Pavlovo poniženje i uzvišenje

Katolička Crkva slavi Obraćenje sv. Pavla na stupnju blagdana, 25. siječnja, a njegovo Mučeništvo kao svetkovinu, 29. lipnja, zajedno sa sv. Petrom.

Savao/Pavao jest apostol – sa zadaćama učitelja, djelitelja Božjih tajni i upravitelja – organizator kršćansko-helenističke Crkve u apostolsko doba. Rođen je između 5. i 10. godine poslije Krista. Proslavismo 2000. Jubilej njegova rođenja 2008./2009. Rodni mu je grad Tarz u rimskoj provinciji Ciliciji u južnoj Anadoliji. Rodom iz plemena Benjaminova. Od oca naslijedi rimsko građansko pravo. Odgojen po strogim židovskim zakonima i predajama. „Ja sam farizej, sin farizeja“ (Dj 23,6), zvuči u najljepšem smislu te riječi u ono doba. Sa svjedodžbom zanatlije šatorara (Dj 18,3), ali talentiranu sinu otac omogući studij u Jeruzalemu da postane književnik, scriba, tumač Biblije. Uspješno završi višu školu o Tori kod Hrama, u razredu ugledna rabija Gamaliela (Dj 22,3). Ubrzo se priključi dijasporskoj sinagogi gdje nastupi kao strogi farizej i branitelj otačkih predaja, sukobljujući se s judeo-kršćanima iz helenističkoga okružja predvođenima đakonom Stjepanom koji Isusa Nazarećanina priznavaše Mesijom. Za Savla Isus bijaše židovski pobunjenik kojega kao neautentična Mesiju osudi Veliko vijeće, a rimska ga vlast, iako na njemu ne nađe nikakve krivice, ipak razape. To bijaše „prokletnik na križu“ (Pnz 2,23 – Gal 3,13-14), izdajnik otačkih predaja i vjere. Zato je Savao smatrao da mu se protiv njega i njegovih pristaša boriti iz svih cijevi i pera. Osobno bijaše nazočan i pristade na Stjepanovo kamenovanje. Na Prvom misijskom putovanju Savao bȋ prozvan Pavlom (Dj 13,9).

Uzvišenje – poniženje 

Savao – Pavao u svom životu dosegnu vrhunce uzvišenjâ povlasticom Božjom: tabor, ali i dno dna ljudskoga poniženja. Malo ćemo o tome iz njegova pisana svjedočanstva u povodu blagdana njegova Obraćenja ili Prosvjetljenja i završetka Molitvene osmine za jedinstvo kršćana.

Piše Korinćanima:

»Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio ponesen do trećega neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim« (2 Kor 12,2-4.7).

Općenito se drži da je Druga Korinćanima pisana u Makedoniji 57. godine. A događaj koji se zbio „četrnaest godina“ prije toga bijaše 43. godine. Tada se Pavao nađe u Antiohiji sirijskoj, kamo ga iz njegova Tarza dovede apostol Barnaba, i potom se punu godinu sastajahu u antiohijskoj Crkvi, gdje se sljedbenici Kristovi prvi put nazvaše christianoi – „kršćani“ (Dj 11,26).     

Čudesna pojava, koju Pavao priopćuje vjernicima u Korintu, nešto je do tada nečuveno, neprikazivo: ne zna bijaše li to ponesenje „do trećega neba“ u tijelu ili izvan tijela, štoviše, dodaje da bijaše ponesen „u raj“, ne tumačeći je li „raj“ u trećem nebu ili iznad njega; ni tu ne zna bijaše li u tijelu ili izvan tijela. Potresne riječi i za čitanje o toj mističnoj ekstazi. U tom raju Pavao od Boga doživje uzvišene nepriopćive objave, jer ih čovjek ne smije ni izgovarati.

I odmah dodaje da na drugoj strani nosi iskustvo prave suprotnosti: Bog mu pripustio neki bolan i grozan „trn u tijelu“, što ga nemilosrdno ponižava (2 Kor 12,7). Ne znamo pouzdano o kakvu se trnu ili stimulusu radi: misli li on na neku konkretnu strast ili bolest ili na hrpu raznih bolesti kojima ne zna ni imena a ugnijezdile se u tijelu. Pavao nikomu o tome potanko ne tumači niti ranu otkriva, osim Bogu u molitvi. Zašto ta trnovina u tijelu? – Da se ne uzoholi zbog uzvišenosti objava – tu nesretnu oholost dva puta spominje u navedenu tekstu – Bog mu pripusti trn, ne u duši, nego upravo u tijelu, koji ga peče i ne da mu podignuti očiju da se glava ne zakovitla u sotonskim sferama oholosti.

Stimulus carnis – trn u tijelu. Ista je latinska riječ stimulus i na dan obraćenja pred Damaskom (Dj 26,14, grčki: kentra, množina od kentron) taj je stimulus ili „ostan“ vanjski udarac u ruci orača, koji udara junca koji ore, a junac odbija ostan odapinjući čas jednom, čas drugom nogom, „praćaka se“, dok je u Korinćanima (2 Kor 12,7, grčki: skolops te sarki) stimulus carnis, nešto unutrašnje, trn u tijelu. Je li taj ostan i pred Damaskom Savao odbacivao kao Božje udarce na njegovo tijelo koje je on već nosio ranjeno u svome životu, i ne zna se otkada?

Negdje, dakle, Savla pogodi užarena i ponižavajuća boljka poput „trnovine“, u dječaštvu, u mladosti, na studiju u Jeruzalemu. Žari nepodnošljivo, samo da to može iščupati, počesto jaukne da ga Bog čuje. Bog ga ponese u „raj“! 

Molitve. Pavao je na koljenima pred Bogom, i više puta moli Gospodina da ga riješi te neprotumačive trnovine. Ali Bogu se ne svidje takva molitva:

»Zato sam tri put molio Gospodina da [trn u tijelu] odstupi od mene. A on mi reče. Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje« (2 Kor 12,8-9).

Pavao moli da ga mimoiđe takav trnovi kalež patnje, i to tri puta moli – kao Isus u Getsemaniju – ali ne bȋ uslišan, zato što mu je namijenjeno nešto mnogo uzvišenije negoli radost zbog čupanja trna iz tjelesne kože. Židovi smatrahu da je Sotona uzročnik takvih fizičkih bolesti. Pa i sam Isus kaže da onu ženu, koja bolovaše od „duha bolesti“ zgrbljenosti 18 godina, „Sotona sveza“ (Lk 13,16), a on je oslobodi od toga zla. Možda nešto slično imađaše i apostol Pavao: neko fizičko izobličenje, slabovidost, „tjelesna nazočnost nemoćna“ (2 Kor 10,10); on apostol, a vanjski mu izgled: gle jadne bijede! Je li glavobolja, malarija, muke s probavom do poniženja? Pavlu bijaše namijenjena posebna milost do koje se probijaše samo polaganjem ispita na toj tvrdoj kušnji koju mu Bog postavi i zadade, a njemu se učini da je „glasnik Sotonin“!

Tko od nas ne bi mogao pričati svoju muku, opisivati svoj “trn u tijelu” koji nas neprestano psihički prolama i fizički probada? I kako bismo ga se rado riješili. Netko hrom, netko zguren, slijep, sakat, gluh. Nekoga žica u srcu, drugoga u želudcu, nekoga u glavi. Bože, „jadan li sam ja čovjek. Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?“ (Rim 7,24). Valja prihvatiti patnju kao kušnju i vjerovati da Bog može učiniti da trnje rađa slatko grožđe, da bodljike donose još slađe smokve kao što vidimo da iz onoga nesnosna stočnoga gnoja bačena u zemlju rastu najslađe lubenice. Prihvaćamo li svoju patnju od Boga kao žrtvu i sredstvo spasenja, i bez obzira na bilo kakvu eventualnu priopćivu ili nepriopćivu „objavu“? Samo da se ne uzoholimo s ovo malo pameti i slobode! I kada god s Pavlom molimo Boga da skine s nas teret križa i nevolju koju nam sam Bog pripusti, Gospodin će izreći iste riječi koje je čuo Pavao. Kada se god Pavao našao u novim nevoljama, kada mu je trn u tijelu zasvrdlao do dna bića, uvijek bi se sjetio dragoga Ananije Damaščanina, krstitelja, koji mu prenese dvije Isusove poruke.

Prvu:

»On mi je oruđe izabrano da ponese Ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove«.

I drugu:

»Ja ću mu pokazati koliko mu je za Ime moje trpjeti« (Dj 9,15-16).

U obje se poruke spominje Ime Isusovo, jednom kako će se proslaviti po Pavlovu propovijedanju, drugi put kako će Pavao trpjeti, podnositi trn u tijelu za Isusovo Ime. 

Snaga se u slabosti usavršuje. Na prvi pogled nejasno. Ali nije, nego sasvim jasno i istinito. To jest snaga se Božja očituje u slabosti Pavlovoj, u njegovoj trnovini, jaukanju. Bog mu usavršuje duhovnu jakost u ljudskoj tjelesnoj slabosti! Bog ga tjelesno ne štedi, nego ga duhovno osnažuje da nešto vrijedi!

Kada sam slab, onda sam jak. Kada je vidio da ga Bog ne uslišava po njegovu, onda je Pavao prevrnuo ploču i zaželio samo kako Bog hoće:

»Najradije ću se još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kada sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12,9b-10).

Kada sam fizički slab, onda sam duhovno jak. Nije to sadizam, patnja od drugih, niti mazohizam, uživanje u vlastitu oštećenju sebe, nego svjesno podnošenje fizičke žrtve radi duhovnoga rasta i dozrijevanja.

Škola patnje. Vidi Pavao da Bog ne drži ni do njegova vapaja ni do njegova bola, jer On ima svoj naum koji želi ostvariti, svoga učenika poučiti da u tome bude vjernik, a ne buntovnik.

Medicus carissimus. Pavao se pomirio, napose kada je primijetio da mu je Bog poslao konkretna liječnika, izvrsna doktora medicine, sv. Luku. On najprije veli da je Luka jedan od njegovih „suradnika“ (Flm 24), a potom podiže pohvalu na viši stupanj: „Pozdravlja vas Luka, ljubljeni liječnik – medicus carissimus“ (Kol 4,14), javlja Pavao Kološanima. I na ovom primjeru vidimo kako je istinita ona Apostolova: „Vjeran je Bog: ne će pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod, te mognete izdržati“ (1 Kor 10,13). Bog daje kušnju koja može nadići naše intelektualne spoznaje, ali ne daje kušnju koja prelazi naše fizičke i psihičke okvire izdržljivosti, ako želimo s Bogom surađivati. Bog uvijek daje onoliko patnje koliko je moguće, ne: shvatiti, nego prihvatiti – u ljubavi, samo ako čovjek hoće.

Razumljivo je da se može tumačiti da je Pavao smatrao taj trn smetnjom u široj ili učinkovitijoj službi (Gal 5,14-16) i da je zato više puta molio Boga da mu to odstrani. A Pavao je iz toga iskustva naučio lekciju koja prevladava u njegovim zapisima: božanska se snaga najbolje očituje u usporedbi s ljudskom slabošću (2 Kor 4,7) tako da samo Bog prima slavu (2 Kor 10,17). Umjesto odstranjivanja problema, Bog mu daje milost i snagu da nadvlada poteškoće i da se vidi da je Božja milost doista „dostatna“.

Razdori u Crkvi

Pavao jest patio zbog trnovine u tijelu, ali je sigurno još više patio zbog nekih nereda u evangelizaciji, koju mu je Bog postavio kao prvu zadaću. Jedan je takav nered izbio i u Korintu (1 Kor 1,10-13), gdje se u neka doba pojaviše čak četiri crkvene stranke, „konfesije“:

Pavlova stranka koja je vjerojatno proizašla iz poganstva, nema tradicije, smatra da je zadobila milost. Oni bi se ponašanjem vratili opet u poganstvo. U slobodu. Ali kršćanstvo je zato da nas učini slobodnima od grijeha, a ne slobodnima za grijehe.

Apolonova „judeo-kršćanska“. Apolon (Dj 18,24-28), Židov, Aleksandrijac, prirodno rječit, biblijski načitan, uvješten govornik. Zanosi mase. Pronalazi divne stvari u Bibliji. Zadovoljna njime umna elita u Korintu: Mi smo Apolonovi, Apolon je naš!

Kefina stranka „práva“, tj. Petrova, sastavljena od Židova. Hoće obdržavanje Mojsijeva zakona i svega židovstva. Znaju da je Isus izabrao Kefu za Prvaka Apostolskoga zbora, njega treba slušati u pravu i upravi, a ukloniti pavlovce i apolonovce.

Kristova “čista” stranka, udruga Kristovih vjernika u Korintu. Možda su uvjereni da Krist pripada njima, a ne oni Kristu. Oni su vlasnici Crkve Kristove i Istine Božje. Umišljaju da u ime Kristovo mogu raditi što god hoće.

Buknula velika svađa među kršćanima u Korintu. Četiri crkvene partije kao četiri užarene glavnje. Svaka vuče na svoju stranu. Imaju svoje čelnike i pristaše, svoje grbove, lozinke i barjake. Više se ne zna ni tko pije ni tko plaća. Plaćala je mlada Crkva u Korintu.   

Jedinstvo u Kristu. Pavao piše i podcrtava: Petar, Apolon i Pavao nisu suparnici, nego suradnici Kristovi! Njihova uloga nije rastavljati, nego sastavljati vjernike! Zar je Pavao raspet za vas? Pavao zasadi, Apolon zali, ali Bog dade rasti! (1 Kor 3,6).

Križ je Kristov jednima sablazan, drugima ludost, pozvanima Božja sila i mudrost! Hoćemo li prihvatiti da je „lûdo Božje mudrije od ljudi i slabo Božje jače od ljudi“? (1 Kor 1,22).

Svaki nerazuman udar na Božji dar jedinstva jest izopačenje Božjega plana i unakaženje svetog Evanđelja. Pozvani smo ne samo na molitvu za jedinstvo kršćana nego i da budemo uzori i instrumenti jedinstva u Crkvi Kristovoj.