Patnja
Nemam odgovor. Moja bliskost s Bogom ne uključuje tajno znanje. Ja nemam odgovor na pitanje koje mi drugi postavlja o smislu njegove patnje. Ili smrti. Smeta mi zahtjev: Ti moraš imati odgovor, jer tebe je Bog pozvao, za razliku od mene. Božji poziv ne uključuje sve odgovore. I sva rješenja. Biti blizu Bogu ne donosi uvijek sa sobom olakšanje. Ponekad je obrnuto. Zapravo često je suprotno. Na mene se stavlja prevelik i pretežak teret očekivanja. Ne mogu uvijek obrazložiti razlog nade koja je u meni. Mogu razumski, ali ne egzistencijalno. Barem ne uvijek.
Pružanje utjehe je jedno. I podrške. I biti blizu drugom dok pati. Ništa od ovoga nije slično onomu kada onaj koji pati iznese svoj radikalni zahtjev da na zašto i čemu njegove patnje ja moram imati i znati apsolutan odgovor. Ako nemam onda sam malodušan. Ili ne vjerujem. Ili ipak nisam tako blizu Bogu kako izgleda. Ništa od onoga što mi se predbacuje u konačnici ne mora biti istina. Može biti kako je riječ o iskustvu koje nadilazi moje snage. I domete. Ako drugom povjerim svoj stav o njegovoj patnji tako što ću mu reći: Oprosti mi, nemam odgovor na tvoju patnju i ne razumijem zašto je Bog dopušta, čemu optužba da ne vjerujem i čemu prigovor: Razočaran sam u tebe, jer očekivao sam od tebe puno više. Ipak si ti netko puno bliži Kristu od mene.
Blizina s Kristom ne oslobađa od mogućnosti nemanja odgovora na tuđu patnju. Ako je itko bio tako blizu Bogu, najbliže moguće, bio je to Job, ali i on na kraju ostaje bez odgovora. Odgovor na tuđu patnju ne može se dati automatizmom. I nije uvijek mudro davati ga intelektualnim nadmetanjem s tuđom patnjom. Ne znam koliko bi patniku pomoglo kad bih mu prišao s tomovima knjiga i počeo mu redom objašnjavati svrhu i smisao njegove patnje. Patnja se ne može uvijek intelektualno opravdati kao smislena. Pred nekim patnjama kojima sam svjedočio, moj intelekt bio je prilično bespomoćan. I beskoristan. Nije bio sposoban ni za što drugo osim za neumorno kruženje dva pitanja koja su ga iscrpila, jer nije pronašao zadovoljavajući odgovor: zašto i čemu? Ne radi se ovdje o smislenosti ili besmislenosti iskustva same patnje. U konačnici odgovor na ovu dilemu može ponekad i pričekati. I čeka. U pitanju je odgovor na smisao patnje, jer on prethodi njezinoj iskustvenoj smislenosti ili besmislenosti. Čak i negativan odgovor kako patnja nema smisla biva smisleniji i čini besmislenu patnju smislenijom, nego patnja u kojoj odgovora nema i čovjek ga ne traži.
Vjerujem da je prihvaćanje patnje dar tvoje milosti. I onda kada netko u tebe ne vjeruje i smatra da je sam od sebe pronašao smisao svoje patnje, rekao bih da ti u njemu djeluješ i da si ti u njemu prisutan. Onaj koji, ako smijem tako reći, u tebe ne vjeruje, a opet nekako uspijeva dati smisao svojoj patnji, ne zna da si mu darovao milost. On će se, što je i prirodno, pozivati na svoj život, sve što je u životu postigao i što sve za sobom ostavlja. Pozivat će se na uspjeh svoje djece i svojih unuka. Naravno, on neće možda znati, ali netko poput mene tko njegov život promatra sa strane, gledat će njegovu borbu s patnjom kao dar milosti.
Ne znam je li sama patnja milost, radije bih rekao da nije. Ona je rezultat našeg pada. Ipak, pronalaziti njezinu smislenost i uspjeti izustiti: Hvala za patnju, jer sam kroz nju naučio što je vrijedno i dragocjeno, plod je tvoje milosti. Jer nigdje ne mora biti jasno i deklarativno poznato kako tvoja milost u patnji djeluje. Ti možeš, a to ponekad i činiš, djelovati skriveno i nevidljivo. Patnik koji preispituje svoj život pred patnjom koja ga pogađa, pokušavajući pronaći zadovoljavajuće odgovore, je u milosti. Čak i onda u patnjama koje su ljudski besmislene, jer nema nikakva dobra koje iz njih proizlazi, pokušavati pronaći odgovor i ne odustati od traženja opet je milost.
Ne mogu tvoju milost ograničiti samo na one patnike koji vjeruju i koji ti govore: Hvala ti, Isuse, za milost patnje. Ja tvoju milost vidim i u patnji onih koji se pitaju zašto i čemu ova moja patnja. I onda kad ne znaju za tebe i tvoje postojanje, ali uporno traže odgovor na problem patnje i pitaju se čemu i zašto, i preispituju svoj život pred sobom i svojom savješću, naslućujem tvoju milost kojom ih podupireš i pratiš.
Sama patnja onoga koji je trpi neće biti shvaćena kao dar milosti, naprotiv, ona će biti shvaćena i primljena s gnušanjem i očajem onoga ljudskog zašto meni ili zašto ja? Događanje patnje u svojim početcima predstavlja najdublji izvor nemira i tjeskobe za čovjeka. Kao životinja uhvaćena u kavez, čovjek se bespomoćno koprca pokušavajući izvući i spasiti samog sebe. Ali, ne uspijeva. I ne može. Ono što mu tek malčice otvara vrata kaveza u koji je zarobljen i uhvaćen je pokušaj traženja odgovora.
U stanju iskustva patnje čovjek još uvijek, rekao bih, niti ne vjeruje niti vjeruje. On je potpuno i do kraja cijelim svojim bićem usmjeren na samu patnju. Tek kad se jave pitanja, počinje i njegovo putovanje putem vjere. Ili nevjere. Vjerujem kako je onaj početni impuls, ono pitati se o patnji koju proživljavam, dar tvoje milosti, a ne plod mog misaonog dometa. I tek u tom trenutku ja počinjem tragati za tobom ili se udaljavati od tebe. Ono zašto i čemu same patnje nije svrha samo sebi i čovjek neće pronaći odgovor ako samo pokušava odgonetnuti patnju bez povezanosti s tobom.
Odgovoriti na pitanje o mojoj patnji dovodi me pred pitanje o tebi. Mogu li prihvatiti patnju kao milost ili milost patnje ili ne mogu? To je temeljno pitanje odnosa prema patnji koju trpim i koja me pogađa. Odgovor na ovo pitanje mijenja sve na bolje ili na gore, već ovisno omome prihvaćam li ili ne. Izraz milost patnje ili patnja kao milost sigurno se doima gotovo morbidnim i nečim užasnim, dobri Bog koji za sebe kaže: Ja sam ljubav pripušta da mi se dogodi patnja. Pomiriti dobrog Boga i svoju osobnu patnju u jednu smislenu cjelinu, u jedan svrhovit odnos nešto je toliko zahtjevno i izvan mog domašaja da to nije moguće bez njegove milosti, makar ću ja uspjeh (ako uopće uspijem) tog prihvaćanja pripisati sebi.
Kad drugom kažem da mora za sebe odlučiti ima li njegova patnja smisla ili nema, njegova reakcija je ponekad razumljivo razočaravajuća. On od mene očekuje da razriješim pomirenje između Boga i patnje za iskustvo koje ne proživljavam ja, nego on. Ali, ja to ne mogu. Njegova patnja nije moja. Njegova je. Moje posredništvo između njega i Boga je privremeno. I ograničeno. Ja nemam moć i snagu pomirenja i prihvaćanja za ono što je isključivo i samo njegovo. Ja ga mogu samo uputiti. Pokazati mu smjerove kojima može ići. Stazu kojom se može uputiti. Naravno, razumijem ga da ne želi ići sam stazom svoje patnje. I ja ću ga pratiti dokle treba i koliko mogu. Ipak obojica smo svjesni da će u nekom trenutku dalje morati nastaviti sam.
Trenutak u kojem dalje nastavlja sam je trenutak njegove najveće bliskosti između njega i Boga. Trenutak kojemu možda mogu svjedočiti kao iskustvu duboke vjere, ali u njemu ne mogu sudjelovati. Ili trenutak najdublje otuđenosti između njih dvojice. Trenutak kojemu mogu svjedočiti kao iskustvu nevjere i očaja. Kad kažem da nemam uvijek odgovor na patnju drugoga, hoću reći kako jedan dio putovanja kroz patnju, a to je onaj u kojem drugi nikako ne želi ostati sam sa sobom, drugi ga mora proći baš sam bez igdje ikoga. Sam on i Bog. On i Krist.
Nemati odgovor na iskustvo tuđe patnje nije intelektualistička akrobacija, nego spoznaja da patnja drugoga ima trenutak ili trenutke o kojima ja ne znam i ne mogu ništa znati, jer to će ostati uvijek nevidljivo i skriveno. Bit će to trenutak između njega i Krista, trenutak u kojem se sve ili mijenja ili potpuno slama. Trenutak presudnog susreta između patnika i Boga, trenutak u kojem ga Ljubav, Milosrđe i Dobrota pitaju prihvaća li milost patnje.
U tom razgovoru nitko ne može sudjelovati. Čak ni ja koji sam barem prema mišljenju drugih tako blizu Bogu da bih morao imati odgovor na svačiju patnju i njezine razloge. To je posve intiman razgovor između njih dvojice. Ja više ne mogu učiniti ništa. I ne trebam. Meni će preostati tek moliti dok njihov susret traje. Moliti Boga da patniku ponudi objašnjenje, moliti Boga za patnika da objašnjenje prihvati. Ako patnik i odbije i moja molitva ne bude uslišana, nastavit ću molit za njega da ne odustane od traženja odgovora o smislu njegove osobne patnje. Kao što se nadam da će i za mene netko jednog dana moliti ako ni ja ne budem zadovoljan i sretan Božjim odgovorom o mojoj osobnoj patnji. Ako budem dovoljno jak i snažan da ipak nastavim tražiti odgovor, znat ću da to nisam ja postigao, nego mi je Bog ostavio prostor za milost da tražim i tu milost je netko izmolio svojom molitvom za mene.
Nemam odgovor. Moja bliskost s Kristom ne uključuje sve odgovore, i sva objašnjenja o mojoj patnji ili patnji drugoga. Nadam se da ću, ako ništa drugo, biti uporan tražitelj odgovora i da neću pasti u stanje očaja. Ako to uspijem i izdržim do kraja, znat ću da je njegova milost sa mnom, čak i onda kada u patnji ne vidim i nisam vidio nikakvog smisla, ali sam svejedno pokušavao i pokušavam pronaći odgovor na zašto i čemu njezinog postojanja. I ne predajem se. Nije to moja zasluga, koliko god je pripisivao sebi. To je milost, jer u nekim životnim okolnostima tražiti odgovor na smisao vlastite patnje ljudskim snagama je nemoguće i neizvedivo. Ipak još uvijek sam tu i borim se za odgovor. I tražim ga.