Pesimistično i krizno kršćanstvo


Mađarski filozof Bela Hamvaš u svome dijelu Povijest i Apokalipsa posvećuje jedan esej o fenomenu krize. Hamvaš ističe da su među posebnim oznakama krize prisutni neizvjesnost i neizbježnost. Neizvjesnost i neizbježnost zajedno stvaraju fenomen krize. Kriza je za Hamvaša neprilika ukoliko je riječ o određenoj specifičnoj krizi koju netko osobno proživljava kao kada netko ostane bez posla i trenutačno ne može naći novi. Ovo je osobna kriza, ali ovo nije kriza koju Hamvaš ima na umu. Pod krizom Hamvaš ima na umu jedno opće stanje neizvjesnosti i neizbježnosti koje prožima sve strukture čovjekovog života: političke, religiozne, ekonomske, kulturne. Sve ove strukture zajedno su u krizi ukoliko su one same neizvjesne (nesigurne) i ukoliko su njihove krize neizbježne (njihove pojedinačne krize se ne mogu izbjeći, moraju se stopiti u jednu veliku krizu). Ne treba dvojiti da je i danas prisutno ono što je Hamvaš opisivao kao krizu u vremenu između dva svjetska rata u prošlom stoljeću. Hamvaševo skiciranje krize korisno je i za skiciranje i jednog fenomena na području religioznog života koji ćemo opisati kao pesimistično kršćanstvo.

Pesimističko kršćanstvo je način na koji kršćanin unutar Crkve promatra samu Crkvu i njezine strukture i njezinu budućnost kada se nalaze u krizi. Kao i kriza, i pesimistično kršćanstvo se oslanja na neizvjesnost i neizbježnost, ali pri tom ostavlja po strani stvarne krize kršćanstva kao i optimizme koje kršćanstvo sa sobom donosi. Pesimistično kršćanstvo budućnost Crkve vidi kao nesigurnu u svakom pogledu i njezin kraj i propast smatra neizbježnim ishodom njezina postojanja. Hamvaš zanimljivo ističe kako čovjek koji je u krizi može doći u situaciju da pogrešno smatra da je cijeli svijet i da su svi ljudi u krizi samo zato jer je pojedini čovjek u krizi, ali isto tako, ističe Hamvaš, kriza institucija može u pojedinom čovjeku probuditi svijest o krizi društva. Pesimistično kršćanstvo se razlikuje od ovoga o čemu Hamvaš govori, odnosno moramo dodati i postojanje kriznog kršćanstva u odnosu na pesimistično kršćanstvo.

Krizno kršćanstvo je svijest o određenim krizama u kojima se Crkva nalazi, ali i svijest o osobnoj krizi u kojoj se može naći sam kršćanin. Krizno kršćanstvo razlikuje svijest o osobnoj krizi u kojoj se može naći pojedinac, od kriza u kojima se može naći Crkva. Kod kriznog kršćanstva postoji svijest da neka kriza u Crkvi može uzrokovati krizu u samom pojedincu (kao što su pedofilski skandali koji su se događali u Crkvi) i postoji svijest da osobna kriza pojedinca i njegove vjere ne označava time kako je i cijela Crkva u krizi. Krizno kršćanstvo je svjesno određene nesigurnosti koja postoji u životu vjere, ali ne prihvaća da je kriza, bilo osobna, bilo crkvena, neizbježna i kako ju je nemoguće izbjeći ili na neki način zaustaviti ili se s njom boriti.

Krizno kršćanstvo nastoji precizno razlikovati krizu koja se događa u pojedincu i krizu koja pogađa Crkvu, kao što razlikuje utjecaj koji crkvena kriza može imati na pojedinog vjernika i na koji način pojedinačna kriza može odvesti čovjeka u razmišljanje kako je cijela Crkva u krizi zbog njegove osobne krize. Krizno kršćanstvo karakterizira svijest o različitim krizama koje se događaju u Crkvi i u pojedincu, kao i njihov međusobni odnos. Krizno kršćanstvo pretpostavlja spremnost da se s krizom pokuša izboriti i da se pokušaju otkriti njezini korijeni, uzroci, i da se pokuša pronaći rješenje i lijek. Krizno kršćanstvo karakterizira određena nesigurnost i svijest kako razlučiti uzroke i moguće posljedice krize i znati razumno razlučiti osobnu krizu od krize u Crkvi i kako se postaviti prema krizi u Crkvi koja djeluje na pojedinca.

Ako bismo morali izdvojiti specifičnu karakteristiku kriznog kršćanstva onda je to sposobnost da se uoči i razvije svijest o međusobnom odnosu osobnih vjerničkih kriza i kriza koje zahvaćaju zajednicu i Crkvu. Takva svijest uvijek ostavlja prostor za kršćanski optimizam da se barem neke krize mogu uspješno nadvladiti. Krizno kršćanstvo razlikuje subjektivna iskustva kriza od općih i objektivnih kriza koje pogađaju Crkvu.

Pesimistično kršćanstvo je jednosmjerno jer se kreće od osobne krize pojedinca i projicira se kao objektivna kriza Crkve gdje osobna kriza vjere postaje ili se nastoji nametnuti kao objektivni način procjene krize i kriza u samoj Crkvi. Pesimistično kršćanstvo ne posjeduje i ne razvija svijest o razlikovanju osobnih kriza vjere i kriza koje se događaju u Crkvi, koje ne moraju i nemaju izvor u krizi nečije osobne vjere i vjerničkog života. Pesimistično kršćanstvo ne posjeduje svijest o odnosu između osobne krize vjere i krize koja zahvaća Crkvu, nego svoju osobnu krizu projicira kao krizu cjelokupne Crkve. Pesimistično kršćanstvo iz nedostatka svijesti o razlikovanju kriza razvija i stav o neizbježnosti krize i propasti Crkve, jer se pojedinac ne može, ne zna ili neće izboriti sa svojom vlastitom krizom vjere.

Krizni kršćanin kada primijeti kako negdje broj vjernika opada, kako sve manje ljudi pohađa misu i kako se sve veći broj ljudi iseljava, možda ne može ponuditi adekvatno rješenje za novonastalu krizu, ali će imati svijest kako uzroke takve krize ne može pronaći isključivo u sebi i svome osobnom kršćanskom životu. Na taj način će se oduprijeti i napasti da i za sebe pomisli kako je i on u krizi vjere iako objektivno nije mogao i ne može utjecati na okolnosti krize u kojoj živi, jer su te okolnosti možda isključivo političke i ekonomske, a ne religiozne.

Pesimitični kršćanin ovoj krizi pristupa iz radikalno subjektivne perspektive smatrajući kako je njegova osobna kriza dobila potvrdu u onome što se događa, pa će pesimistični kršćanin potpuno zanemariti objektivne uzroke krize s kojima on nema nikakve veze. Krizu će zajedno s njezinim uzrocima pripisati sebi i time dodatno produbiti vlastiti pesimizam glede budućnosti Crkve. Pripisujući samom sebi uzroke krize koji mu ne pripadaju, pesimistični kršćanin produbljuje ono što Hamvaš naziva elementom neizbježnosti krize. Pesimističnom kršćaninu smanjenje broja vjernika, manje pohađanja mise i iseljavanje treba kao potvrda njegove osobne krize i kao potvrda da je kriza bila neizbježna, čime on dodatno utvrđuje projekciju svoje osobne krize kao da je riječ o objektivnoj krizi Crkve. Pesimistični kršćanin vidi i promatra samo neizbježno, tražeći u svakom odsutnom vjerniku, u svakoj odsutnosti s mise, u svakom preskakanju ispovijedi, utemeljenje svog vlastitog stava kako je kriza neizbježna i kako se njegova osobna kriza potvrđuje kao opća kriza Crkve.

Krizni kršćanin tu istu stvarnost vidi polazeći od svijesti da treba razlikovati krizu kojoj je sam uzrok i koja se njemu događa od krize koja se događa u cijeloj Crkvi i kojoj on kao pojedinac ne mora biti uzrok, gdje osobnu krizu ne treba projicirati kao krizu cijele Crkve. Krizni kršćanin manjak vjernika, manjak pohađanja mise, manjak ispovijedi, promatrat će ne kao potvrdu svoje osobne krize, nego kao trenutak nesigurnosti, svjestan da će uvijek biti vremena i stanja u kojima će biti većih i manjih kriza  vjere. Ono što razlikuje pesimističnog i kriznog kršćanina jest njihova svijest o krizi.

Prevoditeljica djela Bele Hamvaša za izraz neizbježnost koristi zgodan izraz koji naziva kobnost. Kobnost krize označava stav da je kriza neizbježna i da se protiv nje ništa ne može učiniti i da joj se treba što prije predati. Pesimistični kršćanin smatra da je bilo koja kriza u Crkvi kobna, odnosno neizbježna, i da krizu treba prihvatiti i predati joj se, jer je kriza u Crkvi samo potvrda neizbježnosti propasti i kraha i  njegove osobne vjere ali i cijele Crkve. Pesimistični kršćanin svoju osobnu krizu smatra kobnom i neizbježnom i projicirajući je na cijelu Crkvu i krize u Crkvi smatra kobnima, odnosno neizbježnima. Krizni kršćanin se od njega razlikuje jer ima svijest o razlikovanju osobnih kriza od općih kriza u Crkvi i što ne smatra da su bilo osobne bilo opće krize Crkve kobne, odnosno neizbježne, i vode neizbježnom krahu i propasti Crkve. One su znak nesigurnosti, ali ne i znak neizbježne propasti. Pesimistično i krizno kršćanstvo se razlikuju u svom stavu prema krizi u toj točki koju Hamvaš naziva neizbježnost ili kobnost. Oba kršćanstva smatraju da su osobne krize i krize u Crkvi znak nesigurnosti, razlikuje ih uloga i mjesto neizbježnosti u tim krizama, kao i svijest o razlikovanju osobne krize vjere od krize u Crkvi i njihovih međusobnih odnosa i utjecaja.

Za krizno kršćanstvo ima nade, kriza nije kobna jer ima Uskrsnuća nakon muke i smrti, za pesimistično kršćanstvo krize su kobne, odnosno neizbježne, jer za pesimistično kršćanstvo poslije muke i smrti nema ništa.