Papa na Koncilu
Prerano je još za temeljit osvrt na II. vatikanski opći sabor. Još nemamo u rukama ni njegovih dokumenata u aktoritivnom, autentičnom, tekstu i na originalnom jeziku. Upućeni smo zasada još uvijek samo na informacije iz druge ruke, na komentare, koji su, pomalo, obojeni i subjektivističkim shvaćanjima, i na — opće impresije. Najozbiljnije uporište, na koje se još čovjek može osloniti, to su govori i izjave Svetoga Oca, Pavla VI. Ali ni do njih nije lako doći u potpunosti i iz izvora, koji su mjerodavni.
S pokušajima nekih cjelovitih ocjena sabora i sa proricanjima i prognozama za budućnost, koje bi se na njima temeljile, bolje je stoga pričekati. Treba da sabor najprije izađe iz stadija novosti i žurnalističko-kroničarsko-propagandističkih reagiranja i uđe, koliko toliko, u povijest: da se sve s njim i oko njega bar donekle objektivizira i smiri.
Jednu konstataciju možemo, čini mi se, ipak učiniti i na temelju onoga, što i iz dosadašnjih materijala znamo o saboru i što, više manje, svi dobronamjerni elementi u Crkvi prihvaćaju kao notorne i općenito priznate činjenice.
II. vatikanski sabor sav je, od početka do kraja, još jedan i snažan i eklatantan dokumenat za tezu o primatu. Papinstvo je na njemu položilo još jedan veliki ispit pred Crkvom i pred historijom. Njegovo je zračenje iznova zasjalo punim sjajem. Njegova, centralna i providencijalna, uloga u Crkvi. Njegovo istaknuto mjesto u planu Božje Providnosti.
S te je strane II. vatikanski sabor bio prava objava. Praktična, konkretna, objava. Dao je definiciji i dogmi papinskog primata sa I. vatikanskog sabora ilustraciju i argumenat iz života i iz prakse. Ilustraciju, koja upravo frapira. Argumenat i za one, koji ne umiju teološki misliti niti se znadu udupsti u smisao skripturističkih tekstova, ali su dovoljno bistri i iskreni, da znadu promatrati život oko sebe i čitati njegove pouke. Praktično najjače i najsugestivnije pouke: one ,,ad hominem“.
II. je vatikanski koncil i bio ideja, — možda još više nadahnuće, „lumen“, nego ideja, — jednoga pape: Ivana XXIII. Pape, koji je bio više kršćanin, nego profesionalni teolog, više vjernik, nego učitelj vjere. Osjetio je, skoro vizionarski, potrebu sabora, njegovu aktualnost, njegov glavni zadatak i misiju. A kad je koncil već počeo i kad je sva bogata, ali i delikatna, problematika vremena zaljuljala duhovima u Crkvi i u svijetu, opet je jedan papa, Pavao VI., izišao na pozornicu sabora kao njegov dobri genij: ukazivao mu i osvjetljivao puteve i intimirao mu direktive, iza kojih je, očito, stajala, kroz koje je očito prosijevala, karizma jedne nadzemaljske mudrosti. Sjenu smo Kristovu oko Pape i iza Pape svi bazirali. Nešto čudesno i mistično, što je i odviše jasno podsjećalo na onoga anđela velikoga savjeta, što je, u stupu od oblaka i ognja, vodio Izrael kroz pustinju (Iz 13, 21. 22.; 5 Mojs 1, 33.; 1 Kor 10, 1.).
Nije ni ovaj sabor, — da prijeđemo na figuru, koju su uvijek voljela kršćanska pera, — plovio samo kroz »bonacu«. Tresle su i njegovom lađom oluje; zanosili su je vjetrovi. Nije ni on od prve, karizmatičkom intuicijom, pogađao ono pravo: dolazilo je i na njemu do kriza i do kolebanja. Nije ni na njegovim njivama nicala samo zlatna pšenica (Mat 13, 24—26.). Nije se ni na njemu javljao smo Bog: javljale su se i ljudske naivnosti, i ljudske zablude, i ljudske bijede, i zahtjevi nižega čovjeka. Izlazio je i na saboru, — jednako kao za Isusova života, — sotona pred Kristove apostole, da ih kuša, rešeta i zavodi. Čulo se je i na saboru glasova, od kojih bi se Gospodin sigurno bio ogradio, da se je, vidljiv, tijelom, na njemu našao, kako se je ograđivao i od pokoje i odviše naturalističke sugestije svojih prvih apostola: »Ne znate, čijega ste duha!« (Luk 9, 55.), »Nosi se, sotono; ti si mi na sablazan, jer ne misliš ono, što je Božje, nego ono, što je ljudsko!« (Mat 16, 23.).
Možemo govoriti i posve bez figura. Padalo je na saboru, — a još više oko sabora, — i izjava, i tvrdnji, i prijedloga, koji su i odviše zaudarali po modernizmu i po duhu svijeta, a odudarali od mudrosti Križa i od svjedočanstva svetaca: zbunjivali, dezorijentirali, zaplašivali, i dobronamjerne, i »izabrane« (Mat 24, 24.). Svojom bučnošću, nametljivošću, upornošću, prije svega; puno manje mnogobrojnošću i auktoritetom onih, koji su ih iznosili i podržavali. A još je više bilo neprosvijetljenoga zelusa (Rim 10, 2.) i neodgovornog, nezrelog i nezdravog lova za „reformama” i „novostima” pod svaku cijenu: bez razbora, bez diskrecije, bez kritičnosti. Situacija je bila kojiput, po ljudsku, više nego teška. Bilo nas je, pa smo se pribojavali najgorega: i novoga raskola; i reprize „reformacije”. Teturali smo i ljuljali se, više manje, svi.
A ipak je sabor završio rezultatom, za koji danas, svi, vidimo, da je pun Boga i istine: u jednakoj mjeri pravovjeran i tradicionalno crkven, kao i širok, i savremen. Obišao je, sabor, sve grebene, prevladao sve nejasnosti i pometnje, našao u svemu i za sve pravu riječ. Sačuvao je i afirmirao vjeru u realnu prisutnost Gospodinovu na oltarima Crkve, priznao Mariji sve njezine časti, naglasio neprekinuti kontinuitet u kršćanskom vjerovanju i dogmama, inspiraciju Svetoga Pisma, auktoritet crkvene tradicije, bračnu nerazrješivost, kult čistoće i visoku vrijednost svećeničkog celibata, ideale evanđeoskih savjeta, tradicionalni seksualni moral Evanđelja, hijerarhijski ustav Crkve, puno značenje papinskog primata, princip kršćanske samozataje u čitavu njezinu opsegu, štovanje svetaca, nadnaravni i eshatološki karakter kršćanstva. Ni u jednoj točki nije žrtvovao principe Evanđelja bilo kakvim taktičkim ciljevima: ni onim ekumenističkim. Nije trgovao s kršćanskom istinom: ostao je uz nju u cjelini; proklamirao je još jasnije i još dosljednije nego dosada.
Netko je viši od ljudi stavio svoju ruku na sabor. Netko je nevidljiv intervenirao. Netko nas je, pametniji od sve naše teološke pameti, složio i ujedinio oko jedne istine i jedne misli.
Duh Sveti, sigurno. Tko vjeruje u karizmu crkvene nepogrješivosti, odmah s tim mora biti na čistu. Duh „sve istine” (Iv 14, 17.; 15, 26.; 16, 13.). Samo, kanal te duhovske intervencije bio je, očito, Papa. U svakoj kritičnoj fazi, u svakoj kritičnoj točki, u svakoj kritičnoj situaciji, bio je Papa onaj, koji je signalizirao, kočio, opominjao, apelirao, sugerirao i formulirao rješenja. A sve to s jednom čudnom, suverenom, prosvijetljenošću, dosljednošću, sigurnošću. Bez kolebanja. Uvijek u pravi čas. Uvijek na najpodesniji način. Uvijek s motivacijom, koja je osvajala. Uvijek, — i u pitanju ekumenizma, i u pitanju »aggiornamenta«, i u pitanju »plebiscitarnih« kanonizacija, i u pitanju biskupskog kolegijaliteta, i u pitanju celibata, i u pitanju mira, — s jednim superiornim realizmom, za razliku od onih tolikih drugih crkvenih ljudi velikih želja, ali male pameti i tijesnih vidika: bez dara finije intuicije i cjelovitijeg, dubljeg, uživljavanja u situacije i probleme. I uvijek očinski: bez prijetnji i ljutitog diktovanja.
Suvišno bi, pa i neukusno, bilo na ovom mjestu, ulaziti u detalje. Radi se o općem, spontanom, dojmu čitava katoličkog i kršćanskog svijeta.
A ne da se to objasniti nikakvim prirodnim momentima. Ne da se objasniti ni, očito natprosječnim, intelektualnim, moralnim i karakternim svojstvima jednoga i drugoga pape. Nijesu ni jedan ni drugi bili jedini geniji na saboru. Bilo je među kardinalima i biskupima na saboru more ljudi jednake osobne reputacije. A ipak između njhova i papina auktoriteta i nastupa na saboru nije uopće moguća komparacija. Razlika nije gradualna; ona je esencijalna. To je specifično druga stvar.
Jedno je samo objašnjenje, koje zadovoljava. Ruka Božja za papinstvom. Asistencije odozgor. Privilegij i karizma primata. Obećanje Kristovo Šimunu i Šimunima, Petru i Petrima. „Šimune, Šimune, evo sotona traži, da vas prorešeta kao pšenicu; ali ja sam se molio za tebe, da se ne pokoleba tvoja vjera, — utvrđuj braću svoju!” (Luk 22, 31. 32.). „Ti si Stijena, i na toj stijeni nagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena ne će je nadvladati!« (Mat 16, 18.). Pasi jaganjce moje, — pasi ovce moje!« (Iv 21, 15-18.).
Papa. Najveći je, iza Krista, dar Crkvi. Prva njezina snaga. Njezin siguran putokaz i svjetionik.
Gledat ćemo u njega. Ići ćemo za njim.
Jedan je veliki Učitelj u Crkvi. Jedan je Papa. Nema drugoga.
Zapamtit ćemo tu veliku lekciju II. vatikanskog sabora. Naše će kršćanstvo biti uvijek rimsko i papinsko kršćanstvo. Nikakvo koncilijarno. Nikakvo galikansko. Pa ni u ublaženim, revidiranim, verzijama, koje nam danas nude.
I ponosno će biti to naše rimsko i papinsko kršćanstvo. S još više samosvijesti i oduševljenja nego dosada pjevat ćemo mi i našemu današnjemu Svetome Ocu: »Vivat ergo semper prosper carissimus Paulus noster, qui honore et amore semper est dignissimus! — Vivat Summus Pontifex!« I još ćemo se više nego dosada za njega moliti, njegovu i našemu Gospodinu: „Dominus conservet eum!«
Živio Pape! Živio nam veliki i pobožni Pavao VI.! Hvala mu! Njegov je sabor bio II. vatikanski sabor. I Petrov. „Petrus per Leonem, — per Paulum, — locutus est!«
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 6/1966., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 107-111. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
