Utorak, 17 svibnja

Papina nezabludivost [video]


Što je papino ex cathedra nezabludivo naučavanje, kada je ono proglašeno, kosi li se sa Svetim Pismom te je li papa stvarno nezabludivo naučavao samo dva puta?


Kada je dogma proglašena?


Dogma o papinoj nezabludivosti proglašena je na Prvom vatikanskom koncilu 18. srpnja 1870. konstitucijom „Pastor Aeternus“ (Vječni Pastir). To ne znači da je dogma tek u 19. stoljeću nastala, a niti da katolici tek od 19. stoljeća vjeruju u papinu nezabludivost. Naprotiv, dogma je tada samo svečano proglašena i točno definirana, ali je prihvaćena u crkvenih otaca, na Četvrtom carigradskom saboru, Drugom Lionskom, Firentinskom saboru te objavljena u Pismu. Na Bibliju ćemo se još vratiti kasnije.


Zašto je dogma proglašena?


Prvi Vatikanski sabor je, dakle, definirao dogmu. Drugim riječima, sabor je odredio uvjete i granice papine nezabludivosti. Na taj način spriječena su dva ekstrema. Prema prvome ekstremu, papa bi bio nepogrešiv u svim svojim izjavama. Prema drugom, papa ne bi imao baš nikakvu posebnu karizmu tj. ne bi nikada bio nezabludiv. Definiranjem se obranila papina nezabludivost, ali se i jasno ograničila.


Kad je papa nezabludiv?


U definiranju dogme iznesena su tri kriterija[1]  tj. uvjeta koja moraju biti ispunjena da bi papa bio nezabludiv.

  1. Kao prvo, papa mora govoriti ex cathedra.
  2. Kao drugo, učenje mora biti o vjeri i moralu.
  3. Kao treće, mora se raditi o definiranju nauka.

Prema tome, ex cathedra je samo jedan od uvjeta nezabludivosti. Time se želi reći da nije svaka izjava čovjeka koji je papa nezabludiva. Papa nekad može iznositi i svoje privatno mišljenje ili predlagati tumačenja, ali da to ne čini, recimo to tako, u ulozi pape, već u ulozi građana ili stručnjaka. Primjerice, Josip Ratzinger je u vrijeme svog pontifikata napisao niz knjiga o Isusu iz Nazareta, ali nije to činio u ulozi pape, već je iznosio samo svoje stručno teološko mišljenje. Zato se na knjizi nije potpisao kao papa Benedikt, već kao Josip Ratzinger. Prema tome, nauk iznesen u toj knjizi ne obvezuje katolike.

Drugi je uvjet da se učenje mora ticati vjere ili morala. Prema tome, što papa govori o sportu, filmovima ili pravilnoj prehrani ne može biti nezabludivo. To ne znači da je u redu ignorirati što papa o tim temama govori ili da mu se možemo rugati, ako pogriješi, ali u tim stvarima zaista može pogriješiti kao i mi.

Konačno, papa određeno učenje mora definirati. To znači da će jasno reći što se zapravo treba vjerovati, a što ne ili da će na neko pitanje odgovoriti tako da više o njemu nema rasprave.

Također, valja napomenuti da papa ne donosi novu Objavu, već samo može svečano proglasiti ono što već postoji u Objavi i vjerovano je od početka.


Primjeri papine nezabludivosti


Unatoč tome što se često kaže da su pape ex cathedra proglasili samo dvije dogme, njih je ipak bilo više. Štoviše, na Prvom vatikanskom saboru je biskup V. Gasser, tumačeći crkvenim ocima značenje svake riječi u definiciji dogme, ustvrdio da su pape nezabludivo naučavali na tisuće i tisuće puta. Mnogi danas tu izjavu tumače kao hiperbolu, ali ipak ostaje činjenica da se to nije dogodila samo dva ili samo 7 puta. Dapače, postoje teolozi koji su opravdali barem to da je tih primjera na stotine.

Unam Sanctam
Benedictus Deus
Exurge Domine
Cum occasione
Caelestis pastor
Cum alias
Unigenitus
Auctorem fidei
Ineffabilis Deus
Quanta cura
Munificentissimus deus…


Što kaže Sveto Pismo?


Suprotno dojmu da je dogma nastala tek u 19. st., ona se zapravo jasno nalazi već u Pismu. U Bibliji čitamo da je Isus Crkvi obećao Duha Svetoga koji će je uvoditi u svu istinu, ali je samo apostolima rekao da mogu govoriti u njegovo ime. Ne samo to, vidimo da Isus između dvanaestorice izdvaja Šimuna, mijenja mu ime u Stijena na kojoj će sagraditi svoju Crkvu. Ne samo to, Isus Petru daje ključeve kraljevstva nebeskog kojima može svezivati i odrješivati na nebu i zemlji. Konačno, nakon uskrsnuća samo je Petru naloženo: “Pasi ovce moje”, što znači da je Petru povjerena posebna skrb za apostole i Božji narod. I dok su apostoli i Petar napustili ovaj svijet, Duh Sveti i darovi ključeva ostali su s Crkvom, biskupima i papom.

Dakle, da Crkva ne bi bila nadvladana i da bi papa mogao bdjeti nad povjerenim stadom, Duh Sveti mu pomaže u definiranju onoga što to stado treba vjerovati i kako se treba ponašati.


[1] “(…) Da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve.”