjetovnjaka: njima je to i pravo i dužnost; građanska, ali i vjerska dužnost. A ako se službena, hijerarhijska, Crkva rezervira i usteže od neposrednih intervencija na području konkretnih političkih, pa i socijalno-političkih akcija, ona tim samo nasljeduje Krista i apostole, koji su također tim problemima pristupali sa krajnjom rezervom, i ako su oni, u njihovo doba (robovlasništva i državnog apsolutizma, pa i međunarodnog bespravlja), bili još puno aktualniji nego danas. I na pitanje struktura u Crkvi, njezinih hijerarhijskih funkcija i njezine “centralizacije” sasvim se jednostrano gleda. Od Crkve se traži, da na sebe primijeni pravila političke demokracije, i ako je i njezin centralizam i njezin hijerarhijski auktoritet nužna konsekvencija pozitivnih Kristovih dispozicija u Evanđelju, apostolske misije i Petrova primata: institucija, koje su se, kao božanske intervencije, monumentalno legitimirale pred licem čitave povijesti. Ne može se zanijekati, da je baš papinski primat dao katoličkoj Crkvi svu njezinu vitalnost, prodornost, čvrstoću, sve njezine prednosti pred drugim kršćanskim crkvama. Sve se to zaboravlja, baš kao što se zaboravlja, protiv tisućljetne crkvene i teorije i prakse, i na bitnu razliku između katoličke Crkve, kao jedine nositeljice pune duhovske karizme nadnaravnoga spasenja za sve ljude, i drugih religioznih zajednica, koje to nijesu. Simplicistički se, nekritično, jednostrano, nehistorijski, nerealno, gleda i na pojavu nevjere u modernom svijetu i njegova nepovjerenja prema Crkvi. Za sve, što u povijesti nije valjalo, svaljuje se krivnja na Crkvu, — ističu se samo njezini propusti i njezini krivi potezi, — a prelazi se preko evidentne činjenice, da je ipak baš Crkva humanizirala nekadašnji svijet i uvijek, uporno i dosljedno, zastupala i propovijedala princip ravnopravnosti svih ljudi i primat općega dobra, i da su socijalne deordinacije ulazile iz svijeta u Crkvu, a ne iz Crkve u svijet. A posve se zaboravlja i na, očito protukršćanski, materijalizam, kojemu se je, masovno, odao moderni svijet i onda se, konsekventno, aprioristički zatvorio svemu, što je duhovno i transcedentalno. Kao da se današnji čovjek, dok je takav, uopće i ikada može prikloniti mudrosti Križa i postati njegov poklonik, čovjek vjere i dijete Crkve! I bez radikalnog obraćenja; i bez nove duše. Uvijek se iznova povlače u debatu i sumnju i pitanja, koja su već u Crkvi meritorno riješena i skinuta sa dnevnoga reda: neizmjenjivost dogmi i moralnih principa, temeljna razlika između klera i lajikata u Crkvi, papinski primat, svećenički celibat. Ne mogu sinode derogirati koncilima i definicijama. Simpatizira se sa kontestacijom u Crkvi, i ako se ona sva iscrpljuje u negacijama, a ne pokazuje nimalo volje za stvarnu reformu, a pogotovu za samoreformu. Toliko se govori o reformi u kleru, a nitko od tih, — lajičkih, — reformatora Crkve nije spreman, da sam uzme na sebe dužnost i teret idealnoga svećeništva i pruži nam dobar primjer djelotvornog apostolata ili, — to još puno manje, — svećeničke svetosti. Frazira se, toliko, o potrebi najšire mnogovrsnosti i pluralizma u životu Crkve, a nitko da se je makar dotakao pitanja, zašto je onda apostolska i stara Crkva, — u jednome svijetu, koji je bio, nacionalno i kulturno, još puno šareniji od današnjega, — uporno i dosljedno, propovijedala potpuno istu vjeru, pa, uglavnom, i istim metodama, strogo insistirajući na doktrinalnom i organizacijskom jedinstvu i univerzalnosti Crkve. Pa i na uniformnosti mnogočega u njoj. Padale su i izjave, koje su bile vidljivo, pa kojiput i ostentativno, obilježene antirimskim osjećajima. Više trijeznih biskupa i na sinodi u to je uprlo prstom i to pokudilo.


Modernisti iza kulisa


Teško je, dakako, pozitivno utvrditi, koliko su svi ti, neozbiljni i problematični, istupi, izjave, tvrdnje, bile spontane i plod osobnog razmišljanja i uvjerenja biskupa, koji su ih na sinodi iznosili, a koliko su, možda, kroz usta mnogih od njih govorili ljudi iza kulisa: njihovi, modernistički i progresistički, teološki savjetnici, “stručnjaci” za crkvena pitanja, pratioci. Nama se čini, da je ovoga drugoga bilo više, i ako to, nažalost, ne bi bila previše laskava svjedodžba umnim kvalitetama i teološkoj kulturi jednoga dijela sinodalnih otaca. Svakako udara u oči s jedne strane neobična načelna solidarnost te skupine, a s druge strane više nego upadna podudarnost njihovih ideja i prijedloga sa tezama, koje, sve ovo vrijeme iza koncila, neumorno postavlja, brani, i propagira t. zv. progresistička struja među katoličkim teolozima (i novinarima). Netko sa strane kao da je tim dirigirao i to koordinirao. Intonacija je bila uvijek ista. Fronta je čitavo vrijeme ostala kompaktna. Svi su glasali za iste ljude i iste rezolucije. Svi su bili glasni i samosvjesni. Svi su se okretali prema publici i prema novinarima. Netko ih je, čini se, — barem mnoge od njih, — sustavno obrađivao. Osobito Afrikance, koji su, još pred tri godine, na prethodnoj sinodi iz g. 1971., stajali, skoro jednodušno, uz rimske teze. Čovjeku odmah izađe na pamet, da progresistički teolozi kroz te tri godine nijesu dangubili. Nijesu se ni mirili sa svojim porazom. Ako su izgubili prvu bitku, pokušali su, da dobiju drugu. I dalje su tvrdoglavo, i u štampi i u javnosti, izlazili sa svojim starim tezama. Ako im nije uspjelo iz staroga svijeta probiti frontu, možda će im uspjeti iz novoga, koji je mekši i neotporniji. U njemu i onako “misionare” mnogi njihovi učenici: apsolventi teoloških škola iz Evrope i Amerike, kojima oni vladaju. A za potporu svojih saveznika iz bulvarske i katoličke progresističke štampe bili su unaprijed sigurni. Ona je odlično, i za sinode i iza sinode, izvršila svoju savezničku dužnost.


Papa na sceni. Njegov zaključni govor


Netko im je ipak, modernistima i progresistima, pomrsio račun. Papa. Bilo, kako bilo, sa neslogom biskupa na sinodi, pa i s pitanjem “većine” na njoj, Pavao VI. sasvim je otvoreno, — otvorenije i energičnije nego što inače običaje, u svojoj, za njega karakterističnoj, brizi, da ni za kim, prije vremena, ne zalupi vratima Crkve, — “bez ikakva uvijanja i taktiziranja”, rekao, kako on gleda na događaje sa sinode. Učinio je to u svom, zaključnom, govoru, zadnji dan sinode, 26. X. 1974. Doslovce su ga, — ili skoro, doslovce, — taj njegov, pravi historijski, govor, — donijele mnoge agencije i mnogi listovi. Donio ga je, u slobodnoj rekapitulaciji, — ali po smislu vjerno, — i naš “Glas Koncila” (od 3. XI. 1974.), u članku: “Mjesto komentara. Papa je već progovorio”. Smisao mu je “Glas Koncila”, zbio u riječi: “Iza kako je (Papa) iznio i pohvalio sve pozitivne plodove sinode, on je upozorio na ono, što mu se u ponekim mišljenjima i prijedlozima sa sinode nije svidjelo i što treba ispraviti ili točnije formulirati”. Baš je tako. Vrlo odlučno i jasno Papa je “retuširao” (bolje: dementirao) neka biskupska mišljenja, izjave, prijedloge i zahtjeve sa sinode. Svi to priznaju. Pa ga zato i kritikuju oni, koji se njegovim govorom osjećaju pogođeni.

A evo, što je Papa, doslovce, rekao o četiri glavne stvari, kod kojih se je kritički zaustavio!

O problemu mjesnih Crkava: “Mi se iskreno veselimo sve većoj vitalnosti mjesnih Crkava i njihovoj uvijek jače posvjedočivanoj spremnosti, da na sebe potpuno i posve preuzmu odgovornost, koja na njih spada, želimo ipak, da se brižno pazi na to, da produbljivanjem toga bitnoga aspekta crkvene stvarnosti ni na jedan način ne pretrpi štetu čvrstoća zajedništva (“communio”) s drugim mjesnim crkvama i sa nasljednikom sv. Petra, jer na Petra je Gospodin, s puno ljubavi, prenio važnu i trajnu zadaću, da “pase janjce i ovce” (Iv. 21, 13. — 17.), da “krijepi (utvrđuje) braću” (Luk. 22, 32.), da bude temelj i znak jedinstva vjere (Mat. 16, 18. — 20.). Njegova (Petrova, Papina) intervencija ne može se svesti samo na izvanredne okolnosti. Ne! Mi kažemo, osjećajući odgovornost, koju nosimo: On jest i ostaje redoviti pastir čitava zajedničkog zdanja; on ima, “snagom svoje službe, kao namjesnik Kristov i pastir čitave Crkve, pravu, najvišu i univerzalnu vlast nad Crkvom i može je uvijek slobodno vršiti” (koncilska konstitucija “Lumen gentium”, br. 22, 2.). Nije tu u igri nikakva dijalektika moći; radi se ovdje samo o jednoj želji: da odgovorimo volji Gospodinovoj s ljubavlju bez pridržaja, svatko doprinosom vjernoga ispunjanja svoje službe”;

o pluralitetu teološkog istraživanja: “Nadalje mi smatramo nužnim kazati jednu riječ o potrebi, da se pronađu bolji načini izražavanja vjere, usklađeni sa narodnim, socijalnim i kulturnim prilikama svijeta oko nas. To je sigurno nuždan zahtjev za pravi način i uspjeh evangelizacije. Bilo bi ipak opasno govoriti o teologijama, koje su različite po kontinentima i kulturama. Sadržaj je vjere ili katolički ili više nije takav. S druge strane mi smo svi vjeru primili od iste stalne tradicije: Petar i Pavao nijesu je izmijenili, u želji, da je prilagode židovskom, grčkom i rimskom svijetu, nego su bdjeli nad jasnom čistoćom i nad istinom jedne poruke, koju su navješćivali na različitim jezicima (Dj. Ap. 2, 8.)”;

o ideji oslobođenja kao sastavnom dijelu evangelizacije: “Dalje je (na sinodi), na doličan način, istaknuto ljudsko oslobođenje. Ono je sastavni dio one ljubavi, koju kršćani duguju, svojoj braći. Ipak ne smije se cjelina otkupljenja nikada poistovjetovati s jednom ili idrugom vrstom oslobođenja. Evanđeoska blagovijest mora sačuvati svoju punu originalnost: onu Boga, koji nas otkupljuje od grijeha i od smrti i uvodi u božanski život. Stoga ne smijemo previše naglašavati ljudski napredak, socijalni progres i. t. d. na vremenitom području, a na račun bitnoga značenja, koje evangelizacija, navješćivanje radosne vijesti, ima za Crkvu Kristovu”;

o malim vjerničkim zajednicama (skupinama) u Crkvi: “Mi smo s radošću osjetili nadu, koja dolazi od malih zajednica i njihova otvaranja djelovanju Duha Svetoga. No te nade bile bi ipak nepotpune, ako bi iz njihova crkvenog života nestalo organskog uklapanja u jedno tijelo Kristovo, u koliko bi se on otkinuo od zakonitog crkvenog auktoriteta i bio prepušten samovoljnom djelovanju pojedinaca”.

A onda Papa, na kraju, nastavlja doslovce: “U svim tim točkama, kao i u drugima manje važnosti, koje ovdje iz razloga vremena ne možemo navoditi, Sinoda je već jasno dala valjane elemente za odgovor. Ali treba ih prikupiti i dalje ih produpsti. Ako mi ukazujemo samo na ono najglavnije, to je zato, jer je naša zadaća da bdijemo nad tim, gdje počinju putevi, kojima se Crkva zapućuje u traženje jednoga uvijek uspješnijega načina u izrazivanju svoje nauke. Mi ne možemo dopustiti, da to pođe krivim smjerom. Ne bismo inače odgovorili našoj najvažnijoj dužnosti, da krijepimo braću”.


Druge Papine izjave iz sinodalne periode


Papa, eto, očito ima svoje mišljenje o problemima, kojih se je dotakla sinoda. Mišljenje, koje je, u nekim stvarima, drukčije od onoga, što su ga izvjesni sinodalni oci iznosili i zastupali. I on to svoje mišljenje otvoreno iznosi i auktoritativno urgira. Na kraju sinode, njezin zadnji dan, iznio ga je najauktoritativnije, najjasnije, najsistematičnije. Ali govorio je on, u tom istom smislu, i prije sinode. Govori i poslije nje. Govorio je pred kardinalima, kad su mu čestitali Božić. Govorio je pred biskupima, sjevernoameričkim i južnoameričkim, kad je s njima koncelebrirao. Govorio je pred svjetovnjacima i svećenicima, promicateljima zvanja. Govorio je pred članovima internacionalne papinske teološke komisije. Govorio je, toliko puta, u općim tjednim audijencijama u Vatikanu. Govorio je u propovijedi na Božić. A govorio je, prije svega, vrlo značajno i auktoritativno, u Apostolskoj adhortaciji “biskupima, svećenstvu i katoličkim vjernicima svega svijeta”, “o promicanju pomirenja u Crkvi kroz Svetu godinu”, od 8. XII. 1974.: “Paterna cum benevolentia”. A govorio je uvijek jednako. I uvijek su pritom njegove teze bile one tradicionalne, evanđeoske.

O pluralizmu je u Crkvi govorio. Pravi pluralizam mora biti didaktički pluralizam u dogmatskom jedinstvu, rigorozno vjeran doktrinalnoj nauci Crkve i tumačenju, koje joj daje učiteljska služba Crkve. Ponizni i mudri teolozi znadu to iz iskustva. Tko na to ne pazi, upast će u filozofsko-religiozni subjektivizam i postat će žrtva “pometnje jezika”. Evangelizacija ne može biti ni zakonita ni djelotvorna bez pravovjerja (u audijenciji od 28. VIII. 1974.).

I o kontestaciji je u Crkvi govorio. Crkva u naše dane doživljuje, kaže on, na izvjesnim područjima teške optužbe, radikalnu opoziciju, protest, što rastače, korozivnu kontestaciju iznutra. Mnogi, koji su joj zavjetovali vjernost, odriču je se, sjemeništa se prazne, redovničke zajednice teškom mukom dolaze do podmlatka, sve je više nevjere i među katolicima. Crkva povezana s jednim nevidljivim Bogom izgleda mnogima neprihvatljiva i osuđena da izumre. Na njezino mjesto imao bi stupiti jedan jednostavniji, razumni i znanstveni pogled na svijet, — bez dogmi, bez hijerarhijskog uređenja, bez zauzdavanja životnih užitaka svake ruke, bez Kristova križa. Crkva će ipak izdržati: po snazi Kristovih obećanja, uz pomoć milosti i pod vodstvom crkvenog učiteljstva. Moramo samo imati vjeru: živu, autentičnu, djelotvornu. Nije dosta ona slaba i nesigurna, vjera sentimenata, ni ona, koja bira, što joj se sviđa, a odbacuje otajstva i ozbiljne istine (u audijenciji od 11. IX. 1974.).

I o institucionalnom i hijerarhijskom karakteru Crkve on je govorio, baš neposredno pred sinodu i u vezi s njom. Sinoda ne će biti koncil, ni kongres, ni parlamenat, rekao je Papa. Ali ona će tretirati vitalne probleme i crkvene nauke i crkvene prakse: prisustva Crkve u čovječanstvu, propovijedanja i širenja vjere među ljudima, konfrontacije Crkve sa svijetom i njezine teške i plodne problematike, a morat će biti nadahnuta misionarskim, pastoralnim, osloboditeljskim, mirotvornim i religioznim duhom Crkve. Treba da njezina djeca ostanu u taj čas s njom u duhovnom jedinstvu i da se mole. Izrijekom je Papa u tom govoru naglasio vidljivu narav Crkve i njezin institucionalni, organizacijski i hijerarhijski aspekt, protiv tendencija, koje taj aspekt osporavaju i sanjaju o “Crkvi ljubavi”, bez organskih i službenih struktura. Katolička ekleziologija, rekao je on, uključuje u pojam Crkve dva elementa, pastire i stado, hijerarhijsko društvo i milosnu zajednicu. Valja vjerno i junački priznati konsekvencije, koje iz toga proizlaze. Auktoritet je u Crkvi služenje, ali i vlast, koja traži pokornost od onih, kojima je namijenjena. Ne ravnaju Crkvom vjernici, kojima su na službu dani biskupi: biskupi su od Duha Svetoga postavljeni, da ravnaju Crkvom Božjom. Njima je, biskupima, dana dvostruka karizma: pravnoga auktoriteta i suverene ljubavi. Ljubavi vidovite i jake, koja se očituje u budnosti nad pokladom vjere, posreduje vjernicima Božje tajne i mudro i neumorno vodi svoje stado (u homiliji na koncelebraciji sa sjevernoameričkim biskupima, u sikstinskoj kapeli, 22. IX. 1974.).

I o molitvi je Papa govorio u vezi sa koncilskom obnovom. Molitva je, kaže on, — molitva pojedinačna i zajednička, — jedini pravi put u koncilsku obnovu. Ona nas uvodi u smisao života, koji je današnje čovječanstvo izgubilo, kad je proglasilo “smrt Božju” i prigrlilo ideal potrošnog društva s njegovim kultom bezdušne i bezbožne masovnosti i s njegovom očajnom prazninom života, ali i s nijemim, nesvjesnim, pružanjem ruku za Bogom. To Papa izrijekom ilustrira filmom: “Isus Superstar”, s njegovim “idiličnim i infantilnim evanđeoskim uspomenama” (u audijenciji od 2. X. 1974.).

I modernističku sugestiju, da sloboda savjesti i pluralizam mišljenja u današnjemu svijetu čine suvišnim i besmislenim svako apologetsko i misionarsko nastojanje Crkve, otklanja Papa odlučno. Nikada Crkva ne će to usvojiti. Njezina će evangelizacija biti danas obzirnija i privlačnija, ona će se držati dužnog respekta pred savješću i mišljenjem bližnjega, ali isto će tako i nastupati s povećanom mudrošću i uvijek novim naprezanjem svjedočenja, primjera, pomoći, i sa sve boljom uporabom motiva i sredstava, koja uvjeravaju. Pitanje je evangelizacije i zvanja i danas otvoreno: osobito pred mladom generacijom, koja još nije ogluhnula od ludih vatara vanjskoga svijeta bogatstva i sjetila, nego je još osjetljiva za tajinstvena svjetla unutarnjega svijeta istine i žrtve. Manjak subjekata evangelizacije u naše vrijeme optužuje mnoge učenike Kristove, svećenike i lajike, sa lijenosti i nevjere. Praktično i povijesno, širenja Evanđelja nema bez evangelizacije i ljudskoga posredovanja: ministerijalnog, ljudskog, u stvarnom smislu hijerarhijskog i zajedničkog, t. j. solidarnog i koeficijentnoga (u audijenciji od 30. X. 1974.).

I pojam “oslobođenja”, “koje danas toliko ističu”, tumači Papa. Dvoznačna je to riječ. Prihvatljiva je za Crkvu, samo u koliko se pod njom prvotno razumijeva oslobođenje od grijeha, koji je glavna zapreka slobodi djece Božje i prvi izvor nepravde, sebeljublja, zlih strasti među ljudima. A neprihvatljiva je, kad se “oslobođenje” ograničuje samo na privredno i društveno područje ili, kada se, da iskaže svoju brzinu i uspješnost, naoruža mržnjom i nasiljem, ili se, iluzorno, pouzdaje u sistematičnu borbu među ljudima i u apriorističnu revoluciju. Nije to put Evanđelja. Nije to put Crkve. Crkva više vjeruje u ljubav (u nagovoru južnoameričkim biskupima, kod koncelebracije, 3. XI. 1974.).

I arogantno kritiziranje Crkve i njezinih struktura, osobito unutar Crkve, Papa odlučno osuđuje. Sveci nijesu tako radili. Oni su uvijek bili spremni podijeliti s Crkvom njezine radosti i boli. Crkvu valja ljubiti (u audijenciji od 6. XI. 1974.).

I današnju religioznu skepsu (i krizu identiteta) Papa je pokudio. On opetovno naglašuje objektivnost spoznaje i objektivnost istine (u audijenciji od 13. XI. 1974.).

I o moralnoj vjerodostojnosti našega katoličkog svjedočenja, o praktičnom autentiziranju našega pravovjerja, Papa je govorio. Apologetska snaga kršćanskog svjedočenja pred svijetom ovisi i o kreposti onoga, koji ga polaže. Ne smije biti protuslovlja između nauke i života na nama. Vjera i moral moraju biti u skladu. Svetost je sinteza oživljene, djelotvorne, vjere i aktivne, veledušne, ljubavi. Religioznost se mora dokumentirati moralnim i socijalnim krepostima. Ljubav prema Bogu mora biti povezana sa ljubavlju prema bližnjemu: osobito prema ukućanima, prema zakonitim starješinama, prema potrebama siromašnih i malih, prema svakome ljudskome bratu, koji treba kruha, ljubavi i časti (u audijenciji od 27. XI. 1974.).

I o perspektivama čovječanstva, i o spiritualnosti intimnih ljudskih težnji i mesijanizmu masa Papa je govorio. Šta je drugo, kaže on, današnji nemir neprekidnih privredno-političkih promjena, opsjena uvijek novih revolucija, gađenje nad blagostanjem, koje se rađa iz znanstveno-tehničkog napretka bez duše, očekivanje pravde i evanđelja za siromahe, nego nesvjesna čežnja za Kristom i za njegovom ljubavlju, za pravom i mudrom ocjenom sadašnjega života, koji ima samo toliko vrijednosti, koliko nas vodi u onaj vječni i na nj pripravlja, za Kristovim eshatološkim dolaskom, za paruzijom? (u audijenciji od 4. XII. 1974.).

A o potrebi lojalnosti prema Crkvi, unutar kršćanske zajednice, govorio je Papa jednom i “ex professo”. Legija ih je danas, kaže on, koji su Crkvi “a priori” neskloni i koji je mrze: kao da je ona balast i pogibao za čovječanstvo. To su njezini vanjski protivnici. Ali ima ona i druge protivnike: katolike, koji su zaboravili, što Crkvi, osobito danas, treba, kao putnici i patnici, pa su, ostavljajući svoje pravo mjesto u kući Gospodnjoj, pozitivno svjedočanstvo, koje je narod Božji od njih očekivao, pretvorili u preuzetnu funkciju sudaca i kritičara te ipak, još uvijek, svete Crkve Božje. Prisvojili su sebi pravo slobodnog ispitivanja njezine nauke i njezina života, pa se mirno smjestili u neprijateljske redove, i ako tobože hoće da i dalje ostanu u crkvenoj zajednici. Ali, neće više da s Crkvom dijele njezinih radosti i žalosti. Hoće naprotiv da njezinu strukturu reformiraju ili, bolje, dezintegriraju po svome ukusu. Papa se na to tuži riječima: “Ako se katoličko (unutrašnje) jedinstvo u Crkvi oslabljuje i lomi, kako ćemo onda uspostaviti ekumensko jedinstvo, kako ćemo onda ljudima našega vremena donijeti uvjerljivu poruku mira i spasenja. — i omogućiti im, da u njezinu zemaljskom obličju (Crkve Božje) prepoznaju božanski misterij, koji se u njoj krije i odražava ljepotu Kristovu i privlači Kristovu ljubav; — Ef. 5, 25.?” (u audijenciji od 6. XII. 1974.).

I o dogmama u kršćanskom Vjerovanju i o crkvenim definicijama govorio je Papa i istakao njihovu opravdanost i vrijednost. Ako nam, govori on, krive teorije i naša umišljenost nijesu pomutile naše vjere u Isusa Krsta, našega Gospodina, onda ćemo osjetiti duboku želju, da s duhovnom radošću osluhnemo u srcu odjek »važnih, poniznih, svečanih, definicija, koje je Crkva u mučnom naporu i jedinstvenoj ljubavi k istini formulirala za naše mišljenje, za našu molitvu i za naš konsekventni stav. Na primjer onu: Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek«. To je njegova (Gospodinova) prava definicija; to je za nas prava teologija. Ostati tvrdo pri toj interpretaciji Isusovoj, to je naša vjera i naša sigurnost! Ona ne podvostručuje lika Isusova: »kao da bi Isus Evanđelja bio drukčiji od Isusa autentične teološke nauke«. Ne smeta ona ništa našemu daljemu istraživanju i znanju o toj tajni, ali joj otvara put i vodstvo — —. Ona ne dopušta našemu razmišljanju, da postane oholo, nego ga ponizno podiže na razinu zajedništva s braćom, u jedinstvenoj harmoniji vjere i ljubavi. »Čitava jedna, kaže Papa na kraju, učena, a kojiput i umjetnička, literatura prošloga stoljeća, sve do danas, trudi se oko vivisekcije Evanđelja, kako bi Isusa, i samu njegovu eksistenciju, povukla u sumnju. Ona polazi od, subjektivističkih, pretpostavki, pred kojima bi se moralo prignuti objektivno svjedočanstvo Evanđelja i promišljena i nadahnuta refleksija crkvenoga Učiteijstva, kojemu je sam Krist povjerio širenje svoga Evanđelja« (u audijenciji od 11. XII. 1974.).

I protiv moralnog autonomizma i krive moralne slobode Papa je govorio. Ne znaju više ljudi, kaže on, razlikovati dobro i zlo. Od moralnog pragmatizma prešli su mnogi na moralni relativizam. I konkretizirao je to Papa: na primjeru kontracepcije, pobačaja, sterilizacije, eutanazije, bračnih rastava, homoseksualnosti, predbračnih spolnih iskustava (u govoru članovima papinske internacionalne teološke komisije, od 12. XII. 1974.).

I protiv doktrinalno-disciplinarnog rasula crkvenog života i osporavanja njegovih struktura Papa odlučno ustaje. “Svi mi, veli on, morat ćemo pogodovati odlučnom crkvenom zajedništvu, i pod cijenu odstupa od pretjeranih i samovoljnih oblika pluralizma”, pa na pitanje: “Nije li Crkva stara, nije li njezino postojanje anakronistično?”, “Ne bi li Crkva morala isprazniti svoje dogme, svoje strukture, ako hoće da opet postane aktualnom?” odgovara: “Ne! Crkvena je tradicija ključna riječ životnosti Crkve, samo ako je to dobro shvaćena tradicija!” (u govoru kardinalima, na božićnom čestitanju, 23. XII. 1974.).

I o nadmoći vjere nad ljudskom pameću Papa je govorio. Slavlje Svete godine, rekao je on, “veliki je korak vjere”, “koja ponizuje našu umišljenu samodovoljnost”. “To je kao evanđeoski korak razmetnoga sina, koji se vraća očinskom domu”. “Taj korak svatko od nas može učiniti. Mora ga učiniti!” (u homiliji na božićnoj ponoćki, pri otvaranju Svete godine, 25. XII. 1974.).

I o potrebi sustavne akcije na oživljavanju duhovnih zvanja u Crkvi Papa je govorio. On to pitanje naziva središnjom točkom pribojavanja i brige Crkve u ovom času. Čitava se kršćanska zajednica mora učiniti osjetljivom i odgovornom za ovaj problem. Zvanje je božanski poziv, ali u krilu zajednice, koja u tome mora sva surađivati i za to se, po nalogu Gospodinovu, moliti. Traži to, sigurno, i od onoga, koji prima dar zvanja, i od onih, kojima ga u korist prima, trajan napor: kako bi sjeme zvanja bilo zaštićeno, plodno, napredno. Osobito u današnjim vremenima, kad hedonistička i materijalistička atmosfera našega vremena ugrožava duhovni život vjernika i smanjuje osjećaj za sve sveto, pa i za vrijednost svećeništva i redovništva. Treba stimulirati među vjernicima osjećaj za duhovne i nadnaravne vrijednosti. Zvanje, dakako, traži odricanje, žrtvu, predanje, od onih, koji ga odaberu. Ali ne smijemo zaboraviti, naglašuje Papa, da zdravu mladost posebno privlače veliki zahtjevi, zalaganje, poteškoće, pa će specifična i dobro primijenjena evangelizacija zvanja još uvijek pokrenuti brojna mlada srca, da s velikodušnošću i vjernošću prigrle ideal Kristu i dušama potpuno posvećene eksistencije, sve do heroizma. Moramo se pouzdati u Boga. Zvanja su više djelo Božje nego djelo ljudi: temeljno je i nezamjenjivo sredstvo, da ih osiguramo, molitva za milost Duha Svetoga, u tijesnoj zajednici sa Gospodarom žetve (u govoru učesnicima talijanskog nacionalnog kongresa promicatelja zvanja, 4. I. 1975.).


Apostolska adhortacija “Paterna cum benevolentia”


Samo mjesec dana iza završetka sinode, 8. XII. 1974., izdao je Papa i svoj najnoviji apel na katolički svijet, Apostolsku adhortaciju: “Paterna cum benevolentia”, “O pomirenju u Crkvi kroz Svetu godinu”, i upravio ga “biskupima, svećenstvu i katoličkim vjernicima svega svijeta”. Njegov integralan tekst donio je đakovački “Vjesnik” (g. 1975., br. 2., str. 23. — 28.).

Kad čovjek čita taj dokumenat, jedva da se može oteti dojmu, da je on, sada već službeni i auktoritativni (i ako indirektni), Papin osvrt na probleme sa sinode, ali i na, akutne, probleme današnje Crkve. Odgovor nekim biskupima, ali i svima drugima u Crkvi, koji iza njih stoje i kroz njih govore.

Papa u tom dokumentu, još jednom, jasno ustaje na obranu pravovjerja i discipline u Crkvi. Govori o Crkvi kao o zajednici mira i sakramentu jedinstva, ističe potrebu jednodušnosti u vjerovanju i načelima, upozoruje na opasnu pojavu zamračenja ideje o sakramentalnosti Crkve, tuži se na današnje polarizacije i neslaganja u njezinu krilu, osuđuje krivi pluralizam, ignoriranje istine, da u Crkvi uz ljudski postoji i božanski elemenat, suprotstavljanje crkvenoj hijerarhiji, falzificiranje Evanđelja, nelojalnost i nepravde u povijesnim ocjenama Crkve, samovoljne pritiske na crkveno vodstvo, svećeničke otpade, dogmatički relativizam. “Ako pluralizmu manjka”, piše Papa, “posredništvo crkvenoga Učiteljstva, povezanost s Kristom preko apostola”, on je kriv. I izrijekom, Papa, utvrđuje, da pastirska služba spada na bitnost Crkve i da su pastiri (biskupi) u njoj obdareni vlašću, koja nadilazi sve pojedinačne auktoritete. Tko njih sluša ili prezire, Krista, sluša ili prezire. A pastiri Crkve, koju u “Vjerovanju” priznajemo jednom, svetom, katoličkom i apostolskom, moraju opet ostati u jedinstvu s Petrovim nasljednikom i u ovisnosti od njega. Tu Crkvu treba ljubiti, slijediti, izgrađivati. Papa je uvjeren, — izrijekom on to kaže, — da je ogromna većina sinova Crkve očekivala ove njegove opomene i da ih je spremna prihvatiti. Neznatan je broj onih, koji se u Crkvi “opiru i samoj svetoj Hijerarhiji” i zbog kojih je i došlo do ove njegove poruke. Ipak Papa “ne može, a da ne progovori, da ne ustane, snagom i žestinom Pavla, protiv takova nevjernog i apsurdnog postupka”. O temeljima se vjere i kršćanstva radi. O zabludama u vjeri. Da nemamo (u Crkvi) posredništva crkvenoga Učiteljstva, — piše Papa na jednom mjestu Adhortacije doslovce, — “učiteljstva, kojemu su sami apostoli predali svoje učiteljstvo i koje prema tome naučava samo ono, što je predano, nepopravljivo bi se narušila ona veza, s Kristom preko apostola, koji su predali ono, što su i sami primili. Stoga, kad se napusti stalnost u nauci, koju su apostoli predali, događa se, da, dok netko nastoji izbjeći i same poteškoće, koje dolaze od misterija, iznosi razumom i neke krive formule, kojima se razara pravi pojam i značenje onoga misterija. Tako se izmišljaju nauke, koje se nikako ne slažu sa stvarnošću vjere, nego su joj protivne, a osim toga, kad su već gotove i utvrđene, povezane su sa međusobno najoprečnijim mišljenjima”.

Nekoliko dana kasnije Papa se je, u svojoj “mirovnoj poruci svijetu” (od 18. XII. 1974.), još jednom osvrnuo na tu svoju Adhortaciju i u njoj, opet i izrijekom, apostrofirao kontestatore u Crkvi. “Mi vas zaklinjemo”, kaže on doslovce, “u ime Isusa Krista, da razmatrate taj dokumenat, da izvučete iz njega zaključke pomirenja i mira. Neka nitko ne misli, da može izbjeći neizbježive zahtjeve zajedništva, s pomirenjem i mirom, ostajući na svojim uobičajenim osporavateljskim pozicijama spram, svoje Crkve!”

Otvorenije i jasnije nije, odista, Papa mogao govoriti.


Držanje kurije. Interview kardinala Rossi-ja


Crkveni ljudi iz najbliže Papine okoline, kurijalni kardinali i prelati, nijesu se na sinodi skoro nikako javljali, barem nijesu na općim sjednicama. Očito, — valjda na Papinu želju, — da im nitko ne mogne prigovoriti, da su na biskupe pravili presiju i nametali im “kurijalne” i “rimske” ideje. Ali, da su svi oni, kompaktno, stajali za onim, što je Papa, i prije, i na sinodi, i poslije nje, govorio, i odviše je jasno. Na primjer iz polemike kardinala Felici-ja sa glavnim delegatom i govornikom “Ekumenskog vijeća crkava”, protestantskim pastorom i generalnim tajnikom Vijeća, Filipom Potterom, i njegovim “ekumenističkim” pogledima na ravnopravnost svih crkava: njihovo mjesto “kao služiteljica unutar puka” i njihovu dužnost da “slijede život” (10. X. 1974., u “dvorani razbijenih glava”), ili iz izjave (interview-a), što ju je prefekt Kongregacije za evangelizaciju (Propagande) i bivši nadbiskup Sao Paola u Braziliji, kardinal Angelo Rossi, dao rimskom centru “CRIS”-a (“Centar za svećeničke susrete”), kratko pred početak sinode (“Osservatore Romano”, 6. IX. 1974.) i njegova analognog članka u “Osservatore Romano” od 29. III. 1974.

Osobito je značajan u tom pogledu interview kardinala Rossi-ja. Programatski je, dotiče se svih relevantnih problema, izrijekom se povezuje sa sinodom, strogo je načelan i posve iskren. A usto mu je auktor jedan od najistaknutijih i najautoritativnijih ljudi u papinskoj kuriji: čovjek, koji je u njoj najdirektnije odgovoran za evangelizaciju u Crkvi i već po službi najbolje poznaje i iz, najbližega gleda sve probleme sa toga područja. Ekscerpirat ćemo ga stoga opširnije.

Kardinal se nada, da skora biskupska sinoda ne će temu evangelizacije tretirati isključivo ili pretežno sociološki, kako bi to neki željeli. “Krista treba propovijedati, i to ne kao običnoga čovjeka, filozofa ili proroka, nego kao Sina Božjega, koji je postao čovjekom, kao jedinoga otkupitelja čovječanstva”. “Obraćenje k Bogu moguće je jedino, ako prihvatimo Krista i njegovu Crkvu, kako ju je on, stvarno, u povijesti, ustanovio i na Petru i apostolima izgradio”. “Ateizam je u izvjesnu smislu samo dalji razvoj antropocentrizma, koji stvarnost izvrće na glavu, kad od čovjeka pravi središte svijeta. A taj je antropocentrizam, na nesreću, prodro i u jednu široku, sekulariziranu, katoličku okolinu: svagdje ondje, gdje se ljudi za Krista interesiraju samo još kao za čovjeka; za Krista kao osloboditelja u revolucionarnom smislu, dok to može biti samo elemenat “predevangelizacije”. Propovijed je Evanđelja, kaže kardinal dalje, sigurno, uvijek solidna podloga i štovanju ljudske osobe i društvenom životu u pravdi, — “Tko evangelizira, humanizira”, — ali ne treba toga dvoga previše, — ni metodički, — rastavljati. “Mnogi jako pretjeruju u traženju uspješnih metoda za evangelizaciju: tako da bi to, praktično, pravu evangelizaciju odgodilo do konca svijeta. Da su apostoli tako radili, ne bi se još dovršio ni jeruzalemski (apostolski) sabor”. Propovijedati Evanđelje u znaku marksizma ili buržoazije samo je grotesktna karikatura; tako se prešućuju, ili i niječu, bitni njegovi potezi: duhovni život i nadnaravnu stvarnost. Kardinal Danielou s pravom opaža, da je “moderni čovjek već sit dobara, koja mu nudi potrošno društvo, pa je, jer u njima ne nalazi sreće, u kušnji da očaja”. Zanimljivo je i korisno usporediti dvije vrsti današnje omladine: omladinu “Trećega svijeta”, koja ima ideala, puna je nade i spremna na velike stvari, i onu iz hiperkulturnih zemalja, koja se najvećim dijelom iživljuje u nezadovoljstvu i revoltu. Ona u sebi nosi strahovitu tjeskobu, zdvaja, baca se u trku za uživanjem, u erotizam i opijanje drogama. Zločinstvo je stoga ljudima u mladim narodima nuditi, mjesto istine Evanđelja, koja sobom nosi mir, radost i sreću, leću jednoga isključivo humanitarnoga razvitka, koji narode, što niječu duhu primat u životu, čini bolesnima i vodi na put samoubojstva. Crkva je uvijek bila, i danas je, — vidi se to u misijama, — socijalna dobrotvorka naroda, pionirka djelotvornog humanizma, ali nije ubirateljica poreza, niti je, na prvom mjestu, odgovorna za materijalno blagostanje naroda. Ipak, kršćanskoj ljubavi uspijeva, i da s malo financijskih sredstava mnogo toga učini za kruh, zdravlje i krov sirotinji. Pozivajući se na vlastita bolna iskustva iz latinske Amerike s ljudima iz raznih katoličkih sekretarijata i instituta, koji su, doduše, po svojim statutima ovisni o Episkopatu, ali stvarno zlorabe povjerenje, koje im je dano, pa “u ime Koncila i biskupskih konferencija propagiraju svoje, kojiput i kršćanstvu strane, klišeje, Kardinal osuđuje krugove, koji su se, služeći se mogućnostima, što im ih pružaju sredstva komunikacija i stvarajući, katkada i na internacionalnoj bazi, svoje grupe, domogli izvjesnih ključnih pozicija i organizacija, pa unose, preko svojih ljudi, sekularizam u Crkvu. I katolički “centri za refleksiju” često se bez promišljanja bacaju na čisto sociološke, psihološke ili političke probleme. “Treba taj val sekularizma zaustaviti pred vratima biskupske sinode!” A slično je, u ovo pokoncilsko doba, i sa “vojskom teologa”, koja sve više buja. Nekada su i vrlo ugledne ličnosti, koje su se požrtvovno i stručno bavile proučavanjem vjere, samo sa strahom prihvaćale titul “teologa”, a danas se toliki, koji su nešto pročitali od izvjesne teološke literature, a da nijesu ni prokuhali, ne samo na sav glas izdaju za teologe, nego i trse, da, pod zastavom pluralizma, svoje hipoteze i izmišljotine uzdižu do dogmi i tako razaraju blago tradicije, siju sumnje i guraju vjeru puka u pometnju. A kada, kasnije, izađe na vidjelo sva drskost i moralna mizerija nekih takvih istaknutih predstavnika ekstravagantnih ideja, čovjek mora s bolju konstatirati, da su oni, pod izlikom teologije, branili samo svoje vlastite interese ili instinkte. Jedan mi je, primjećuje tu Kardinal, ugledni prelat kazao: “Prije su u meni gledali velikoga teologa, ali, otkako sam postao biskupom, smatraju me teološkim ignorantom!” Isprva su se ti pobunjenici nadali, da će Koncil bitno izmijeniti shvaćanja Crkve. Kasnije, iza kako je Koncil, jasno i auktoritativno, drukčije progovorio, nego što su oni očekivali, stavljali su svoju nadu u “internacionalnu teološku komisiju”. Danas više neće ni da čuju ni za njezine dokumente, a kamoli da ih čitaju, nego se obraćaju na one, koji se, doduše, nazivaju teolozima, ali to nijesu. I prodaju nam, u koliko im to polazi za rukom, sociologiju, psihologiju, psihoanalizu, politiku, etnologiju, ekonomiju, dijalektiku, nasilje i t. d. pod imenom teologije. “Neka nas Gospodin oslobodi od te vrste teologa!” “Vrijeme je, ja mislim, da sinoda u toj stvari kaže jasno ‘Ne!’, a da se ne gubi u sociološkim formulama”. I na dezorijentaciju i slabost na višim crkvenim mjestima Kardinal se tuži. Svatko se danas, sve do ateista, smatra kompetentnim, da sudi, što je katoličko. A “uslijed tjeskobnog krzmanja i zaplašenosti izvjesnih prelata puk osjeća, da ga se ostavlja na cjedilu”. “Istina je, sigurno, da u čitavu svijetu disidentske grupe među svećenicima i redovnicima predstavljaju manjinu. Samo, to je manjina vrlo aktivna i diže veliku buku. Malo je među njima solista; ostali pjevaju u koru. Da budem iskren i da se jasno izrazim: ja ne shvaćam, kako mjesna crkvena vlast može šutjeti, kad neki svećenici ili redovnici ispisuju zabludu na svoje zastave, jer: u tom slučaju se na biskupovu šutnju gleda kao na blagost i uslugu krivom držanju. Trebalo bi, da ima više priznavalaca za vjeru! Po mome mišljenju previše ih se štedi (buntovnike). I o njima treba da pastiri vode brigu, ali ne u tolikoj mjeri, da to ide na štetu vjernoga puka, koji s pravom očekuje od svojih pastira pouzdano vodstvo, pogotovu u teškim vremenima”.

Protiv zlih sklonosti u čovjeku jedina je uspješna obrana ono Kristovo: “Bdijte i molite se!” Ali baš to dvoje kuša diskreditirati životna filozofija, koja čovjekovu sreću gleda u njegovu potpunom utapanju u svijet. “Zao primjer posvjetovnjačenih svećenika nanosi Crkvi veliku štetu. Bolje je za jednu župu, da nema svećenika, nego da ima zločesta svećenika”. Ja se nadam, rekao je Kardinal, i želim, da Sveta godina, provedena u misijskom duhu, bude plodonosna za obnovu srdaca i za novo, pravo, proljeće Crkve.

Što se tiče katehetske pouke, nadzor je nad tim, konstatirao je Kardinal, iza kako je dokinut “Index”, prešao na biskupe kao na čuvare vjere, ali treba priznati, da se do sada nijesu primjenjivala uspješna sredstva, da se vjernicima dade ispravna orijentacija u današnjem labirintu teoloških mišljenja. Lakše je i komotnije prepustiti to savjesti vjernika, nego tu savjest, kako treba, formirati. Ja mislim, rekao je Kardinal, da bi skora biskupska sinoda učinila Crkvi veliku uslugu, “kad bi zaključila, — da katekizmi, koji se upotrebljavaju na župama i u školama, budu odgovorno odobravani od nadležne crkvene vlasti. Kongregacija za kler već je, na tom polju, dosta učinila, a u misijskim zemljama stoji biskupima na raspolaganje katehetska komisija kongregacije za evangelizaciju”.

Teološkom i asketskom odgoju svećenika za apostolat misijska Kongregacija daje apsolutnu prednost, kaže Kardinal meritorno za svoj službeni resor. A onda govori o tom problemu više općenito: “Ili ćemo odgajati dobre i svete svećenike, pa će tada evangelizacija biti u pravim rukama, — ili će biti bolje zatvarati sjemeništa, jer će se ona inače pretvoriti u jeftine pensionate za studente, koji misle, kako će napraviti karijeru, a ne brinu se za apostolske ciljeve. Trudimo se, da stanje u sjemeništima popravimo: 1. promicanjem zvanja, 2. ozbiljnim izborom kandidata, 3. temeljitim teološkim i duhovnim odgojem, uključujući tu i formaciju profesora i duhovnih vođa, 4. aktualnom literaturom zdrave orijentacije, 5. informacijom i sistematskom orijentacijom o parolama, tendencijama i novostima na polju teologije, pastorala, askeze i morala”. Što se tiče njegove Kongregacije (za evangelizaciju), ona ne će više, izjavljuje Kardinal apodiktično, iza bolnih iskustava posljednjih godina, svojih sjemeništaraca iz misija školovati u Evropi, nego u dobrim sjemeništima njihovih zemalja, gdje ne će biti izvrgnuti pogiblima, koje za njih predstavlja dulji boravak u inozemstvu, ni napasti na gospodovanje, kao u Evropi, Sjedinjenim Državama i Kanadi. Polovina ih je ostavljala sjemenište, a da nijesu bili spremni da se vrate u svoj rodni kraj i u njemu djeluju, pa makar i samo kao apostolski lajici. U Evropi će Kongregacija dalje školovati samo gotove svećenike, i to samo za posebne službe i s konkretnim i vremenski ograničenim obvezama u pogledu studija. I kolegij propagande na Gianicolu bit će pretvoren u institut za svećenike, kao što je onaj sv. Petra, sa profesorima (na teološkom Institutu Propagande), koji će đacima davati izobrazbu za njihov budući djelokrug, prema prilikama i potrebama pojedinih misijskih područja. Ne će se više tolerirati tip pitomca, koji je imao sve moguće privilegije i beneficije, osim za ozbiljan rad, disciplinu, iskorištavanje vremena. Kvaliteta će uvijek biti pretpostavljena kvantiteti. Svi će se faktori morati odsada zajednički truditi: samo i jedino za dobro Crkve. Kardinal na kraju još, značajno, ističe, da se evangelizacija Crkve odsele ne bi smjela, kao do sada, okretati, prvotno i jednostrano, k inteligenciji, nego bi u isto vrijeme morala misliti na široke mase malih ljudi na selu i u gradu, koji imaju dobru volju, pravu nakanu i jednostavnu, ali iskrenu pobožnost, koju su mnogi pastoralni eksperti neopravdano prezirali, kao tobože naivnu i praznovjernu. A tome malome, a dobrome svijetu treba samo orijentacije i pomoći, da se Bogu čitavim srcem preda. U misijama su tome, malome, svijetu najbolji misionari katehisti, uzorna života i puni revnosti; — oni uz pomoć milosti najbolje pogađaju, kako treba pristupati našoj najsiromašnijoj braći, — a onda redovnice i apostolski lajici. Svi pravi katolici, kler i lajikat, treba da se aktiviraju na misijskom poslu: ako ništa drugo, a ono radom u crkvenim misijskim društvima.

A sada da prijeđemo na ono najglavnije, radi čega smo i napisali ovaj, opširni i dokumentirani, članak!


Ono najkarakterističnije sa sinode i oko sinode


To je činjenica, da posljednja sinoda kao biskupska sinoda zapravo nije uspjela. Ili nije, barem, kako bi trebalo i kako su svi očekivali, uspjela. Nije joj pošlo za rukom, da na zadovoljstvo riješi zadatak, koji joj je bio povjeren. Nije ga jasno prozrela. Nije nam definitivno odgovorila, što je evangelizacija Crkve i koji su njezini autentični zakoni i metode. Nije nam adekvatno formulirala ni glavnih principa s toga područja. Bilo je puno konfuzije pred tim problemima: i u biskupskim redovima, i u biskupskim glavama. “Kolegijalno”, specifično “biskupsko”, vodstvo Crkve našlo se je blokirano pred tom teškom zadaćom. Mora se istom prikupiti i pribrati. I bilo bi, svi to uviđamo, po ljudsku, vrlo nezgodno, kad bi Crkva bila samo na nj upućena. Na sreću ona to nije. Ona nije samo biskupska Crkva; ona je i papinska Crkva. Bog ju je, efektivno, osigurao s druge strane. Papinstvo je i ovaj put, kao uvijek, spasilo situaciju.

Papa je na sinodi malo govorio. Ali progovorio je u pravi čas; još prije svršetka; na kraju vijećanja. I kad je progovorio, vidovito je i magistralno progovorio. Kao učitelj među učenicima. I razborito je progovorio. Nije omeo biskupe, da donesu rezolucije i apele sa područja, koja ne tangiraju bitnih problema. Ali u pitanju fundamentalnih, načelnih, koncepcija kršćanstva i Crkve jasno je pokazao, što misli. I izvan sinode, u raznim govorima i izjavama, i na samoj sinodi, kad mu se je učinilo, da mora neke ideje, koje su se na njoj čule, korigirati ili, bolje, objasniti. A o tomu je nadahnuto i prosvijetljeno govorio. Sa savršenom jasnoćom i s teološkom eksaktnošću. Sve je stavio na svoje mjesto. I s punom uvjerljivošću čovjeka, koji duboko uočuje probleme. I sa odlučnošću najvišega auktoriteta, kojega je potpuno svjestan. “Sicut potestatem habens” (Mat. 7, 29.). Čovjek upravo instinktivno osjeća, da to govori jedan Papa i da iza njega stoje Krist i Petar. Bitno je to drukčija i viša besjeda od one biskupske. Vidi se odmah, da su njemu svi ti, glavni, principi evangelizacije bili već i prije sinode jasni. I njemu, i onima oko njega, na koje je on prenio dio svoje papinske vlasti, kad ih je uzeo za suradnike i savjetnike i učinio ih tako, sekundarnim, nosiocima svoje petrovske karizme.

Nije Papa na sinodi donosio ni izricao definicija. Ni u pitanju evangelizacije, želi očito, da konačne i formalne odluke trudu donesene kolegijalno: da svaki biskup može prije reći, što misli. Ali dao je zato, — sa svom finoćom i blagošću i sa svim dužnim obzirima prema onima, koji su drukčije govorili, — svima njima načelne i opće direktive, za koje mu je izgledalo, da ih mora dati. O stvarima, o kojima, sa stanovišta Evanđelja i apostolske tradicije, ne može biti diskusije.

I Papa misli, da vanjsku crkvenu organizaciju treba danas decentralizirati. Prilike to danas i dopuštaju i traže. Mnogo toga može se, i mora, ostaviti lokalnoj i regionalnoj inicijativi i kompetenciji biskupa: pastirima Crkve, apostolskim nasljednicima na terenu. Samo i to sve mora ostati pod najvišom kontrolom Rima i Pape. U interesu jedinstva Crkve. Ne može Crkva imati više glava, više suverena. U interesu ortodoksije. Ne može u Crkvi biti više istina. U interesu discipline i skladnoga nastupa, opće, Crkve. Prema pozitivnim Kristovim odredbama u Evanđelju. Jedini je Petar dobio apsolutne garancije. Treba lokalne Crkve zaštititi od megalomanskih ambicija i od rizika, što ga predstavlja ljudska oholost, ljudska slabost, ljudska naivnost, ljudska povodljivost, ljudsko neznanje. Primat ne dolazi u pitanje. Ni Papina intervencija, gdjegod i kadgod on misli, da je potrebna. Ne daje mu na nju nitko od ljudi pravo. On je to pravo primio od Krista direktno. Nema ni “druge” ni “treće” Crkve; ima samo jedna: katolička i Petrova, rimska i papinska.

I Papa dopušta u Crkvi teološka istraživanja i prinove. Dopušta i organski razvoj crkvene misli. Ali ne smije to biti na račun objektivne istine Evanđelja. Objava je, već po svom božanskom izvoru, natpovijesna kategorija: nešto transcedentno, što, u sebi, nije podvrgnuto ni evoluciji ni revizijama. Vječna je i nepromjenljiva istina kršćanstva. Vječan je i njegov moral. Ne mijenja se, baš kao što se ne mijenjaju ni zakoni razuma, ni ljudska narav. Ni odnosi među ljudima, u koliko su uvjetovani fizičkim konstantama. A, nebitne, organizacijske rekonstrukcije moguće su u Crkvi, ali uvijek samo uz pristanak mjerodavnih, a nikada bunom, revolucijom, “fait accompli”-jima, pritiscima odozdol. Reforme se u Crkvi provode odozgor, ne odozdol.

I Papa duži Crkvu, da, u svijetu, stoji na strani pravde i slobode. Da brani prirodna ljudska prava i dostojanstvo ljudske osobe, da osuđuje nasilje i zločin, da radi za mir i za socijalno blagostanje čovječanstva. A ako Papa Pavao VI. to, svaki dan, ne radi, onda nitko u povijesti nije toga radio. Samo, nikada to ne smije biti na način, koji bi bilo vrijeđao evanđeoski zakon ljubavi, bilo zaboravljao ili ignorirao zadnje, nadnaravne, ciljeve i ideale života: poturao u pozadinu misao na Boga i ljubav k njemu. Prva je zadaća Crkve propovijedanje Kraljevstva Božjega i, nadnaravnoga, usrećenja ljudi u Bogu i u njegovoj vječnosti, a nije socijalno-političko oslobođenje na zemlji. Socijalno oslobođenje čovječanstva utemeljeno je na onomu bitnom i dubljemu: na duhovnom oslobođenju duša: na pobožanstvenjenju čovjeka po Kristu. Ni na civilnim područjima života ne smije nitko, tko hoće da bude kršćanin, apstrahirati od Krista: Krist mora ostati za kršćanina prvo u životu; njegova najviša norma i kriterij. Službenim, hijerarhijskim, predstavnicima Crkve, to je jedini profesionalni posao: ne smiju mu preferirati nikakvih zemaljskih problema ni briga; one profesionalno spadaju u djelokrug vjernika-svjetovnjaka. Službena Crkva ne smije direktno ulaziti u, — konkretne i praktične, — socijalne i političke borbe. U crkvama se ne smiju držati politički zborovi, vijećanja, protesti, demonstracije, kao, nažalost, ponegdje (u Vijetnamu i Španiji). Crkva bi i vjera tim kompromitirale svoj heteronomni i sakralni karakter. Njihovo je na tom području isticati načela: ono, što je u socijalnom i političkom životu stvar morala i moralne dužnosti. Crkva to deklarira, ali, nikada, brahijalno ne urgira i ne iznuđuje: ostavlja to slobodnoj inicijativi i odgovornosti vjernika-svjetovnjaka. Ona ne vjeruje u metode krvave revolucije i nasilja: ona se od njih načelno ograđuje i rezervira. Ono, što se danas u Crkvi izvikuje kao “horizontalno kršćanstvo”, Papa u načelu otklanja. Crkva nije horizontalna; ona je vertikalna; ona je prvotno okrenuta k Bogu, k duši, k vječnosti, a ne, direktno, k socijalnim problemima. Ni vjera nije horizontalna; ne može to ni biti: već po svojoj ideji. Horizontalna vjera, to je “contradictio in adiecto”. Ne da Papa, ni da se misije Crkve pretvore samo u pomoćnu kolonu, u servis, pomaganju nerazvijenih naroda i podizanju njihova standarda. Ona traži od misionara, da, prije svega, navješćuju narodima i uče ih svemu, što je on tražio i učio. Prva će zapovijed uvijek u kršćanstvu ostati ono: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim!”

I Papa priznaje slobodu apostolske inicijative svima u Crkvi. I svjetovnjacima. Nema on ništa, u načelu, ni protiv pojedinačnih i partikularnih akcija. Ni protiv posebnih skupina u Crkvi, koje Boga traže. Samo Crkva nije, kaže Papa, samo skup onih, koji Boga traže: svaki za se i svaki na svoj način. Ona je i institucija, — božanska, Kristova institucija; obavezna institucija, — koja ima i svoj juridički lik i svoje zakone. Svoje starješine i podložnike. Svoj sustav. Svoje dogme. Svoja, sakramentalna, oruđa, sredstva, milosti i posvećenja. Vidljiva je i organizirana. Njoj se moraju podrediti, u nju se moraju uklopiti, svi, koji hoće da postanu dionici božanskog, Kristova, spasenja. Ne mogu pojedinci ni skupine u Crkvi vjerovati, što hoće. Ne mogu ni raditi, što hoće. Ne mogu ni živjeti autonomno: po strani i u neovisnosti od hijerarhijskog auktoriteta Crkve. Mogu se u Crkvi formirati, — uvijek su se formirale, — i uže zajednice vjernika, ali se ne mogu emancipirati ni separirati od zajedničkog života i kulta Crkve, ni od njezina svećeništva. Nije katolička Crkva “karizmatička crkva”, u kojoj bi Duh Sveti neposredno vodio svaku dušu; ona je hijerarhijska i sakramentalna Crkva: u njoj Bog vodi vjernike preko auktorizovanoga crkvenoga starješinstva. Sve skupine u njoj moraju, trajno, biti u jedinstvu, miru i suradnji sa službenom Crkvom, slušati je, preko nje i između sebe biti povezane. Ne smiju je neodgovorno i nelojalno kritizirati, a kamoli terorizirati.

Jedna je Crkva i kompaktna, kaže Papa. U svemu kompaktna, a prije svega u vjeri. Ne smije se od nje praviti konglomerat različitih i suprotnih mišljenja. Pa ni za volju ekumenizmu ni idealu svekršćanskog jedinstva. Ne može i neće katolička Crkva napustiti i relativizirati svoga vjerskoga pogleda nikakvoj “toleranciji” za volju. Ne smije nitko od njezinih vjernika dirati u njezinu tradicionalnu nauku, njezin moral, njezino apostolsko i koncilsko naslijeđe. Preuzetan je i neozbiljan, — i teološki neozbiljan, — tko to čini.


Poruke za nas. Uvijek s Papom i s Rimom!


Eto, nad šarenilom i problematičnošću ideja, što su ih na sinodi zastupali i iznosili poneki biskupi, a podgrijavali mnogi “profesori” i novinari širom katoličkog svijeta, izdiže se Papina prosvijetljena riječ kao očiti glas Božji, kao autentična jeka Evanđelja, apostolske tradicije, kršćanske starine. On nas sve njom korigira i uči. Pipa se upravo u njoj inspiracija i karizma papinstva. Dobili smo njom, opet, svi mi katolici, jednu veliku lekciju. I biskupi su je dobili.

Nije Papa samo jedan od biskupa. Nijesu mu drugi biskupi jednaki auktoritetom. Nije on samo “primus inter pares”. Nije on biskupima, — pa ni na Saboru, ni na sinodi, — podređen: oni su njemu, i tada, podređeni. Papa ima posve specifičan položaj i misiju u Crkvi. I biskupima je on starješina i učitelj. Njemu je, jedinome, u Petru, rečeno, — njemu kao pojedincu, — da je na njemu sagrađena Crkva, da joj je on ključar, i da je, pod njegovim vodstvom, vrata paklena ne će nadvladati (Mat. 16, 13. 19.). On je, jedini, pastir svih Kristovih i ovaca i jaganjaca (Iv. 21, 15. — 17.). On je, jedini, poslan od Krista, da utvrđuje svoju apostolsku braću u Episkopatu i hijerarhiji (Luk. 22, 32.). Njegov je auktoritet jedini u Crkvi apsolutan; onaj je biskupski uvjetovan i relativan. Nije stoga nikada od Duha Svetoga, kad se Papi opstruira i oponira, ni kad se smanjuje i problematizira njegov najviši auktoritet u Crkvi. Ni pod izlikom biskupskoga kolegijaliteta. Kolegijalitet ne može progutati primata. S primatom se ne smije nitko u Crkvi poigravati. A govoriti, makar i samo retorički, da je danas na pomolu neka “treća Crkva”, koja dalje vidi i kršćanskije osjeća od rimske Crkve i da će istom ona uliti novu krv u njezine žile, to je, po našemu mišljenju, više nego neozbiljno. Doživjela je Crkva već jedan takav; precedentan, slučaj: u doba seobe naroda. Došli su mladi barbari sa sjevera i pregazili, truli i dekadentni, rimski, antički, svijet, dali mu, — u biološkom smislu, — novu vitalnost i nove energije, ali u religiozno-moralnom pogledu nijesu oni preporodili stare, rimske, Crkve, nego ona njih. Svojom, evanđeoskom, istinom, svojom spiritualnom i idealističkom kulturom, svojom duhovnom snagom: kapitalima iz riznice nadnaravne objave, kojoj je Petrov Rim, svojom primatskom karizmom, bio autentičan nosilac i čuvar. Samo tako, pod rukom papinstva, stvorena je bila nova, mlada, epoha sredovječnog kršćanstva. I danas sve te, mlade i žive, Crkve trećega svijeta, ako hoće da postanu oruđe Providnosti, moraju da od papinskog Rima uče vjeru, a ne da je one njemu nameću. I da se, u traženju svoga puta, unaprijed zadahnu duhovskom inspiracijom, koja u rimskoj Crkvi (i njezinim institucijama; i onim kurijalnima), po sili Božjega određenja, najpunije pulzira. Crkvama “trećega svijeta” treba puno više pomoći iz Rima, nego Rimu od njih. Zar ne vidimo, šta se događa u Zairu, u Ugandi, u Etiopiji, u Somaliji, u Libiji, na Madagaskaru, pa i po ulicama argentinskih gradova? Nije to atmosfera bez velikih pogibli. Nijesu ni mnoge izjave afričkih i indijskih biskupa i teologa na sinodi bile inspiracije odozgor. Imao je pravo sv. Pavao, kad je upozoravao: “Non neophytum!” (1. Tim. 3, 6.).

I, onda, ne odlučuje u Crkvi, “in ultima linea”, ni “većina” ni “manjina”. Ni na crkvenim saborima. Ni na biskupskim sinodama. Ne mora Rim uzeti “ad notam” nijedno od tih glasovanja, kako bi to htjeli modernisti. Ne daje ni rezultat tih glasovanja nikome odriješenih ruku u kontroverznim pitanjima. Sve to ostaje i dalje u rukama i pod kontrolom Pape. Na njegovu odluku i direktive valja čekati. Prevaga Duha Svetoga ondje je, gdje je Papa. I stvarna biskupska većina: gdje je Bog prebrojava. I vjera Crkve: “consensus fidelium”. Biskupi su nositelji infalibiliteta i nepogrješivog, učiteljskog auktoriteta u Crkvi samo, dok su s Papom.

Mi ćemo s tim računati. Pa ćemo slušati svoje biskupe, ali još ćemo više slušati Papu. I nikakvih skretanja u našemu katoličkom životu ne ćemo praviti ni na svoju ruku, — stvarajući tobože svoj, pluralistički, tip kršćanstva, — ni mimo opće Crkve.

Vratit će se, — mi smo uvjereni, — pokoncilska Crkva, uza sve krize, koje njom potresaju i koje su izbile i na prošlogodišnjoj biskupskoj sinodi, opet u svoju, božansku, ravnotežu. Naći će ona opet svoj put. Ali naći će ga samo s Papom. A praktično pravilo katoličke ortodoksije ostat će i dalje ono Augustinovo: “Roma locuta — causa finita!” Ustrajno ćemo se moliti, da to bude što prije. Da Duh Sveti sve crkvene ljude, — “omnes ecclesiastiros ordines”, — i sve vjernike Crkve prosvijetli i povede — za Evanđeljem i za Papom.

Papa se je u toj svojoj, visokoj, Petrovskoj, funkciii Stražara i Svjetlonoše još jednom tako sjajno afirmirao i na sinodi. Protiv svih priželjkivani a, očekivanja i intriga kontestatorskih elemenata u Crkvi. Osobito onim svojim odlučnim govorom na kraju sinode.

Jedan nam je naš ordinarij iz Dalmacije zimus, sav zanesen, mučao, kako ga je ta Papina gesta duhovno podigla, osvježila, okuražila. On u njoj gleda očitu ruku Božju i izrazitu intervenciju Marijinu u današnjoj, teškoj, situaciji Crkve. Kontestatori i modernisti dižu uzbunu, viču, sigurni su, da su na cilju i da će Crkva pasti pred njima na koljena kao zrela jabuka, a Crkva pod Papinim vodstvom, — mirno, neustrašivo i dostojanstveno, — ide dalje svojim putem. Bez ustručavanja i bez panike. Triumfira i u oluji, i u potopu.

Zbilja je tako. A čini se, da je baš jesenska sinoda bila presudni čas odluke. Došao je konačno na red i Kueng. Govore, i da je teološka kula modernizma, “Concilium”, na izdisaju.

Petar, eto, opet jednom korača po valovima, na Isusovu riječ: “Hodi!”. (Mat. 14, 24.—32.), “Ja sam. Ne bojte se!” (Iv. 6, 20.; Mat. 14, 27.; Mark. 6, 50.).

Ne ćemo se ni mi bojati. I mi ćemo za Petrom kroz valove!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 5, 7-8, 9, 10/1975., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 151-184. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.