Petak, 17 rujna

Papa Urban II. (1088.-99.) i Prva križarska vojna (1096.-99.)


Urban II., krsnim imenom Eudes, Francuz, [kardinalskim imenom Oddone], rođen između 1035. i 1040., nakon obrazovanja i odgoja u kaptolskoj školi pri katedrali u Reimsu, oko 1070. ulazi u benediktince u Clunyju, gdje ostaje, po prilici, do 1080. Tada ga papa Grgur VII. poziva za savjetnika u Rim. Ubrzo postaje kardinalom i Papinim izaslanikom u povjerljivim misijama, osobito u Njemačkoj. Nakon smrti Grgura VII. (1085.) i četveromjesečnoga pontifikata njegova nasljednika Viktora III.[1], godine 1088. kard. Oddone izabran je, ne u Rimu nego u Terracini, 90 km od Grada, za papu i uzima ime Urban II. Izvrstan govornik koji se obraća izravno vjernicima s uvjerljivim riječima i sadržajem. Poznat u crkvenoj povijesti po dvama pothvatima: po nastavku grgurevske reforme i po poticaju na poduzimanje oslobođenja Jeruzalema, što je potkraj 13. stoljeća, 200 godina u zakašnjenju, nazvano „križarskom“ vojnom. U prvoj akciji svojski se borio iako nije imao grgurevske ni vizije ni snage, a u drugoj ga je nakon blažene smrti povijest protumačila na čudan način, ovisno o tome je li prikazan u redakciji pristaša ili dušmana Katoličke Crkve. Službena mu je Crkva dodijelila čast blaženika: štovanje mu je odobreno 1881. Ovdje malo i o jednoj i o drugoj temi, više o drugoj, vojno-religioznoj akciji.

Prvosvećenik Urban II. nije mirovao. Stalno je hodočastio po biskupijama i regijama i zakazivao partikularne sinode na kojima su se, uz ona tri opća sveprisutna gotovo neiskorjenjiva „zlobičaja“ (simonija, klerogamija i investitura) rješavali i oni tekući. U Rimu i nije imao Bog zna što raditi, jer mu je Grad bio pod oružanom rukom antipape Klementa III., koji je Urbanu bio prava napasnička pratnja, a Papin je bio samo Tiberski otočić sv. Bartula (270 m dug, 67 m širok s mostovima na obje obale), i to samo nekoliko tjedana nakon izbora. U srpnju 1089. ipak je Urban II. trijumfalno i oružano ušao u Rim, a njegov je suparnik antipapa Klement III. umaknuo u 35 km udaljen Tibur ili Tivoli. Ali će se kolo sreće ubrzo drukčije zavrtjeti, pa će se Klement u Rim vratiti, a Urban iz njega uteći.

Papa je već na prvom apostolskom putovanju prema jugu Italije koja je uglavnom pod Normanima.

U južnotalijanskom gradu Melfiju, u rujnu 1089. pod Papinim predsjedanjem održava se sinoda na kojoj sudjeluje 70-ak biskupa i na kojoj je određena dob ređenja: za đakone 24, a za svećenike 30 godina. Na istoj sinodi Papa uspijeva postići da pravoslavni Grci Bizantinci u Južnoj Italiji priznaju papinsku vlast, a on zauzvrat potvrđuje njihov liturgijski bizantski obred.[2]

Papi pođe za rukom vratiti se u Rim tek 1093. godine, i to najprije pod zaštitom moćne obitelji Frangipani, a potom se, 1094., zahvaljujući izdaji kapetana antipape Klementa III., domože i svojih Lateranskih palača. Klement nepovratno napušta Rim tek 1098. Papa može mirno formirati svoju Rimsku kuriju. Upravo te godine Urban II. u jednom pismu spominje prvi put izraz „Curia Romana“,[3] starinski politički pojam iz rimskih vremena, koji je ostao u crkvenoj uporabi do danas.

Na sinodi u Piacenzi 1095. odlučeno je da su ređenja koja su podijelili raskolnički biskupi, antipapini i drugi, nevaljana, osim onih koja su podijelili prije nego što su postali šizmatici. Nije to, doduše, dogmatski tako, ali kako ćeš jadu doskočiti ako antipapa ima više „duhovnih zvanja“ od zakonita Pape. A klerici moraju, pojedinačno, dokazivati valjanost svojih ređenja. Tu, u Piacenzi, Urban II. prima izaslanstvo bizantskoga cara Aleksija I. Komnena (1081.-1118.), koji moli Papu da potakne zapadne vitezove na obranu Carigrada i uopće Bizanta od Turaka Seldžuka koji su počeli osvajati Istočno Rimsko Carstvo i već se pomaljaju pred Europom. Zauzeli su Cipar, Kretu, Rod i odvode kršćane u ropstvo. Arapi upadaju u Španjolsku, u Južnu Francusku, od 792. u uporabi je i pojam džihad – „sveti rat“ u obrani ili za proširenje islama. Papa carev poziv k srcu uzima i iz svojih papinskih motiva i iz općega dobra obrane i oslobođenja kršćanstva.  

„Božji mir“ i „Božje primirje“

Ljudi, izašli iz burnih vremena seobe naroda, ponijeli u sebi, što naravne, što stečene borilačke instinkte i kada treba i kada ne treba. Crkva je nametnula stalan „Pax Dei“ – Božji mir u obranu Crkve i sirotinje po zapovijedi Božjoj, a „Treugu Dei“– Božje primirje ili obustavljanje krvoprolića između raznih kršćanskih ratnika, naredila u vrijeme velikih svetkovina: Božića, Uskrsa, Zaštitnika… Ova je treuga [franački: ugovor] prvi put uvedena 1027. godine. Sankcije za neposlušne: ekskomunikacija i ekproprijacija – izopćenje iz Crkve i razvlašćenje imovine. Ali kršenja je bilo u izobilju. Kada se otvorio put u Svetu Zemlju, u podsvijesti je i misao da će se vitezovi okušati u obrani kršćanskih svetinja.  

Prva križarska vojna (1096.-99.)

Sinoda u Clermontu u Francuskoj u studenome 1095., postala je poznata

1) po „kanonu indulgencije“ ili oprosta koji glasi: „Tko bi god išao iz čiste pobožnosti, a ne radi stjecanja časti i novca, da oslobodi Crkvu Božju u Jeruzalemu, neka mu se to putovanje uračuna za svu pokoru“;[4] i

2) po slobodnu nagovoru koji je papa Urban izrekao na svršetku sinode, 25. studenoga 1096. na gradskom trgu pred europskim vitezovima i kršćanskim narodom. Tim je govorom Papa potaknuo ne samo ratnički spremne vitezove da pođu u pomoć bizantskomu caru protiv Seldžuka, nego i narod da pođe na hodočašće u Svetu Zemlju i pomogne oslobađanje Jeruzalema, koji je bio pod direktnom kontrolom arapskih muslimana od 1071. godine. Ne postoji izvorni tekst toga Papina govora nego tek slobodne rekonstrukcije i, dosljedno, manipulacije koje su nastale puno godina poslije, pa donekle usklađivane s događajima u Jeruzalemu. Možda je jedna ili druga izvorna riječ Papina, više puta ponovljena: „Deus vult“ – Bog to hoće! I ona da se oslobođene zemlje vrate njihovu „Princu“, tj. Prvaku, Vrhovniku, Caru bizantskomu. A kao da su zapadni prinčevi to shvatili da te zemlje zauzmu oni, ti prinčevi, i da njima pripadnu osvojeni posjedi. I inače u svoj toj propagandi za oslobađanje Jeruzalema i Svete Zemlje toliko je bilo nedorečenosti i nesporazuma da se bilo lakše ne snaći negoli snaći: nekontrolirano oduševljenje s primjesama fanatizma, putovanje na Istok i nepoznato, neorganizirano hodočašćenje s mnoštvom opasnosti i zamki pretvarat će se tijekom vremena u nemale životne nevolje i tragedije sa svake strane.

– Papa Urban II. nada se da će, ako pomogne caru Aleksiju Komnenu, doći do ponovna jedinstva Rima i Carigrada koje je bilo prekinuto 40 godina prije toga. A ujedinjen kršćanski istok i zapad može biti čvrst bedem svakomu drugom nadiranju koje ide za iskorjenjenjem kršćanskog imena. Ideal neupitan, a metode nerijetko upitne.

– Zapadni vitezovi upuštaju se u pustolovine, uzdajući se svaki više u svoje oružje i materijalnu sreću negoli u religiozne nakane i ciljeve. U poduzetim ekspedicijama križarski se knezovi nisu više mogli ni pratiti ni kontrolirati.

– Narod ide pobožno i bezbrižno, kao „grlom u jagode“, bez plana do kraja izrađena – što dan donese! – očekujući valjda da će se Jeruzalem predati kada nekršćani vide toliko mnoštvo kršćanskoga puka.

– Crveni križ, koji su hodočasnici nosili na prsima, značio je da su sami crucesignati – križonosci spremni proliti krv za Otkupitelja, a ne prolijevati tuđu krv po Svetoj Zemlji.

Nitko nije očekivao tako masovan odaziv naroda. Prvi je pohod vodio Petar Pustinjak, francuski propovjednik, zanesenjak. Stigli su pred bedeme Carigrada i primljeni od cara u gradu 1096. Rečeno im je da čekaju vitezove, pravu vojsku, Seldžuci su naoružani i ne će lako predati Niceje koju su zauzeli 1081. godine. U tom očekivanju velik je dio hodočasnika izgubio život pred Nicejom – Seldžuci su pobili više tisuća zapadnih kršćana.

Stižu i vitezovi preko Balkana pod vodstvom flandrijskih prinčeva Gotfrida Bujonskoga i brata mu Balduina. Preotimaju Niceju 1097. Spuštaju se preko Antiohije do Jeruzalema. Povjesničari govore o pogibiji ne samo muslimanskoga i židovskoga življa nego i pravoslavnoga. Osniva se Jeruzalemsko kraljevstvo, 1099., koje se ne daje caru, kako je dogovoreno, nego njime kraljuje Gotfrid pa njegov brat. Osim Jeruzalemskoga kraljevstva (1099.-1291.), osnovano je i kneževstvo u Antiohiji (1098.-1268.) te vojvodstva u Edesi (1098.-1149.), današnjoj Turskoj, i u libanonskom Tripoliju (1102.-1289.).

Jeruzalem je osvojen 15. srpnja 1099., a papa Urban II. umire 29. srpnja, tako da nije ni čuo za događaje koji su se zbili u Isusovu gradu.

Štovanje. Urban II. pokopan je u bazilici sv. Petra, ali grob mu nije identificiran među 148 ondje pokopanih Papa (od 264 preminula). Strog način života te neumorna, gorljiva i govorljiva revnost pribavili su mu štovanje vjernika, osobito u Francuskoj. Papi se duguje mali obrednik Blažene Djevice Marije, običaj moljenja Zdravo Marije ujutro i uvečer, i subotnje pobožnosti u čast Gospi. Slika njegova bila je među drugim svetim Papama u kapelici sv. Nikole u Lateranu, danas u kapelici Gospe od pouzdanja u Rimskoj bogosloviji na Lateranu. Sve te i druge popularne pobožnosti potaknule su biskupa u Reimsu da podnese molbu papi Lavu XIII., koji je odobrio Urbanovo štovanje: u Rimu, u Reimsu, u Piacenzi i u Benediktinskom redu, 800 godina nakon njegove smrti. Spomendan mu je 29. srpnja.[5]  

Zaključak. Iako je Jeruzalem oslobođen, takvo oslobođenje nije donijelo ni „Božjega mira“ ni „Božjega primirja“. Do danas. I danas, da se uđe u baziliku Groba Isusova, treba otići po ključ koji drže dvije muslimanske obitelji u nasljednoj službi od Saladinova 12. stoljeća! Nema ni Božjega mira ni Božjega primirja dok se ne prekuju „mačevi u plugove“, a „koplja u srpove“! (Iz 2,4).

„Bog to hoće!“ Bila je to zapaljiva krilatica i u ustima Petrova nasljednika i Petra Pustinjaka i tolikih vatrenih propovjednika onoga doba. Apostoli su, osobito revnitelji, stalno očekivali i gotovo navodili Isusa kada će više jednom uzeti oružje u šake i osloboditi Svetu Zemlju od rimskoga poganina.

Dva kršćanska svijeta, istočni i zapadni, milenijski se razvijaju i razlikuju i jezikom, i mentalitetom, i kulturom, i liturgijom, i duhovnošću. I da ih se ekumenski ujedini jednom – vojnom, oružjem?

Isusovo je načelo: „Djeni mač u korice!“ (Iv 18,11). Tko se mačem služi, na maču i završi! Isus je došao da imaju život, u izobilju da ga imaju, a ne da sije smrt. Krist u svome rječniku nema pojma „sveti rat“, osim protiv đavla paklenoga s kojim nema nikakva ni razgovora ni ugovora, ni primirja, nego radikalan raskid i odgon: Apage, Satanas! (Mt 4,10).


[1] Montekasinski benediktinac Deziderije 24. svibnja 1086. izabran za Papu, čekao godinu dana, do 9. svibnja 1087., da bude ustoličen, „posvećen“, umro 16. rujna 1097.

[2] S. Cerrini, „Urbano II., papa, beato“, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 222-227, citat: str. 224.

[3] Isto, str. 226.

[4] S. Cerrini, nav. čl., str. 225: „Quicumque pro sola devotione, non pro honoris vel pecunie adeptione ad liberandam Ecclesiam Dei Hierusalem profectus fuerit, iter illud pro omni poenitentia ei reputetur“:

[5] G. B. Proja, „Urbano II., papa, beato“, u: Bibliotheca Sanctorum, Città Nuova Editrice, Rim, 1969., pretisak: 1990., stupci: 841-844.