Pape u “Avinjonskom sužanjstvu” (1309.-1378.)

Pape u “Avinjonskom sužanjstvu” (1309.-1378.)


Pogledajmo Rimske prvosvećenike koji, iz razloga životne sigurnosti, napustiše svoje milenijsko sjedište Rim, odoše u Avignon, grad u Južnoj Francuskoj, 70 km od Sredozemnog mora, i ondje kao u sužanjstvu djelovahu 70 godina, i to 7 Papa zaredom Francuza. U ovim osvrtima više pratimo pojedine Petrove nasljednike kako su se odupirali onim ljudskim elementima kroz koje se Crkva probijala i kako su se borili da se uza svoju uzvišenu zadaću s papinskoga pijedestala ne suobličuju ovomu svijeta.

Zapravo i prije toga „sužanjstva“ Rimski su biskupi više desetljeća, barem 60-ak godina, boravili više izvan Rima negoli u Petrovu gradu, koji je bio u stalnim  sukobima, osobito među plemićkim obiteljima Colonna i Orsini. Mjesta su im s papinskim palačama bila: Perugia, Viterbo, Velletri, Sutri, Napulj, pa i Toskana, Umbrija i dr., ali uvijek na području Italije, odnosno Papinske države. I Avignon je, što darovan, što dokapitaliziran, bio grad pod papinskom vlašću od 1274., ali okružen Francuskom. Evo te Sedmorice:[1]

Klement V. (1305.-1314.). Nakon smrti blaženoga Benedikta XI. i njegova 9-mjesečnoga službovanja, 16 kardinala kroz 11 mjeseci birahu novoga Papu u Perugi. Konačno u lipnju 1305. izabraše ne-kardinala, Bertranda de Gota, Francuza, koji uze ime Klement V. On se nazivaše ne samo naslovno „sluga slugu Božjih“, nego doslovno bijaše u određenu smislu i sluga francuskoga kralja Filipa IV. s obzirom na francuske državne poslove. Ta mu se podložnost očitova u prvome redu u tome što već u prosincu 1305. u kardinale promaknu 9 Francuza i 1 Engleza, a 2 već svrgnuta talijanska kardinala Colonne, Jakova i Petra, koji se bijahu suprotstavljali Bonifaciju VIII., priključi Kardinalskomu zboru. Papa se, po želji kralja Filipa IV., godine 1309. definitivno preseli u Avignon. Od 24 stožernika, koje Klement u 3 konzistorija u svojih 9 godina papinstva, uzdiže na kardinalsku čast, 23 bijahu Francuzi, a 5 od tih iz obitelji Njegove Svetosti. I jedan se ekumenski Koncil, 15. po redu, održa u francuskom gradu Vienni (1311.-1312.), gdje izađe više konstitucija o vjeri i moralu i osudâ brojnih zabluda.[2] Na zahtjev kralja Filipa papa Klement bulom Vox in excelso [Glas na visini] dokinu dvostoljetni (1118.-1312.) Red viteških templara (hramovnjaka) – osnovan i sa sjedištem pri Hramu u Jeruzalemu do 1291. – prepustivši njihova tijela kraljevim mučilima i „priznanjima“. Ta su kraljevska mučenja počela još 1307. godine. Na pr. Amerio, jedan od tih mučenih „priznavatelja“, pred papinskim sudcima izjavi: kada bi mu se opet ponovio proces, on bi pod istim mukama „priznao“ da je „ubio Gospodina“.[3] Veći dio njihovih materijalnih dobara Papa predade Redu bolničara, a manji dio osta kraljevoj gramzljivosti.[4] Dokazano je da ih Papa nije ukinuo zato što bi bili krivovjerci. Od 1.040.000 forinti koliko ih bijaše u papinskoj riznici, Klement V. svomu nasljedniku ostavi 70.000. I Papa i kralj umriješe 1314. godine.

Ivan XXII. (1316.-1334.). Nakon Klementove smrti, 23 kardinala konklavista rascijepiše se u 3 stranke: u jednoj 10, u drugoj 7, u trećoj 6 izbornika. Trebale su im gotovo dvije godine da se slože i dvotrećinski slože i popune papinsku stolicu izborom u Lyonu Jacquesa Duezea, 72-godišnjega francuskoga kardinala, koji se nazva Ivan XXII. On u 6 konzistorija postavi 28 kardinala, od kojih 24 Francuza, od toga 4 svoja nećaka, i 4 Talijana. Ivan XXII. u 18 godina svoga pontifikata – umro u 91. godini života – dobar dio posveti trima rasprama. Prvo je pitanje iz prošlosti: je li Isus s apostolima, pojedinačno ili zajednički, imao ikakve imovine ili pravo na kakvu imovinu? Franjevci naučavahu da nije imao ništa, a dominikanci da je imao nešto dobara. Drugo iz tadašnjosti: borba između carstva i papinstva. Treće iz budućnosti: visio beatifica – blaženo gledanje – vide li spašene duše u nebu samo Kristovo čovještvo ili i njegovo Božanstvo? Zaustavljamo se samo na ovoj trećoj temi koja se prvi put pojavi u Papinoj propovijedi u katedrali u Avignonu na svetkovinu Svih Svetih 1331. Tada Ivan XXII. izreče mišljenje protiv općega uvjerenja i teologije i Crkve: da i dobre i svete duše pokojnika, odijeljene od tijela, ostaju „u tamnom zraku“,[5] gdje vide doduše Kristovo čovještvo, ali ne i Božanstvo, božansku bit i slavu. To će Božanstvo one ugledati, „licem u lice“ (1 Kor 13,12), tek nakon Sudnjega dana, kada se ponovo sjedine s uskrslim tijelom. Pozva se na tumačenje novozavjetne knjige Otkrivenja koja kaže: „vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu“ (6,9). Dakle, besmrtne spašene duše, nakon odvojenja od smrtna tijela, čekaju Sudnji dan „pod žrtvenikom“, bez kazne ili nagrade, suprot Isusovu jamstvu raskajanu razbojniku da će iste večeri biti s njime „u raju“ (Lk 23,43). U više svojih nastupa od 1331. do 1333. o tome govoraše. Izdade čak i knjižicu u kojoj sve to izloži. Otvoriše se javne rasprave. Saletješe se kardinali i ugledni teolozi toga vremena da ga odvrnu od toga „mišljenja“, a drugi ga javno nazvaše heretikom. Ipak dan prije svoje smrti, 3. prosinca 1334., pred skupom kardinala svečano opozva to svoje „privatno mišljenje“. Ivan XXII. umrije 4. prosinca 1334. i pokopaše ga u mjesnoj katedrali. Grobni mu se spomenik još i danas vidi, a nema posmrtnih ostataka koji su, po svoj prilici, u Francuskoj revoluciji 1789. bačeni u rijeku Ronu.[6]

*Nikola V., antipapa (1328.-1330.). Za vrijeme pontifikata Ivana XXII. dogodi se i antipontifikat Nikole V., koji se u svijetu zvaše Pietro Rinalducci. Za njega se zna da je bio oženjen, da se razvjenčao i pošao u Franjevački red. Papinski ga „izbor“ dočeka u franjevačkom samostanu Ara Coeli [Nebeski žrtvenik] na Kapitolu u Rimu. General Reda Michele da Cesena 1321. bijaše sklon teološkomu mišljenju da Isus ni apostoli nisu imali nikakva prava na imovinu. Ivan XXII. osudi to mišljenje 1323. Bavarski kralj Ljudevit IV. bijaše protiv Ivana XXII. i iz drugih razloga. Sišavši u Rim, početkom 1328. dade se okruniti za cara. U travnju u predvorju bazilike sv. Petra izjavi da svrgava papu Ivana XXII. U svibnju 1328. rimski narod izabra Pietra Rinalduccija za papu, koji se nazva Nikola V. Car Ljudevit okruni antipapu, a antipapa okruni cara. Ali pred naoružanim Robertom Anžuvincem, kraljem napuljskim, u kolovozu 1328. pobježe iz Rima i jedan i drugi. Što „bičem“, što „mrkvom“ Nikola bî namamljen na 3000 zlatnika godišnje mirovine i odreče se „papinske tijare“. Sve to učini pred Ivanom XXII. u Avignonu u kolovozu 1330. Papa antipapu – da ga ne bi i dalje spopadale slične napasti – ostavi u kućnom pritvoru do njegove smrti, u listopadu 1333. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Avignonu.[7]

Benedikt XII. (1334.-1342.), francuski cistercit, kao biskup vodio je inkviziciju protiv heretika: „U 98 procesa osudio je na lomaču samo 5 nepopravljivih krivovjernika.“[8] Obnovio je Papinsku kuriju i neke Redove, osobito benediktince. U konstituciji Benedictus Deus od 29. siječnja 1336. donese opovrgnuće Ivana XXII.:

„Ispovijedamo dakle i vjerujemo da su duše, očišćene i odvojene od tijela, u nebu, nebeskom kraljevstvu i raju, te s Kristom, okupljene u društvu anđela, i prema općem zakonu, gledaju Boga jasno licem u lice, koliko to dopušta stanje i položaj odvojene duše. Ako smo pak na bilo koji način kazali nešto drugo ili drugačije o ovom predmetu, to smo kazali, i tvrdimo da smo to izgovorili i iznijeli, u smislu katoličke vjere, te želimo da to bude tako rečeno. Štoviše, ako smo kazali nešto drugo govoreći, iznoseći, propovijedajući ili poučavajući, ili na neki drugi način, o onome što se odnosi na katoličku vjeru, Sveto Pismo ili dobre običaje, to odobravamo ukoliko je u skladu s katoličkom vjerom, odredbama Crkve, sa Svetim Pismo i dobrim običajima; nasuprot pak, ono što bi, i ukoliko, odstupalo od postavki katoličke vjere, odredaba Crkve, Svetoga Pisma ili dobrih običaja, ili od čega toga, željeli bismo da nije izrečeno, te to nikako ne odobravamo nego odbacujemo; a ništa manje i sve što smo rekli i napisali o bilo kojem predmetu, na bilo kojem mjestu i u bilo kojoj ulozi koju imamo ili smo do sada imali, podlažemo odredbama Crkve i naših nasljednika“.[9]

Klement VI. (1342.-1352.) ne zaziraše od doživljaja raskoši. Pripisuje mu se rečenica. „Naši prethodnici ne znadoše uživati u papinstvu.“[10] U vrijeme njegova pontifikata u Europi haraše crna kuga, 1348.-1349. Od nje preminu oko 40 milijuna ljudi, trećina pučanstva Europe; 62.000 samo u Avignonu, gdje se Papa pokaza velikim dobročiniteljem prema bolesnima i siromašnima.

Inocent VI. (1352.-1362.) izabran u dvodnevnim konklavama gdje se dogodiše dva incidenta: prvi, izbor Jeana Birela propade, a, drugi slučaj, kardinali se dogovore da ograniče papinsku vlast u svoju korist. Izabrani Inocent VI. u srpnju 1352. dokinu taj dogovor. Od 15 novih kardinala: 1 Talijan, 1 Španjolac i 13 Francuza. Papa posla svoga legata španjolskoga kardinala Egidija Albornoza da oslobodi neke dijelove Papinske države u Italiji od pojedinih otimača, što on i učini. Albornozove Constitutiones Aegidianae iz 1357. vrijedile su u Papinskoj državi do 1816.[11]

Urban V. (1362.-1370.), blaženik, benediktinac, favorizirajući sveučilišne studije podiže i nova sveučilišta u Krakovu i Beču. Pjesnik Petrarca, pozivajući ga da se vrati u Rim, 1366. izvješćuje ga: „Kuće legle, zidovi soreni, hramovi popadali, svetišta propadaju, zakoni se gaze…, majka svih crkava bez krova, otvorena i vjetru i kiši.“[12] Papa se 1367. doista vrati u Rim, gdje tada bijaše oko 30.000 stanovnika. U četiri konzistorija imenova 14 kardinala: 10 Francuza, 3 Talijana i 1 Engleza. Pokaja se što dođe u Rim i ponovo se vrcne u Avignon, 1370. Stiže ga sv. Brigita Švedska da ga odvrati od Avignona proričući mu da će ubrzo umrijeti. Te godine i preminu. Najprije pokopan u Avignonu, posmrtni mu ostatci 1372. bijahu preneseni u Marseilles, gdje su i danas. Brojna svjedočanstva uslišanja na njegovu grobu navedoše njegova nasljednika Grgura XI. da otvori proces kanonizacije, ali ga Grgurovi nasljednici zaustaviše. Proglašen blaženim tek do 500 godina poslije smrti, 1870.[13]

Grgur XI. (1370.-1378.). Njemu sv. Katarina Sijenska (1347.-1380.) napisa barem 10 pisama moleći ga da se vrati u Rim. Odluči se ipak na povratak. Nakon 4 mjeseca mučna putovanja, s prekidima, stiže u Rim u siječnju 1377., a u ožujku 1378. preminu.[14] I tako dođe svršetak avinjonskom sužanjstvu.

Osvrt. Iako su se sva Sedmorica avinjonskih Rimskih prvosvećenika odlikovala krjepošću, čestitošću i revnošću, samo je jedan između njih proglašen blaženim, i to 5 stoljeća nakon svoje smrti, i na tome je ostalo već 150 godina.

– Čovjek se pita: ako su 16-orica kardinala trebala gotovo godinu dana da izaberu Klementa V., koliko bi im trebalo vremena da ih je bilo 115 kao prigodom izbora Benedikta XVI. godine 2005.!

– Od 134 kardinala koje su Sedmorica papa imenovala u 70 godina: 1 bijaše Švicarac, 2 Engleza, 5 Španjolaca, 13 Talijana i 113 Francuza. Upravo zbog takve crkvene strategije avinjonski su pontifeksi davali povoda da budu lako optuživani da su više služili političkom napretku kraljeve Francuske negoli duhovnom dobru sveopće Crkve.

– Iz takvih nerazmjernih imenovanja slijedi da su „avinjonski sužnji“ očitovali osobitu ljubav prema vlastitoj naciji, Francuskoj, samo su jasno dokazali da im je još više stalo do svojih nećaka i rođaka koje obdarivahu i kapom i šakom crkvenim službama i dobrima.  

– Iz odreknuća koje je Ivan XXII. učinio s obzirom na svoje „privatno mišljenje“, očito je da je svatko podložan nauku Svetoga Pisma i vjeri Crkve, kakva god ranga on u Crkvi bio, „privatan teolog“ ili Papa. I nitko, ako želi biti katolik, ne može imati druge vjere od vjere Crkve. Božji je narod uvjeren da Papa ne odstupa od vjere ni kada kao „privatan teolog“ razgovara uz kavu s gostima, kamoli kada propovijeda s katedre sv. Petra!

– Budući da su sva Sedmorica, uglavnom iz ljubavi prema svojoj naciji i rodbini birala kardinale koji će birati buduće Pape, dade se zaključiti da su tom metodom spontano ušli u gotovo milenijsku praksu neshvatljiva nepotizma (od Hadrijana I. +795. do konstitucije Romanum decet Pontificem – Rimskom prvosvećeniku dolikuje, 22. lipnja 1692.). Taj je nepotizam – pojam kojemu ćeš naći 40 sinonima, a nijedno pozitivno značenje – bio osobito vezan uz Papinsku državu (756.-1870.) u kojoj je Papa, poput svjetovna vladara/kralja, mogao imati apsolutno povjerenje samo u „rodijačku“ krv i pȕt kao garanciju uspjeha vladarstva u državi. Kako će se odvojiti Crkva od države kada se i Državu naziva crkvenom, papinskom?

– Gospodin je Isus pohvalio Šimuna, sina Jonina, kada je bio otvoren Božjoj objavi i nadahnuću; čim se Šimun Petar oslonio na svoje „tijelo i krv“, počeo je i Isusa odvraćati od izvršenja volje Božje. A onda je čuo ono što nije nikada mogao zaboraviti! (Mt 16,23).


[1] F. Callaey, Praelectiones Historiae ecclesiasticae mediae et modernae, II., Rim, 1959., str. 227-243.

[2] Denzinger-Hünermann, br. 891-908.

[3] P. Chiocchetta (ur.), Dizionario storico e religioso, Rim, 1966., str. 1037.

[4] F. Callaey, nav. dj., str. 228-230. Vidi A. Paravicini Bagliani, “Clemente V.”, u: Enciclopedia dei Papi, II.,  Rim, 2000., str. 501-512.

[5] C. Pozo, Eshatologija, Sarajevo, 1997., str. 412. (prijevod A. Šarić).

[6] C. Trottmann, “Giovanni XXII”, u: Enciclopdia dei Papi, II., str. 512-522.

[7] B. Guillemain, “Niccolò V, antipapa”, u: Enciclopedia dei papi, II., str. 522-530; Annuario Pontificio, 2020., str. 16*

[8] Isti, „Benedetto XII“, u: Enciclopedia dei papi, II., str. 524-530, citat: str. 525.

[9] Isto, str. 521 – hrvatski prijevod u: DH, br. 991, Zbirka sažetaka.., Đakovo, 2002., str. 260-261.

[10] B. Guillemain, „Clemente VI.“, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 530-537, citat: 531: “praedecessores nostri nesciverunt esse papa”.

[11] P. Gasnault, „Innocenzo  VI“, Enciclopedia dei Papi II., str. 537-542.

[12] F. Callaey, nav. dj., str. 240.

[13] M. Hayez, „Urbano V, beato“, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 542-550.

[14] Isti, „Gregorio XI“, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 550-561.